(1901–1976)
Zdenka Valent Belić

Slovačka vojvođanska autorka književnosti za decu, pozorišnih i radio drama, urednica dečjih listova, Adela Petrovičova Čajakova, svoj je najveći književni i društveno-kulturni doprinos dala u mlađim godinama, odnosno u periodu pre Drugog svetskog rata, dok je živela u Bačkom Petrovcu. Nakon repatrijacije u Slovačku, umesto boljeg i duhovno bogatijeg života, kako je očekivala, njenu porodicu zadesila je teška sudbina koja se neminovno odrazila i na njeno stvaralaštvo.

Adela Čajakova rođena je 25. 04. 1901. godine u Bačkom Petrovcu u čuvenoj književnoj porodici Čajak. Deda Janko Čajak (1830–1867) bio je prerano preminuli romantičarski pesnik, Pavol Dobšinski (1828–1885), uz kog je njen otac odrastao, je najznačajniji sakupljač i priređivač slovačkih narodnih bajki. Očeva tetka, Terezija Vansova (1857–1942), predstavnica prve generacije realizma u Slovačkoj, očev ujak Karol Medvecki bio je sveštenik u Selenči, dok je otac, Jan Čajak (1863–1944), istaknuti prozni pisac i začetnik slovačke vojvođanske književnosti, koja upravo s njegovim dolaskom u Vojvodinu, počinje da se razvija kao autohtoni književni i kulturni kontekst. Čajak je bio istaknuta ličnost ovdašnjeg kulturnog života i školstva i jedan je od osnivača slovačke gimnazije u Bačkom Petrovcu, Matice slovačke u Srbiji, takođe urednik književnog časopisa Naš život i aktivni saradnik Matice srpske. Naposletku, pisac je bio i Adelin rođeni brat, Jan Čajak mlađi (1897–1982), vodeći predstavnik slovačke realističke pripovetke.

Pored brata, Adela Čajakova imala je i dve sestre. Najstarija Terezija je posle završnih ispita u novosadskoj devojačkoj školi radila kao poštanska službenica u Petrovcu i Kulpinu a od 1916. godine bila je supruga paroha Mihala Šustera u Silbašu. Najmlađa sestra se po majci zvala Kornelija i takođe je završila šest razreda gimnazije u Petrovcu i devojačku školu u Novom Sadu.
Pošto njihov otac sa učiteljskom platom nije mogao da ih pošalje na školovanje u grad, decu je dao na privatno podučavanje gospođi Ferenc, koja je na ovaj način pripremila sve tri sestre, a koje su zatim polagale ispite u novosadskoj devojačkoj građanskoj gimnaziji (1915–1917). Nakon toga joj je privatno predavala učiteljica Marija Kubanjova, a ispite je polagala u ženskoj školi u Subotici, da bi u toku Prvog svetskog rata pohađala učiteljsku školu u Sarvašu, a u godinama 1918-1922. i Žensku učiteljsku školu u Bratislavi.
Ohrabrena književnom atmosferom u svojoj porodici, počela je da piše već posle srednje škole. Prvu pesmu “Akordy piesne podzimu” (Akordi pesme jesenje) objavila je u časopisu Svit 1923. godine, a kasnije i pripovetke “Mária” (Marija) i “Na pašienkovom vršku” (Na brdašcu sa pašnjacima) u Našem životu.

Kao mlada dvadesetogodišnja učiteljica 1922. godine počinje da radi u Petrovcu. Državni ispit položila je 1926. i te iste godine udala se za sveštenika Mirka Petroviča (1899–1983) sa kojim je kasnije imala troje dece Korneliju-Sonju, Mirka i Fedora.

Samo godinu dana pre toga (1921) osnovano je Centralno udruženje čehoslovačkih žena (Ústredný spolok československých žien) i odmah nakon toga ogranak u Petrovcu. Adela se uključila u rad ovog udruženja. Isto kao i 1932. godine, kada je osnovana Matica slovačka u Jugoslaviji (danas Matica slovačka u Srbiji), i kada je postala predsednica Odbora za pozorište. Na ovoj funkciji ostala od 1933. do 1938. godine i za to vreme redovno pisala članke za Naš život, koji je uređivao njen otac, o radu odbora i o pozorišnim inscenacijama uz obavezan kratak pregled prvih pozorišnih smotri u Petrovcu, Staroj Pazovi, Kovačici, itd. Tih godina je puno pisala. Pesme i prozu objavila je u časopisima Svit, Naš život, Narodno jedinstvo, kao i Narodnim kalendarima koji su objavljivani u Bačkom Petrovcu.

Sem kao predsednica odbora, Adela Čajakova istakla se i kao rediteljka, glumica i autorka više dramskih tekstova. Ubrzo nakon njenog povratka u zavičaj, 18. decembra 1923. godine, a povodom očevog 60. rođendana, u gimnaziji je izvedena njena komedija u tri čina “Gospođica inženjer” (Slečná inžinier) u bratovljevoj režiji. Predstava je doživela uspeh i reprizirana je 2. februara 1924. godine.
O predstavama, koje su se igrale po njenim tekstovima, nalazimo tek u fragmentima. U listu Národná jednota (Narodno jedinstvo, 1924, br. 34, str. 3) obavljena je vest da je prvog dana Slovačkih narodih svečanosti u Petrovcu, odnosno 10. avgusta 1924, Sokolsko jedinstvo izvelo pozorišni komad u tri čina “Koniec pohádky” (Kraj bajke). Sem ovog komada napisala je komedije “Kukučka” (Kukavica) i “Sbohom, pán profesor” (Zbogom, gospodine profesore) i dramu “Mesiac na nebi” (Mesec na nebu).

Kako piše u listu Narodno jedinstvo (1935, br. 33) Adela Petrovičova napisala je dramu u tri čina “Pán pekelnej doliny” (Gospodar doline pakla), koja je kasnije objavljena kao jedini njen dramski tekst pod naslovom Inžinier Hora (Inženjer Gora)u izdanju Slovačkog jedinstva a štampala ju je Štamparija a. d. 1942. godine u Bačkom Petrovcu. Ostale drame su, na žalost, ostale u rukopisu i danas su izgubljene.

Kao učiteljici joj je veoma bilo stalo da slovačka deca u Jugoslaviji imaju svoj časopis. Prethodno su u dva navrata postojali dečiji listovi, ali bi se svaki put brzo ugasili. Upravo u cilju da se popuni ova praznina Školski odbor Matice slovačke u Jugoslaviji naložio je osnivanje časopisa i to da se pripreme pre avgustovskih svečanosti 1939. godine. Adela je imenovana za urednicu ovog lista. U to vreme je u Slovačkoj izlazio časopis koji se zvao Slniečko (Sunce), a koji je postao model ovom glasilu, tako da je naš časopis nazvan Naše slniečko (Naše sunce). Takođe je naloženo da ovaj časopis ne sme biti tanji od onog koji izlazi u Slovačkoj, dakle nije trebalo da ima manje od 20 stranica, a i da sa likovne strane takođe mora biti zadovoljavajući. Da bi to postigli, ilustrovanje časopisa poverili su Zuski Medveđovoj, prvoj slovačkoj akademskoj slikarki u Vojvodini.
Prvi broj časopisa Náše slniečko (Naše sunce) objavljen je u oktobru 1939. godine. Časopis je izlazio mesečno tokom školske godine. Do rata je objavljeno ukupno 15 brojeva, od čega je prvih osam uređivala Adela, a od 13. novembra l940. godine glavna i odgovorna urednica postala je Oljga Babilonova Garajova.
O dobroj saradnji između Petrovičove i Medveđove pisao je i njen otac u svojim Sećanjima: „Retko sam u mom životu viđao dve toliko harmonične duše, kakve su bile ove dve. Sa toliko ljubavi i razumevanja su se međusobno dogovarale i radile, da me je taj prizor duboko dirnuo i beskrajno radovao. Odmah po objavljivanju prvog broja bio je očigledan učinak na decu i njihove roditelje. Deca su naprosto gutala Naše slniečko a i njihovi roditelji su ga takođe sa interesovanjem čitali.“

Sem ovog časopisa, Adela je uređivala i dodatke za decu za Narodni kalendar i za list Narodno jedinstvo.
Kada je u aprilu 1941. Bačka okupirana, Petrovac je preimenovan u Petröcz, a Adela je dobila otkaz, tako da sve do oslobođenja u oktobru 1944. nije radila. Za vreme rata je, zajedno sa celom familijom, bila pod stalnom policijskim prismotrom. To pak njenog supruga, sveštenika Mirka Petroviča nije sprečilo da tajnim odašiljačem emituje program koji je počinjao rečima: „Bum, bum, bum! Zove London, London zove!“. Hortijevci su ga zbog ove ilegalne radnje tražili, ali je on menjao punktove, tako da do kraja rata nisu uspeli da ga uhvate.

Kada je Slovenská jednota (Slovačko jedinstvo), časopis slovačke manjine u Mađarskoj, počeo da izlazi kao dnevni list, a jedan od urednika postao i njen otac, Adeli su poverili da uređuje dodatak za decu Naša jar (Naše proleće). Priloge za ovaj podlistak dobijala je i od drugih autora, ali s obzirom da ih je bilo jako malo, većinu tekstova je morala da napiše sama.
Ovaj kreativni napor je za Adelu očigledno bio podsticajan, pošto je tih godina pod udatim prezimenom Ada Petrovičova objavila knjigu pesama za decu Drobné kvietky (Sitnocveće, 1943), zatim zbirku priča za decu V čarovnej ríši rozprávok (U čarobnom carstvu bajki, 1943). Jedina njena knjiga koja je objavljena posle ovog perioda bila je Maškrtnice (Sladokusci, 1973). Objavljena čak trideset godina kasnije u Novom Sadu i zapravo predstavlja izbor iz dela ove autorke. Sadrži četiri pripovetke: “Maškrtnice” (Sladokusci), “Ako začala chodiť do školy malá sálašanka” (Kako je u školu krenula mala salašanka), “Keď sa psí svet obrátil hore nohami” (Kada se pasji svet izvrnuo naglavačke) i “Capkove dobrodružstvá” (Capakove avanture).

Autorka nije izbegla moralizovanje, mentorstvo, didaktizam a ponekad preteranu sentimentalnost, što je bio uobičajen obrazac u pisanju književnosti za decu u to vreme i to sa jedinim ciljem da se pažnja deteta skrene na moralne aspekte i da se vaspita. Ali uprkos tim elementima, Petrovičova je kao autorka književnosti za decu doprinela nastanku savremene vojvođanske proze za decu.
Došao je kraj rata i njen suprug je ponovo postao sveštenik i biskupski sekretar, a Adela se vratila u osnovnu školu. Međutim, gorko iskustvo progona, nedavna očeva smrt, kao i svest da se prilike u zemlji ipak razvijaju u drugom pravcu, već tih dana su sazrevali u čvrsti naum o spasonosnom povratku u Slovačku.
Tokom letnjeg raspusta te iste godine Adela je sa amaterima inscenirala Gogoljevu Ženidbu a zatim organizovala pozorišnu turneju po slovačkim mestima u Mađarskoj, u Bekeškoj Čabi, Pitvarošu, Banhedešu i drugim mestima, i zajedno sa ćerkom Kornelijom otputovala. Njih dve se sa tog putovanja nisu vratile. Otišle su kod brata Jana Čajaka ml. u Budimpeštu, koji je u tom trenutku u čehoslovačkoj ambasadi bio ataše za kulturu i zatim dalje u Bratislavu, kako bi pripremile preseljenje ostalih članova porodice.
O njenom iskrenom oduševljenju repatrijacijom svedoči članak koji je nazvala po akciji, koju je Čehoslovačka organizovala, Mati zove, i u kom piše: „Iskoristite priliku, ne dvoumite se, pakujte se, očekuju nas i potrebni smo im.“ Tada još nije znala da je teške godine upravo ovde čekaju.
U prvim godinama se činilo da je odluka o preseljenju bila ispravna. Adela je odlično prihvaćena. Časopis Živena je 1945. godine (br. 3-5, s. 105-106) objavio članak “Poželimo dobrodošlicu Adi Petrovičovoj u Slovačkoj”. Ističe se u njemu kulturna misiju koju je Ada Petrovičeva imala među Slovacima na Donjoj zemlji, patnje koje je pretrpela tokom mađarske okupacije i radost što se sada, napokon, vratila kući. Živena ju je zamolila da doprinese i bila bi im čast da postane njihova članica. Adela im je odgovorila pismom zahvalivši im na lepom dočeku u svoje ime i u ime svojih sunarodnika iz Jugoslavije, a takođe i što su im omogućili da se vrate u zemlju svojih predaka.
Na poziv da piše za časopis Petrovičova je odmah odreagovala i 1946. godine objavila je odlomak iz romana o jugoslovenskim Slovacima Udavač (Doušnik), kao i obiman tekst “Juhoslovanskí Slováci v časoch utrpenia a význam ich presídlenia do starej vlasti” (Jugoslovenski Slovaci u vremenu stradanja i značaj njihovog preseljenja u staru domovinu), koji je pročitan na Generalnoj skupštini Živene u Ružomberoku. U ovom tekstu je pažnju prvenstveno usmerila na fašističke napade, partizane, koji su u ratu poginuli, i nije propustila da zamoli da se slovačkim doseljenicima izađe u susret i pomogne u teškim počecima izgradnje novog života u dragoj Čehoslovačkoj republici.

Po samom dolasku u Bratislavu, Adela je dobila odličan posao i u godinama 1945–1947 radila u Kancelariji za doseljenike, a zatim nekoliko godina u Zavodu za proučavanje javnog mnjenja. U Bratislavi je i dalje bila književno aktivna i pisala je radio-drame, koje su emitovane na bratislavskom radiju.
Međutim, došao je februar 1948. i Rezolucija Informbiroa, što je za posledicu imalo da je veliki deo doseljenika iz Jugoslavije odjednom bio sumnjiv. Nevini ljudi nazivani su „Titovim agentima“ i bilo im je suđeno za antidržavno delovanje. Njenog supruga Mirka Petroviča su 1950. godine uhapsili i osudili u procesu protiv tadašnjeg ambasadora Šefika Keviča i ostalih na 23 godine zatvora. Ovaj događaj jako je pogodio celu porodicu. Adela je otpuštena s posla i neko vreme radila je knjigovodstvene poslove. Deca Kornelija i Mirko su izbačeni sa fakulteta, dok najmlađem Fedoru nisu dopustili da maturira. Ali nije se na tome završilo. Na Badnji dan 1952. godine nasilno je sa decom preseljena u oronulu brvnaru u selo Oravska Polhora, na krajnji sever Slovačke kod poljske granice. Sa njima su išli i sestra Tereza, sad već kao udovica sa decom. U decembru 1959. godine Mirko Petrovič je uslovno pušten iz zatvora, tako da je sa porodicom živeo u Bobrovu, ali nije smeo da se zaposli, niti da prima penziju. Rehabilitovan je 1968. godine i tada su im dozvolili da se vrate u Bratislavu, gde im je dodeljen stan u Meteorskoj ulici. Kada se već činilo da će njihovoj porodici konačno krenuti na bolje, ćerka Kornelija je umrla od raka.

Ostalo je zabeleženo da je Adela tih godina često sedela pored kaljeve peći i kada se uverila da je sama, palila je rukopis romana. Verovatno je reč o trotomnom romanu Branjova družina na temu antifaštističke borbe. Palila ga je stranicu po stranicu, poglavlje po poglavlje, ponavljajući kao mantru reči: „Ovo je za Korenliju, ovo za supruga, dva poglavlja za nesrećne sinove, sledeće za sve Čajakovce…“ Kada su joj kasnije zamerili što je uništila svoje delo, rezignirano bi odgovorila: „Zar je važno da li svoje ispovesti palim ja, ili oni?“
Adela Čajakova Petrovičova umrla je u Bratislavi 5. maja 1976. godine ubrzo nakon što je napunila 75 godina. Njen suprug je poživeo još nekoliko godina i 4. januara 1983. joj se pridružio u porodičnoj grobnici na Groblju u Slavujskoj dolini, gde su sahranjeni zajedno sa ćerkom Kornelijom.

Koliko znamo u Bačkom Petrovcu, ali ni u drugim mestima, ne postoji ulica, spomenik ili ustanova koja bi bila nazvana po joj. Jedini „spomenik” je mural u dvorištu Poslovnog informativnog centra koji je nastao 2013. godine u okviru projekta Vojvodina – mesto značajnih Slovakinja, koji je realizovala Akademija ženskog preduzetništva iz Bačkog Petrovca. Autorke murala su Tijana Petrović a Tamara Jeremić a na njemu je prikazano petnaest značajnih Slovakinja a među njima je i Adela Petrovičova Čajakova.

