Neposredno pred I svetski rat u našoj zemlji je zaživeo feminizam
Početkom 20. veka feminističke trendove i strujanja širile su, u udruženja organizovane dame u južnim krajevima[1], tačnije ugarske feministkinje, istaknute ličnosti ovog pokreta. Serija provincijskih predavanja Vilme Gliklih (Glücklich Vilma, 1872-1927) ostavila su trag. Na ovom rezultatu u gradovima regiona samosvesne dame, organizovane u udruženja, počele su da prave korake protiv nepovoljnog položaja žena.U Bačkoj, prvo u Subotici nalazimo emancipacijske ideje, u Banatu pak, u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu).
Napisao: dr Ferenc Nemet (Dr. Németh Ferenc)
Melanija Vamberi je pisala kako je pre, takođe i tokom, I svetskog rata „Feminističko udruženje pokrenulo moćnu kampanju u korist ženskog prava glasa, a u ovom stremljenju oko hiljadu seoskih i gradskih žena su pomogle udruženju.“ Vilma Gliklih, feministkinja, nastavnica, urednica, i mirovna aktivistkinja je bez odmora pohodila provinciju, držala predavanja po selima, provincijskim gradovima, ali nikad bez velikodušne čete saborkinja. Ona je naime bila osnivačica Feminističkog udruženja (Ugarske), osnovanog u Budimpešti 1904, kasnije liderka organizacije i zagovornica ravnopravnosti žena i prava deteta. Sa istim ciljem je sa saradnicama radila u provinciji takođe, te je preko predavanja širila feminističke ideje, budila žensku samosvest, ohrabrivala ih za ostvarivanje njihovih prava.
Lenke Kraus, subotička direktorka banke u suknji
Novine „Szabadkai Hírlap“ („Subotičke vesti“) su 21. januara 1914. oglasile kako će sledećeg dana popodne u Subotičkom liceju Vilma Gliklih držati feminističko predavanje, a očekuje se da se čuju ideje koje su „još uvek samo gostujuće“ u Subotici. Stoga će posetioci sigurno „ugledati hrabru borkinju ženskog pokreta koja na pijedestalu želi da vidi, jedno pored drugog, radnu ženu i radnog muškarca“. Novinar lista je istakao da ona svoje ideje crpi „iz hrabrog i istinitijeg sveta i zato se mole Subotičanke da iste sa ljubavlju i sestrinskom naklonošću prihvate“. U najavi događaja u listu „Bácsmegyei Napló“ („Novine Bačkog okruga“) je objavljena zanimljiva činjenica da Vilma Gliklih nije samo jedna od osnivačica i liderka od osnivanja Feminističkog udruženja Ugarske, nego i prva žena koja je pohađala i završila Filozofski fakultet Univerziteta u Budimpešti i kao nastavnica fizike i matematike radila u budimpeštanskoj Građanskoj školi. Po saznanjima iz tadašnje štampe zaista je subotičko predavanje, iz razumljivih razloga, izazvalo veliko interesovanje. List „Bácskai Hírlap“ („Bački vesnik“) detaljno je izvestio o predavanju održanom 22. januara. Ispostavilo se da je Vilma Gliklih vozom stigla u Suboticu sa poznatom feministkinjom i koleginicom, Adel Špadi (Spády Adél), a njih su na stanici dočekali dr Ferenc Vojnić (dr. Vojnich Ferenc), glavni gradski beležnik i Ištvan Los (Loósz István). U pozitivnoj kritici njenog načina predavanja zabeleženo je da „Vilma Gliklih svoje istine jasno i vanserijski pametno iznosi, te razumljivim primerima podržava. U tom predavanju ona je predstavila feministički koncept i još neke ideale koji su tako vredni da ne mogu biti precenjeni. Ostvarenje tih ideala donosi dobit ne samo ženama već, bez izuzetka, svim članovima društva. Sa nepobitno ubediljivim primerima pokazala je koliko su u sociološkom, kulturološkom i svakom drugom pogledu naprednija ona društva koja su omogućila ženi pravo glasa“.
Nastup Vilme Gliklih je bio „osvajanje feminizma“ u Subotici. Izazvala je interesovanje subotičkih dama i zato nije slučajno što je posle predavanja u gostionici „Bárány“ (Jagnje), održan sastanak na kom su zainteresovani raspravljali o narednim koracima kako bi se Subotica pridružila feminističkom pokretu. Društvo je nedugo potom i osnovano, a za predsednicu je izabrana Lenke Kraus (kasnije dr Révés Gusztávné)[2], direktorka Subotičkog društva kase uzajamne pomoći. O njoj je u listu „Tolnai Világlapja“ („Tolnai svetski list“), zabeleženo „da je ona prva žena u državi koja vodi novčani zavod.“ List „A Maguarország“ („Mađarska“) ju je opisao kao „direktora banke u suknji,“ a po izgledu kao sasvim običnu, skromnu damu, da bi 14. februara 1914. tu bio objavljen jedan obiman, interesantan intervju sa „prvom ugarskom direktorskom banke.“ Tokom razgovora Lenke Kraus je između ostalog rekla: „Istina je da sam se prvo sa mnogo, mnogo neprijatelja susretala, ali već sada je u redu, nesmetano ide sve. Sad već smelo mogu reći da su mi, ne samo direktorski kadar i moji saradnici, već i javnost dali poverenje“. Pod njenim vođstvom, tokom I svetskog rata Subotičko feminističko udruženje je bilo veoma aktivno. Posebno se zalagala za žensko pravo glasa. Krajem februara 1918. na poziv subotičkih feministkinja supruga Oskara Sirmaia (Szirmay Oszkárné) je držala predavanje o „aktuelnim zadacima ženskog pokreta.“ Veče je otvorila Lenke Kraus koja je u vezi sa ostvarenjem prava glasa predala zahtev u kojem „organizacija traži od lokalnih poslanika, barona Šandora Vojnića (Vojnich Sándor) i dr Janoša Janige (dr. Janiga János) da u parlamentu podrže žensko aktivno i pasivno pravo glasa.“
Njen kasniji životni usud i karijeru (kao i tragičan kraj) ovako je decenijama kasnije zabeležio u Jerusalimu njen stariji brat Dežo Kemenj (Kemény Dezső): „kad je Bačka pripojena sadašnjoj Jugoslaviji ime institucije je postalo Centralna banka, a supruga dr Gustava Revesa (Lenke Kraus) je bila direktorka sve do 1944. kada je (Vojvodina) bila pod kontrolom Mađarske, a tada je ona zajedno sa njih 600.000 deportovana.“ To je morala biti baš ta Lenke Kraus o kojoj je pisala Žuža Turi (Thury Zsuzsa) prisećajući se zverstava nad Jevrejima u romanu „Bečki autoput:“ „Tu Lenke Kraus su sa tolikim njenim sapatnicima progonili po bečkom autoputu.“ Nikad se nije vratila.
Suruga načelnika Torontalske županije dr Lajoša Delimanića (dr. Dellimanich Lajosné) – feministkinja Torontala
Jedan ili dva meseca kasnije, u martu 1914. gostovanje Vilme Gliklih u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) bilo je slično onom u Subotici, jer je takođe rezultiralo osnivanjem mesnog feminističkog udruženja. I pre dolaska Vilme Gliklih, početkom marta 1914, samosvesne dame izvršile su pripreme za formiranje Velikobečkerečkog feminističkog udruženja. U ovom je posebno revnosna bila supruga Adolfa Frojnda (Freund Adolfné) koja je 4. marta 1914. sazvala pripremni feministički sastanak.
Vilma Gliklih je 7. marta 1914. u 11h pre podne izašla pred velikobečkerečku publiku u velikoj sali hotela „Kruna“ („Korona“). List „Torontál“ („Torontal“) je o uspešnom gostovanju izvestio: „Govornica je savršenim predavačkim sposobnostima opisala razvoj ženskog pitanja i položaj žene u prošlosti i sadašnjosti, te ulogu žene u porodici i javnoj sferi. Objasnila je potrebu da se ženama dá prilika da imaju glas u javnom životu, jer samo na taj način mogu da pomognu u rešavanju porodičnih problema koji su njima povereni. Govorila je o tome kako je muškarac indiferentan u mnogim javnim pitanjima, te da u vezi sa ovim samo žene zaista imaju sposobnost za rešavanje problema. […] Publika je gromkim aplauzom odala priznanje na tom predavanju liderki ugarskog feminističkog pokreta koja je u svakom slučaju ponudila jedno nadahnuto uživanje u nedeljno pre podne za koje organizatori samo priznanje zaslužuju.“
Vima Gliklih je posle predavanja otvorila osnivački sastanak Velikobečkerečkog feminističkog udruženja na kojem su odabrali privremenu predsednicu, suprugu Adolfa Frojnda (Freund Adolfné), a mesto sekretara je povereno Adolfu Senešu (Szenes Adolf). Velikobečkerečki ogranak je ubrzo osnovan. Mesne feministkinje su vođstvo posle predale supruzi dr Lajoša Delimanića (dr Dellimanich Lajosné), načelnika Torontalskog okruga. Ona je, između ostalog, zapamćena po dobrotvorstvu i po tome što je 1906. bila predsednica Odbora za podizanje spomenika Erneu Kišu (Kiss Ernő), tom aradskom mučeniku.
O daljem radu društva dnevna štampa je za vreme I svetskog rata je ovo pisala: „… od početka rata plodonosna delatnost društva fokusirala se na dobrotvorstvo. Posebno podršci majkama i deci tokom rata i pokušaju da u ovome zadobije podršku javnosti.“
Prevod i prilagođavanje:
Tamaš Fišer i Gordana Stojaković
Zahvaljujemo dr Agneš Kartag-Odri koja nam je ukazala na tekst dr Ferenca Nemeta.
[1] Ovde se misli na savremenu Vojvodinu tada u sastavu habzburške Kraljevine Ugarske (prim. prev.).
[2] Udate žene u ugarskom društvu su u javnom prostoru bile imenovane titulom i imenom supruga gde je sufiks né označavao da se radi o supruzi. Posle udaje Lenke Kraus je bila dr. Révés Gusztávné – gospođa dr Reves Gustava (prim.prev.).
Прва државна фабрика у Новом Саду, али и на територији бивше Југославије јесте Свилара у Новом Саду која је, под различитим називима и на различитим локацијама, активно радила готово 250 година. Иако се данас у том објекту не ствара ни свилена нит, нити свилено платно, објекат је активан и у њему се производе свиле вредни уметнички и културни програми.
Сл. 01 Фотографија Свиларе изграђене 1884. године на обали Дунава, фото: МГНС
Да би се покренуо рад било које фабрике, поред објекта, потребно је обезбедити сировину и радну снагу. Основна сировина за фабрику свиле јесу кокони које изграђује један једини инсект на планети Земљи. То је свилена буба. Због равничарског терена и повољних климатских услова, простор данашње Војводине имао је све предиспозиције за развој овог инсекта, а самим тим и свиларске делатности. Одувек су већинску радну снагу у свиларама чиниле жене, девојке, па и девојчице од 12 година.
Сл. 02 Раднице Новосадске свиларе 1892. године (из Енциклопедије Новог Сада, бр. 24)
Свиларство, свилогојство и дударство представљају три привредне гране међусобно условљене и тесно повезане. Без дударства нема свилогојства, а без свилогојствa свиларство не постоји.
Свилена буба, свилогојство и свила
Свилена буба (дудов прелац, свилопреља, свилобуба, свиларка, свилени губавац, Bombyx mori L.) је, поред пчеле, једини инсект који човеку даје готов производ, а то је свилена нит. Спада у ред лептира, у фамилију ноћних преља.
Привредна грана која се бави узгојем свилених буба јесте свилогојство које припада групи сточарских делатности. Зачетак свилогојства везан је за кинеску цивилизацију. Легенда каже да је Хи Линг Ши, супруга кинеског цара, 2700 г. п. н. е. открила савршену нит од које је могуће направити тканину. Тајна израде свиле строго је чувана, а сваки покушај изношења свилене бубе кажњаван је смрћу.
Сл. 03 Узгајање свилене бубе у Кини
Међу првим Европљанима који су се сусрели са свилом био је Александар Македонски у 4. в. п. н. е. и то у Персији. Зна се да су лепршаве тканине из Кине увожене у Европу 250 година п. н. е. Један килограм свиле плаћао се једним килограмом злата. Семе свилене бубе, из Азије у Европу, пренесено је у бамбусовој трсци. Према легенди, учинила су то два грчка свештеника 552. године. Ширење свиларства у европским областима, било је условљено климом, односно пределима у којима је успевао бели дуд као једини извор хране за свилопрелце. Ови плодоносни инсекти, на Балкан донесени су преко далматинских градова који су, трговачким везама, били повезани са Италијом. У 14. веку спомиње се свиларство у Србији дуж Вардара и Мораве где је прихваћено из Византије. Зна се да је, за владавине цара Душана и Стефана Дечанског, свила ткана у многим домаћинствима.
Свила је опевана и у српским народним епским песмама где се спомиње у различитим облицима … развише се свилени барјаци (Женидба Милић барјактара), … чиста свила до земље спушћена (Бој на Чокешини), … свилен калпак, оковано перје / на јунаку коласта аздија / око врата свилена марама (Косовка девојка), … у чисту те свилу завијала (Марко Краљевић и Муса Кесеџија), … и изнесе крстат свилен барјак … под пазухом клобук свиле беле (Мусић Стеван), … да ја купим свиле свакојаке (Заручница Лаза Радановића), … сваком свату од свиле кошуљу (Змија младожења), … на њег’ меће танану кошуљу / до појаса од чистога злата / од појаса од бијеле свиле (Женидба Душанова), … прести свилу на златно вретено / свилу прести, на свили сједити (Женидба краља Вукашина),… лако скочи са свил′на душека (Урош и Мрњавчевићи).
На простор Војводине свилогојство је дошло са југа, са простора Србије, крајем 17. века. У Првој сеоби, под вођством Арсенија III Чарнојевића, досељено је преко 180.000 Срба који су, између осталих предмета, са собом донели и семе свилене бубе.
Од свилених нити које ствара свилопрелац, техником ткања, ствара се свила, тканина тананог и префињеног изгледа коју одликује изузетна чврстина равна челику, еластичност и издржљивост. Зато се користи/ла у индустрији за израду млинских сита, авионских крила, падобрана. Ипак, највише свиле утроши се за израду одеће јер је пријатна на додир и префињеног изгледа. Посебан осећај влада сваком женом када је обучена у свилу. Поред за ткање и израду тканине, свилени конац се користио и за вез. Свиловез, уз златовез, се сматра највишим нивоом декоративне везилачке умешности. Свилени конац и платно, као изузетно захтевни материјали, представљају изазов за веште везилачке руке.
Процес гајења свилене бубе:
У свом развојном путу, свилена буба пролази кроз четири стадијума, односно четири форме: јаје (семе), ларва (гусеница), лутка (метуља) и лептир. Стадијум јајета траје најдуже, око десет месеци, у форми гусенице живи око месец дана, док као лутка и лептир опстаје по 15-ак дана. Свилу лучи само у форми гусенице.
Процес производње свилених буба почиње од семена, односно јајашцади из којих ће се излећи свилена буба. Овде се може поставити питање као и код кокошке: шта је старије, пиле или јаје? Код свилопреље питање би гласило: јаје или лептир? Како одговор још нико није открио, нећемо се бавити њиме, али ћемо причу о производњи сволопреље кренути од семена. Иако животни циклус свиленобубе траје годину дана, храни се само четири недеље, и то у периоду када је у облику гусенице.
Сл. 04 Четири форме свилене бубе: од јајашца до лептира
Повезаност свилене бубе и дуда огледа се и у времену у коме се обавља лежење јаја. У пролеће, најчешће у априлу, када почну избијати први листови дуда, време је за налегање јаја. За правилно и уједначено пилење гусеница потребно је температуру собе у којој су јајашца постепено повећавати до 20º С. Те просторије у народу су зване свиларнице. Оне су морале испуњавати одређене услове; да су простране, суве, проветрене, осунчане, да имају могућност догревања и да су дезинфиковане како би се уништиле све потенцијалне штеточине. Када започне процес пилењa, што траје 2–3 дана, собна температура се повећава на 24–25º С и одржава све док је свилена буба у форми гусенице и кокона. Тек излежена гусеница има дужину од 3 mm, да би, након месец дана храњења дудовим лишћем, достигла 50–80 mm. За то време повећа 10.000 пута своју тежину. Гусеница чији развој је завршен, престаје да се храни, стомаком се причвршћује за подлогу и почиње да формира кокон.
Сл. 05 Гусеница пре савијања у чауру
Подлоге су најчешће биле гране дрвећа, сирак и слама. Тада се просторија замрачује. Опредање кокона траје 2–3 дана. Формирањем кокона гусеница се преобраћа у лутку од које ће се, након две недеље, развити лептир који излази из кокона.
Сл. 06 Кокони на гранама и слами
Највећи део кокона иде за производњу свилене нити. Један део се оставља за репродукцију. За производњу квалитетног семена бирају се чауре са мушким и женским полом (мушке су нешто лаганије од женских). Оне се одвајају у дрвене оквире ради спаривања лептира који ће из њих изаћи. Парење се обавља одмах након изласка из чауре. Женка снесе 500-800 јаја из којих ће, након 10 месеци, испилити гусенице.
Семе за узгој се добијало у кутијама од једног лота (1 лот =17,5 gr) у којима је било по неколико хиљада јајашаца (1 gr око 1500 јаја). За један лот семена требало је предати две фунте (1 фунта = 453,59 gr) отхрањених кокона. Иначе од једне унце семена (1 унца = 25 gr или око 40.000 јаја) могуће је произвести 50–70 kg кокона. Уз семе се добијао папир на коме су свилобубе започињале свој раст. Папир је имао два слоја, с тим да је горњи слој био рупичаст. Простирао се по просторији, често и на више спратова, по столовима, клупама… У току храњења измет од гусеница који је кроз рупице падао на доњи папир лако се уклањао, односно доњи папир се морао често мењати.
Сл. 07 Кокони и свилена нит
Набавка семена у почетку је обављана из иностранства. Чињено је то из Јапана (Јокaхoма), Грчке (острво Киос), САД (Мериленд), а после Првог светског рата и из Француске. Најзаступљеније и семе које је давало најбоље приносе, све до пред крај 19. века, било је грчко. Поједини узгајивачи су настојали да сами произведу репродуктивни материјал. То је пошло за руком грофу Густаву Хадику из Семлака (Арад) и инспектору свиларства, Фридиху Карваљи из Темишвара. Карваљијево семе набављено је и за новосадске узгајиваче 1857. године. Добру сорту свилене бубе одгајила је свилара у Осијеку, а своје семе производиле су и предионице у Старој Пазови и Сремској Митровици 1858. године.
Сл. 08 Кутија са семеном свилене бубе (из књиге Ивана Ситарића, Свиларство, 1927)
Дударство
Једини услов за гајење свилопрелца, поред повољних климатских Једини услов за гајење свилопрелца, поред повољних климатских услова, јесу засади белог дуда чије лишће се користи у исхрани овог произвођача свилене нити. Најчешће су то били дрвореди, боље рећи „дудореди“ поред путева, а често су засађиване читаве шуме (гај, дудара). Дудови су, поред лишћа за исхрану свилобуба, коришћени за храњене свиња и гусака, прављење чувене ракије „дудоваче“, од коре се добијала природна жута боја, а дрво (када остари) коришћено је за израду намештаја или као огрев. Многа домаћинства ово племенито дрво имала су у свом дворишту и због ненадмашног хлада.
Сл. 09 Дудови били редовни пратиоци друмова између насеља у Војводини, Зрењанин, фото: З. Међо
Основни параметри у изучавању дударства јесу бројеви стабала и новозасађених садница, као и постојање расадника и дудара. За исхрану свилобубе користило се искључиво младо, суво и здраво лишће дуда. Товљење се обављало углавном у мају и јуну. За исхрану једног лота семена потребно је 10–14 стабала дуда, односно за исхрану једне унце семена потребно је око 1000 kg лишћа. Што је стабло старије то је лишће квалитетније, с тим да се не користи лишће дуда млађег од шест година. Брало се два пута дневно, а гусенице су храњене 3-6 пута на дан. Брање лишћа није захтевало велики физички напор па су га обављала углавном деца и старији укућани. У документима новосадског Aрхива налазе се подаци да је у исту сврху коришћено и лишће купина.
Процес прераде свилене нити
Основни елемент сваког текстилног производа јесте влакно. Спајањем, истезањем и усукивањем више влакана добија се танка, дугачка творевина која се назива нит, конац, пређа или предиво. Процес добијања свиле започиње одмотавањем чаура и кончањем свилене нити, односно конца. Да би одмотавање започело потребно је обавити гњилење кокона у бадњевима са топлом водом којим се уклања гумасти слој из свиле. На тај начин се спречавало да се лутка у кокону преобрати у лептира и да се, излетањем лептира, кокон оштети. У коконеријама које су грађене поред одмотачница постојале су пећи за угушивање чаура воденом паром. Након угушивања чауре су сушене на великим лесама. Процеси гушења и сушења чаура трајали су око три месеца, од јула до октобра. Након тога су паковани у џакове и транспортовани до одмотачница или свилара.
Сл. 10Бадњеви са чаурама свилене бубе
У народу се свила одмотавала тако што би се пронашли крајеви нити, а потом би, спаривањем 2-20 кокона вршено њихово излачење и спајање. Рад са свиленом нити захтевао је неоштећену, здраву и меку кожу. Због тога су тај посао најчешће обављале девојке од 16 до 20 година старости, а често и млађе девојчице. Тако настаје сирова свила. Од 12 kg свежих или 4 kg сувих кокона добија се 1 kg свиле.
Сл. 11 Кување свилених чаура и извлачење нити свиле
Свила у виду тканине настаје техником спајањем свилених нити, а то се чини ткањем. Легенде многих култура проналазак ткања смештају у сам почетак сопствене историје. Асирци ту част приписују краљици Семирамиди, Египћани богињи Изис, стари Грци Атени, Римљани Минерви, а Словени Мокоши, заштитници женских послова.
Сл. 12 Мокоша (Мокош) заштитница женских послова у Словенској митологији (рад Марка Мемића Маше)
Историјски подаци потврђују постојање ткања још у старијем палеолиту. Сам настанак ткања, у већини народних предања, описује се по сличном сценарију. Човек је посматрајући природу: паука и гусенице, свилопреље, таласање воде, укрштање гранa дрвећа или лишћа бамбуса, дошао на идеју да сопственим рукама уради исто или слично. Да направи предмет преплитањем нити. У почетку су то биле танке и савитљиве гране, груба влакна, танка кора или лика дрвета, а касније фино опредена нит.
Сл. 13 Паукова мрежа
Историјат свиларства у Новом Саду и Новосадска свилара
Историја узгоја свилене бубе и свиларства у Новом Саду и Војводини започиње доласком Срба у Сеобама крајем 17. и почетком 18. века и трајао је до 70-их година 20. века. Тај период може се посматрати кроз четири различите историјске фазе. Први период траје до бомбардовања Новог Сада 1848/49. године. Други део покрива дистанцу до Првог светског рата. Трећи је међуратни, а четврти захвата период комунизма. Прва два периода се односе на време владавине Аустријског царства или Хабзбуршке монархије и Аустроугарске државе и њихове прописе, док се друга два односе на време од када је Војводина у саставу Србије, односно Југославије. Треба рећи да је свиларство у Бачкој своје златно доба имало у периодима половина 18. Века (1838), а затим 1852–1857. О масовности узгоја свилене бубе говори и податак да je половином 19. века, од 49 насеља у јужној Бачкој чак 36 поседовало сопствене дударе, а крајем 19. века буба се гајила у 97 бачких насеља.
Период до Бомбардовања 1848/49
Најстарији сачувани документи о свиларству у Војводини односе се на Срем и Славонију. Када је реч о Новом Саду најраније је датиран Декрет из 1765. године којим Угарска влада наређује Намесничком већу да покрене акцију узгоја свилене бубе, нарочито код оних који поседују дудове, као и да власницима дудова који се не баве овом делатношћу изда наредбу да морају дозволити узгајивачима свилене бубе брање лишћа са својих стабала. У Извештају Магистрата о резултатима постигнутим на пољу свилогојства за 1768. наводи се да је у новосадском атару засађено 1550 дудових садница, а две године касније још 2500 садница.
Сл. 14 Један од „сведока“ успешног свилогојства у Новом Саду и околини јесте и Дуд Ченејац, знаменитост тог новосадског предграђа. Пуна два века одолева зубу времена. Налази се у дворишту салаша Живке и Младенка Кузмановића, са стaблом пречника 1,3 m, обимом 3,8 m и висином од преко 16 m. Потпада под заштиту Државе као најстарије дрво дуда у Србији.
Свиларство је имало значајну улогу у оквиру аустријске меркантилистичке привредне политике 18. и 19. века која је за циљ имала да индустрију тзв. наследних земаља снабдева квалитетним, а јефтиним сировинама које ће производити на својој територији, односно тадашњој Војводини. Највећи замах и успон свилогојство, заједно са дударством, доживело је за владавине Карла III (1685–1740), Марије Терезије (1717–1780) и цара Јозефа II (1741–1790). Бечке власти, а касније и пештанске су, прописима и законима, донеле бројне забране и подстицајне мере. Тако су забранили увоз свилених тканина, коришћење дудовог стабла за огрев, као и сечу дудовог стабла. Узгајивачи су од државе добијали специјалне пореске олакшице, бесплатно семе свилобубе као и саднице дуда, а они најбољи и новчане награде. Као награду за успешно подизање свилогојства, Марија Терезија је златницима наградила новосадског судију Јосипа Рудија.
Један од Прописа из Тамишког Баната из половине 18. века условљавао је склапање брака са сађењем одређеног броја садница дуда. Марија Терезије је доношењем Инструкција о колонизацији 1782. године подржала развој свиларства у данашњој Војводини. У наведеном Пропису захтевало се од сваког домаћина да у својој башти засади 12, а испред куће или у дворишту 20 дудових младица и да се брине о њима. Свим узгајивачима и школама достављана је брошура Емануела Хофмана Упутство о неговању свилобуба штампана 1833. године на пет језика у 10.000 примерака.
Ради обуке и надзора како узгајивача тако и рада у Свилари ангажовани су искусни стручњаци из Италије.
Функцију намесника за свиларство обављао је Карло Соленги, италијански стручњак, а столовао је из Осијека. На његову иницијативу, у том граду, је основана школа свилогојства. Први Новосађани који су похађали ову школу били су Михајло Амбруш и Јожеф Кираљ. За градског инспектора за свиларство у Новом Саду 1771. године именован је Матија Ердеди. Наследио га је Јозеф Канаи 1789. Почетком 19. века инспекторско задужење је обављао Јохан Сапл. За његовог мандата, поред свиларе, подигнут је магацин за смештај веће количине кокона.
Да би убрзали развој свилогојства у Новом Саду је 1773. године засађена дудара у Градској башти са 1.300 младица. Дудове саднице, две године раније засађене су дуж улица и друмова. Већ 1776. у дудари је било 2.135 стабала, a 1796. око 5.000. Крајем 18. века Нови Сад је бројао преко 13.000 стабала овог племенитог дрвета. Уређене дударе 1840. године, са око 10.000 стабала на 3,5 јутра имао је и Футог, а чак 30.000 стабала налазило се у атару Бачке Паланке. У дударама су били запослени баштовани. Међу најбољим баштованима 1845. године нашли су се Футожанин Јован Недељков са однегованих 3500 садница и Паланчани Јожеф Кетелеш са 2500 и Ђерђ Тот са 950 садница.
Откуп кокона, до 1826. године, вршила је државна управа преко комесара за свиларство, а цене је одређивала Угарска дворска комора. Разлика између цене коју је Комора одређивала и цене која је исплаћивана узгајивачима знала је бити и двадесетоструко мања. Највећу зараду имали су посредници, откупљивачи и трговци. Зна се да је у Банату, где су главни откупљивачи били Срби, откупна цена била знатно виша, него што је то било у Бачкој, па и у Новом Саду, где су се откупом бавили углавном Јевреји. Због тога је 1827. године усвојен систем закупа по коме су чауре свилене бубе исплаћиване по већим ценама. О квалитету кокона произведених у Војводини говори и чињеница да је готово ¾ укупне производње потпадало под I класу, а остатак у II (сем када накупци нису сами одређивали класу и на тај начин оштећивали узгајиваче).
Специфичност производње кокона и свилене нити, односно кратак временски период (14-16 дана) у коме се чаура морала одмотавати, немогућност транспорта откупљених кокона у том кратком периоду, као и високе цене превоза до већих центара у Аустрији или Мађарској приморале су Аустроугарску да подиже фабрике свиле у близини одгајалишта. Поред у Новом Саду фабрике су изграђене и у другим војвођанским местима попут Панчева, Ирига, Илока, Апатина, Сремске Митровице, Беле Цркве, Бачке Паланке и Новог Кнежевца. Иако их називамо фабрикама свиле треба рећи да се ради о коконеријама са одмотачницама, односно предионицама, у којима се искључиво производила свилена нит или конац.
За разлику од других крајева бивше СФРЈ, у којима је свиларство било у приватном и друштвеном власништву, у Новом Саду је одувек држава имала тапију над овим видом индустријске производње. Тако је било за време аустријске и аустроугарске владавине, а то су препознале и српске власти након 1918. године, те су Нови Сад прогласиле центром свиларства.
Први објекти за смештај и прераду кокона које је држава подигла у Новом Саду, изграђени су 1770. године. Ова фабрика познатија као Новосадска свилара званично је почела са радом 1799. године, а проширење смештајних капацитета урађено је већ наредне године. Подигнута је у близини пристаништа, на обали Дунава, низводно од места где се данашња Улица епископа Висариона спаја са Београдским кејом. Тиме је узгајивачима свилене бубе из Новог Сада и околине омогућено да лако и брзо предају свој производ (до тада су носили у Ириг или Осијек), а самим тим и њихова зарада била је већа.
Сл. 15 Фабрика свиле у Новом Саду, подигнута 1884. године, ранији снимак (из Енциклопедије Новог Сада, бр. 24)
Почетком 19. века Свилара је имала три просторије уз које је дограђен магацин за свилочауре. У овим објектима вршено је откупљивање кокона и одмотавање. У периоду после 1827. године новосадски Магистрат је зграду Свиларе и целокупан инвентар издао на 20 година коришћења бечкој фирми „Хофман и синови“ и Лазару Гутману Голштајну који су држали готово све свиларе на територији Аустрије. У документима из пете деценије 19. века закупац Свиларе био је Никола (Миклош) Рошгоњи. Поред њих, као држаоци ове предионице наводе се Карло Изецки, Јохан Фридберг, те фирма „Деметровић и Морфи“. Највећи део производње из Новосадске свиларе, почетком 19. века, откупљивала је бечка фирма „Хофман и синови“, а један део је продаван путем лицитација.
У својој историји Свилара је уништавана у више наврата. Најпре је изгорела у пожару 1841. године, али је убрзо обновљена. Друго уништавање доживела је у Бомбардовању 1848/9. Тада је сравњена до темеља. На истом месту, 35 година касније (1884), биће подигнута нова.
Кокони за новосадску Свилару откупљивани су не само са територије Бачке него и из Срема (Ириг, Сремска Митровица). Узгојем свилене бубе бавили су се Срби, Словаци, Немци и Буњевци, а највећи део откупа вршили су Јевреји. Најозбиљније, овој привредној грани, приступили су Жабаљци, Каћани, Ковиљчани, Госпођинчани, Ђурђевчани, Мошоринци…
Добра организација и све бројнији засади дуда довели су и до Добра организација и све бројнији засади дуда довели су и до повећања производње свиле. Од почетних 10-ак kg (око 20 фунти) 1771. производња се константно повећавала, па је тако 1774. износила око 50 kg, 1775. око 58 kg, 1776. око 70 kg, 1780. око 376 kg. Било је година када је род био испод очекиваног. Тако је 1796. произведено свега 73 kg свиле. У јужној Бачкој 1843. године произведено је око 744 kg свиле.
Узгој овог инсекта није био значајан само са економског становишта, јер су се њиме бавили углавном сиромашнији слојеви друштва којима је то био начин да дођу до додатне зараде и тиме омогуће преживљавање своје породице. Значајан је био и социјални аспект јер су у пословима око неговања и храњења свилене бубе могли да учествују деца и старије особе. За свилогојство се с правом може рећи да је масовна и узгредна делатност ситних произвођача.
Период од Бомбардовања 1848/49 до Првог светског рата
Пред Бомбардовање 1848/49. у јужној Бачкој није било насеља у коме није било заступљено свилогојство. Ратна пустошења нанела су дударству и свиларству велике штете, али их нису у потпуности уништили. Обнова ових привредних грана почела је 1851. године, пре свега садњом дудова. Већ наредне године у Војводини је забележено око 130.000 стабала што на јавним површинама, што у приватном власништву. Новосадска дудара се са 1,5 јутра земље до 1856. проширила на 2,5 јутра. У њој је 1905. године било засађено 25.000 стабала. Стални раст броја стабала потврђује и податак пред Први светски рат по коме је у Војводини било око 700.000 стабала, а производило се око 1200 тона свилених чаура. Од бачких насеља највећи број свилогојаца 1908. године забележено је у Жабљу (907) и Чуругу (703).
У ратним разарањима уништена је Новосадска свилара. Због тога су Новосађани били приморани да одгојене коконе, односе у бачкопаланачку, осијечку или сремскомитровачку свилару. У овом периоду добре резултате у развоју свилогојства имали су Карло Постпишел и Карло Мец који су поседовали сопствене расаднике дудова. У производњи кокона 1853. године истакли су се Јован Турдељ из Кисача и Јаков Колар из Футога. Почетком 20. века највећу зараду за произведене коконе од 162 крунe (К) имала је Kаћанка Перса Путник. Овај податак је значајнији ако се зна да је просечна зарада по једном домаћинству износила око 48 К. Од 1905. године у Бачкој опада постепено број насеља у којима се становништво бави свилогојством, као и број особа које се баве том делатношћу.
Изградња већих и модерних свилара започела је крајем 19. и почетком 20. века. Подигнуте су предионице у Панчеву (1882), Новом Саду (1884) и Новом Кнежевцу (1907). У њима се испредала свилена нит (конац) која је као сировина извожена у веће европске центре на коначну дораду.
У Новом Саду је, на предлог Министарства за радиност и трговину Краљевине Угарске, 1884. године подигнута Државна фабрика свиле. Изграђена је на истом месту, поред Дунава, на ком је била и свилара уништена у Бомбардовању Новог Сада 1848/49. Био је то зачетак прве новосадске индустријске зоне у којој су, поред свиларе, подигнуте кланица и плинара.
По величини и опремљености била је то највећа и најмодернија свилара у тадашњој Угарској. Имала је нов магацин у који су били смештени бадњеви. Набавком 140 вретена модернизована је предионица. Парни котлови у фабрици су уграђени 1891. године. Поред изграђеног депоа за чауре, предионице, базена, димњака и управе, имала је и смештајне објекте за раднике, административни објекат, амбуланту и магацин за угаљ. Проширење Фабрике са просторијама за коконе – коконеријом урађено је 1893. године. У почетку су раднице за свилару долазиле из Италије и Шлеске, а касније су тај посао обављале обучене Новосађанке. Често су то биле девојчице млађе од 12 година. Почетком 20. века новосадска Фабрикасвиле је, са 300-500 запослених, остваривала производњу од 8-18 тона свиле и око 7 тона отпадака. Једна преља је у просеку успевала да опреде око 300 gr свиле. Целокупна годишња производња извожена је у Аустрију, Немачку, Француску и Италију.
Сл. 18 Спољни изглед Државне фабрике свиле с краја 19. века
О значају и улози свиларства у Новом Саду говоре и чињенице да се данашња Улица Васе Пелагића (из Јеврејске) у периоду 1745–1918. звала Свиларе улица, као и да је 1888. године Министарство пољопривреде, занатства и трговине проширило свој назив на Министарство пољопривреде, занатства, трговине и свилогојства. Од 1854. године Свиларство је уведено као редован предмет у тадашњи образовни систем. Учитељи су имали обавезу да децу науче одгоју свиленог прелца, а школе да засаде најмање шест дудових стабала и да произведу одређену количину кокона, те да их предају откупним станицама.
Међуратни период (1918-1941)
За време Првог светског рата свиларство, самим тим и дударство, је запуштено и запостављено, пре свега због недостатка радне снаге. После рата, радило се на обнови ових привредних грана. Засађени су нови дрвореди дуда, набављено семе свилобубе из Француске, а производња кокона је бележила раст сваке године. У циљу унапређења свилогојства 1927. године основана је Задруга одгајивача свилене бубе у Новом Саду. Без обзира на то, количине и квалитет кокона из прве половине 19. века нису достигнути. Од свилара у Војводини рад је настављен у три већ постојеће; у Новом Саду, Панчеву и Новом Кнежевцу. Међутим, за разлику од свилогојства, свиларство и текстилна индустрија у Новом Саду доживели су своју експанзију.
У међуратном периоду Војводина је имала 11 расадника дудовог стабла и 11 коконерија. Забележен је податак да је 1924. године у Покрајини било преко 650.000 дудових стабала. У периоду 1920–1923. количина произведене свиле кретала се 53.000–223.000 kg. Та количина није представљала ни шестину предратне производње.
Нови Сад, као центар свиларства, препознат је и од стране новоформиране државе Краљевине Срба Хрвата и Словенаца. Захваљујући постојању Државне фабрике свиле са око 300 запослених, у главном граду Војводине је оформљена Централна свиларска управа у тадашњој Краљевини СХС, односно Југославији. Ова Управа 1927. године мења назив у Дирекцију свиларства и државних фабрика свиле, односно Дирекцију за свиларство у Новом Саду.
На развој свиларства у међуратном периоду пресудну улогу су имали велика светска криза (1929–1933), повећане потребе за свиленом тканином и прогрес вештачке свиле на светском тржишту. Наиме, немогућност производње потребних количина природне свиле довела је до изналажења решења и производње вештачке свиле. Тај проналазак катастрофално је утицао на само свилогојство, нарочито у земљама у којима је оно било једна од основних привредних грана као што су Кина, Јапан, Италија. Какве последице је имала производња вештачке свиле види се и из чињенице да је цена 1 kg предива од природне свиле 1921. године била је 2000 динара, а 1931. године 90–110 динара. Смањење цене свиленог конца утицало је на нерентабилност рада свилара. Због тога 1932. године Држава доноси Одлуку о продаји свилара.
Како Државна фабрика свиле не би била затворена, а запослени остали без запослења, управа Дирекције државног свиларства, покреће иницијативу да дотадашњу свиларску делатност прошири на прераду сировине у финални производ тј. производњу свилене тканине. Нови производни процеси захтевали су нове просторије и постројења. У том циљу су, у оквиру фабричког комплекса, изграђени објекти за предионицу са 2800 вретена и ткачницу у коју су смештене машине за ткање набављене у Швајцарској, Италији и Чешкој. Нови објекти подигнути су у Улици Душана Васиљева, поред саме фабрике, а ту је била смештена и Дирекција.
Сл. 19 Спољни изглед зграде Дирекције државног свиларства у Новом Саду и Државне фабрике свиле фотографисано 1936.
Сл. 20 Спољни изглед зграде Државне фабрике свиле из 1945. године
Ова Фабрика је, у пожару 1934. године, највећим делом изгорела, али је исте године извршена санација. Нешто касније (1937) основано је одељење за оплемењивање свиле, белење, бојадисање и апретирање платна, за које је реконструисан постојећи објекат. Пред Други светски рат (1939) Фабрика мења назив у Привилеговано акционарско друштво државне фабрике свиле. За време рата фабрика је радила за окупаторску мађарску власт. Машине из Фабрике пренете су 1944. године у Мађарску, да би после две године (1946) биле враћене.
Сл. 21 Прва сноваљка у Државној фабрици свиле у Новом Саду, 1935.
Између два светска рата, у Новом Саду је постојало десетак текстилниИзмеђу два светска рата, у Новом Саду је постојало десетак текстилних индустрија, а већина њих се бавила производњом и прерадом свиле. Сем Државне фабрике свиле основане 1884. године, остале фабрике биле су у приватном власништву. Најстарија је Механичка ткаоница Мицић и Камлер основана 1914. године. Текстилно предузеће – завод за бојење и штампање тканина „Соња Маринковић“ основано је 1921. године под називом Механичка ткачница „Текстил“. Механичка ткачницаЕдуард Сомерер радила је у периоду 1935–1946. Браћа Секе основали су 1936. године Фабрику за дораду свилених тканина и ткачницу за природну и вештачку свилу „Југосилк“. Исте године (1936) Творницу свилених, памучних и вунених тканина подигао је и Милош Ралетић. Југосвила Шпицера и Вермеша (Spitzer & Vermes) постојала је 30-их година 20. века. Ткаоницусвилених тканина имао је Гирлих Херман. Ручно ткани уметнички дамаст у Новом Саду производио је Павле Тифенбах (Лауданов сокак). Ове ткаонице су запошљавале најчешће чешке ткаче и инжењере, а конац за своју делатност набављале су једним делом од Државне фабрике свиле у Новом Саду.
Сл. 22 Припрема конца за ткање у Државној фабрици свиле у Новом Саду у улици Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.Сл. 23 Контрола откане свиле у Државној фабрици свиле у Новом Саду у улици Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.
Механичка ткаоница Мицић и Камлер основана је 1914. године. У почетку, на десет разбоја, производила је највише српско платно. Године 1922. набавља 70 разбоја из Чешке, а пред Други светски рат поседовала је 120 разбоја. Због веће тражње, боље цене и постојања сировине у самом граду, 1928. године, производњу проширује на ткање свиле. Због тога дограђује просторне капацитете. Налазила се у Футошкој улици 28. Свилено предиво набављала је из Француске, Белгије, Немачке, Италије, Швајцарске и Чехословачке.
Сл. 24 Спољни и унутрашњи изглед некадашње фабрике, фотографисано 1927/28.
Творница свилених и памучних тканинаи Текстилно предузеће – завод за бојење и штампање тканина (мерцеризирање и апретуру) „Соња Маринковић“ (1946) основано је 1921. године под називом Механичка ткачница „Текстил“. Први власник био је Корнел Јелић-Влчек. Налазила се у Косовској улици 25. Након две године (1923) Влчеку се прикључила енглеска компанија „Levant & Co“, а већ наредне 1924. година Фабрика је постала искључиво власништво наведене компаније. Промену власника Предузеће је имало и 1925. године. Откупио га је Драгољуб Ристић и самостално водио до 1934. године. Са пословним партнерима Алојзом Ленбергером (Мистек, Чешка) и Матом Стипићем (Суботица) фирма мења назив у Драг. М. Ристић К.Д. За то време Фабрика се проширила и на Косовску 21–29 где су сазидане нова ткачница и управна зграда, као и на Косовску 33 где је дограђено одељење за штампање тканине. У Косовској 29 изграђена је 1935. године котларница. Припремно одељење изграђено је у Улици Ђорђа Рајковића 10, а на бр. 6 (угао са Улицом Павла Стаматовића) погон за фарбање свиле и димњак висок 50 m који је реновиран за потребе манифестације „Нови Сад – Европска престоница културе“. Број разбоја са почетних 60 повећан је на 280. Предузеће је, поред памука и природне свиле, производило тканине од вештачке свиле. Предиво и хемикалије набављали су из Чешке.
Сл. 25 Спољни изглед и двориште зграде Фабрике на локацијама Косовска 15 и 25, фотографисано 1965.
Механичка ткачницаЕдуард Сомерер основана је 1935. године и под тим именом је радила до 1946. године. Налазила се у улици Стевана Сремца 13.
Фабрику за дораду свилених тканина и ткачницу за производњу природне и вештачке свиле под називом Југосилк основали су браћа Калман и Карло Секе из Новог Сада. Као сувласник од 1941. године наводи се и трећи брат, Јожеф Секе. Запошљавала је око 70 радника. Фабрика се налазила у улици Александра Адамовића 47-49 (данашња Лазе Нанчића). Поседовала је ткаоницу и одељење за припрему, фарбару и штампарију, магацин и канцеларијске просторије, као и станове за запослене. Браћа Секе су септембра 1944. године напустили Нови Сад и преселили се у Будимпешту. Том приликом су пренели велику количину текстилне робе произведене у Фабрици. У ткачници 1945. године је затечено 42 разбоја, 5 сноваљки и машине за апретуру.
Сл. 26 Фабрика Југосилк у Улици Лазе Нанчића 47-49, фотографисано 1965.
Тектилна индустрија Ралетић и син налазила се на углу Футошког пута 93 и Грашкове улице 2 (данашња Киш Ернеа). Основана је 1936. године, а бавила се производњом памучних, свилених и вунених тканина.
Југосвила Шпицера и Вермеша бавила се производњом вештачке свиле. Налазила се у Футошкој улици 130. Експроприсана је 1944. године од стране мађарских власти.
Из досадашњег излагања може се приметити да су фабрике свиле биле сконцентрисане у две индустријске зоне. Једна поред Дунава, у Алмашком крају (Подбара) где су се налазиле Државна фабрика свиле и Текстилна индустрија „Соња Маринковић“. Друга уз Футошку улицу и пут и на Телепу. Ту су своје фабрике изградили Ралетић и син, Шпицер и Вермеш, браћа Секе и Мицић и Камлер.
Карта Новог Сада са означеним местима на којима су постојале фабрике свиле
Послератни период – период комунизма (1945-1975)
Да би свиларство имало сталан успон и раст неопходан је плански узгој свилобуба, а самим тим и планско сађење, односно замена дудових стабала (углавном су била искористива 50-ак година). Међутим, дуготрајно ратовање, бомбардовања, пожари, запостављеност и запуштеност дудовог фонда, људска страдања, ратна разарања, утицали су на прекид у узгоју свилене бубе. У народу је после рата, постојала тенденција обнове и свилогојства и свиларства. Фонд од 541.000 дудових стабала (1948) био је знатно испод броја из предратног периода, али довољан за перспективну обнову. Међутим, производња свилочаура није достигла производњу од пре Првог светског рата. Разлога за овај неуспех је више. Најпре државна политика СФР Југославије која је акценат ставила на развој тешке индустрије, а простор Војводине одредила за житницу новоформиране федерације. Други разлог представљала је експанзија вештачке свиле, односно синтетике као знатно јефтијег материјала. Негативан утицај имало је и запошљавање радника у индустријским постројењима ван места пребивања, чиме је смањен број чланова домаћинства способних за обављање ове делатности. Потом појава болести дудовог стабла (тзв. дудовац) због које је Држава 1955. године донела уредбу о уништавању свих дудових стабала. Та одлука директно је утицала на уништење свилогојства на простору Војводине, а посредно и свиларства.
У послератном периоду, Нови Сад је и од стране нових власти био виђен као центар текстилне индустрије, па и свиларства. Три предратне војвођанске свиларе, у Новом Саду, Новом Кнежевцу и Панчеву, интегрисане су у нову фирму под називом Војвођанска индустрија свиле (ВОИС) чије седиште је било у Новом Саду, угао Душана Васиљева и Епископа Висариона. На истој локацији налазила се и Дирекција за свиларство у Новом Саду (Душана Васиљева 16).
Сл. 28 Спољни изглед зграде Дирекције за свиларство у Новом Саду, Улице Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.
Машине из предратне Државне фабрике свиле пронађене су у Мађарској и враћене, те је производња у овој свилари настављена 1947. године. Из ВОИС-а је, 1948. године, издвојена као самостална фирма Свилопрелац из Панчева која се једина бавила откупом кокона и испредањем на простору целе Војводине, па и шире. Свилопрелац је своје испоставе имала у Вршцу, Ковину, Жабљу, Бачкој Паланци и Новом Саду.
Послератном аграрном реформом, конфискацијом и национализацијом, све приватне текстилне фабрике проглашене су општенародним добром, те постале друштвено власништво. Извршена је њихова реорганизација и укрупњавање. Ова реинтеграција имала је више фаза. У првој фази (1945) оформљена је Прва бачка ткаоница свиле која је интегрисала две текстилне фабрике које су се налазиле на Футошкој улици: Мицић и Камлер и Ралетић и син. Решењем тадашњих власти три године касније (1948) новоформираној фирми припојена је и Механичка радионица свилене робе „Свилотекс‟из Инђије. Новоформирана фабрика је сировине набављала углавном из иностранства. Запошљавала је 1954. године 190 радника.
Сл. 29Одељење за сновање у Првој бачкој ткаоници свиле, Футошка 28, фотографисано 1965.
У међувремену, 1946. године, формирана је Текстилна фабрика „Соња Маринковић‟спајањем Ристићеве фабрике, Фабрике кравата и Предузећа за бојење текстила „Омниколор – Шуј и син‟ које се налазило у Шумадијској улици 18. Крајем пете деценије 20. века Фабрици су припојене Ткачница „Гирлис“, Механичка ткачница Едуард Сомерер, као и Предузеће за дорађивање „Микац“. Новоформирана фабрика је 1954. године запошљавао око 300 радника.
Сл. 30 Спољни и унутрашњи изглед Ткачнице свиле Гирлис у Новом Саду, фотографисано 1965.
Интеграционим процесима, у Новом Саду, функционисале су почетком 50-их година 20. века три велике текстилне индустрије: ВОИС-а, Прва бачка ткаоница свиле и Фабрика „Соња Маринковић“. Даљим укрупњавањем 1965. године долази до уједињавања комплетне новосадске текстилне индустрије у Војвођански текстилни комбинат који је поседовао седам хала на различитим локацијама. Тако је на углу данашње Косовске, Марка Миљанова и Земљане ћуприје био погон за сортирање, паковање и складиштење свиле, а на углу Павла Стаматовића и Ђорђа Рајковића погон за фарбање свиле. Таква ситуација била је неекономична и нерентабилна. Стога се приступило градњи новог објекта у коме ће бити обједињени сви производни процеси. Нова фабрика подигнута је у новој Индустријској зони, поред канала ДТД, у Привредниковој улици бр. 9. У нову зграду 1968. године пренесене су и машине из старе Свиларе која се налазила поред Дунава, у Улици епископа Висариона. Након кратког времена (1974) Војвођански текстилни комбинат мења назив у Новосадска индустрија текстила (НИТ). Једна од основних сировина у НИТ-а била је природна и вештачка свила, за чију производњу је сировина набављана углавном из увоза.
Изградњом новог објекта, Алмашки крај је престао бити средиште свиларства у Новом Саду након више од два столећа свиларске традиције. Крајем 70-их година, зграда старе Свиларе, поред Дунава, у Улици епископа Висариона, порушена је, а на њеном месту изграђени су вишеспратни стамбени објекти. Ништа боље нису прошли ни остали објекти. Девастирање алмашких свилара настављено је и на Фабрици „Соња Маринковић‟. Једини објекти који су пркосили урбанизацији и опстали до данас јесу објекти на углу Ђорђа Рајковића и Павла Стаматовића са 50 метара високим димњаком, као и објекти и димњак у Лазе Нанчића 47–49. Први је постао институција културе тзв. Свилара. У другом се налазе штампарија Форум, а димњак се користи искључиво за постављање телекомуникационих антена.
Сл. 31 Објекат Свилара – Културна станица Европске престонице културе, фото: Д. Марковић, 2021.Сл. 32 Објекат и димњак некадашње свиларе Ралетић и син, у Лазе Нанчића 47-49, фото: Д. Марковић, 2021.
Свила која је произвеђена у Новосадској индустрији текстила, стицајем околности доспела је 90-их година 20. века до Удружења ткаља Нови Сад. Вредне руке чланица овог Удружења преточиле су добијену свилу у десетине свилених предмета који су излагани не само у просторијама Удружења, него и у Манаковој кући у Београду, Музеју града Новог Сада (2010), Културном центру у Новом Саду (2015).
Сл. 33 Предмети изаткани у Удружењу ткаља Нови Сад од свиле произведене у Новосадској индустрији текстила (НИТ)
Уместо закључка
Последња три века дударство, свилогојство и свиларство су гране које су имале огроман значај за војвођанско становништво, нарочито за оне слабијег имовног стања. Колико је бављење свиларством било уносно зависило је од више фактора. Квалитета семена, количине и квалитета дудова листа, вредноће узгајивача, хигијенских услова у којима су гајене свилене бубе, тржишне цене и откупљивача. Предности ове пољопривредне гране су што не захтева велику физичку снагу, процес узгоја траје релативно кратко (до 40 дана), откуп кокона је већ у јуну/јулу док још остали усеви нису доспели, те не захтева посебно плодно земљиште нити велике просторије за узгој.
Откуп и прерада произведених кокона обављана је у откупним станицама, а испредање у предионицама. Одувек су се коконерије и предионице у Војводини називале свиларама. Једна од њих подигнута је пре око 250 година у Новом Саду. За два и по века постојања мењано је много тога. Мењан је назив и то не јeданпут. Звала се Свилара ‒ Новосадска свилара – Државна фабрика свиле – Привилеговано акционарско друштво државне фабрике свиле – Војвођанска индустрија свиле (ВОИС) – Војвођански текстилни комбинат – Новосадска индустрија текстила (НИТ). Мењала је основну делатност. Иако је одувек у назива има реч свила и у народу је називана Свиларом, ипак она то није увек била. Од оснивања (крај 18. века), па до половине 19. века била је откупна станица за сабирање кокона или коконерија. У 19. веку започиње се са испредањем свилене нити, најпре мануелно, а крајем века и помоћу парних машина. Увођење ткања у фабрички процес и производња свиле као коначног производа урађено је 30-их година 20. века. Ова фабрика је одувек била под државном управом, мењала је државе које су биле њени власници. Формирана је у време аустријске власти (1770), најдужи радни век и највеће домете постигла под аустроугарском управом (1867–1918). У том периоду, једно време, Фабрика је закупљивана од стране приватних индустријалаца, попут бечке фирме „Хофман и синови“. Значајан напредак остваривала и за време Краљевине СХС, односно Југославије. Покушај реинтеграције фабрике за време СФР Југославије дао је средњорочно добре резултате. Мењала је и локације. Од прве Индустријске зоне у Новом Саду, на Кеју поред Дунава, преко Улице епископа Висариона, до нове Индустријске зоне и Привредникове улице. Мењала је и изглед. Од мале и неугледне брвнаре из 18. века, до најзначајније свиларе на Балкану крајем 19. века.
Иако се више не баве свиларством, Алмашани чувају успомене на Свилару. Угао улица Павла Стаматовића и Ђорђа Рајковића са фабричким зградама и поносни димњак у срцу Алмашког краја негују успомену на времена када је Свилара била генератор друштвеног и привредног развоја краја. И неколико деценија након брисања готово свих трагова некадашњих погона, део Алмашког краја носи назив „Свилара‟, и то не само међу локалним становништвом, него и у стручним урбанистичким круговима. Ова чињеница најсликовитије сведочи о друштвеном и просторном значају Свиларе и њеној улози у формирању идентитета места. Према урбанистичком пројекту из 2000. године стари индустријски објекти су порушени и замењени стамбено-пословним вишеспратницама. Као сведоци некадашњих времена опстали су једино фабрички комплекс и високи димњак на углу Ђорђа Рајковића и Павла Стаматовића. Из димњака се одавно не вијори густи дим. Међутим, захваљујући љубави Алмашана који су искористили чињеницу да је Нови Сад изабран за Европску престоницу културе 2021, Свилара је добила нову улогу. Третира се као индустријско наслеђе (енгл. industrial heritage). На тај начин је од симбола прошлости постала симбол будућности!
U prvoj polovini 20. veka Slovakinje u Vojvodini počinju da se organizuju u ženska udruženja pod uticajem sličnog delovanja žena u Slovačkoj. Kao uzor u organizovanju poslužilo im je udruženje Živena koje je bilo aktivno u drugoj polovini 19. veka (1869-1918), a čiji je jedan od glavnih ciljeva bilo osnaživanje slovačkih žena u Ugarskoj. Ovo udruženje odigralo je značajnu ulogu u formiranju i kodifikaciji nacionalnog identiteta slovačkog, naročito što je brzo po njegovom osnivanju ostalim slovačkim društvima i ustanovama rad bio zabranjen. Upravo to je razlog zašto se najčešće kao značaj ovog udruživanja navodi podsticanje nacionalnog osvešćenja, a time se u velikoj meri zanemaruje njegov doprinos emancipovanju i jačanju ženske samosvesti Slovakinja u Ugarskoj. Ova udruženja – kako Živena tako i Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, osnovano nakon Prvog svetog rata pre svega su zagovarala borbu za ženska prava, kao i jačanje njihove samosvesti, aktivno učešće u kulturnom životu i preuzimanje odgovornih zadataka.
Udruženje Živena osnovano je 4. avgusta 1869. godine u Turčjanskom Svetom Martinu u okviru svečanosti koje je organizovala Matica slovačka. U proglasu se kao glavni cilj navodi „dostojanstveno razumeti poziv ženskog pola i primereno tome delovati, tako da slovačke devojke, bilo kog društvenog sloja naše otadžbine, stasaju u moralne, čestite i vredne gospođice, ali i u vatrene ćerke domovine i naroda našeg“. Obrazovanju Slovakinja u to vreme doprineli su slovački ženski časopisi prvenstveno koncipirani kao obraćanje žena ženama, kao što su: Almanah Živene (1872), Letopisi Živene (1896), prvi ženski časopis Danica (1898) i časopis Živena (1910).
Jake porodične i prijateljske veze, koje su povezivale Slovake iz gornje i donje Ugarske, zaslužne su za saradnju i u više oblasti: naučnoj, crkvenoj, obrazovnoj, književnoj i kulturnoj.
Nakon raspada Austrougarske i posle formiranja novih zemalja, Slovaci koji su živeli u Vojvodini, našli su se van matične zemlje. Upravo zbog toga se najveći deo društvenih i kulturnih aktivnosti u to vreme usmeravaju na osnivanje ovdašnjih slovačkih ustanova i institucija. Tako je nastalo i žensko Udruženje. Ljudmila Hurbanova je zajedno sa ostalim aktivistkinjama 1921. godine osnovala Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS i bila je njegova prva predsednica sve do 1924. godine, kada je na tu funkciju izabrana Eržika Mičatkova, koja je tu ostala do 1932 kada je osnovana Matica slovačka u Jugoslaviji i od kada je i žensko udruženje delovalo u njenim okvirima.
Osnivačka skupština udruženja održana je 11. maja 1921. godine u Novom Sadu i na njoj se sastalo preko sto žena i gospođica, ali takođe i muškaraca iz svih slovačkih mesta iz Srema, Banata i Bačke. Inicijatorka skupštine bila je Štefanija Mičatekova, supruga Dr. Ljudovita Mičateka (brata Eržike Mičatekove). Slogan novoosnovanog udruženja bio je: „snage iscepkane ujediniti radi ostvarivanja nacionalnih ciljeva, na polju socijalnom pomagati, podržavati i po potrebi doprineti umanjivanju tih nedostataka.“ Ovo udruženje delovalo je u okviru Čehoslovačkog saveza u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslaviji) i svoje aktivnosti je proširilo u skoro svim slovačkim i češkim mestima na ovim prostorima. Udruženje je delovalo kroz priređivanje izložbi i pozorišnih predstava, prikupljanje dobrovoljnih priloga za sirotište u Kovačici (osnovano 1920. godine), propagiranje knjiga, časopisa i čitanja uopšte, kao i organizovanje predavanja za žene na razne teme. Ljudmila Hurbanova bila je jedna od predavačica. Tako je 1929. godine održala predavanje na temu O muzejskom društvu slovačkog društva, dok je 1923. godine govorila O zahvalnosti našim nacionalnim prvacima, a 1928. godine o 25-godišnjem radu pozorišnih amatera u Staroj Pazovi.
Prema sačuvanim dokumentima i zapisnicima, misija ovog društva bila je da istrgne ženu iz društvene pasivnosti, da joj obezbedi javni i društveni rad, da je upozna sa njenim pravima i obavezama u državi, kako bi postala aktivna i korisna građanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Načini postizanja ciljeva su: uzajamno informisanje i samoobrazovanje, edukativni kursevi, javna predavanja i diskusije na teme koje se tiču prava i obaveza žena u društvu i državi; osnivanje biblioteka i čitaonica u kojima će biti obezbeđene knjige i časopisi koji se bave ženskim temama. Udruženje je osnovalo ogranke po pojedinim slovačkim mestima.
Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS sarađivalo je i sa ostalim ženskim udruženjima, pre svega Kolom srpskih sestara. Nalazimo o tome informaciju u septembarskoj Živeni broj 9 iz 1921. godine, gde se na strani 178, sem o osnivanju ovog društva, navodi da će se „početkom septembra (od 1.9. do 3.9) u Beogradu održati Kongres saveza jugoslovenskih žena. Ovo udruženje je izričito nacionalnog karaktera i u njemu Srpkinje, Hrvatice i Slovenke ujedinjene istim ciljem, žele da deluju na nacionalnom i obrazovnom uzdizanju jugoslovenskih žena, ali takođe žele da neguju što bliže sestrinske veze sa ženama drugih slovenskih naroda i njihovim udruženjima.
„Mi, Slovakinje iz Živene, takođe želimo da sa oba udruženja uđemo u sestrinske veze a to ćemo postići najlakše preko svojih sunarodnica i sestara u kraljevini SHS.”
Veze sa srpskim udruženjima bile su toliko jake da su predstavnice ovog udruženja 1922. godine bile zvanice na venčanju kralja Aleksandra I sa kraljicom Marijom, da bi nekoliko godina kasnije – 1928. godine brojni Slovaci, a među njima Hurbanova i Mičetkova bile odlikovane Ordenom svetog Save.
Jedna grana aktivnosti društva bila je i socijalna zaštita slovačkih žena. Na primer 1928. godine organizovan je vanredni sastanak Centralnog udruženja žena povodom zaštite devojaka i žena koje su radile kako služavke u Beogradu, kako su ih već tada zvali – bedinerki, čija su ljudska i radna prava vrlo često bila ugrožena. Kroz brojne susrete i predavanja Udruženje je nastojalo da ovim ženama podigne svest o njihovim pravima i da ih osnaži.
Takođe je jedan od zadataka bilo obrazovanje žena iz oblasti zdravstva. Žene su podučavane kako da pravilno povijaju decu, kako da ih hrane i održavaju higijenu, ali takođe je bilo reči i o biračkim pravima na opštinskim i državnim izborima i o potrebama fizičkog vaspitanja, koje su u to vreme aktivno propagirala sokolska društva.
Ako polazimo od savremenog shvatanja koncepta ženskih prava, oba ova udruženja možemo svrstati u oblast klasičnog liberalnog feminizma, koji i dalje zadržava podelu na privatno i javno. U udruženju se, kada je reč o rodnoj jednakosti i borbi za prava žena, ne dotiču sfere privatnog, već se zadržavaju na sferi javnog života. To možemo videti iz tema kojima se bave na predavanjima – od obrazovanja i izdavaštva do ženskog preduzetništva, zanemarujući ili čak podržavajući koncept postojeće uloge žene u braku i eksploatacije žene u privatnoj sferi. Uprkos tome, oba ova udruženja i dalje predstavljaju primer kako se osvajaju novi prostori slobode za žene. Zahvaljujući njima, žene počinju da pišu književne i publicističke tekstove, što im je omogućilo da predstave svoje interese, da progovore javno o svojim potrebama u formi koja je dostupna i široj populaciji.
Bliske prijateljice i saradnice Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatek (Slovačka varijanta imena: Mičatkova) su dve od četiri najznačajnije predstavnice aktivistkinja vojvođanskih Slovaka s kraja 19. i prve polovine 20. veka. Druge dve su Marina Maljijakova (1878-1946) i Adela Čajakova-Petrovičova (1901-1976). Imena koja su takođe značajna i trebalo bi ih pomenuti su: Marina Horvatova, Ljudmila Kvačalova, Marija Medvecka, Marina Ormisova Malijakova, Ana Pivkova, Terezija Vansova, Oljga Krnova, Ljudmila Markovičova itd.
Ljudmila Hurbanova u mladosti
LJUDMILA HURBANOVA (1878–1969)
Dramska spisateljica, glumica, predsednica Centralnog društva čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Ljudmila Hurbanova, rođena je 8. juna 1878. godine u Staroj Pazovi u čuvenoj porodici slovačkih intelektualaca i sveštenika. Njen otac bio je staropazovački sveštenik Vladimir Hurban (1850–1914) a deda pisac i revolucionar Jozef Miloslav Hurban (1817–1888). Ljudmilina majka bila je poreklom iz porodice Štur (Ljudevit Štur bio je kodifikator standardnog slovačkog jezika), dok je njen rođeni brat, Vladimir Hurban (VHV) istaknuti slovački dramski pisac (1884– 1950).
Ljudmila Hurbanova je u Staroj Pazovi završila četiri razreda slovačke osnovne škole kod učitelja Martina Kopčika. Peti i šesti razred pohađala je u hrvatskoj školi kod učiteljice Ljubice Pavićević. Dve godine se školovala u Zagrebu u školi koju je osnovao hrvatski slikar, kulturni i javni radnik Isidor Kršnjavi. U ovom gradu usavršila je nemački i francuski jezik i perfektno se služila njima.
O njenoj borbi za položaj žena, odnosno o shvatanju i mestu žene u društvu govore i činjenice iz njenog privatnog života. Mada je bila verena za Fedora Ormisa, koji je bio evangelistički sveštenik u Binguli, nije se udavala. Veridbu je raskinula kada je shvatila da njen budući suprug očekuje da ona napusti kulturno i javno delovanje, te da se u budućnosti posveti isključivo kućnim poslovima i radu na njivi. Posle smrti roditelja, vodila je domaćinstvo svoga brata, sveštenika i pomagala mu oko poslova u kancelariji gde je trideset godina vodila matične knjige. Po bratovoj smrti ostala je da živi u parohijskom domu slovačke evangeličke crkve, a sveštenik Vladimir Vereš koji je došao na mesto njenog brata, prihvatio je Ljudmilu kao člana svoje porodice.
Iako se kao spisateljica nije afirmisala u široj meri, važno je pomenuti njen skromni književni rad. Od 1915. godine, kada počinje da piše, do 1957. napisala je 32 književna i publicistička teksta objavljena u novinama i časopisima u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, ali i Kraljevini Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. Međutim, o inhibiranosti njenog angažovanja u oblasti prava žena, odnosno o preprekama na tom putu, takođe svedoči činjenica da je pod svojim imenom za života objavila samo dva teksta November (Novembar) i Rozpomienka na MartinaKukučina (Sećanje na Martina Kukučina). Na drugim mestima koristila je inicijale i pseudonime, kao što su: B., Đurko, Đurko Pazovski, jedan iz publike, teta Ljudmila itd. U rukopisnoj zaostavštini ostala su dva neobjavljena manja teksta Dúha (Duga) a Podjeseň (Rana jesen).
Ljudmilin najveći angažman pripadao je pozorištu. U periodu od 1903– 1925. godine igrala je, režirala i organizovala brojne amaterske pozorišne predstave u Staroj Pazovi i sve vreme vodila pozorišnu hroniku staropazovačkih amatera (1903–1933), koja je na slovačkom jeziku objavljena tek 1993. godine kao Kronika divadelného ochotníctva v Starej Pazove v rokoch 1903–1933. (Hronika pozorišnog amaterizma u Staroj Pazovi u godinama 1903–1933). Ova knjiga ujedno predstavlja njeno najznačajnije delo.
Ljubav prema pozorištu bila je porodična tradicija u ovoj značajnoj porodici slovačkih intelektualaca. Ljudmilina baka, Anička Jurkovičova, bila je prva slovačka glumica a otac Vladimir Hurban član organizacionog odbora Srpskog narodnog pozorišta. Najveće rezultate u oblasti pozorišne umetnosti ipak su postigli njen brat Vladimir Hurban Vladimirov, dramski pisac (1884–1950) a da ga nije prerana smrt sprečila i Sveto Hurban (1909–1933) glumac Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Slovačkog narodnog pozorišta u Bratislavi.
U okviru pozorišnog i književnog rada važno je pomenuti njenu dramatizaciju pripovetke Rysava jalovica (Šarulja), pripovetke Martina Kukučina, koju su igrali na ovdašnjim scenama ali i u Slovačkoj. Hurbanova je takođe napisala dve jednočinke Na letnom byte (U letnjikovcu), Stôl (Sto), 8 basni i 7 kratkih priča. Na srpskom jeziku objavila je bajku za decu Dečaci i ptice.
Kao dopisna novinarka pisala je članke za više listova u Slovačkoj, među kojima su bili i Narodne novine i Narodno jedinstvo. Pisala je i za dečiji časopis Zornička, ženski časopis Živena, za crkveni list – mesečno glasilo slovačke evangeličke crkve, kao i za Narodni kalendar.
Zajedno sa bratom Vladimirom postala je oslonac i pokretačka snaga kulturnog života u Staroj Pazovi. Često je putovala kod rođaka u Slovačku i intenzivno održavala veze sa prijateljima i rodbinom u toj zemlji do kraja života. Poslednji put je bila u Slovačkoj u Bratislavi leta 1960. godine. Posećivala je Budimpeštu, Beč i Veneciju. Preminula je 19. oktobra 1969. godine a sahranjena je na staropazovačkom groblju u porodičnoj grobnici.
Eržika Mičatkova sa ordenom Svetog Save prvog reda sa srebrnim vencem, ulje na platnu Zuske Medveđove
ERŽIKA MIČATEKOVA (1872–1951)
Slovačka književnica, prevodilac, aktivistkinja za prava žena i predsednica Centralnog saveza čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Eržika Mičatek rođena je u Kisaču 18. novembra 1872. u čuvenoj porodici intelektualaca. Bila je ćerka učitelja Jana Mičateka čije su svih sedmoro dece bile značajne ličnosti u kulturnom i javnom životu vojvođanskih Slovaka. Pomenućemo brata Vladimira Mičateka, prevodioca, publicistu i prvog sekretara Čehoslovačkog saveza u Kraljevini SHS i advokata Ljudevita Mičateka, prvog predsednika čehoslovačkog saveza i jednog od poslanika Velike narodne skupštine.
Osnovnu školu je pohađala kod oca a zatim je dve godine išla u nemačku manastirsku školu u Novom Sadu i godinu dana u privatnu školu u Osjeku.
U književnost je ušla prevodilačkim radom. Sem sa srpskog, prevodila je i sa slovenačkog i ruskog jezika. U periodu 1900‒1932. objavljivala je brojne prevode, među kojima se ističu dela J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučenik (1902), B. Nušića Godina devestopetnaesta (1926) i Onamo! Namo! (1931), kao i Srpske priče Vladimira Mičateka (1940), koje je prevela i objavila osamnaest godina nakon bratovljeve smrti.
Eržika je često pisala pod pseudonimom Ćerka naroda. Među njenim proznim tekstovima značajnije su pripovetke Dedina (Selo), Katuškinoprevinenie (Katuškinakrivica) i Ančasamopašnica (NevaljalaAnča).
Za istoriju ženskog pokreta značajna je serija njenih tekstova koje je pod naslovom Pisma iz Jugoslavije pisala za list Živena u periodu 1924–1927. a u kojima je informisala u društvenim događanjima i radu udruženja. Takođe je objavljivala tekstove u časopisima Dennica, Dolnozemsky Slovak, Narodna jednota,Sbornik ČS zvazu v Kralovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena i Letopis Živena. Istovremeno sa pisanjem, radila je na propagiranju čitanja i širenju štampe, te pridobijanju pretplatnica slovačkih listova. Uspevala je da u ratno vreme (1916) pridobije veliki broj pretplatnica i čitateljki Živene iz različitih društvenih slojeva i da ih poveže u kružok. Na njenu inicijativu fotografisane su devojke u narodnim nošnjama i fotografije su slate u Živenu. Danas ove fotografija imaju veliki dokumentarni značaj.
Na mesto predsednice Centralnog udruženja čehoslovačkih žena Kraljevine SHS došla je 1924. godine kao druga po redu posle Ljudmile Hurbanove i ostala je na toj funkciji kao vrlo aktivna sve do 1932. godine kada Udruženje potpada pod rad Matice slovačke. Naročito se istakla u osnivanju ogranaka ovog udruženja po slovačkim mestima i uspevala je da pridobije u njegove redove veliki broj žena. Samo u Novom Sadu društvo je imalo 110 članica. Kuća u kojoj je Eržika stanovala u Novom Sadu u Dunavskoj 13 još uvek postoji, ali na njoj ne postoji nikakvo obeležje.
Eržika Mičatekova bila je ugledna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (Jugoslavije) gde je na kongresu Saveza u Zagrebu 1926. inicirala rezoluciju o zaštiti Slovakinja, među kojima je bilo mnogo mladih devojaka, koje su kao posluga (bedinerke) radile u Beogradu. U rezoluciji se zahtevalo da se za potrebe vaspitno-obrazovnog rada na službi u Beogradu obezbedi nedeljom popodne jedna učionica u nekoj od beogradskih škola. Mičatekova je učestvovala u radu kongresa žena Male Antante u Sarajevu 1924. godine i Narodnog ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije na Bledu. Kao jedna od zvanica prisustvovala je na venčanju Kralja Aleksandra I sa rumunskom princezom Marijom i lično im predala poklon – slovačku zlatom i srebrom vezenu košulju – u ime ženskog Udruženja.
Mičatekova je u godinama 1910–1913. bila članica odbora Lipa, privrednog deoničarskog društva osnovanog kao podrška narodnim zanatima. Bila je u tom društvu jedina predstavnica iz naših krajeva. U odboru Lipe nalazile su se brojna značajna imena poput književnice Ljudmile Riznerove Podjavorinske. Kao jedan od glavnih zadataka društvo je sebi postavilo za cilj da pronalazi poznate vezilje koje se bave narodnim vezom, a koje bi za novčanu nadoknadu vezle za Lipu, kako bi se podsticalo negovanje slovačkih narodnih ornamenata i motiva i time doprinelo očuvanju narodne nošnje, narodnih zanata i umetnosti. Sem toga bila je do 1918. godine potpredsednica Društva evangeličkih žena u Kisaču i zajedno sa drugim predstavnicama udruženja učestvovala je na svečanosti otkrivanja spomenika Slovacima streljanim u Kragujevcu.
Kao i Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatekova bila je aktivna u amaterskom pozorištu i isto kao i njena drugarica, nikada se nije udavala. Govorilo se o njoj da je posebna, neskromna i da kako od sebe, tako i od ostalih ima velika očekivanja.
U Centralnom arhivu Slovačke evangeličke crkve sačuvana je korespodencija Eržike Mičatekove i Ljudmile Hurbanove, ukupno 12 pisama. Ova pisma prestavljaju vredan dokument, koji svedoči ne samo o njihovom bliskom prijateljskom odnosu, već pružaju i sliku o društvenom i kulturnom životu u tom periodu.
Za rad na polju podizanja narodne kulture, naročito među ženama u slovačkoj zajednici u Vojvodini, odlikovana je Ordenom Sv. Save V reda, kojim ju je odlikovao kralj Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičateova je umrla je 29. decembra 1951. godine u Kisaču, gde je i sahranjena.
Koliko god sa današnjeg aspekta rezultati ženskih udruženja u to vreme delovali skromno, važno je osvestiti da bez njih, ni danas ne bismo mogli da govorimo o novim prostorima borbe i osvajanjima nekih većih prava žena na ovim prostorima.
Ludmila Hurbanova u bašti parohijske kuće u staroj PazoviLjudmila Hurban sa ordenom Svetog Save prvog reda sa srebrnim vencemLudmila Hurbanova okružena rođacimaLjudmila na sceniPorodica HurbanU Staroj Pazovi sa glumcem Svetom Hurbanom Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičaatekova zajedno na fotografiji Ljudmila prva s leva a Eržika treća s leve straneEržika Mičatkova u narodnoj nošnjiEržika Mičatek i Milica Dodić
Članice ogranka centralnog udruženja čehoslovački žena u Kisaču. Eržika Mičatkova sedi u sredini. Pretplatnice i čitateljke Živene i Kisača sa Eržikom Mičatkovom (stoji prva sa desne strane) 1916. godine Štefanija Mičatkova, rođena. Mihalcova
Terezija Kovačova, koju je na predlog Eržike Mičatkove fotografisao P. Sohanj, 1910. godine Šumadijsko Kolo srpskih sestara u proleće 1925. godine pored spomenika streljanih Slovaka u Kragujevcu (FOTO Živena god. XV, 1925, br. 7 – 8, str. 129)Pismo Eržike MičatekHronika pozorišnog amaterizma u Staroj Pazovi
V prvej polovici 20. storočia sa slovenské ženy vo Vojvodine začali pod vplyvom podobných aktivít žien na Slovensku organizovať do ženských spolkov. Ako vzor v ich organizovaní slúžilo združenie Živena, ktoré pôsobilo v druhej polovici 19. storočia (1869 – 1918) a ktorého jedným z hlavných cieľov bolo posilnenie postavenia slovenských žien v Uhorsku. Toto združenie zohrávalo významnú úlohu pri formovaní a kodifikácii slovenského národa, pretože veľmi skoro po jeho založení dostali iné slovenské spoločnosti a inštitúcie zákaz činnosti. Práve toto je dôvod, prečo sa najčastejšie ako hlavný význam tohto spolku uvádza podporovanie národného povedomia, a tým sa do značnej miery zanedbáva jeho príspevok k emancipácii a posilňovaniu ženského sebavedomia slovenských žien v Uhorsku. Tieto združenia – tak Živena ako aj Ústredný spolok československých žien v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Slovincov, založený po prvej svetovej vojne, sa primárne zasadzovali o boj za práva žien, ako aj o posilnenie aktívnej účasti v kultúrnom živote a prijímanie zodpovedných úloh. Združenie Živena bolo založené 4. augusta 1869 v Turčianskom Svätom Martine v rámci slávnosti, ktorú organizovala Matica slovenská. V proklamácii sa uvádza, že hlavným cieľom je „dôstojnému pochopu povolania ženského pohlavia zodpovedajúce tak účinkovať, aby slovenské dcéry, ktorejkoľvek vrstvy vlasti našej, vzdelaly sa za mravné, súce, pilné hospodyne a za horlivé dcéry vlasti a národa“. Slovenské ženské časopisy, koncipované v prvom rade ako písanie žien ženám, v tom čase prispievali k vzdelávaniu slovenských žien, a to sú: Almanach Živeny (od 1872), Letopisy Živeny (od 1896), prvý ženský časopis Dennica (od 1898) a časopis Živena (1910).
Silné rodinné a priateľské väzby, ktoré spájali Slovákov z Hornej a Dolnej zeme v Uhorsku, prispeli k spolupráci vo viacerých oblastiach: vedeckej, cirkevnej, vzdelávacej, literárnej a kultúrnej.
Eržika Mičátková
Po rozpade Rakúsko-Uhorska a vzniku nových krajín sa Slováci žijúci vo Vojvodine ocitli mimo svojej domovskej krajiny. Práve preto sa väčšina vtedajších spoločenských a kultúrnych aktivít zameriavala na zakladanie svojich vlastných slovenských ustanovizní a inštitúcií. Tak vznikol spolok žien. Ľudmila Hurbanová spolu s ďalšími aktivistkami založila v roku 1921 Ústredný spolok československých žien v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Slovincov a bola jeho prvou predsedníčkou až do roku 1924, keď bola do tejto funkcie zvolená Eržika Mičátková, ktorá na poste zotrvala do roku 1932, keď bola v Juhoslávii založená Matica slovenská a odvtedy v rámci matice fungoval aj spolok žien.
Ľudmila Hurbanová
Zakladajúce zhromaždenie spolku sa konalo 11. mája 1921 v Novom Sade a stretlo sa na ňom viac ako sto žien a dám, ale aj mužov zo všetkých slovenských miest zo Sriemu, Banátu a Báčky. Iniciátorkou zhromaždenia bola Štefánia Mičátková, manželka Dr. Ľudovíta Mičátka (brata Eržiky Mičátkovej). Heslo novozaloženého združenia bolo: „Sily jednotné, rozdrobené zjednotiť k uskutočneniu národného cieľa, na poli sociálnom pomáhať, podporiť a dľa možnosti k uľaveniu nedostatkov prispieť“ (Národná jednota 2, 1921, č. 21). Toto združenie pôsobilo v rámci Československého zväzu v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Slovincov (neskôr Juhoslávie) a svoje aktivity rozšírilo v takmer všetkých slovenských a českých dedinách v tejto oblasti. Združenie pôsobilo prostredníctvom organizácie výstav a divadelných predstavení, zbieralo dobrovoľné dary pre detský domov v Kovačici (založený v roku 1920), propagáciu kníh, časopisov a čítania všeobecne, ako aj organizovanie prednášok pre ženy na rôzne témy. Ľudmila Hurbanová bola jednou z prednášajúcich. V roku 1929 prednášala oslovenskej muzeálnej spoločnosti, kým v roku 1923 hovorila O vďačnosti naším národným predákom, a v roku 1928 o 25-ročnej práci divadelných ochotníkov v Starej Pazove.
Podľa zachovaných dokumentov a zápisníc poslaním tejto spoločnosti bolo vytrhnúť ženu zo sociálnej pasivity, zabezpečiť jej verejnú a sociálnu prácu, oboznámiť ju s jej právami a povinnosťami v štáte, aby sa stala aktívnou a užitočnou občiankou Kráľovstva Srbov, Chorvátov a Slovincov. Spôsoby dosiahnutia cieľov sú: vzájomné informovanie a samovzdelávanie, vzdelávacie kurzy, verejné prednášky a diskusie na témy týkajúce sa práv a povinností žien v spoločnosti a štáte; zriadenie knižníc a čitární, v ktorých sa budú poskytovať knihy a časopisy zaoberajúce sa ženskou tematikou. Združenie založilo pobočky v jednotlivých slovenských dedinách.
Ústredný spolok československých žien v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Slovincov spolupracoval aj s ďalšími ženskými spolkami predovšetkým s Kolom srbských sestier. Informácie o tom nájdeme v septembrovej Živene v čísle 9 z roku 1921, kde sú na strane 178, okrem založenia tejto spoločnosti uvádza, že „začiatkom septembra (1. – 3.) mal byť v Belehrade kongres Zväzu juhoslovanských žien. I tento spolok je výslovne národného charakteru, v ňom Srbky, Chorvátky a Slovinky v jednu snahu spojené chcú pracovať na národnom a vzdelanostnom povznesení juhoslovanských žien, chcú však pri tom pestovať i čím užšie sesterské styky s inoslovanskými ženami a ich spolkami. My Slovenky od Živeny tiež želáme si vstúpiť s oboma spolkami do sesterského pomeru a dosiahneme to najľahšie prostredníctvom svojich rodných sestier v kráľovstve SHS.”
Väzby so srbskými združeniami boli také silné, že predstaviteľky tohto združenia boli v roku 1922 hosťky na svadbe kráľa Aleksandra I. s kráľovnou Marijou a o niekoľko rokov neskôr – v roku 1928 bolo mnohým Slovákom, vrátane Hurbanovej a Mičátkovej, udelený Rád Svätého Sávu.
Jednou z oblastí činnosti spoločnosti bola sociálna ochrana slovenských žien. Napríklad v roku 1928 sa usporiadalo mimoriadne zasadanie Ústredného spolku československých žien pri príležitosti ochrany dievčat a žien, ktoré slúžili ako slúžky v Belehrade, ako sa v tom čase nazývalo – bedinerky, ktorých ľudské a pracovné práva boli veľmi často ohrozené. Počas mnohých stretnutí a prednášok sa združenie pokúsilo zvýšiť povedomie týchto žien o ich právach a posilniť ich postavenie.
Jednou z úloh bolo aj vzdelávanie žien v oblasti zdravia. Ženy sa učili, ako prebaľovať bábätká, ako ich kŕmiť a udržiavať hygienu, ale hovorili tiež o volebných právach v komunálnych a štátnych voľbách a o potrebách telesnej výchovy, ktoré v tom čase aktívne propagovali sokolské spoločnosti.
Ak vychádzame z moderného chápania pojmu práva žien, môžeme tieto dve združenia zaradiť do oblasti klasického liberálneho feminizmu, ktorý si stále zachováva rozdelenie na súkromné a verejné. V združení, pokiaľ ide o rodovú rovnosť a boj za práva žien, sa nedotýkajú sféry súkromného života, ale sa zameriavajú na sféru verejného života. Vidíme to na témach, ktorým sa venujú na prednáškach – od vzdelávania a publikovania po podnikanie žien, ignorovanie alebo dokonca podporu koncepcie existujúcej úlohy žien v manželstve a vykorisťovania žien v súkromnej sfére. Napriek tomu sú obe tieto združenia naďalej príkladom toho, ako sa dobýja nový priestor slobody pre ženy. Vďaka nim ženy začali písať literárne a publicistické texty, čo im umožnilo reprezentovať ich záujmy, verejne hovoriť o svojich potrebách v podobe prístupnej aj širšej populácii.
Blízke priateľky a spolupracovníčky Ľudmily Hurbanovej a Eržiky Mičátkovej sú dve zo štyroch najvýznamnejších predstaviteliek vojvodinských slovenských aktivistiek z konca 19. a prvej polovice 20. storočia. Druhé dve sú Marína Maliaková (1878 – 1946) a Adela Čajaková – Petrovičová (1901 – 1976). Aktivistky, ktoré sú tiež významné a mali by sme ich spomenúť, sú: Marína Horvátová, Ľudmila Kvačalová, Mária Medvecká, Marína Ormisová – Maliaková, Anna Pivková, Terézia Vansová, Oľga Krnová, Ľudmila Markovičová atď.
Ľudmila Hurbanová
(1878 – 1969)
Dramatička, herečka, predsedníčka Ústredného spolku československých žien v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Sloviniek Ľudmila Hurbanová, sa narodila 8. júna 1878 v Starej Pazove v chýrečnej rodine slovenských intelektuálov a kňazov. Jej otcom bol kňaz zo Starej Pazovy Vladimír Hurban (1850 – 1914) a starý otec spisovateľ a revolucionár Jozef Miloslav Hurban (1817 – 1888). Ľudmilina matka bola z rodiny Štúrovcov (Ľudovít Štúr bol kodifikátorom spisovnej slovenčiny), zatiaľ čo jej vlastný brat, Vladimír Hurban Vladimírov (VHV) bol významným slovenským dramatikom (1884 – 1950).
Ľudmila Hurbanová ukončila štyri ročníky slovenskej základnej školy v Starej Pazove u učiteľa Martina Kopčíka. Piaty a šiesty ročník navštevovala v chorvátskej škole u učiteľky Ljubice Pavićevićovej. Dva roky študovala v Záhrebe na škole, ktorú založil chorvátsky maliar, kultúrny a verejný pracovník Isidor Kršnjavi. V tomto meste si zdokonaľovala nemecký a francúzsky jazyk a hovorila ním dokonale.
Fakty z jej súkromného života svedčia aj o jej osobnom boji za postavenie žien, teda o tom ako chápala postavenie žien v spoločnosti. Aj keď bola zasnúbená s Fedorom Ormisom, ktorý bol evanjelickým kňazom v Binguli, nevydala sa. Zásnuby zrušila, keď si uvedomila, že jej budúci manžel očakával, že opustí kultúrne a verejné aktivity a že sa v budúcnosti bude venovať výlučne domácim prácam a prácam na poli. Po smrti svojich rodičov viedla domácnosť svojho brata, kňaza, a pomáhala mu v kancelárii, kde tridsať rokov viedla matričné knihy. Po smrti svojho brata zostala vo farskom dome slovenského evanjelického kostola a kňaz Vladimír Vereš, ktorý vystriedal jej brata na mieste kňaza, prijal Ľudmilu ako príbuznú do rodiny.
Aj keď sa ako spisovateľka neafirmovala vo väčšej miere, je potrebné spomenúť jej skromné literárne dielo. Od roku 1915, keď začala písať, do roku 1957 napísala 32 literárne a publicistické texty a publikovala ich v novinách a časopisoch v rakúsko-uhorskej ríši, ale aj v Juhoslovanskom kráľovstve a Československu. Skutočnosť, že počas svojho života vydala iba dva texty pod vlastným menom, svedčí o brzdení jej otvoreného angažovania sa, teda o prekážkach na tejto ceste. Sú to články November a Rozpomienka na MartinaKukučina. Na iných miestach použila iniciály a pseudonymy, ako napr: B., Ďurko, Ďurko Pazovský, jeden z obecenstva, teta Ľudmila atď. V rukopise zostali dva nepublikované menšie texty Dúha a Podjeseň.
Ľudmilin najväčší angažmán patril divadlu. V období rokov 1903 – 1925 hrala, režírovala a organizovala množstvo ochotníckych divadelných predstavení v Starej Pazove a neustále viedla divadelnú kroniku staropazovských ochotníkov (1903 – 1933), ktorá vyšla v slovenčine až v roku 1993 ako Kronika divadelného ochotníctva v Starej Pazove v rokoch 1903 – 1933. Táto kniha je zároveň jej najvýznamnejším dielom.
Láska k divadlu bola v tejto významnej rodine slovenských intelektuálov rodinnou tradíciou. Ľudmilina babička, Anička Jurkovičová, bola prvou slovenskou herečkou a jej otec Vladimír Hurban bol členom organizačného výboru Srbského národného divadla. Najväčšie výsledky v oblasti divadelného umenia dosiahol jej brat Vladimír Hurban Vladimirov, dramatik (1884 – 1950) a keby mu predčasné úmrtie nezabránilo aj Sveto Hurban (1909 – 1933), herec Srbského národného divadla v Novom Sade a Slovenského národného divadla v Bratislave.
V rámci divadelnej a literárnej tvorby je potrebné spomenúť jej dramatizáciu poviedky Rysava jalovica Martina Kukučina, ktorú hrali na tunajších pódiách ale aj na Slovensku. Hurbanova napísala aj dve jednoaktovky Na letnom byte, Stôl, 8 bájok a 7 krátkych poviedok. Po srbsky napísala rozprávku pre deti Dečaci i ptice (Chlapci a vtáky).
Ako korešpondentka-novinárka písala články do viacerých novín na Slovensku vrátane Národných novín a Národnej jednoty. Písala aj pre detský časopis Zornička, ženský časopis Živena, pre cirkevný mesačník slovenskej evanjelickej cirkvi, ako aj pre Národný kalendár.
Spolu s bratom Vladimírom sa stala oporou a hybnou silou kultúrneho života v Starej Pazove. Často cestovala k príbuzným na Slovensko a po celý život intenzívne udržiavala vzťahy s priateľmi a príbuznými v tejto krajine. Naposledy bola na Slovensku v lete 1960 v Bratislave. Navštívila Budapešť, Viedeň a Benátky. Zomrela 19. októbra 1969 a bola pochovaná na staropazovskom cintoríne v rodinnej hrobke.
Eržika Mičátková
Eržika Mičátková
(1872 – 1951)
Slovenská spisovateľka, prekladateľka, aktivistka za práva žien a predsedníčka Ústredného spolku československých žien v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Sloviniek, Eržika Mičátková sa narodila v Kysáči 18. novembra 1872 v chýrečnej rodine intelektuálov. Bila dcérou učiteľa Jána Mičátka, ktorého všetkých sedem detí boli významné osobnosti kultúrneho a verejného života vojvodinských Slovákov. Spomenieme brata Vladimíra Mičátka, prekladateľa, publicistu a prvého tajomníka Československého zväzu v Kráľovstve Srbov, Chorvátov a Slovincov a advokáta Ľudovíta Mičátka, prvého predsedu Československého zväzu a jedného z poslancov Veľkého národného zhromaždenia.
Základnú školu navštevovala u svojho otca a potom dva roky chodila do nemeckej kláštornej školy v Novom Sade a jeden rok do súkromnej školy v Osijeku.
Do literatúry vstúpila prekladateľskými prácami. Prekladala zo srbčiny, ale tiež aj zo slovinčiny a ruštiny. U období 1900 ‒ 1932 vydala množstvo prekladov, medzi ktorými vynikajú najmä diela J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučeník (1902), B. Nušića Rok devätopetnásty (1926) a Onamo! Namo! (1931), ako aj Srbské poviedky Vladimíra Mičátka (1940), ktoré preložila a uverejnila osemnásť rokov po bratovej smrti.
Eržika často písala pod pseudonymom Dcéra ľudu. Z jej prozaických textov sú významnejšie poviedky Dedina, Katuškinoprevinenie a Ančasamopašnica.
Pre dejiny ženského hnutia dôležitý je seriál jej textov, ktoré pod názvom Listy z Juhoslávie, napísala pre noviny Živena v období 1924 – 1927 a v ktorých informovala o spoločenských udalostiach a činnosti ženského spolku. Taktiež uverejňovala aj texty v časopisoch Dennica, Dolnozemsky Slovak, Národná jednota,Zborník ČS zväzu v Kráľovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena a Letopis Živeny. Súčasne s písaním pracovala na podpore čítania a šírenia tlače a získavaní predplatiteľov slovenských novín. Podarilo sa jej počas vojny (1916) získať veľký počet predplatiteliek a čitateliek Živeny z rôznych spoločenských vrstiev a zjednotiť ich do spolku. Na jej podnet boli vyfotografované dievčatá v krojoch a fotografie boli zaslané do Živeny. Dnes majú tieto fotografie veľký dokumentárny význam.
Na post predsedníčky Ústredného spolku československých žien Kráľovstva Srbov, Chorvátov a Slovincov nastúpila v roku 1924 ako druhá v poradí po Ľudmile Hurbanovej a pôsobila ako veľmi aktívna do roku 1932, keď bol ženský spolok integrovaný pod strechu Matice slovenskej. Vynikala najmä v zakladaní pobočiek tohto spolku po slovenských dedinách vo Vojvodine a dokázala do svojich radov prilákať veľké množstvo žien. Len v Novom Sade mal spolok 110 členiek. Dom, v ktorom Eržika žila počas pobytu v Novom Sade na Dunavskej 13, stále existuje, avšak na ňom nie je žiadna tabuľa, ktorá by svedčila o tejto skutočnosti.
Eržika Mičátková bola váženou členkou Národného ženského zväzu Kráľovstva Srbov, Chorvátov a Slovincov (Juhoslávie), kde na Kongrese zväzu v Záhrebe v roku 1926 iniciovala rezolúciu o ochrane slovenských žien, medzi ktorými bolo veľa mladých dievčat, ktoré pracovali ako slúžky (bedinerky) v Belehrade. V rezolúcii sa požadovalo, aby bola v nedeľu popoludní poskytnutá učebňa na jednej z belehradských škôl pre potreby pedagogickej práce so slúžkami v Belehrade. Mičátková sa zúčastnila práce Kongresu žien Malej Antanty v Sarajeve v roku 1924 a Národného ženského zväzu Kráľovstva Juhoslávie pri jazere Bled v Slovinsku. Ako jedna z hostí sa zúčastnila svadby kráľa Aleksandra s rumunskou princeznou Marijou a osobne im v mene združenia žien venovala darček – slovenskú vyšívanú košeľu zo zlata a striebra.
Mičátková bola v rokoch 1910 – 1913 členkou predstavenstva Lipy, obchodnej akciovej spoločnosti založenej na podporu ľudových remesiel. Bola jedinou zástupkyňou z nášho regiónu v tejto spoločnosti. Vo výbore Lipy bolo niekoľko významných mien, napríklad spisovateľka Ľudmila Riznerová Podjavorinská. Ako jednu z hlavných úloh si spoločnosť dala za cieľ nájsť známe vyšívačky, ktoré sa zaoberajú ľudovými výšivkami a ktoré by pre finančnú náhradu vyšívali pre Lipu, aby tak podporili pestovanie slovenských ľudových ozdôb a motívov, a tým prispeli k zachovaniu krojov a umenia. Okrem toho bola do roku 1918 podpredsedníčkou Spoločnosti evanjelických žien v Kysáči a spolu s ďalšími predstaviteľmi združenia sa zúčastňovala na slávnosti odhalenia pamätníka Slovákom popraveným v Kragujevci.
Rovnako ako Ľudmila Hurbanová aj Eržika Mičátková pôsobila v ochotníckom divadle a rovnako ako jej priateľka sa nikdy nevydala. Hovorilo sa, že bola zvláštna, neskromná a že mala veľké očakávania od seba i od ostatných. V Ústrednom archíve Slovenského evanjelického kostola je zachovaná korešpondencia Eržiky Mičátkovej a Ľudmily Hurbanovej, spolu 12 listov. Tieto listy sú cenným dokumentom, a svedčia nielen o ich blízkom priateľstve, ale poskytujú aj obraz o spoločenskom a kultúrnom živote v tom období.
Za prácu v oblasti pestovania ľudovej kultúry, najmä u žien v slovenskej komunite vo Vojvodine, bola vyznamenaná Radom sv. Savu V. stupňa, ktorým ju vyznamenal kráľ Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičatková zomrela 29. decembra 1951 v Kysáči, kde bola aj pochovaná.
Bez ohľadu na to, že sa výsledky ženských združení v tom čase môžu zdať skromné , je dôležité si uvedomiť, že bez nich by sme ani dnes nemohli hovoriť o nových oblastiach a dobývaní väčších práv žien na týchto priestoroch.
Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1946) bio je zakonski utemeljen ravnopravni položaj žena i muškaraca u svim područjima života i rada, s tim što je ženama priznata posebna zaštita u radnom odnosu i što se država obavezala da „naročito štiti interese matere i dijeteta“ (Mimica 1946: 1). Bio je to zakonski temelj na kome je zidan socijalistički model emancipacije žena koji je podrazumevao uključivanje žena u društveno-politički i privredni život zemlje, ali i državnu i društvenu brigu o deci, izgradnju institucija društvenog standarda, te odgovarajuću zakonsku i ekonomsku potporu čitavom ovom sistemu. Bio je to i težak proces promena shvatanja o novim ženskim ulogama kako u društvu, tako i u porodici. Antifašistički front žena Jugoslavije (1942-1953), kao najmasovnija organizacija žena je imao izuzetnu ulogu u emancipatorskom procesu, a AFŽ štampa i čitalački časovi su bili najznačajniji kanali prenošenja poruka i kreiranja novih i poželjnih uloga namenjenih ženama.
Dometi socijalističkog modela emancipacije žena bili su sa jedne strane uslovljeni različitim kulturnim, verskim i ekonomskim obrascima unutar republika socijalističke Jugoslavije, a sa druge promenom ideološke matrice koja je do 1950. podržavala aktivne ženske uloge (zaposlena, politički i društveno aktivna žena), da bi uvođenjem samoupravljanja napravljen zaokret ka ekonomiji nege i brige (Stojaković 2012: 38-49; 67-71; 75-77; 82-83). Masovni izlazak žene u javni prostor u prvim godinama socijalističke Jugoslavije, naročito u privredu, proizveo je preispitivanje patrijarhalnih odnosa posebno onih koje su zadirali u lična prva žena i njenu ulogu u porodici. Pokazalo se da žena nije samo ekonomski i politički entitet već da je „njena funkcija radnice značajna koliko i reproduktivna sposobnost“ (de Beauvoir 982: 82).
Materinstvo i dobrobit deteta bili su u fokusu AFŽ-a tokom čitavog perioda rada organizacije, a sekcije „Majka i dete“ najprihvaćenije u socijalističkoj Jugoslaviji. Zdravlje žena, trudnoća, porođaj, negovanje i vaspitanje dece bile su teme mnogih savetovanja, kampanja, seminara, ali i neposrednog obaveštavanja žena u savetovalištima za trudnice, vanbolničkim i bolničkim porodilištima, zdravstvenim ustanovama, dečjim obdaništima i jaslicama. Sve aktivnosti je prenosila AFŽ štampa i to ne samo kao događaje, već i kao pouku o zdravlju žena i dece, negovanju i vaspitanju dece.
Među temama u AFŽ štampi retko se mogu naći i one u vezi sa abortusima. O tome u okviru vojvođanskog AFŽ-a, (koji sam istraživala) nisam pronašla egzatne podatke, već povremene osvrte u AFŽ štampi koji pokazuju da su posledice kriminalnih abortusa bile zabrinjavajuće. To je razlog što ću se u ovom radu baviti odabranim porukama i napisima o majčinstvu i abortusima u AFŽ štampi na srpskom jeziku. Takođe, osloniću se na udaljeno pamćenje akterki[1], koje ne mogu imenovati, u vezi sa molbama za abortus koje su bile adesovane na odgovarajuće komisije pri bolnicama, te na sećanju prof. Lidije Dmitrijev na rad dr Radojke Prudan (1923-2014), prve ginekološkinje u Prizrenu. Cilj je da metodom analize diskursa novinskih tekstova u „Glasu žena“ i „Ženi danas“ u vezi sa abortusom kao i sećanjima koje sam navela dam doprinos rekonstrukciji ideološkog, zakonskog i aktivističkog plana kojim je socijalistička vlast pokušala da odgovori na potrebe majčinstva i probleme koje je nosio kriminalni abortus (hronične bolesti, i smrt žene). Posebnu pažnju sam obratila na tekstove dr Nade Micić-Pakvor, članice Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine i direktorki Uprave za zaštitu dece GIONSAR Vojvodine, kao najznačajnije u vezi sa o poželjnim ženskim ulogama u domenu reprodukcije (prokreacije) i materinstva, koji su tokom AFŽ perioda bili deo dominantnog diskursa.
Abortus nije bio tema AFŽ štampe u meri u kojoj je bio u svakodnevnom životu
Materinstvo[2] je u AFŽ periodu socijalističke Jugoslavije shvaćeno kao „najuzvišeniji poziv žene“, „dužnost“, dok je namerni pobačaj, viđen i kao „ubistvo deteta“ koje „ne sme ni jednoj majci da ostane na duši i savesti“ (Micić-Pakvor 1949: 19).
Žena danas 82 (1951): 11
Osim u slučaju kad predstavlja opasnost za život i zdravlje žene abortus je unutar AFŽ perioda bio zakonom zabranjen. Zakonski su bile gonjene osobe ili osoba koja je abortus izvršila i pomogla ženi, uz njen pristanak ili ne, da se abortus izvrši, a ne žena nad kojom je izvršen abortus (Stojaković 2012: 74). Da bi se smanjio broj kriminalnih abortusa i posledice koje su ga pratile socijalistička vlast je pored medicinskih indikacija u opravdane razloge ubrajala i izvesne socijalne indikacije.
Materinska uloga je institucionalizovana unutar koncepta „socijalističke zaštite porodice“ gde su „brak i porodica a posebno sva maloletna deca stavljena pod naročitu zaštitu države“ (Sapundžić 1949: 8). Sa jedne strane, ova uloga je bila oslonjena na sistem društvene i materijalne[3] podrške majkama i deci kroz mrežu savetovališta za trudne žene i decu, porodilišta, dojilišta, dečije vrtiće, mlečne kuhinje, a sa druge na sistem potpore i posebnih prava u svetu rada za trudne žene i majke dojilje. I pored toga što sistem institucija društvenog standarda nije bio razvijen[4] smatralo se da je tako strukturirani i institucionalizovani društveni kontekst pružao široke mogućnosti da žena „očuva trudnoću, rodi i othrani svoje dete“ (Micić-Pakvor 1949: 19). Najvažniji instituti zaštite materinstva i porodice su bili: porodiljsko odsustvo, skraćenje radnog vremena, odsustvo radi dojenja u toku radnog vremena, bolovanje radi nege bolesnog deteta, jednokratna pomoć za rođenje deteta i dečji dodatak[5], umanjeni radni staž, umanjenje godina starosti za sticanje prava na porodičnu penziju, dostupna i besplatna zdravstvena zaštita, mreža ustanova društvenog standarda.
Članstvo AFŽ-a je preko AFŽ štampe, čitalačkih časova i uvođenjem stalnih pravnih saveta u vezi sa ženskim pravima bilo redovno obaveštavano o pravima i državnoj podršci zaposlenim ženama, majkama i deci. Tu su bili i aktivi AFŽ-a, okupljeni za rešavanje određenih problema ili situacija među kojima su u Vojvodini bili i oni za pomoć porodiljama, gde se jedan broj žena angažovao da kuva ručak, da paze stariju decu da idu redovno u školu, za pranje veša i sl. Članice AFŽ-a su propagirale porađanje u porodilištima, a negde su i osnivale vanbolnička porodilišta (Stojaković 2012:81). Program AFŽ-a kroz aktive, predavanja i savetovanja žena o svim temama koje se tiču reprodukcije bili su važan deo aktivističkog plana u borbi protiv abortusa. Socijalistička vlast se nije odlučila da kažnjava ženu zbog kriminalnih abortusa već se obrazovanjem žena i društvenom brigom o ženama i deci borila protiv mnogih oblika zaostalih stvatanja, siromaštva i nehigijene.
Ipak, abortusi, čedomorstva i napuštanja vanbračne dece nisu bile retkost, ali se o tome nije izveštavalo. Neda Božinović je svedočila je je „u Vojvodini bilo manje abortusa, ali više čedomorstava“ (Stojaković 2002: 36-37). O smrtnosti žena na porođajima, pobačajima i uzrocima ovih pojava u Vojvodini odabrane podatke je dala dr Nada Micić-Pakvor u članku „Prvi i najvažniji zadatak AFŽ-a biće rad na zaštiti majke i deteta“ (1950). Tako saznajemo da se u 1949. u Vojvodini „porađa prosečno oko 40.000 žena“, a manje od polovine je prošlo kroz savetovališta za trudnice (Micić-Pakvor 1950: 1). Na porođaju[6] je 1948. umrlo 8, a 1949. 5 porodilja na 1000 porođaja, najviše od eklampsije i to trudnih žena 44,50% u 1948. i 71,40% u 1949, te porodilja u bolnicama 1948. 78,26% a 1949. 50% (Isto, 1). Na osnovu ovih podataka dr Nada Micić-Pakvor je zaključila da je „smrtnost porodilja u bolničkim porodilištima bila vrlo visoka“, da nije bilo dovoljno savetovališta[7] za trudnice, a ona koja su postojala „nisu sva izvršila svoje zadatke“. kao i da je patronažnom službom babica obuhvaćeno samo oko četvrtine trudnih žena (Isto, 1). U jednom drugom ćlanku dr Nada Micić-Pakvor je dala podatak da „u Vojvodini umire pet puta više porodilja nego što je to dozvoljeno prema internacionalnom ključu“ (Micić-Pakvor 1950: 17). Postoje i pozitivni primeri rešavanja problema posredstvom prosvećivanja žena. Tako je smanjena visoka smrtnost dece u kolonističkim naseljima u Srezu pančevačkom jer su se žene porađale krišom u štalama u nehigijenskim uslovima (Stojaković 2012: 73-74).
Izveštaj o pobačajima u Vojvodini dr Nada Micić-Pakvor je započela konstatacijom da postoje „oskudni podaci“ o tom fenomenu koji ipak „ilustruju koliko je zlo rašireno“ (Micić-Pakvor 1950: 1). Podaci iz savetovališta za trudne žene su pokazali da od preko 17. 000 pregledanih trudnica 12, 19% je bilo bolesno, a da je među njima zabeleženo 1,43% pobačaja. Podatak je ilustracija dozvoljenih abortusa. Broj abortusa koji su se dešavali van medicinskih institucija ilustrovan je preko podataka o bolestima za koje se zna ili se pretpostavlja da su posledica kriminalnih abortusa. U vojvođanskim bolnicama statistika bolesnih pokazuje da je u 1949. „najviše bilo ginekoloških oboljenja to jest oboljenja ženskih polnih organa (9,7%) što se može smatrati dobrim delom i posledicama pobačaja“ (Isto, 1). U bolnici u Subotici „broj pobačaja koji dolaze u bolnicu radi ukazivanja pomoći iz godine u godinu raste“; „u bolnici u Somboru ima vrlo mnogo pobačaja“ (Isto, 1).
Učestalo rađanje bilo je poželjno, podsticano i slavljeno kroz instituciju Titovog kumstva koje je svakom devetom detetu darovano kao čast porodici. Trudna žena, majka i dete su bili delovi jedinstvene celine, društveno afirmativnog trojstva koje je moglo imati još jedno pozitivno lice u slučaju da su trudnice i majke bile radnice, zadrugarke tj. žene u svetu rada. Opozicija i negacija društveno poželjne celine trudnica – majka – dete bili su abortus i smrt ili kako je to dr Micić-Pakvor zaključila: „U borbu proviv smrtnosti dece spada i borba protiv pobačaja ne samo zbog izgubljene dece, nego i zbog neplodnosti žena koje usled pobačaja postaju nesposobne za trudnoću.“ ( Isto, 1).
Razmere stradanja stanovništva Jugoslavije tokom II svetskog rata su bile strašne, nestale su čitave generacije pa je u tom kontekstu potreba za mladim naraštajima, graditeljima novog društva, doprinela da se u prvim godinama socijalističke Jugoslavije žene nađu u isrpljućem kolu udarništva i majčinstva.
„Molim gornji naslov“
Sasvim je razumljivo da su molbe za sručni prekid trudnoće upućene odgovarajućim komisijama pri gradskim bolnicama bile strukturirane prema Uredbi o postupku za vršenje dozvoljenog pobačaja koja je definisala uslove koje je žena morala da ispuni. Bili su to zahtevi u formi molbe napisani na papiru, rukom, mastilom ili olovkom, ponekad otkucani na pisaćoj mašini koji su obično započinjali kovanicom „Molim gornji naslov“ a završavali se obaveznim pozdravom „Smrt fašizmu sloboda narodu“ ili S.F. S.N. Molbe su 1957. bile taksirane sa 30. dinara.
Među medicinskim razlozima za odobrenje prekida trudnoće su bili određenje do koje nedelje trudnoće se može izvršiti abortus kao i hronične i akutne bolesti koje su mogle ugroziti zdravlje i život žene. Među socijalne kriterijume, koji su takođe uzimani u obzir, ubrajale su se prilike u kojima su žene živele kao što su siromaštvo, broj dece, stanovanje i porodične prilike. Za odluku su ključni bili medicinski argumenti.
Često rađanje dece, iscrpljenost organizma i nedostatak mleka kod prethodnih trudnoća bio je jedan od razloga koje su mnoge žene navodile kao razlog za prekid trudnoće. U posmatranom periodu često rađanje kod jednog broja žena dovodilo je do slabosti organizma obično praćenog i nedostatkom[8] mleka, te umiranjem deca zbog nemogućnosti da se obezbedi odgovarajuća zamena za majčino mleko. O posledicama učestalog rađanja je na poslednjem Kongresu AFŽ-a svedočila dr Maša Živanović, lekarka iz Sarajeva i predratna liderka Ženskog pokreta iz Sarajeva. Ona je smatrala da od tako strašnog napora rađanja više od desetoro dece, od kojih mnoga umru, žena otupi. Zato je zahtevalala da, budući da se AFŽ ukidao, druge ženske organizacije sistematski rade na terenu, sa ženama kako bi se ova situacija iskorenila. Zalagala se da se iz škola izbaci domaćinstvo i uvedu higijena i biologija, naročito onaj deo koji se bavi funkcijama ljudskog organizma. Tražila je da se u školske programe uvede i seksualno prosvećivanje omladine (Živanović 1953: 20-21).
Nedostatak majčinog mleka nadomeštan je tradicionalnim rešenjima (razređeno kravlje mleko, formula sa brašnom ili grizom). A kako je svedočila dr Nada Micić-Pakvor, posledica nedostatka majčinog mleka ili ranog prekidanja dojenja, te „nestručnog prihranjivanja“ odojčadi bila je „velika smrtnost dece u prvoj godini života“ (Micić-Pakvor 1950: 1).
Jedan od ključnih podataka koji se uzimao u obzir kod odlučivanja o pobačaju bio je broj živorođene dece. U AFŽ štampi su dokumentovane priče majki višedetnih porodica kao što je to bilo u slučaju Rukije Đena iz Kosovske Mitrovice (Jovanović 1950: 17). Ona je bila primer poželjnog majčinstva, jer je pored devetoro dece koje je vaspitavala „u duhu jugoslovenskog patriotizma“ bila aktivistkinja AFŽ-a koja je „prva skinula feredžu“ (Isto, 17). Ali, mnoge žene, uključujući i moje sagovornice, imale su snažno uverenje da su rodivši dvoje – troje dece odužile dug društvu i zahtevima za abortus zahtevale oslobođenje iz neprestanog kruga rađanja. Među ženama koje su zahtevala abortus bilo je i prvoborkinja koje su se izborile za politička prava žena, ali ne i za pravo da odlučuju o sopstvenom telu.
Žena danas 112 (1953):20
Među okolnostima koje su uticale na odluku žena da zatraže prekid trudnoće bile su i one u vezi sa nemogućnostima za negovanje i vaspitanje dece koje su sa jedne strane bile u vezi sa siromaštvom jednog broja molilja, a sa druge, sa nepostojanjem institucija društvenog standarda. Siromaštvo je postojalo, kao i oskudica u stambenom prostoru, opremi za decu, sredstvima za higijenu i sl. Postojale su i očite razlike u razvijenosti republika, pojedinih regiona unutar republika, između grada i sela koje su se direktno ispoljile u načinu života žena. Ova razlika se mogla videti u AFŽ štampi.
Unutrašnja strana korica Žene danas
Patrijarhalni model života koji je vekovima držao ženu u potčinjenom položaju nije se mogao ukinuti dekretom, te su se žene sagibale pod teretom domaćih poslova koji su i dalje bili u njihovoj nadležnosti, čak i kad su u drugom stanju. U takvim uslovima, ukoliko socijalističke vlasti ne bi uzele u obzir socijalne kriterijume za abortus, žene bi se odlučivale za kriminalne pobačaje sa posledicama koje su na kraju postajale društveni problemi (smrt žene i nezbrinuta deca ili hronične bolesti žene).
Izlazak žena u svet rada nije bio praćen odgovarajućom izgradnjom institucija društvenog standarda, naročito u tzv. „pasivnim krajevima“[9], niti se porodica transformisala u meri da je došlo do ravnomernije podele poslova među muškarcima i ženama, što je dovelo do višestruke opterećenosti zaposlenih i društveno aktivnih žena. Dr Bosiljka Milošević, ginekološkinja, profesorka Beogradskog univerziteta i članica Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije, analizirala je radnu sposobnost žena u novim okolnostima i pokazala da je broj samotrovanja organizma žena zbog trudnoće (gesteza) bio dva puta veći kod zaposlenih žena nego kod domaćica, takođe i broj prevremenih porođaja, vanmateričnih trudnoća, nedonesene dece (Stojaković 2020: 104).
Jedan broj zaposlenih žena, među kojima ubrajam i zadrugarke (članice zemljoradničkih zadruga), suočavala se sa nepostojanjem jaslica i obdaništa što je dovodilo do situacije da se privatno angažuju žene za čuvanje dece. Dešavalo se da su to bile nestručne osobe te su se mnoge majke u toj situaciji pitale šta je majčinstvo ako nisu bile u mogućnosti da, zbog udarničkog posla u fabrikama, na njivama i kod kuće, provode vreme sa sopstvenom decom. Bračne nesuglasice su takođe bile među razlozima za prekid trudnoće. Posebno je bio osetljiv položaj domaćica koje su bile tzv. izdržavana lica. I tada je kao i sada bilo situacija napuštanja žene i dece, alkoholizma i dr.
Iz mnogih ženskih životnih priča u vremenu AFŽ-a mogu se čitati napetosti unutar ženskih uloga: domaćica, supruga, prvoborkinja[10], zaposlena žena i majka i žena koja ne želi više da rađa. Ovu napetost ilustruje i moguća situacija da prvoborkinja zahteva oslobođenje od nametnutog obrasca rađanja i otvoreno brani svoje ratom i rađanjem iscrpljeno telo. Ipak, kontrola rađanja u periodu posleratnog funkcionisanja AFŽ-a bila je uređena zakonom protiv abortusa, ali i birokratskim tumačenjem kroz medicinsku arbitražu zahteva za abortus. Neposredno odlučivanje bilo je prepušteno lekarima koji nisu morali biti deo socijalističkog ešalona za izgradnju boljeg i pravednijeg društva.
U isto vreme, bilo je lekarki koje su se bavile istraživanjima fenomena reprodukcije (prokreacije) i materinstva. Pored prof. dr Bosiljke Milošević tu je bila i dr Radojka Prudan, Novosađanka koja je na lični zahtev radila u Prizrenu i Prištini kao ginekološkinja. Ona je studije medicine započela u Pečuju, a završila u Zagrebu. Lekarski staž je obavila u Prizrenu. Specijalizirala je ginekologiju i akušerstvo u Zagrebu, a zatim radila kao specijalista u Prizrenu i Prištini u periodu od 1955-1960. Izvesno je da se dr Prudan 1960. vratila u Novi Sad gde je radila u struci u Kliničkoj bolnici, ali je vrlo brzo radi stručnog usavršavanja boravila u Zagrebu, Ljubljani, Konstanci i Berlinu. Zatim je usledio i boravak u Alžiru gde je bila angažovana na projektu planiranja porodice. Čini se da profesionalni put dr Prudan od bolnice u Prizrenu, zatim tokom godina usavršavanja i delanja u zemlji i inostranstvu, vodio ka kruni njenog rada – doktorskoj tezi „Učestalost i uzroci neučestvovanja žena u reprodukciji u bračnim i vanbračnim zajednicama nekih nacionalnosti Socijalističke Autonomne pokrajine Vojvodine“(1979). U tom radu, u delu koji se bavi nedonesenom trudnoćom (vanmaterična trudnoća, spontani i namerni pobačaj) možemo pročitati sledeće: „ … U Vojvodini od 1964. broj pobačaja premašuje porođaje, a taj odnos se kreće 1 porođaj: 1,5 namernih pobačaja…. (Prudan 1979:156). Takođe, pozivajući se i na prethodna istraživanja zaklučila je da postoji „povezanost uzroka steriliteta i namernih pobačaja naročito za prvi poslratni period (1945-1960), pre liberalizacije abortusa“ (Isto, 157).
Načelno rešavanje ženskog pitanja uvođenjem zakonskim normi i seta pratećih zakona koje to potvrđuju, te institucija društvenog standarda koji u fokus stavljaju poseban položaj žene, posebno zaposlene žene, nije rešio mnoge protivrečnosti i napetosti u društvu već je sve zaustavljeno na nivou „diskretno modernizovane patrijarhalnosti“ (Papić 2012:69). Raskorak između ideala socijalističke kulture i njene prakse bio je još drastičniji u seoskim sredinama i u onim oblastima socijalističke Jugoslavije gde su tradicionalizam, sujeverje i patrijarhalni autoriteti bili snažno ukorenjeni. Nesklad između, sa jedne strane propisanog, te narativa poželjnog položaja žena, i sa druge strane realne ženske situacije, osim velike regionalne različitosti, imao je jednu opštevažeću neprincipijelnost, a ta je da je država određivala meru ženske slobode a ona je bila na najnižoj tački u odnosu na reproduktivna prava žena.
Micić-Pakvor, Nada. „O pobačajima.“ Glas žena 11 (1949): 19.
Micić-Pakvor, Nada. „Prvi i najvažniji zadatak AFŽ-a biće rad na zaštiti majke i deteta.“ Glas žena 10 (1950): 1-2.
Micić-Pakvor, Nada. „O smrtnosti porodilja“. Glas žena 11 (1950): 17-18.
Mimica, Blaženka. „Ravnopravnost žena u Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije.“ Žena danas 38-39 (1946): 1-3.
Mršević, Zorica ur. (1999) Rečnik osnovnih feminističkih pojmova. Beograd: IP „Žarko Albulj“.
Papić, Žarana (2012) „Emancipacija u granicama tradicionalne svijesti“ u: Žarana Papić. Tekstovi 1977-2002. 67-70. ur. Adriana Zaharijević, Zorica Ivanović i Daša Duhaček. Beograd: Fakultet političkih nauka, Centar za studije roda i politike/ Rekonstrukcija Ženski fond/ Žene u crnom.
Popov, Dušan (2003) „Prudan dr Radojka“ u: Enciklopedija Novog Sada 22. ur. Dušan Popov. 169. Novi Sad: Novosadski klub / Dnevnik.
Prudan, Radojka (1979) Učestalost i uzroci neučestvovanja žena u reprodukciji u bračnim i vanbračnim zajednicama nekih nacionalnosti Socijalističke Autonomne pokrajine Vojvodine – doktorska disertacija. Novi Sad: Medicinski fakultet.
Rudik, Sara (2001)„Misliti kao majka“ u: O rađanju. 36-39. Beograd: AŽIN
Sapundžić, Mira. „Socijalistička zaštita porodice.“ Glas žena 12 (1949): 8-10.
Stojaković, Gordana (ur.) 2002. Neda – jedna biografija. Novi Sad: Futura publikacije.
Stojaković, Gordana (2012). Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova.
Stojaković, Gordana (2020) Antifašistički front Vojvodine1942-1953 https://zenskimuzejns.org.rs/2020/09/28/antifasisticki-front-zena-vojvodine-1942-1953/
Tadić, Ruža. „O dečjoj nedelji“. Glas žena septembar (1949): 3-5.
Vilenica, Ana (2013) „Postajanje majkom: Od neoliberalnog režima materinstva ka radiklanoj političkoj subjektivizaciji“ u: Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma. ur. Ana Vilenica. 9-31. Beograd: uz)bu))na))).
Višić, Tanja (2013) „Nacionalne populacione politike i konstrukcije materinstva u post-socijalističkoj Srbiji“ u: Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma. ur. Ana Vilenica. 91-130. Beograd: uz)bu))na))).
[1] Radi se o ženama iz mog okruženja dobrog pamćenja o vremenu njihove mladosti (prim. aut).
[2]O materinstvu, definiciji i značenjima postoji konstantna rasprava u feminističkoj literature. U Rečniku osnovnih feminističkih pojmova materinstvo je defisano kao “praksa rađanja dece” (Mršević ur. 1999: 79), Karol Smart je u univerzalnoj poziciji materinstva napravila razliku između majčinstva i materinstva (Smart prema Višić 2013: 94), Sara Rudik piše o praksi materinstva kroz tri zahteva „očuvati život, podsticati rast i podići prihvatljivu decu“ (Rudik 2001: 36) dok Adrijen Rič razlikuje „iskustvo“ materinstva od „institucija“ materinstva“ (Mršević ur. 1999; 81), gde instituciju materinstva vidi kao agens patrijarhalnog sistema (Vilenica 2013: 9).
[3] Kao ilustracija ove tvrdnje neka posluži činjenica da je socijalistička Jugoslavija u 1948. izdvojila oko 6 milijardi dinara za dečju zaštitu ili 65% više nego 1947. (Stojaković 2012: 137).
[4] Koliko su zaista institucije društvenog standarda bile podrška zaposlenim majkama pokazju podaci iz referata Ruže Tadić, predsednice Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine: „U staroj Jugoslaviji bilo je svega dvoje jasala, 1948 godine imamo 99 jaslica sa 2.625 kreveta. U Vojvodini danas imamo 10 jaslica. Savetovališta za odojčad i malu decu bilo je 1939 godine 90, a u 1948 godini 397. U Vojvodini imamo 58 savetovališta. Mlečnih kuhinja u 1939 godini bilo je 3 a danas samo u Vojvodini 4… Stalnih dečjih vrtića u zemlji imamo 248 sa 12.246 dece, a u Vojvodini 31. U našoj pokrajini u periodu od prošle dečje nedelje do sada otvoreno je 7 dečjih jasala, 5 dečjih vrtića, 58 savetovališta za odojčad, 19 mlečnih restorana… (Stojaković 2012: 137). Tadić je ovde nedostatak institucija društvenog standarda ublažila koristeći poređenje sa situacijom u Kraljevini Jugoslaviji.
[5] Država je 1949. za opremanje novorođenčeta plaćala 2000 dinara jednokratno i 600 dinara mesečno tokom tri meseca za pojačanu ishranu majke dojilje. Uredbom o dečijim dodacima 1949, za svako dete u zavisnosti od prihoda porodice isplaćivano je od 170 do 500 dinara mesečno. Porodicama sa više dece od rođenja trećeg deteta isplaćivala se jednokratna pomoć za svako novorođeno živo dete po 1000 dinara tako da se kod rođenja desetog deteta isplaćuje 10.000 dinara (Stojaković 2012: 137-138).
[6] U citiranom tekstu dr Nade Micić-Pakvor podaci su dati na način da više skrivaju nego što otkrivaju. Recimo na početku teksta su dati podaci o porođajima da bi na sasvim drugom mestu dat podatak „da je u bolničkim i vanbolničkim porodilištima u godini 1949 obavljeno 25% od svih porođaja. Podatke o smrtnosti trudnica i porodilja imamo samo iz porodilišta, a to je svega 25% porodilja“ (Micić-Pakvor 1950: 2). Uz ovo se vezuje podatak smrtnosti porodilja od eklampsije u bolnicama (1948. 78,26% i 1949. 50%) bez da se zna koliko je bila smrtnost porodilja u bolnicama osim konstatacije da je „smrtnost porodilja u bolničkim porodilištima bila vrlo visoka“ (Isto, 1).
[7] Ovde treba dodati činjenicu da se eklampsija određenom terapijom i ishranom kod mnogih žena mogla sprečiti, pod uslovom da su bile pod nadzorom medicinskih radnika u savetovalištima za trudnice, što znači da je zdravstvena zaštita trudnih žena zakazala (prim. aut).
[8] Jedno od tek rođene dece koje majka nije mogla da doji sam bila i ja. Dok je moja majka ostala u bolnici posle porođaja, sasvim izgubivši mleko, brigu o meni u januaru 1957. preuzela je moja baka Mara. Kako nisam podnosila nikakve tada dostupne „formule“ – zamene za mleko moja baka me uzela u naručje i plačući krenula od žene do žene za koje je znala da doje svoje bebe sa molbom da me nahrane. To je tokom zime 1957. prihvatila da radi učiteljica Vanja Kovačević bez ikakve nadoknade, u skladu sa tada važećom nesebičnom osetljivošću u odnosu na nevolje drugih, često nepoznatih ljudi (prim. aut).
[9] „Pasivni krajevi“ je kovanica koja se koristila za nerazvijene tj. siromašne regione socijalističke Jugoslavije (prim. aut.).
[10] Aktivna učesnica Narodnooslobodilačke borbe od 1941. (prim. aut.).
U ovom radu ću metodom analize diskursa odabranih tekstova Ženskog pokreta i drugih izvora pokušati da dam doprinos rekonstrukciji feminističkih ideja, teorijskih postavki i aktivnosti u Kraljevini SHS (Jugoslaviji). Odabrala sam da to uradim kroz tri događaja.
Prvi je polemika članica Ženskog pokreta i Ženske stranke u vezi sa načinom delovanja u javnoj sferi. U ovom slučaju časopis Ženski pokret nije bio otvorena platforma za debatu obe grupe feministkinja, te se ona odvijala i u listovima Politika i Vreme što će takođe biti dokumentovano.
Drugi je prilog, u tri poglavlja, o teorijskim postavkama feminizma aktuelnim tokom snažnih aktivnosti feministkinja Alijanse ženskih pokreta u Kraljevini Jugoslaviji u periodu 1933-1934. za žensko pravo glasa i protiv mera štednje koje su značile otpuštanje žena i ugrožavanje njihovog već nesigurnog položaja.
Treći događaj je Statut žena Alijansa Ženskih pokreta Kraljevine Jugoslavije, dokument koji je tačno određivao ekonomski i socijalni položaj žena u Kraljevini Jugoslaviji. Ovaj dokument je bio namenjen Društvu naroda, ali je prvo predat Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa na zasedanju u Cirihu 1937.
Cilj rada je da rekonstrišem deliće bogatog i sasvim potisnutog jugoslovenskog feminističkog iskustva nastalog između dva svetska rata, a objavljenog ili prećutanog u Ženskom pokretu i tako ukažem na značaj ovog časopisa i fenomen odsustva (prećutkivanja, pa i nipodaštavanja) znanja o sopstvenoj feminističkoj baštini.
Ključne reči: feminizam, Jugoslavija, Statut žena, Ženski pokret, Ženska stranka
Ženska stranka ili Ženski pokret: stranka vs. kulturno-prosvetno društvo
Postoji situacija u istoriji jugoslovenskog feminizma koja pokazuje da Ženski pokret nije bio sasvim otvorena platforma za sve feminističke planove. Činjenica je da aktivističkom i ideološko-teorijskom životu Ženske stranke nije dat prostor u časopisu Ženski pokret. Zato će poglavlje koje sledi biti posvećeno sporu o načinu feminističkog delovanja u javnoj sferi pokrenutom početkom 20. veka koje nije našlo mesta u najvažnijem feminističkom glasilu toga doba.
Ženska stranka je jedinstvena pojava u političkoj istoriji Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, jer je bila politička platforma aktivizma potlačene polovine stanovništva. Prva organizovana politička formacija obespravljenih žena nije bila dugog veka, ali ne zbog nesloge žena ili njihovog nesnalaženja u javnom i političkom prostoru države, već zbog diktature kojom su ukinute sve političke partije. Ženska stranka je osnovana[1] u Beogradu 7. maja 1927. a prestala je sa radom 6. januara[2] 1929. kada je kralj Aleksandar raspustio Narodnu skupštinu, zabranio rad političkih partija i sindikata.
Osnivačice Ženske stranke su u Osnivačkom manifestu zapisale da su pristupile organizovanju stranke jer su bile ubeđene „da jedino kroz čvrstu i jaku organizaciju“ mogu odgovoriti zadacima koje ženama nameće aktuelni trenutak, a to je da se kao građanke moraju što pre osposobiti za politički život („Osnovana je ženska stranka. Naše žene osnovale su žensku stranku da se preko nje bore za politička prava.“ Politika, 8. 05. 1927: 6). Na tom putu „buđenja društvene i političke svesti kod žena na zadobijanju pravne i političke ravnopravnosti“ članice Ženske stranke bile su spremne da sarađuju „sa svim političkim partijama koje ih budu pomagale“ (Isto, 6). Istovremeno su ocenile da su kao žene bile primorane da se „grupišu u zasebnu političku organizaciju“, jer su bile „svrstane u red bića drugog ranga“ (Isto, 6). Ženska stranka se u Osnivačkom manifestu odredila prema drugim ženskim udruženjim i asocijacijama tvrdnjom da jeste da su „ona izraz ženske delatnosti i ženskog socijalnog rada,“ ali da prema organizaciji rada i taktici delovanja ne odgovaraju političkim zadacima koje društveni trenutak nameće (Isto, 6). Ipak, budući da posredno rade „na ostvarenju feminizma“ Ženska stranka će podržavati njihov rad (Isto, 6).
Pet meseci posle osnivanja, 28.oktobra 1927. oko šezdeset članica Ženske stranke ušlo je u Narodnu skupštinu Кraljevine SHS, predavši Peticiju kojom su tražile pravo glasa za žene. Od najvišeg zakonodavnog tela u državi zahtevale su da budu izjednačene u pravima sa muškarcima na ličnom, porodičnom i političkom planu. Događaj je stigao na naslovne strane dnevnih listova Politika i Vreme, a imao je odjek i u časopisu Ženski pokret[3], glasilu Alijanse ženskih pokreta. Prisustvom u Narodnoj skupštini zahtevale su da se njihova Peticija primi, o njoj raspravnja i donese sud u duhu namere koje je zakonodavac imao pišući Vidovdanski Ustav.[4]
U Peticiji je između stajalo:
„[…] Osnivačkom odboru Ženske stranke, na osnovu rezolucije donesene na velikom zboru Ženske stranke održanom u Obrenovcu 4. septembra 1927. godine, čast je dostaviti Narodnoj Skupštini sledeće:
Pravni položaj žene u našoj državi ne odgovara ni društvenim ni političkim potrebama moderne države. U pojedinim krajevima naše države zakonodavstvo koje reguliše položaj žene više je nego zastarelo. Čovek – suprug, otac, građanin – ima sva prava koja su zakonima propisana. Žena, ni kao supruga, ni kao majka, ni kao građanka nije ravnopravna čoveku.
U svim društvenim redovima žena se oseća zapostavljena. Bilo da je domaćica, radnica ili intelektualka, žena je, i po položaju i po nagradi, uvek zapostavljena. Nekoliko primera samo: žena-pravnik i kad položi sudijski ispit ne dobija mesto sudije; žena-lekar, sa svom potrebnom stručnom spremom, ne postavlja se za upravnika bolnice; žena-profesor ne postavlja se rado za direktora gimnazije ili učiteljske škole; žena-učiteljica ne postavlja se za upravitelja škole; žena-domaćica često doživljuje da je ostarelu muž često izbaci iz kuće za koju je radila toliko godina – u našoj državi rad žene-domaćice ne dobija svoje priznanje; žena-radnica za isti fizički rad mnogo je manje nagrađena no muškarac[…]
Po značaju uloge koji žena vrši u državi kao građanka, u narodnoj privredi kao radna jedinka – domaćica, radnica, intelektualka – po dužnosti koju žena vrši u porodici kao prva i najglavnija vaspitačica svoje dece, budućih građana, po zadatku koji joj je od prirode opredeljen, kao majci – žena zaslužuje sva prava koja ima i čovek.
[…] Zato što je žena u našoj državi, u svom pravnom položaju, zapostavljena i potčinjena, zato što su vrednost uloge i važnost dužnosti koje ona vrši u državi – ravne čovekovim – radi svega toga – mi tražimo za našu ženu sva politička prava koja uživa i čovek, tražimo sva politička prava za žene.[5]
[…]U Beogradu, 28. oktobra 1927.
Osnivački Odbor Ženske Stranke“ („Žene u borbi za pravo glasa – Na jučerašnjoj sednici Narodne Skupštine pročitana je predstavka Ženske Stranke,“ Politika,29. 10. 1927: 7).
Ovaj poduhvat članica Ženske stranke izazvao je interesovanje javnosti o čemu je svedočio i autorski tekst „Ženska Stranka“ novinara Pet. M. Lazarević i to na naslovnoj strani Politike (Lazarević „Ženska stranka“. Politika, 3. 11. 1927: 1). Može se reći da je Lazarević sublimirao odnos javnog mnjenja prema položaju žena u društvu. U uvodu je napisao da je „ženska stranka pokret bez velikog značaja“ i da je „veliki broj žena uglednih nacionalnih radnica“ i intelektualki protiv tog pokreta (Isto, 1). Njegova teza u povodu aktivnosti Ženske stranke je da ženi, u tadašnjim društveno-političkim okolnostima, nisu potreba politička prava i da njen pravni položaj u društvu nije takav da zahteva ma kakvo poboljšanje. Lazarević se zatim pozivao na krizu parlamentarizma, odsustvo političkog vaspitanja, političke svesti i ubeđenja koji vladaju u aktuelnom političkom životu države, te da u takvim okolnostima žene imaju preča posla od bavljenja politikom, kao što je dobrotvorni rad, a da će „političkim radom nauditi sebi, svojoj deci i narodu“ (Isto, 1).
Odgovor članica Ženske stranke Politika je takođe objavila na prvoj strani, a tu je između ostalog stajalo da „nema prava (novinar Lazarević) da stanje u državi i društvu bilo dobro ili loše vezuje za akciju Ženske Stranke, akciju koja ima za cilj političku i pravnu jednakost čoveka i žene“ („Ženska stranka,“ Politika, 7. 11. 1927: 1). Poslednji segment Lazarevićevog članka, gde on tvrdi da će taj posao nauditi i njima i njihovoj deci i celokupnom narodu, su ocenile kao uvredu članicama stranke i svakoj ženi ponaosob. Članice Ženske stranke su u odgovoru pozvale Lazarevića da dokaže tezu „da će politički rad žena“ na planu borbe za zakonsku jednakost žena i muškaraca „nauditi nama našem narodu i našoj deci“ (Isto, 1). Na kraju javnog odgovora Lazareviću feministkinje su jasno definisale šta su pozicije čiji je on glasnogovornik: žene bi po toj platformi trebalo i dalje da (volonterski) obavljaju svu humanitarno-kulturnu aktivnost, a da se sa pozicija moći ne čuje ni jedan glas o obespravljenom položaju žene u državi. A to je bila situacija zbog koje su se one odlučile za politički rad sa ciljem da je menjaju u korist žena.
Osnivanje i političke aktivnosti članica Ženske stranke izazvale su reakcije feminističkog bloka svrstanog u „Alijansu Ženskih Pokreta Kraljevine SHS.“[6] Ali, i pre toga pitanje aktivnog učešća žena u političkoj borbi u načelu pokrenula je Ksenija Atanasijević. U tim raspravama ona je zastupala mišljenje da žene ne treba da ulaze u postojeće partije jer bi „one tim ulaskom, svom produbljenom političkome programu donele samo štete“, istovremeno eventualna „stranka žena ne sme ličiti na naše političke organizacije ni po sredstvima, ni po ciljevima“, ali da tamo gde „po sebi najubedljiviji argument“ ženskog aktivizma „ostane nemoćan, žene moraju biti spremne da ga borbom potkrepe“ (Atanasijević, „O potrebi borbenosti žena kod nas“ 2008: 42-43). No, osnivanje Ženske stranke ocenila je kao „proces raspadanja“ feminističkog pokreta, kao štetnu pojavu koja, da se izbegla, „ne bi bilo veoma teško osvojiti, možda u relativno kratkom vremenu, sva važnija prava što su do sada našim ženama uskraćena ostala“ i to „smišljenim planom i odmerenom zajedničkom akcijom“ (Atanasijević, „Organizacija žena kod nas“ 2008: 48).
U okolnostima kada je jedna grupa žena osnovala političku partiju feminističke orijentacije, koja je počela da pridobija članstvo, Alijansa ženskih pokreta je pozvala članstvo „da ostanu hladnokrvni i da se sa svoje strane ne odazivaju eventualnim pozivima, za organizovanje ‘Ženske Stranke’ u svojim mestima, čuvajući nepokolebljivo jedinstvo i snagu svojih redova“ („Nova feministička organizacija,“ Ženski pokret, 8/1927: 4). Кao razlog osnivanja Ženske stranke vođstvo Alijanse ženskih pokreta je navelo to što se „osnivačice nove organizacije ne slažu sa metodama rada Ženskih Pokreta i da je to u stvari jedini razlog za stvaranje nove feminističke organizacije“ (Isto, 4). Članice Alijanse ženskih pokreta „su iz iskustva došli do uverenja“ da je, u političkom trenutku u kome se nalazio ženski korpus, za preobražaj ženske situacije „najpogodniji indirektni put to jest: od opšteg prosvećivanja, sa sa najrazličitijim kursevima i. t. d. ka političkom prosvećivanju […] Uverene smo da prava, za koja se mi borimo, nećemo dobiti na osnovu našeg programa, dobićemo ih kada budemo toliko snažne, da prodremo sugestivnom silom – jer su prava ekvivalent za uspeh jednog pokreta i njihovo dobijanje zavisi od snage, energije i istrajnosti sa kojom se borimo“[7] (Isto, 4). U tekstu se dalje zamera onim članicama Ženske stranke, koje su istovrememo bile i članice uprave Ženskog pokreta u Beogradu, da novim angažmanom cepaju ženski aktivistički korpus, jer kako su zaključile predstavnice Alijanse ženskih pokreta, novoosnovana feministička snaga ima isti program i cilj rada.
Javnost je mogla da se informiše o novonastaloj situaciji unutar feminističkog korpusa preko javne komunikacije članica Alijanse ženskih pokreta i Ženske stranke u beogradskom dnevnom listu Vreme. Zajednički imenilac ove javne rasprave je odmerenost izrečenih sudova i odsustvo ličnih razmirica. Prorežimski list Vreme je objavio stav Ksenije Atanasijević, jedne od liderki Alijanse ženskih pokreta, u kome je ona tvrdila da program Ženske stranke sadrži „razvijene i deducirane ideje ženskog pokreta“ te da za razliku od Ženske stranke organizacije Ženskog pokreta program rada realizuju „postupno bez aberacija i ekscesa“ („Ženski Pokret prema Ženskoj Stranci. Mišljenje g-ce d-r Ksenije Atanasijević,“ Vreme, 21. 09.1927: 4). Istovremeno, Atanasijević je poručila da će članice Alijanse ženskih pokreta uvek aktivno pomoći Žensku stranku kada god joj pomoć bude potrebna jer je „Ženska stranka usvojila ideje Ženskog pokreta“ (Isto, 4). U odgovoru Kseniji Atanasijević članice Organizacionog odbora Ženske stranke su navele da je Ženska stranka politička organizacija te stoga ima politički program rada, a za ostvarivanje programa bori se „taktikom političkog karaktera“ („Iz sekretarijata Ženske Stranke,“ Vreme,11. 05. 1927: 4). Pri tom će, kako su ocenile članice Organizacionog odbora Ženske stranke zajedničke članice „služiti kao spona između jedne političke organizacije kakva je Ženska stranka i jednog kulturno-prosvetnog društva“ kakva je Alijansa ženskih pokreta (Isto, 4). Članice Organizacionog odbora Ženske stranke zamerile su članicama Alijanse ženskih pokreta koje su osudile neutralan stav Ženske stranke prema muškim partijama na osnovu činjenice da organizacije Ženskog pokreta primaju subvencije od državnih vlasti, a da istovremeno politička udruženja žigošu kao nemoralna. Smatrale su da je „za političko osposobljavanje naših žena neophodno i od velike koristi da se one u svojoj samostalnoj i nezavisnoj organizaciji udružene bore za svoje interese koje imaju kao žene, majke, i državljanke, a koje su im ugoroženi nazadnim zakonskim propisima“ („Odnos Ženske Stranke Prema Ženskom Pokretu. Ženska Stranka odgovara Ženskom Pokretu,“ Vreme, 21. 09. 1927: 4). Ženska stranka je sa jedne strane bila posledica velike društvene nepravde koja je na svakom koraku ponižavala ličnost žene i njene aktivnosti, a sa druge strane posledica neplodnosti aktivističe koncepcije feminističkog bloka predvođenim Alijansom ženskih pokreta.
Sasvim je bilo logično da je ideja o čvršćem – političkom organizovanju žena potekla u Alijansi ženskih pokreta i da ju je u život uveo deo članstva Alijanse kroz aktivnost Ženske stranke. Kada se to zaista i desilo došlo je i do potresa unutar feminističkog bloka koji su akterke ovom procesa opisale kao pregrupisanje oko dve ose ženskog aktivizma: političke partije i „prosvetno- kulturnog društva“ („Iz sekretarijata Ženske Stranke,“ Vreme,11. 05. 1927: 4). Istovremeno treba primetiti da je priroda rascepa unutar dve feminističke struje koje su potekle u okrilju Alijanse ženskih pokreta bila u vezi sa intenzitetom javnog delovanja unutar jedne iste putanje ostvarivanja istih ciljeva: osvajanje ličnih, porodičnih i političkih prava za žene. To potvrđuje činjenica da ni jedna feministička struja nije osporila društveno-politički sistem koji je kreirao potlačenost žena. Taj prosec je započeo 1934-1935. osnivanjem Omladinske podružnice i Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Zagrebu i Beogradu, koje su činile pretežno komunistkinje, što je značilo uvođenje platforme borbe za ženska prava kroz borbu protiv aktuelnog društveno-političkog sistema za uspostavljanje pravednijeg društva za sve nacije, staleže, žene i muškarce.
Tek je ulaskom komunistkinja u Alijansu ženskih pokreta, kroz Omladinsku sekciju u Beogradu i Omladinsku podružnicu u Zagrebu, zaista došlo do suštinskog problematizovanja koncepcija borbe za ženska prava. Bio je to sukob između reformskog i revolucionarnog principa koji je takođe doveo do osnivanja lista Žena danas (1936) koji su uređivale članice Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Beogradu i gašenja Ženskog pokreta u Beogradu (1940) (Stojaković 2012: 35-36; Stojaković 2016: 174-197).
Crtica o feminističkim idejama, teorijskim postavkama i njihovim uzorima aktuelnim tokom tridesetih godina 20. veka
„Alijancija[8] Feminističkih društava u Državi S.H.S“ je za cilj imala „oslobođenje žene sticanjem političkih prava i uvođenjem reformi, kao u pogledu izmene zakona, tako i u pogledu izmene društvenih običaja, da bi se postigla potpuna jednakost između muškaraca i žena“ („Pravila Feminističke Aliancije u državi S.H.S,“Ženski pokret, 9-10/1923: 455).
Članice Alijanse ženskih pokreta bile su aktivne članice Male Antante žena,[9] Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (IAW), Međunarodne lige žena za mir i slobodu, Međunarodne organizacije profesorki, Međunarodne federacije pedagoga, Saveza za zaštitu dece, Međunarodnog crveni krsta, Međunarodne studentske organizacije i dr. U saradnji sa drugim jugoslovenskim ženskim organizacijama bile su suorganizatorke Međunarodne żenske konferencije o razorużanju u organizaciji Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa u Beogradu u maju 1931, tako da se može reći da su u aktivističkom i organizacionom pogledu bile punopravni deo evropskog feminističko-aktivističkog miljea (Stojaković, „Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941)“ 2014: 7-11 ; Stojaković, „Crtica o feminističkoj istoriji Grada Zagreba (1919-1940)“2014: 14-17).
Uporedo sa izgradnjom mreže organizacija Ženskog pokreta, (koje su činile Alijansu ženskih pokreta) trajala je i feministička edukacija kao konstantan proces razmatranja tada savremenih, teorijskih postavki feminizma. Deo tog nasleđa može da dokumentuje „feministički seminar za članice odbora,“ organizovan u Ženskom pokretu u Zagrebu 1932, za koji se vezuje i osnivanje feminističke biblioteke (Štebi, „Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret 1/ 1933: 5). Na seminaru je razmatrano sledeće: brošura Antoanete Tinti[10], Erwäget die Mutterschaft (Razmatranja o majčinstvu); knjiga Sofije Lazarsfeld[11], Wie die Frau den Mann erlebt (Kako žena doživljava muškarca); referat Angeline Mojić-Ivanović „ O feminizmu u Francuskoj za poslednjih 50 godina“; predavanje Dune Pejer[12] „O dojmovima boravka u Parizu s osobitim obzirom na razvoj feminizma u Francuskoj“; knjiga Helene Lange[13]Lebenserinnerungen (Životna sećanja) i knjiga prof. Huga Zelhajma[14]Vier neuzeitliche Frauenfragen (Četiri moderna ženska pitanja) (Isto, 5). Slične aktivnosti su organizovane i u Ženskom pokretu Beograd[15] kroz „šire sastanke“ i „javne konferencije“ na kojima su se između ostalog razmatrale sledeće teme[16]: o životu i radu Rose Majreder,[17] zatim o problemu nezaposlenosti, zakonskom uređenju prostitucije, zakonskoj zaštiti radnice, položaju žene u bračnom i porodičnom pravu o čemu su govorile stručnjakinje beogradskog Ženskog pokreta („Gorišnja skupština Ženskog pokreta u Beogradu,“ Ženski pokret 2/1933: 22). Teme javnih konferencija su bile u vezi sa radom međunarodnih organizacija gde su jugoslovenske organizacije bile punopravne članice, ali i u vezi sa radom drugih organizacija kao što je bila Internacionalna abolicionistička liga (Isto, 22).Postoji podatak o zainteresovanosti i početnoj inicijativi Ženskog pokreta u Sarajevu za saradnju sa Internacionalnim institutom za vaspitnu kinematografiju u Rimu na projektu „Mišljenje majkâ o uticaju filma na omladinu“ koje je započelo konferencijom predstavnika škola na kojoj je „gospođa Korać“ govorila o značaju filma, toj umetnosti budućnosti („Godišnja skupština Ženskog pokreta iz Sarajeva,“ Ženski pokret 3/1933: 38).
Česti osvrti Julke Hlapec-Đorđević na teorijski diskurs jugoslovenskog feminizma prikaz je novih feminističkih izvora koji su donosili ideje o „seksualnom nagonu“, abortusu, kontracepciji, konceptu majčinstva i sl. Među tim izvorima su između ostalih bili sledeći autori/ke: „Stöcker“[18], Muler -Lue (Müller-Lyer)[19], Rule-Gerstel (Rühle-Gerstel)[20], Masarik[21], „Perkins“[22] i Rosa Majreder čiju je knjigu Zur Kritik der Weiblichkeit (Za kritiku ženstvenosti) izdatu 1905. Hlapec-Đorđević preporučila kao obaveznu literaturu feministkinja (Chapec-Đorđević, „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ “ Ženski pokret 3/ 1933: 44- 47). Ovde treba pomenuti i aktivističko-teorijski odgovor jugoslovenskih feministkinja u vezi sa prodorom fašizma u javni prostor Evrope. Organizacije Ženskog pokreta samostalno ili u saradni sa drugim ženskim organizacijama organizovale su predavanja na sledeće teme: „Uzroci rata“, „Fašizam i nacizam“, Internacionalizam i nacionalizam“, Rat u Etiopiji“, „Rat u Španiji“, Rat u Kini“, „Metodi modernog ratovanja“, „Šta nas čeka u neposrednoj budućnosti“… Angela Vode, jedna od liderki Ženskog pokreta iz Ljubljane izdala je posebnu brošuru „Fašizam i žene“[23] (Beograd, 1935) gde je istraživala uzroke nastanka fašizma i posledice po društvene odnose, naročito u odnosu na žene. Kako je svedočila Paulina Lebl Albala[24] feminističke ideje između dva svetska rata su bile široko postavljene, jer su ciljevi organizacije bili poboljšanje ženske situacije na ličnom, porodičnom i političkom planu, a takođe i borba za mir i snažan antifašistički odgovor rastućem strahu od fašizma u Nemačkoj (Albala 1943: 17-29)[25].
Napred navedeni odabir literature o feminističkim idejama, teorijskim postavkama i praksi nije reprezentativan u odnosu na sve uzore i uticaje koji su oblikovali jugoslovensku feminističku scenu, ali jeste za pretpostavku da su se na toj sceni ukrštale ideje nastale na različitim političkim teorijama (ideologijama) i da su feminističke liderke bile ključni transmiteri feminističkih ideja.
Jugoslovenski feministički korpus je bio složen organizam, a to pokazuje i deo spektra ideja, teorijskih postavki i aktivističkih planova koji sam ukrstila analizirajući, u vrlo kratkim crtama, stavove liderki među kojima sam izdvojila Kseniju Atanasijević, Alojziju Štebi, Angelinu Mojić-Ivanović i Mitru Mitrović (Stojaković,“ „Crtica o feminističkoj istoriji…“, 2014: 24-30). Deo odabranih tema ticao se zahteva feminističkog pokreta, načina borbe za ženska prava, odnosa prema političkim partijama, „vođama“ feminističkog pokreta i stavova o tome da li je borba za žensko pravo glasa uslov svih uslova ženske borbe. Dok je Alojzija Štebi, liderka sa najdužim stažom Alijanse ženskih pokreta i Ženskog pokreta u Beogradu smatrala da „zahtev da dobijemo politička prava stoji između svih ostalih na prvom mestu,“ a zatim i ostala lična, porodična i prava iz sveta rada, dotle je za Kseniju Atanasijević feministički pokret pre svega bio „ideološki i etički“, a najvažniji cilj je „oslobođenje žene kao ličnosti“ koje se mora dešavati kroz etape i izbegavanje „nametanja vođe“ demagogije i metoda „protiv kojih ustajemo“ koje se ogledaju u „rđavim primerima muškaraca“ u političkoj areni i svakodnevnom životu, te se pravo glasa žena ne treba staviti za „prvu i vrhovnu dužnost“ već ne oglušiti se o „svoje etičke principe“ koji su za Ženski pokret „uvek najneprikosnoveniji odveć brzim istupanjem na političkom polju“ (Štebi, „Naši Zahtevi“ Žena danas 14/1938: 3-4; Atanasijević, „Pravo glasa žena u ideologiji Žen. (skog) pokreta“. Ženski pokret 9/ 1932: 122-123). Komunistkinja Mitra Mitrović donosila je glas Omladinske sekciji Ženskog pokreta kroz platformu da borba za ženska prava nije dovoljan plan već „borba za hleb, pavo na život, slobodu i kulturu“ i da je to borba „čitave omladine“ („Skupština Ženskog pokreta,“ Žena danas 4/1937: 3). Takođe, Omladinska sekcija Ženskog pokreta se zalagala za stvaranje što masovnije baze Ženskog pokreta „jer svaki rad ili svestan nerad koji orgraničava priliv širokih slojeva žena u njegove redove znači prikrivenu nazadnost“, u protivnom Ženski pokret bi se pretvorio u „biro za intervencije i predstavke bez mogućnosti da vodi stvarnu borbu“ („Izjava Omladinske sekcije Ženskog pokreta,“ Žena danas 26/1940: 17).
Jugoslovenske feministkinje, aktivne u periodu između dva svetska rata, bile su vidljive u javnom prostoru, bile su autentične predstavnice žena jasno kritikujući postojeće stanje, ipak, velika većina liderki ovog pokreta perpetuirala je patrijarhalni poredak u nameri da ga poboljšanog učini bojim mestom za život žena.
Ideje feminizma izvirale su iz vapijućih nepravdi[26] koje su žene u Kraljevini Jugoslavije živele, te su pojmovi o slobodi, shvaćeni kao koncept individualne slobode i onaj koji podrazumeva jednake materjalne, kulturne mogućnosti i socijalnu pravdu bile teorijske dominante. Problem[27] je bio što su navedena stanovišta pripadala različitim političkim teorijama – istovremeno i ideologijama: liberalizmu i socijalizmu, što je dovelo do nepomirljivog sukoba počev od različiti shvatanja o društvu kome se teži, pa do načina na koji se može doći do tog cilja.
Da li je „ženski pokret mozak feministike“
Glasu Angeline Mojić-Ivanović[28], koji sam tada izdvojila i ovde ću dati više prostora jer sa jedne strane daje naznake o nedovoljno poznatim teorijskim[29] uzorima naših prethodnica, a sa druge strane svedoči o pristupu u konkretnoj situaciji – borbi protiv zakonski ustanovljenog napada[30] na zaposlene žene.
O odabranim teorijskim postavkama feminizma i o aktuelnim aspektima ženske situacije pisala je Angelina Mojić-Ivanović u tekstu „Šta hoće Ženski pokret“ objavljenoj u junskoj svesci Ženskog pokreta. Mojić-Ivanović je započela konstatacijom da je javnom prostoru bilo „najobičnije mišljenje“ da su u Ženskom pokretu „okupljene žene, koje su inače u svom ličnom životu doživele neki poraz, pa to svoje lično nezadovoljstvo prenose u javnost,“ te da je Ženski pokret „uzaludan, neprirodan a nekima čak po društvo i njegov opstanak i opasan“ (Mojić-Ivanović, „Šta hoće Ženski pokret,“ Ženski pokret 6/1932: 82). Ovim kritičarima autorka je poručila da se zbog konzervativnih stavova izgrađenih na naslagama prerasuda o ženama kao i na neznanju o „samom problemu“ ženski aktivizam ne može zaustaviti, ni negirati budući da je čitav pokret nastao „iz samog života“ (Isto, 82). Ali, pre nego što je nastavila promišljanje o savremenoj ženskoj situaciji u svetu rada Mojić-Ivanović se osvrnula na uzroke potčinjenosti žena koristeći kao izvor knjigu Žensko pitanje (Die Frauenfrage) nemačke socijal-demokratkinje i feministkinje Lili Braun.[31] Citirajući Lili Braun Mojić-Ivanović naglašava iskonsku vrednost ženskog rada jer je žena „blaga“ iz prirode koja je muškarac nalazio i lovio prerađivivala, a ona su tek tako prerađena dobijala upotrebnu vrednost (Isto, 83). Zakon jačeg u ranoj etapi razvitka ljudskog društva doveo je do situacije u kojoj se žena nije mogla razvijati. Muškarac je ratovao, otimao, stvarao države i zakone u kojima je dokazivana prirodna inferornost žena, tako što je zapisana u Bibliji, Rimskom i Kanonskom pravu. Muškarac je po zakonu jačeg nametnuo kao ženin zaštitnik, ali „ne zbog nje same“ već zbog toga što se „preko nje nastavlja njegov život“ (Isto, 83). Da li je materinstvo razlog ženinog ropstva, da li je sloboda za ženu moguća i da li je čitav ženski pokret zbog toga neprirodan, zapitala se Ivanović-Mojić i odgovorila da pokoravanje prirodnim zakonima ne znači i pokoravanje zakonima koje je doneo muškarac, te da je jednostrani razvoj društva u kome je sve sazdano po meri muškarca postao kazna za ženu (Isto, 83). Pri tom, naglasila je Mojić-Ivanović feminizam ne uvodi borbu za vlast među polovima već je borba žena „posledica kulturnog razvitka čovečanstva, […] potrebe za svim umnim i fizičkim snagama sviju njegovih članova […] bez obzira na pol“ (Isto, 83).
Ženski pokret je, kako je zapisala Mojić- Ivanović, delo i odgovornost samih žena koje su se „pokrenule iz vekovnog položaja“ (Isto, 83). Neposredne uzroke nastanka probuđenih i agilnih žena autorka je prenela iz knjige Helene Lange Ženski pokret (Die Frauenbewegung[32]). Prvi je bio ekonomski uzrok pokrenut razvojem tehnike, tehnologije i industrijske proizvodnje koji je primorao mase žena, zarad opstanka porodice, da promene sedište svog rada i da se stave „u službu te mašine“ (Isto, 84). Promena sedišta rada donelo je ženama velika iskušenja jer su kao nekvalifikovane radnice, zbog nemogućnosti kvalitetnog školovanja, bile slabo plaćena radna snaga, često ispod minimuma potrebnog za preživljavanje. Pored toga, normiranje proizvodnog industrijskog rada bilo je sasvim određeno mogućnostima muškarca što je sve skupa dovelo žensku radnu snagu u borbu za opstanak, a deo te borbe je bila borba za „uslove rada i mogućnosti da se spreme za taj rad“ (Isto, 84). Drugi uzrok nastanka ženskih pokreta prema Lange, a koji prenosi Mojić-Ivanović, je bio razvoj nauke i umetnosti i potreba žena za „pristup tom duhovnom svetu“ do koga se dolazilo sistemskim obrazovanjem, te je prvi zahtev ženskog pokreta bio zahtev za jednako obrazovanje sa muškarcima, otvorenost svih škola i svih zvanja za žene (Isto, 84). Prva platforma ženskih pokreta bila je borbe za „materijalni napredak žene, njenu ekonomsku i socijalnu ravnopravnost,“ a to sve zajedno bio je, kako su ocenile feministkinje Lange i Mojić-Ivanoviće, sastavni deo ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvitka ljudskog društva“, te samim tim nužnost koju nameće progres (Isto, 84).
Ipak, pokazalo se da jednak rad u odnosu na muškarce za koji su se žene borile u javnoj sferi nije po sebi doveo do promena u privatnoj sferi, jer su ženine dužnosti tu ostale netaknute, te je Lange zaključila da je „prva generacija ženskih radnika bila najopterećenija od svih ljudskih pokoljenja uopšte“ (Isto, 85).
Feminizam drugog talasa, koji je sada svedočila Mojić-Ivanović, morao je da teoriske postavke prilagodi novoj ženskoj situaciji, a to je priznanje „lične, subjektivne i specijalne ženine vrednosti“ (Isto, 85). Kako je Mojić-Ivanović napisala radilo se o borbi „prema vani“ i borbi „unutar pokreta“ (Isto, 85). U prvom slučaju zadatak ženskog pokreta je ženu i društvo uveri da „žena onakva kakva jeste, ima svoju punu vrednost ispunjavajući svoje specijalne dužnosti, koje su isto tako važne za kulturno podizanje društva kao i vrednosti druge polovine čovečanstva – muškarca“ (Isto, 85). A borba unutar pokreta podrazumevala bi „uzdizanje i izgradnja ženine ličnosti“ što je preduslov za slamanje predrasuda prema ženama i „atmosfere zabranjenog i nedozvoljenog“ (Isto, 85), Ukoliko se ne izgradi i osnaži ženina ličnost doći će do situacije koju je Mojić-Ivanović opisala kao postojeću u onim zemljama gde je poboljšan ekonomski i društveni položaj žena i gde su one, prihvatajući samo ove formalne oblike emancipacije, opasno ostale van emancipatorske suštine.
Da li će zahtevi feministkinja, da se rad prilagodi potrebama žena i prizna kao jednako vredan onom koji obavlja muškarac, kao i situacija da žena uzme ravnoprano učešće u svim sverama života i rada, ugroziti ravnotežu u društvu i opstanak porodice, zapitala se Mojić-Ivanović i odmah dala negativan odgovor. Razvoj nauke i tehnike će, kako je ona mislila, olakšati poslove na način da će mnogi biti otvoreni ženama na način da ga ona sasvim ispuni pri tom da ne ugrožavaj sopstveno zdravlje. Napredak proizvodnih snaga[33], naročito primenjene tehnike, dovešće do podele rada „prema ličnim osobinama a ne prema spolu,“ a politička prava za žene, njena agilnost i ozbiljnost u ispunjavanju dužnosti, kako se nadala autorka teksta, dovešće do pobede feminističkih ideja koje će prihvatiti i mnogi muškarci (Isto, 86).
Teorijske postavke feminizma u kontekstu istorijskog razvoja ženskog pokreta i deo aktuelnih feminističkih promišljanja koje je u pomenutom članku dala Angelina Mojić-Ivanović komentarisala je Julka Hapec-Đorđević u tekstu „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ „[34] (Hlapec-Đorđević, „Nekoliko opažanja…“ Ženski pokret 3/ 1933: 44-47). Hlapec Đorđević se povodom aktuelnog teorijsko – feminističkog diskursa koji se može pročitati u Ženskom pokretu zapitala da li su ženski pokreti u zemlji i inostranstvu izgubili značaj zbog, kako je napisala, „nekritičnosti u obrađivanju feminističke ideologije“ (Isto, 45). Ona je citirala stav Alis Rule-Gerstel (Alice Rühle-Gerstel) da ženski pokret „nije više mozak feministike“ koji je ova dala u knjizi Savremeni problem žena (Das Frauenproblem Gegenwart). Jugoslovenskim feminističkim autorkama, koristeći članak Mojić-Ivanović kao poligon za analizu, Hlapec-Đorđević je zamerila što se bave „sociološki o fenomenu čovek, pre nego što se on nije ocrtao biološki“ a tu onda izostaje dublja analiza značajnog fenomena kao što je seksualni nagon, zatim tu je nedorečenost u vezi sa problemima prostitucije, „racionalizacije poroda“ i „prirodne imobilnosti“ žena usled materinstva, te nedorečenosti u vezi sa konceptima majčinstva[35], očinstva i roditeljstva (Isto, 45, 47). Hlapec-Đorđević je zamerila Mojić-Ivanović na „tankoćutnoj feminističkoj ideologiji“ jer sve što je napisala lepo je rečeno, ali kako će u svetu rada žena koja ide iz trudnoće u trudnoću biti jednaka muškarcu i šta u tom slučaju znači da će se “rad podeliti prema ličnim osobinama a ne prema spolu“? (Isto, 45). Hlapec-Đorđević je smatrala da se rešenje nalazi u tome „da se funkcije spola ne ispoljavaju previše, da budu racionalizirane i restringirane toliko daleko koliko je to moguće“, što opet nije bio doprinos stvaranju jasne sliku o tome šta to tačno znači stvoriti društvo u kome će vrednost ženskog rada biti podjednaka onom koji vrši muškarac.
Nedorečenost, nekonsistentnost, nejedinstvenost ideja odražavala se na rezultate rada feminističkog pokreta. Kako je T.A. Emmert primetio rad organizacija Ženskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji bio je značajan zbog toga što je pripremio konzervativnu javnost za moguće promene ženske situacije, ali nedostajuće[36] članstvo o čemu su svedočile Alojzija Štebi i Julka Hlapec-Đorđević govore o tome da poruke, koje su izvirale iz teorisko-aktivističkog plana feministkinja, nisu bile prihvatljive masama žena (Emmert 1999: 34; Hlapec-Đorđević, „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ “ Ženski pokret 4-5/1933: 63-64).
O napadu na ženski rad i o nekim teorijsko – ativistički odgovorima feministkinja tokom tridesetih godina 20. veka
U organizaciji Ženskog pokreta u Zagrebu 6. marta 1934. oko šest stotina žena protestvovalo je protiv mera Vlade Kraljevine Jugoslavije koje su ugrožavale prava zaposlenih žena u državnoj službi (S.R, „Za pravo na rad,“ Ženski pokret 3/ 1934: 18-23). Protiv mera Vlade govorile su liderke pokreta, ali ovde ću izdvojiti stav Angeline Mojić-Ivanović o vrednosti ženskog rada.
Teorijske postavke u vezi sa otpuštanjem žena u državnoj službi koje je zastupala Mojić-Ivanović, polaze od tvrdnje da je „vrednost žene koja radi“ postala problem tek kada je ona napustila privatnu i ušla u javnu sferu – u svet rada (Isto, 19). Razlog otpuštanja žena Mojić-Ivanović je videla u činjenici da žena zarađuje[37] a nameru da se uštedi njenim otpuštanjem manevrom da se žena ponovo gurne u nevidljivost privatnog prostora, tako „da vrednost ženinog rada načine anonimnom vrednošću, upućujući je da radi samo one poslove koje nitko ne plaća i ne priznaje“ (Isto, 20). Mojić-Ivanović je analizirala ekonomske efekte ovakve „uštede“ i tako pokazala da žene nema među dobro plaćenim državnim funkcionerima, već da su raspoređene u najniže platne razrede, te da žene koje čine petinu zaposlenih u državnoj službi dobijaju sedminu ukupnih zarada. Takođe, dotakla je vladajući argument protiv ženskog rada u javnoj sferi koji se odnosio na „toliko ozloglašene ženske osobine da žena ima veći interes za ljude i njihov lični život nego za suštinu stvari (ta osobina treba da ih prema muškarcu čini manje vrednim)“ ali, kako je tvrdila Mojić-Ivanović „baš ta osobina pomogla joj je da na prosvetnom, socijalnom, pa čak i na medicinskom polju uvede jedan prisniji, bliskiji odnos između onog koji daje i onog koji traži znanje, pomoć ili zdravlje“ (Isto, 19). U zaključku Mojić-Ivanović konstatuje da, ako je uopšte moguće tvrditi da je otpuštanje zaposlenih žena mera štrednje, onda je treba primeniti i na „nepotrebne muškarce tj. i one koji su službi nepotrebni i one kojima je služba kao izvor zarade nepotrebna“ (Isto, 20). Tvrdnjom da suština problema nije u tome ko radi neki posao već u tome kako radi, Mojić-Ivanović se nadala da će zahteve feministkinja podržati dovoljan broj muškaraca i žena koji podržavaju plaćeni rad žena, konstatujući da ima i onih muškaraca „s egocentričnim, uskim pogledima na svet“ i onih žena koje „same u sebi ne nalaze nikakvih pozitivnih vrednota“ a koji su protiv feminističkih zahteva (Isto, 20).
Na pomenutom skupu protiv otpuštanja žena članice Ženskog pokreta u Zagrebu su argumentovano napale diskriminatorske mere Vlade prema ženama, ali taj aktivistički odgovor zagrebačkih feministkinja nije bio u saglasju[38] sa nacrtom dokumenta koji je dao Ženski pokret u Beogradu (gde je stajalo da su se „mogle reducirati one žene koje se mogu momentalno smatrati za materijano zaštićene i osigurane“ (Štebi, „Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret 1/ 1933: 5). Zagrebčanke su smatrale da „je jedino pravedna redukcija, kojoj odlučuje samo kvalifikacija, sposobnost i savjesnost u radu, a nipošto spol namještenika“ (Isto, 5).
Istovremeno Zagrepčanke su konstatovele da je „ofanziva na ženski rad“ poprimila globalne razmere te da se i inostrane feministkinje bore protiv toga rezolucijama i protestma, a tim povodom izdvojile su stav poljskog Udruženja univerzitetski obrazovanih žena da je otpuštanje udatih žena antisocijalna i nemoralna akcija (Isto, 5). U prvi plan su stavile rad i platformu novog ženskog udruženja „Frauenfront“ osnovanog 1932. u Nemačkoj čiji su ciljevi rada apostrofirani kao platforma iza koje u potpunosti stoji Ženski pokret u Zagrebu: „1) da se bori protiv svakog pokušaja da se istisne žena iz političkog i javnog života, 2) da se bori protiv svakog pokušaja da se ograniči ili oduzme ženi slobodno pravo na privredni rad 3) da se bori protiv svakog pokušaja nasilja pri izražavanju političkog uvjerenja“ (Isto, 5).
Ovde opet dolazimo do zapostavljenog dela istorije feminizma koji dokumentuje još jedan važan teorijsko – aktivistički uzor, koji ne samo da je bio inspiracija jugoslovenskim feministkinjama, nego i putokaz u aktivističkom životu. Treba reći da su u nemačkoj Vajmarskoj Republici (1918-1933) socijal-demokrati i komunisti ohrabrivali aktivno učešće žena u političkom životu u borbi za prava žena naslanjajući se na aktivno i pasivno biračko pravo koje su žene imale. Pri tom su socijal-demokrati i komunisti nastojali da intenzivnije uključuju svoje ženske grupe u antifašističku borbu koja se pojačala počev od 1930. U isto vreme Međunarodna liga žena za mir i slobodu preporučivala zajedničku borbu protiv fašizma žena svih političkih opcija tako da je na tom planu i formiran „Frauenfront“, organizacija koja je uključivala građanske feministkinje i članice Socijal-demokratske partije Nemačke (Heinsohn, Bake 2012: 131-132).
Ovde možemo naći sličnosti sa ulaskom komunistkinja u organizacije ženskog pokreta u Beogradu i Zagrebu i osnivanja Omladinske podružnica Ženskog pokreta u Zagrebu (1934) i Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Beogradu (1935). Razlazi feministkinja i komunistkinja koji se u Zagrebu desio 1936. a u Beogradu 1940[39]. billi su uzrokovani ideološkim razlikama koje je najbolje objasnila liderka Ženskog pokreta u Zagrebu Mira Kočonda – Vodvarška: „Mi smo uvjek naglašavali da poštujemo svačije političko uvjerenje i da se oko našega feminističkog žarišta mogu da kupe žene svih legalnih stranaka, ali samo u tom slučaju, ako ih k nama vode samo feministički interesi. Nikako ne bismo mogle dopustiti da u svojim redovima trpimo one, koje bi k nama prilazile s drugim a ne feminističkim namjerama, ili koje bi, što više, pod firmom feminizma radile za druge ciljeve“ („Sastanak Alijanse Ženskih pokreta,“ Ženski pokret,1-2/ 1937: 5). Ovaj stav potvrdila je i liderka Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Beogradu, Mitra Mitrović: „Mi smo bile komunistkinje. Bile smo zadovoljne Programom Partije. Ali mi nismo govorile o revoluciji već o ženskim pravima“ (Jancar-Bwebster 1990: 25).
„Statut Žena“ (1937)
Kako je Ksenija Atanasijević svedočila organizacije Ženskog pokreta okupile su advokatkinje i pravnice koje su analizirale svaki zakonski predlog u vezi sa pravnim[40] položajem žena i davale konkretne primedbe na svako zakonsko rešenje koje je išlo u pravcu uskraćivanja ili sužavanja ženskih prava (Atanasijević, „Izveštaj sa Treće konferencije Male Antante Žena, održane od sedmog do trinaestog decembra 1925. g. u Atini,“ Ženski pokret, 1-2/ 1926: 36-43).
Zato ne čudi spremnost članica Alijanse ženskih pokreta da u saradnji sa članicama Jugoslovenskog ženskog saveza i Jugoslovenskog udruženja univerzitetski obrazovanih žena posebnim dokumentom odgovore preporuci datoj u Rezoluciji Sekretarijata Društva naroda o položaju žena u postojećem zakonodavstvu država članica. Poziv Društva naroda adresiran je na vlade zemalja članica, ali u preporuci je isti obuhvatio i međunarodne ženske organizacije, te su Jugoslovenke 1937. napravile „Statut žena“, dokument o pravnom, socijalnom i ekonomskom položaju žena Kraljevini Jugoslaviji („Statut žena,“ Ženski pokret,1-2/ 1937: 6-15).
Dokument pokazuje da su jugoslovenske feministkinje konstantno i predano analizirale zakonski položaj žena u državi ne zaustavljajući se samo na usko zakonskoj regulativi, već su analizirale i primenu zakonskih propisa, te predlagale mera za poboljšanje istih. U izradi „Statuta žena“ vodile su se načelom da se sposobnosti muškarava i žena razlikuju i da budući da je uslovljena nepromenljivim biološkim zakonima ne sme biti izvor neravnopravnosti polova pred zakonom.
„Statut žena“ sadrži sledeća poglavlja: „Politička prava“, „Građanski zakonik“, „Krivični zakonik“, „Socijalno zakonodavstvo“, „Statut ekonomski“, „Nastava (narodne, građanske, srednje, učiteljske, domaćičke škole i univerziteti)“ i „Stručno školstvo“ (Isto, 6-15).
U okviru odeljka „Politička prava“ oslikana je politička potčinjenost žena i predloženo zakonski utemeljeno aktivno i pasivno biračko pravo za žene pod istim uslovima kao i za muškarce kao i ulazak žena u „banska veća“ i „banski sanitetski savet“ (Isto, 7). U odeljku „Građanski zakonik“ obrađene su zakonske situacije u vezi sa sledećim temama: zakonski položaj žena u načelu, sposobnost žene za pravne radnje, pravni položaj žene u braku (sa posebnim osvrtom na imovinski položaj) i porodici, položaj žene i vanbračnog deteta, žena kao staratelj i žena u naslednom pravu. Među predloženim izmenama ovde ću izdvojiti: punu sposobnost za pravne radnje za udate i neudate žene, obavezan građanski brak uz nadležnost državnih sudova za sve bračne sporove kao i ukidanje miraza, ravnopravnost supružnika u braku i porodici, puna zaštita vanbračne dece i njihovo zakonsko izjednačenje prema srodnicima u naslednom pravu, omogućiti ženi da bude staratelj pod istim uslovima kao i muškarac, zakonsko izjednačavanje žena u muškaraca u naslednom pravu, „ozakonjenje ženinog rada u domaćinstvu kao profesije“ i „obavezno osiguranje za slučaj razvoda braka, kojim bi se koristio supružnik koji za razvod nije kriv, a materijalno je neobezbeđen (ili slabije obezbeđen od drugog supružnika) (Isto, 9-10).
U odeljku „Krivični zakon“ predlagale su oslobođenje od kazne za ženu u braku zbog namernog pobačaja u slučaju „opšte bede“ (Isto, 10). Odeljak „Socijalno zakonodavstvo“ prestavio je odredbe tri zakona koje su ticale žena. Zakonom o zaštiti radnika (1922), Zakonom o osiguranju radnika (1922) i Zakonom o radnjama (1931) bio je zabranjen rad ženama noću u svim industrijskim i zanatskim preduzećima, takođe dva meseca pre i isto toliko posle porođaja (Zakon o zaštiti radnika) ili šest nedelja pre i isto toliko posle porođaja (Zakon o radnjama) sa pravom na naknadu od socijalnog osiguranja, besplatnu lekarsku i babičku pomoć kod porođaja, te omogućeno pravo na prekid za dojenje deta i po određenim pravilima pomoć za dojenje. Industrijska preduzeća sa više od sto zaposlenih od kojih dvadeset pet ima decu koju nema kome da je ostavi dužno je da „podiže dečje skolonište“ ili da plati boravak dece u obližnjem „javnom skloništu“ (Isto, 11). Takođe Zakon o zaštiti radnika je propisivao da se mora održati „red i moral, gde rade muški i ženski radnici zajedno“ kao i zasebne prostorije „za muške i ženske radnice gde se umivaju i ručavaju“ (Isto, 11). Odredbe socijalnog zakonodavstva koje se tiču žena a koje su sadržane u navedenim zakonima jugoslovenske feministkinje su smatrale „naprednim“, ali neefikasnim jer se zakonske odredbe nisu primenjivale. Ekonomska kriza je učinila da mnoge žene zbog straha od otpuštanja odustaju od korišćenja zakonskih prava, čak i onih u vezi sa zabranom rada pre i posle porođaja. Ponuda radne snage je bila veća od tražnje pa su radnici i radnice pristajali na bilo koju zaradu, žene često na onu ispod minimuma za preživljavanje. Pored striktne primene zakonskih odredbi iz sfere socijalnog zakonodavstva jugoslovenske feministkinje su tražile da u inspekcije rada uđu žene i da se Zakon o osiguranju radnika primeni na „Poljoprivredno radništvo“ (Isto, 12).
U odeljku „Statut ekonomski“ razmatrao se zakonski položaj zaposlenih žena u javnoj i privatnoj službi, u industriji i zanatima, a obrađen je i zakonski položaj kućnih pomoćnica i „seljakinje -sluškinje u seljačkom gazdinstvu – poljoprivredne radnice“ (Isto, 13). Po Zakonu o sudijama žene nisu mogle biti sudije, a po Zakonu o saobraćajnom osoblju mogle su biti samo telegrafistkinje, telefonistkinje u centrali, „blagajnice bileta“ i daktilografkinje (Isto, 12). U Poštansko-telegrafskoj službi postojalo je ograničenje broja zaposlenih žena, a svim udatim ženama u državnoj službi i samoupravama čiji su muževi zaposleni u državnoj i privatnoj službi i samoupravama Uredbom Vlade Kraljevine Jugoslavije iz 1935. smanjeni su prihodi. Žene u privatnoj službi, industriji i zanatima su trpele zbog nepoštovanja radnog vremena, prekovremenog rada, u mnogim slučajevima zbog nadnice nedovoljne za život. Jugoslovenske feministkinje su predložile da se ukinu svi izuzeci u zakonima koji regulišu zaposlenje žena u državnu službu i samoupravi, da se unapređena i postavjenja vrše prema kvalifikacijama i sposobnostima, da se primeni načelo „za jednak rad jednaka nagrada,“ zakonski utvrdi egzistencijalni minimum zarade, da se radno vreme smanji na 7 časova dnevno, da se zabrani prekovremeni rad i za zaposlene u privatnim preduzećima uvede obavezno osiguranje za slučaj „nezaposlenosti, starosti i iznemoglosti“ (Isto, 12-13).
„Statut žena“ pruža uvid u položaj kućnih pomoćnica iz koga saznajemo o ženskoj situacji koju karakteriše „iskorišćavanje njihove radne snage bez granica“ te su jugoslovenske feministkinje tražile da se njihov položaj utvrdi zakonom (radno vreme, zarada, nedeljni i godišnji odmor,obavezno osiguranje za slučaj nezaposlenosti iznemoglosti i starosti, i dr,) (Isto, 13). Položaj seljanki je u „Statutu žena“ sagledan kroz ekonomsku zajednicu seljačke porodice, pa je uslov za poboljšanje položaja seljanki – poboljšanje položaja seoske porodice, što bilo uslovljeno različitim merama koje nisu bile iste za sve delove Kraljevine Jugoslavije. Jugoslovenske feministkinje su posebno izdvojile položaj „seljanke kao majke“ i onaj sluškinje u seljačkom gazdinstvu tražeći zakonsko utemeljenje iz domena socijalne zaštite koju imaju radnice u industriji. U odeljku „Nastava“ jugoslovenske feministkinje su tražile stiktno poštovanje zakona tako što će se kao nastavni kadar zapošljavati žene jer jedini uslov za to mora biti kvalifkacija a ne pol. Isto se odnosi na postavljanje žena na rukovodeća mesta „raznih tipova škola, školske nadzornike i više činovnike Ministarstva prosvete“ (Isto, 14-15). Takođe su tražile da se nastavnice mogu postaviti za direktore u ženskim srednjim i učiteljskim školama i da se „celokupno rukovanje domaćičkim školama mora dati kvalifikovanim ženama, jer sumnjamo da muškarci koji sada diriguju ovim školama … imaju takvu spremu“ (Isto, 15). Zbog premalog broja ženskih stručnih škola veliki broj devojaka je završavao učiteljske škole tako da je broj nezaposlenih pedagoškinja postao problem. Zato su jugoslovenske feministkinje insistirale da se otvaraju škole počev od narodnih (koje su pretrpane) do stručnih (koje moraju biti otvorene za žensku decu), a najviše domaćičke škole.
Na sednici Alijanse ženskih pokreta održanoj u Beogradu 6. i 7. februara pod predsedništvom Mire Kočonde-Vodvarške delegatkinjama Ženskih pokreta iz Beograda, Ljubljane, Novog Sada, Sarajeva, Skoplja, Zagreba i Banjaluke predstavljen je „Statut žena za Kraljevinu Jugoslaviju“ („Sastanak Alijanse Ženskih pokreta,“ Ženski pokret, 1-2/ 1937: 4-5). Ovaj dokument i danas zadivljuje načinom na koji je celovito i detaljno obrađena svaka ženska situacija. Jasnost prikazane analize zakonskog položaja žena u šest pravnih područja Kraljevine Jugoslavije i izvodljivost predloženih mera za njegovo poboljšanje pokazuje interdisciplinarni pristup problemu (pravnički, sociološki i ekonomski), koji služi na čast našim prethodnicama. Ovaj pristup možemo naći i u monografiji Položaj žene u FNRJ (1953) koju su za potrebe UNESKO radili Neda Božinović i Maks Šnuderl. Neda Božinović je kao komunistkinja bila članica Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Beogradu te u ovom poduhvatu vidim i potpis građanskih feministkinja koje ostavile odličan primer za uzor (Stojaković 2002: 48).
Časopis Ženski pokret među savremenim feministkinjama
Istražujući žensku štampu na srpskom jeziku počev od osamdesetih godina 19. veka pa do kraja AFŽ perioda ocenila sam da je Ženski pokret bio najznačajniji glas liberalnog feminizma koji je ujedinio jugoslovenske feministkinje između dva svetska rata na planu borbe za lična, porodična i politička prava, ali i borbi za mir, demokratiju i protiv duplih moralnih standarda oličenih u prostituciji (Stojaković 2012: 30-32, 172).
Časopis Ženski pokret je dragocena riznica podataka o događajima i ličnostima naše feminističke baštine, takođe ideja o ženskoj emancipaciji i teorijskim postavkama feminizma, zakonskom, socijalnom i ekonomskom položaju žena u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji. Obilje podataka koje u časopisu možemo pronaći govori o autentičnom, dobro organizovanom feminističkom (i ženskom ativističkom nasleđu) koje je pri tom bilo aktivni i punopravni deo evropskog feminističkog korpusa (i ženskog pokreta) između dva svetska rata.
Gotovo sve teme iz regista savremenog feminizma imaju svoj početak ili naznaku u Ženskom pokretu. Prateći sadržaj časopisa vidimo da postoji mnoštvo feminističkih ideja, teorijskih postavki i uzora, koji u slučaju koji ovde obrađujem, dominatno dolaze iz nemačkog kulturnog kruga. Prateći feministički angažman Savke Subotić (1834-1918) vidimo da se radi o kontinuitetu proisteklom iz okolnosti da je severni deo Kraljevine SHS/Jugoslavije bio deo nemačkoj jezičkog kulturnog kruga (Stojaković 2018: 13-43, 64-69). Ako pogledamo feminističke teorijske uzore, kao što pokazuje i ovaj rad, ove trendove možemo pratiti i posle 1918. Ostaje da se u nekim narednim istraživanjima oni celovito istraže, a u toj potrazi za našom istorijom teorije feminizma, koja još nije napisana, Ženski pokret će tu biti nezaobilazno štivo.
Bogatstvo feminističkih teorijskih postavki i aktivističkih planova naših prethodnica izlistanih u Ženskom pokretu snažno nas dotiču jer za mnoge teme i situacije imamo déjà vu utisak. Bilo da se radi o dilemi kako transformisati društvo ka pravednijem i socijalno uravnoteženijem sistemu ravnopravnosti klasa, manjina, muškaraca i žena, pa preko izazova koje su nama donele mere štednje kroz otpuštanje žena (i muškaraca), pa do sistematskog istraživanja o svim ženskim situacijama kroz zakonski, socijalni i ekonomski položaj naše prethodnice su nam postavile visoke standarde.
Postavlja se opravdano pitanje zašto tek sada otkrivamo naše tako bogato feminističko nasleđe i u tom kontekstu značaj časopisa Ženski pokret? Feminisički pokret je unutar komunističke ideologije i socijalističke prakse u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata označen kao desničarski i oportunistički, kao iluzija koja se zalagala za rešenje „ženskog pitanja“ kroz reformu klasnog društva (Božinović 1996: 128; Stojaković 2002: 48). Mada su neke ideje i prakse komunistkinje preuzele od feministkinja i razvile u sistemu AFŽ-a (obrazovanje žena kao osnovni korak ka emancipaciji, edukacija seoskih žena o ženskom zdravlju i negovanju dece kao prvi korak ka ženskom aktivizmu) komunistkinje su čitav sistem emancipacije postavile kao novootkrivenu oblast bez prethodnih uzora. Čitavo feminističko iskustvo bilo je zatomljeno tokom socijalističke Jugoslavije u kojoj je još 1950. Vida Tomšič je zaključila da je žena ravnopravna sa muškarcem u izvesnom smislu i izvesnoj meri i da je žena „prosječno govoreći“ dostigla politički novo muškarca (Tomšič prema Stojaković 2019: 167). Ukidanjem najznačajnije i najmasovnije ženske organizacije, AFŽ-a Jugoslavije ovaj stav je i formalno potvrđen.
Slom socijalističke Jugoslavije i surove posledice liberalnog kapitalizma aktuelizovali su iskustvo naših prethodnica na način da su gotovo sve teme razmatrane u prethodnom veku u okviru feminističkog korpusa sada nanovo među nama. U tom kontekstu iskustva prethodnica, zabeležena u Ženskom pokretu vrednija su od gotovih rešenja inostranog feminizma nastalih u sasvim različitom društveno-ekonomskom kontekstu. Svaki uspešan teorijsko – aktivistički napor, kako su zapisale jugoslovenske feministkinje, mora da izvire iz života. Ženski pokret je čitanka o tome.
Albala, Pauline. Yugoslav Women Fight for Freedom. New York City: The Yugoslav Information Center, 1943.
Atanasijević, Кsenija. „O potrebi borbenosti žena u politici“. Ksenija Atanasijević – Etika feminizma. ur. Ljiljana Vuletić. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava, 2008. 42-43.
Atanasijević, Кsenija. „Organizacija žena kod nas“. Ksenija Atanasijević – Etika feminizma. ur. Ljiljana Vuletić. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava, 2008. 48-49.
Božić, Sofija. Položaj žene u privatnom pravu kroz istoriju do danas. Beograd: Beogradski univezitet/ Pravni fakultet, 1939.
Božinović, Neda. „Studentkinje i diplomirane studentkinje Beogradskog univerziteta u Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji“. Studentkinje Beogradskog univerziteta u revolucionarnom pokretu. Beograd: Centar za marksizam Univeziteta u Beogradu, 1988. 173-176.
Božinović, Neda. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetčetvrta, 1996.
Emmert, Thomas. A. „Ženski pokret: The feminist movement in Serbia in the 1920s.“ Gender politics u the Western Balkans: women and society u Yugoslavia and Yugoslav successor states. University Park, 1999. 33-50.
Stojaković, Gordana (ur.). Neda – jedna biografija. Novi Sad: Futura publikacije, 2002.
Stojaković, Gordana. Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova, 2012.
Stojaković, Gordana. 2014. „Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941).“ Predavanje održano u Sarajevu 12.09. 2014. u okviru ciklusa „Neko je rekao feminizam“. PitchWise festival. Sarajevski otvoreni centar/CURE http://www.afzarhiv.org/items/show/352
Stojaković, Gordana. 2014. „Crtica o feminističkoj istoriji Grada Zagreba (1919-1940)“
Stojaković, Gordana. “The First Lawyers and Attorneys: The Struggle for Professional Recognition of Women’s Rights in Yugoslavia (1918–1953)”. New Perspectives on European Women’s Legal History. ed. Sara L. Kimble and Marion Röwekamp. Routledge, 2016. 174-197.
Stojaković, Gordana. Savka Subotić (1834-1918) – Žena koja nije ništa prećutala. Novi Sad: Akademska knjiga, 2018.
Stojaković, Gordana. “Vida Tomšič – Zašto je ukinut AFŽ.”JUGOSLAVIJA: ZAŠTO I KAKO?: zašto i kako se baviti Jugoslavijom, da li su nam potrebne (post) jugoslovenske studije i zašto? ur. Ildiko Erdei, Branislav Dimitrijević i Tatomir Toroman. Beograd: Muzej Jugoslavije, 2019. 149–174.
Časopisi: Ženski pokret, Žena danas i Život i rad
„Alijansija feminističkih društava“. Ženski pokret 7 (1923): 325-326.
Atanasijević, Ksenija. „Izveštaj sa Treće konferencije Male Antante Žena, održane od sedmog do trinaestog decembra 1925. g. u Atini“. Ženski pokret 1-2 (1926): 36-43.
Atanasijević, Ksenija. „Pravo glasa žena u ideologiji Žen. (skog) pokreta“. Ženski pokret 9 (1932): 122-123.
Chapec-Đorđević, Julka. „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ “ Ženski pokret 3 (1933): 44-47.
Chapec-Đorđević, Julka. 1933. „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ “ Ženski pokret 4-5 (1933): 63-64.
Djordjević-Hlapec Julka. „Žena u našem krivičnom pravu prikaz knjige dr Ferde Čulinovića“, Život i rad- socijalno književni časopis XXI. 133 (1935): 275-279.
„Godišnja skupština Ženskog pokreta u Beogradu.“ Ženski pokret 2 (1933): 19-24.
„Godišnja skupština Ženskog pokreta iz Sarajeva.“ Ženski pokret 3 (1933): 36-39.
„Izveštaj o radu N.Ž.S. u 1925.-26. g“. Ženski pokret 9- 10 (1926): 388.
„Izjava Omladinske Sekcije Ženskog pokreta.“ Žena danas 26 (1940): 17.
Jovanović, Vera. „O radu Društva za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava.“ Ženski pokret 6 (1923): 276-77.
Lendić, Milica. „Fašizam i Žene.“ Ženski pokret 3-4 (1935): 62.
„Nova feministička organizacija.“ Ženski pokret 8 (1927): 4.
„Pravila Feminističke Aliancije u državi S.H.S.“ Ženski pokret 9-10 (1923): 455-460.
„Sastanak Alijanse Ženskih pokreta“. Ženski pokret 1-2 (1937): 4-5
„Skupština Ženskog pokreta.“ Žena danas 4 (1937): 3.
S.R. „Za pravo na rad.“ Ženski pokret 3 (1934): 18-23.
„Statut žena.“ Ženski pokret 1-2 (1937): 6-15.
Štebi, Alojzija. „Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret 1 (1933): 4-7.
Štebi, Alojzija. „Važna ovlašćenja Vladi – Samo udate žene treba da se uklone iz državne službe.“ Ženski pokret 1-2 (1934): 2.
Štebi, Alojzija. „Žene u pozivu i privredna kriza.“ Ženski pokret 1-2 (1934): 3-6.
Štebi, Alojzija. „Naši zahtevi“. Žena danas 14 (1938): 3-4.
„Žene Male Antante.“ Žena danas 10 (1938): 10.
Dnevni listovi Politika i Vreme
„Osnovana je ženska stranka. Naše žene osnovale su žensku stranku da se preko nje bore za politička prava.“ Politika, 8. maj 1927: 6.
„Šta nam je donela 1927. godina.“ Politika, 2. januar 1928: 5.
„Iz sekretarijata Ženske stranke. Vreme 11. maj 1927: 4.
Lazarević, Pet. M. „Ženska stranka“. Politika, 3. novembar 1927: 1.
„Odnos Ženske Stranke Prema Ženskom Pokretu. Ženska Stranka odgovara Ženskom Pokretu.“ 1927. Vreme 21. septembar 1927: 4.
Osnivački Odbor Ženske Stranke. “Žene u borbi za pravo glasa. Na jučerašnjoj sednici Narodne Skupštine pročitana je predstavka Ženske Stranke.“ Politika,29. oktobar 1927: 7.
„Ženska stranka.“ Politika, 7. novembar 1927: 1.
„Ženski Pokret prema Ženskoj Stranci. Mišljenje g-ce d-r Ksenije Atanasijević.“ Vreme, 10. мај 1927: 4.
[2] Šestojanuarska diktatura je događaj iz 1929. koji je označio višegodišnju diktaturu okončanu donošenjem novog Ustava 1931. (prim.aut).
[3] Кako Ženska stranka nije imala sopstveno glasilo, niti mogućnost redovnog oglašavanja u Ženskom pokretu to će se informacije o Ženskoj stranci i o odnosu prema Ženskom pokretu koje slede najpre zasnivati na tekstovima objavljenim u beogradskim dnevnim listovima Politika i Vreme (prim.aut).
[4] Vidovdanski Ustav je donešen 1921. Članom 70. ovog Ustava bilo je predviđeno da se o ženskom pravu glasa odluči posebanim zakonom, koji je ipak to pravo omogućio samo muškarcima (Кrkljuš 1990: 96).
[5] Bold je preuzet iz citiranog teksta (prim.aut.).
[6] Naziv je napisan prema tada često korišćenom načinu pisanja imena udruženja i asocijacija. U daljem tekstu koristiću skraćeni naziv Alijansa ženskih pokreta (prim. aut.).
[7] Кurziv je preuzet iz citiranog teksta (prim.aut.).
[8] U ženskoj štampi se mogu naći varijacije reči Alijansa/Alijancija/Alijansija (prim.aut.). Organizaciju su osnovale 1923. sledeće organizacije: Udruženje Jugoslovenskih žena iz Zagreba, Ženski pokret iz Beograda i Sarajeva i „Splošno Žensko Društvo“ iz Ljubljane („Alijancija feminističkih društava,“ Ženski pokret,7/1923: 325-326). Od 1926. Alijancija nosi naziv Alijansa ženskih pokreta. Pravila Alijanse su određivala da Izvršni odbor Alijanse čine predsednice Ženskih pokreta, a predsedništvo (uprava) Alijanse je istovremeno predsedništvo Ženskog pokreta grada u kojem je sedište Alijanse, š tim što se predsednica Alijanse posebno bira (Božinović 1996: 123). Sedište Alijanse je bilo u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu (1934-1938), Beogradu i u trenutku gašenja Alijanse (1940) u Novom Sadu (Stojaković, „Crtica o feminističkoj…“, 2014: 10-11).
[9] Godine 1923. je formirana Mala Antanta žena i to na Kongresu Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (IAW) u Rimu sa zadatkom da okupi feminističke organizacije Kraljevine SHS (Jugoslavije), Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije i Grčke u borbi za mir. Godine 1938. ovaj savez su činili narodni ženski savezi Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, „ali kako su sve te ženske organizacije bile dovoljno povezane i u Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa, dakle čisto feminističkoj organizaciji, to je potreba za jednom posebnom grupacijom sa uglavnom istim ciljevima, postojala sve manja“ („Žene Male Antante,“ Žena danas, 10/1938: 10).
[10] Antoinette Tinti, austrijska književnica poznata po knjigama: Erwäget die Mutterschaft (Razmislite o majčinstvu, 1931)i Die weibliche Ehre (Ženska čast, 1935) (prim. aut.)
[11] Sophie Lazarsfeld (1881-1976) učenica Alfreda Adlera, psihološka terapeutkinja i književnica (prim. aut).
[12] Nisam našla podatke o Duni Peyer, ali prema temi predavanja moguće je da se radi o predstavnici rumunskih feministkinja sa kojima su jugoslovenske feministkije sarađivale u Maloj Antanti žena (prim.aut).
[13] Helene Lange (1848-1930) nemačka pedagoškinja i feministkinja, jedna je od ključnih ličnosti nemačkog ženskog pokreta na prelazu 19. u 20. vek. Osnovala je ili bila jedna od osnivačica časopisa Die Frau (Žena), Bund Deutscher Frauenvereine (Federaciju nemačkih ženskih udruženja) i učestvovala u organizaciji Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa. Kao delegatkinja Nemačke demokratske parije učestvovala je u radu Skupštine Grada Hamburga (prim.aut.).
[14] Hugo Sellheim (1871-1936), lekar, ginekolog , bio je predsednik Nemačkog društva za ginekologiju i akušerstvo (prim.aut.).
[15] Beograđanke su 1922. osnovale Ženski klub, centralno mesto debata o položaju žena kao i o pitanjima prostitucije, vanbračne dece, dvojnog morala i sl. (Jovanović, „O radu Društva za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava.“ Ženski pokret 6/ 1923: 276-277)
[16] Treba reći da su u Ženski pokretu objavljeni: studija J.S. Mila „Potčinjenost žena“, takođe tekstovi Tomaša Masarika i Aleksandre Kolontaj o položaju žene , te biografije Roze Luksemburg, Olimpije de Guž i Aleksandre Kolontaj(prim.aut.).
[17] Rosa Mayreder (1858-1938), austrijska književnica, umetnica bila je istaknuta borkinja za ženska prava. Sedamdesetih godina 19. veka povela borbu protiv nošenja steznika. U istoriji feminizma biće zapamćena i po knjigama O kritici ženstvenosti (1905), Pol i kultura (1923) i Poslednji Bog (1933) (prim.aut).
[18] Helene Stöcker (1969-1943) je bila nemačka feministkinja i pacifistkinja koja se zalagala za prava vanbračne dece, legalizaciju abortusa i seksualno obrazovanje (prim. aut.).
[19] Verovatno se radi o Franc-u Carl Müller-Lyer-u (1857-1916) nemačkom psihologu i sociologu koji je između ostalih radova napisao i Phasen der Liebe : eine Soziologie des Verhältnisses der Geschlechter (Faze ljubavi: Sociologija odnosa među polovima) izdatu 1913. (prim. aut.).
[20] Alice Rühle-Gerstel (1894-1943) je bila nemakča feministkija i psihološkinja jevrejskog porekla (prim.aut.).
[21]Tomáš Masaryk (1850-1937) je bio češki sociolog, filozof, političar i prvi predsednik Čehoslovačke (prim.aut.).
[22] Verovatno se radi o Charlotte Perkins Gilman (1860-1935), američkoj feministkinji i spisateljici (prim. aut).
[23] U prikazu knjige Angle Vode Milica Lendić je konstatovala da je Vode smatrala da su, tokom recesije krajem dvadesetih godina dvadesetog veka, pristalice fašizma bile „mase malograđana“ a da je nastanak fašizma bio u tesnoj vezi sa anarhijom u proizvodnji i narušavanjem odnosa proizvodnje i potršnje (Lendić, „Fašizam i Žene.“Ženski pokret 3-4/ 1935: 62). Prema Lendić Angela Vode je smatrala da je fašizam „pokret vođen interesima finansijskog kapitala“ i zato je po preuzimanju vlasti bio odgovoran tom istom kapitalu ne obazirući se na prethodno data obećanja o boljem životu za sve (Isto, 62). Među prevarenima su bile žene koje su umesto obećanog „sretnog života“ u kući bile izbačene iz produkcije, a na njihova mesta su bili zaposleni njihovi muževi koji su radili za niske „ženske“ nadnice. Vode je pomenula i žene koje su ostale zaposlene i za koje je tvrdila da su radile „pod nemogućim uvjetima“ (Isto, 62). U zaključku brošure Vode je poručila ženama da one imaju najviše razloga da stanu u prvi red borbe protiv fašizma jer „je to borba protiv ropstva, bjede i rata“ i jer je „rat neminovan put kojim fašizam mora poći nakon što je bankrotirao na svim područjima: ekonomskom, političkom i socijalnom“ (Isto, 62).
[24] Paulina Lebl Albala (1891-1967) pedagoškinja, književnica, prevoditeljka, urednica Glasnika Jugoslovenskog ženskog saveza , kourednica Ženskog pokreta, bila je jedna od najuticajnijih feministkinja u Kraljevini Jugoslaviji. Bila je članica mnogih feminističkih organizacija i predsednica Udruženja univerzitetski obrazovanih žena (prim.aut.).
[25] Paulina L. Albala je u knjizi “Yugoslav Women Fight for Freedom“ (1943) dala vredne podatke o borbi građanskih feministkinja protiv nadolazećeg fašizma (prim.aut.).
[26] Zakonski položaj žena u Kraljevini SHS (Jugoslaviji ) obradila sam kroz prikaz feminističko-aktivističkog rada dve jugoslovenske pravnice koje su delovale sa pozicija liberalizma i socijalizma u tekstu “The First Lawyers and Attorneys: The Struggle for Professional Recognition of Women’s Rights in Yugoslavia (1918–1953)” (Stojaković 2016: 174-197).
[27] G-đa Štebi veli da je ostvarenju feminističkih težnja ‘sistem u kome živimo’. Kakav je to sistem? Jer kod elastičkih opštih tvrdnja g-đe Štebi moglo bi se mislilti da teži za patrijarhatom, matrijarhatom i socijalističkim uređenjem društva…“ (Chapec -Đorđević, „Nekoliko opažanja o feminističkoj ideologiji ‘Ženskog pokreta’ “ Ženski pokret 4-5/ 1933: 63).
[28] Dr Angelina Mojić-Ivanović (negde Angelina Ivanović-Mojić) je bila ugledna članica Ženskog pokreta u Zagrebu u periodu kada je Zagreb bio sedište Alijanse ženskih pokreta i centar feminističkog otpora protiv opšteg napada države na žene u svetu rada. O njenom privatnom životu nisam našla podatke osim da je (verovatno kao državna službenica ili supruga državnog službenika) najpre došla u Zagreb, a zatim otišla u Sarajevo (prim. aut.).
[29] Pod pojmom teorijski ovde podrazumevam „ intelektualne tradicije – političke teorije i istovremeno ideologije u njihovim različitim varijantama: liberalizam, konzervatizam i socijalizam“ (Pavićević-Vukašinović 2006: 78).
[30] Napad na zaposlene žene u Kraljevini Jugoslaviji pokrenut je uvođenjem mera štednje koje je ozakonio Budžet Kraljevine Jugoslavije (1932-1933). Radilo se o ozbiljnom udaru na egzistenciju jednog broja žena i otvorenom pokušaju da se problemi u ekonomiji rešavaju guranjem žena nazad u nevidljivost domaćeg rada (prim. aut.).
[31] Lily Braun (1865-1916) nemačka feministkinja, novinarka i teoretičarka feminizma jedno vreme je radila kao novinarka Ženskog pokreta (Die Frauenbewegung). Bila je članica Socijal-demokratske partije Nemačke, zagovornica reformskog pristupa promeni društvenih odnosa i protivnica teorija istorijskog materijalizma i revolucionarnog preobražaja društva. Zalagala se za ekonomsku samostalnost žena, njen individualni razvoj ka slobodnoj ličnosti takođe i za reformu bračnih odnosa. Njene ideje su podjednako napadali socijalisti (među njima i Klara Cetkin) i deo građanskih feministkinja (prim.aut.).
[32]Die Frauenbewegung in ihren modernen Problemen (Lajpzig 1908) (prim.aut.).
[33] U jugoslovenskim okvirima ova ideja prevazilaženja fenomena dvostruke opterećenosti žena (kako je fenomen nazvan u 20. veku) bila je vrlo živa u vreme gašenja Antifašističkog fronta žena, a zastupale su je komunistkinje, liderke organizacije (Stojaković 2019: 167-168).
[34] U članku su komentari i o tekstovima Alojzije Štebi „Žensko pitanje, Ženski pokret i žene“ i „Prostitucija“ objavljenim takođe u Ženskom pokretu (prim.aut.)
[35] Julka Hlapec Đorđević je zamerala onim feminističkim stavovima koje je iznela i Alojzija Štebi o tome da je „žena u svom najdubljem biću mati” i da je “centar ženskog pitanja materinstvo” smatrajući da je Ženskom pokretu te stavove „nakalemio muškarac“ da lakše može eksploatisati ženu te da materinstvo ne može biti „centralna tačka feministike jer je jedna od funkcija žena“ već žena (Hlapec- Đorđević, „Nekoliko opažanja…“Ženski pokret 4-5/1933: 63).
[36] „U članku g-đa Štebi se žali da mase žena i ženska omladina, napose ženska inteligencija, ne prilaze ženskom pokretu. U zapadnim zemljama idu mase naročito radeničkih žena socijalističkim partijama. A čime ih one vabe? Predlogom nekažnjivosti umetnog pobačaja[…]“ (Hlapec-Đorđević „Nekoliko opažanja…Ženski pokret 4-5/1933: 63).
[38] U vezi sa ovom konstatacijom reagovala je Alojzija Štebi u posebnoj napomeni datoj posle zagrebačkog izveštaja nazivajući ga netačnim (Štebi, „Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret 1/ 1933: 7). Ali u tekstu „Gorišnja skupština Ženskog pokreta u Beogradu“ koji je objavio Ženski pokret u februaru 1933. stav zagrebačkog Ženskog pokreta – zaštita žena á tout prix je ocenjen kao „veoma opasan, jer pledira na izuzetan položaj žene“ pri tom nije ni dobro shvaćen jer se predlog Beograđanki odnosio na oba pola.
[39] Razlaz feministkinja i komunistkinja u Beogradu započeo je 1939. Prema svedočenju Mitre Mitrović feministkinje Ženskog pokreta u Beogradu diskretno upozorile komunistkinje, članice Omladinske sekcije da ih je policija upozorila da su članice Omladinske sekcije komunistkinje i da Omladinke treba da promene snažno ispoljavanje prijateljstva prema Sovjetskom Savezu, a kada je Sovjetski savez napao Finsku razlaz feministkinja i komunistkinja Ženskog pokreta u Beogradu je bio konačan (Jancar-Webster 1990: 25).
[40] Privatno pravo u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji funkcionisalo je kroz šest pravnih područja. Činili su ga različiti pravni propisi koju su nasleđeni iz prethodnih državnih i pravnih sistema, Šerijatsko pravo za muslimane i sudsko administrativna mreža za svaki od šest pravnih područja (Božić 1939: 10). U komentaru knjige Ferde Čulinovića Žena u našem krivičnom pravu (1934) Julka Hlapec-Đorđević je konstatovala da je žena podređeno biće „koje nema jednaku pravnu sposobnost kao muškarci“ muž je bio „glava porodice“ koja određuje ženi porodično ime, domicil, upravlja domaćinstvom i celokupnim životom svoje porodice“ (Hlapec-Đorđević, Život i rad- socijalno književni časopis. 133/ 1935: 275-279). U pogledu naslednog prava su se i dalje poštovale regionalne razlike utemeljene na običajnom pravu. Julka Hlapec- Đorđević je posebno ukazala na dve grupe zakonskih odredbi: o „zaštiti ženine ličnosti“ posebno „polnog integriteta“ i u vezi sa brakom, preljubom, bigamijom (Isto, 277). Ona je posebno ukazala na „normativna uređenja slobode voljnog pobačaja“ kao najjasniji pokazatelji podređenosti žene jer i ako postoje retki pobornici „nekažnjenog pobačaja“ oni to obrazlažu „opšte ljudskim i socijalnim momentima“ a ne „pravom žene na samoopredeljenje“ (Isto, 277). Julka Chlapec Đorđević je u završnom komentaru konstatovala da vlast „kažnjava ženu kao i muškarca iako joj ne daje iste beneficije i prava“ (Isto, 278).
Feministička kultura otpora počela je u postkomunističkoj Poljskoj, u kojoj se pod pritiskom klerikalizma, nacionalističkih i konzervativnih partija stvaraju novi oblici cenzure, neočekivani u demokratskim društvima. Da li je bilo neobično što je jedno parče zida završilo u Vatikanu? Svakako ne, pošto je Crkva snažno podržavala pad komunističkih režima.
Izabela Kovlačik u tekstu „Feministička umetnost u Poljskoj danas“[1] konstatuje da ova scena funkcioniše u specifičnom političkom okruženju potvrđujući veliku razliku između zapadnog i istočnog feminizma. Promene su utoliko traumatičnije jer crkvena cenzura nastavlja manipulaciju prethodne komunističke ideološke strukture. Ali, tada je ipak postojala bar simulacija jednakosti za razliku od represivnih zakona nove demokratske republike pod patronatom Crkve, koja je u godinama borbe protiv komunističkog režima predstavljala stožer opozicije i naravno da je očekivala određen politički uticaj.
Umetnice počinju da problematizuju uticaj Crkve na javne politike, pre svega u najbolnijoj političkoj odluci o zabrani abortusa. Uzajamnim sporazumom poljske vlade i Vatikana Crkva dobija povlašten položaj, a parlament usvaja strog i restriktivan zakon protiv abortusa, koji postaje jedan od gorućih problema poljske demokratije i surova priča o privatnom koje postaje političko i javno u životima svih onih žena koje prolaze kroz ilegalne ordinacije. Postavljanje ženskog tela pored religioznih simbola tako postaje uobičajen motiv u poljskoj umetnosti devedesetih godina, pokazujući u pravcu više ne samo simboličkog nasilja.
Umetnice, kritičarke i aktivistkinje svojim delovanjem pre svega žele da dekonstruišu način na koji ovaj novi „nadzirući diskurs“ prikriva svoje političko nasilje „plemenitim“ akcijama parlamentarne stranke Liga poljskih porodica, stereotipima ustaljenih modela materinstva i porodičnih vrednosti. Sa prvim suočavanjem gubitka već osvojenih ženskih prava, odgovor umetnica u okviru multimedijalne izložbe “Anti-tela” bio je toliko radikalan da su delovanje ovog umetničkog kruga nazvali feminističkom revolucijom. Radovi su pokazivali razapeta gola ženska tela na krstu, bavili se stvaranjem novih mitskih prostora upravo koristeći biblijske arhetipove, pa čak i parodijom inferiorne ženske pozicije u održavanju društvenih stereotipa.
Video-instalacija jedne od najznačajnijih umetnica ove scene Alicije Žebrovske, koju čine dva video-rada “Prvobitni greh” i “Misterija posmatra” (1993), upravo se bavi tom temom ženske seksualnosti i tela kao polja političkog koristeći biblijsku parabolu Knjige postanja, onu koja čini ženu-jedinom odgovornom za pad čovečanstva i progon iz raja. Tri nivoa: telesni, politički i religiozni Žebrovska prepliće komentarišući pre svega iskrivljenu crkvenu interpretaciju ženske odgovornosti. Ali, ono što je za dogmu još važnije je uspostavljanje modela kazne: da bude potčinjena muškarcu i rađa u bolovima. Na sva tri nivoa Žebrovska simulira seksualni čin bez učešća muškarca. Pošto je samo žena odgovorna onda muškarac ni ne postoji u ovoj slici i zato je zamenjen vibratorom, dok Žebrovska rađa Barbi lutku koju pridržava gumenom rukavicom, i dok se tako religiozne vrednosti poistovećuju s novim potrošačkim vrednostima. Ironiju da je bez seksualnog čina moguće ispuniti zahteve majčinske uloge umetnica pojačava uvođenjem i voajerske uloge u ovoj igri tela i plastike, gde je žena i posmatrač i posmatrana, mrtvo porculansko ili svevideće oko. Telo autorke je nosilac umetničkog čina naglašavajući tako da ona ne radi samo s predstavama, već sa konkretnim fiziološkim, psihološkim i socijalnim problemima s kojima se suočavaju sve one žene koje prolaze kroz horor ilegalnih ordinacija.
A dok u galeriji traje paralelna projekcija ovih video radova u formi instalacije, umetnica jede jabuku i ceo prostor ispunjava njenim mirisom.
Dodatnu poentu autorka daje u svom umetničkom stejtmentu:
„U Raju nije bilo potrebe da prvi ljudi imaju seksualni odnos, pošto su bili pojedinačni primerci idealnog, stalno postojanje. Želja da upoznaju novo, različito, zabranjeno i njihovo obostrano odmetničko delo nije moglo da bude ništa drugo do seksualnog odnosa, što je dovelo do stvaranja novih ljudskih bića, a zatim je ustanovljeno zlo. Stoga je to čin plodnosti koji je početak svakog zla, jer zlo postoji samo u međuljudskim odnosima, kao odrednica suprotstavljenih interesa.
Stanite – sada sam prihvatila tumačenje na koje navodi iznad navedena slika. Da bih napustila ovaj zli krug moram da napravim novi, takođe simboličan – moram da prihvatim suprotno: Raj, kao nepromenjivo i idealno postojanje je bilo oličenje stagnacije; samo je prvobitni greh bio taj koji je poremetio red, i bio je početak života i razvoja, tj. čin Svevišnjeg Boga, čin Prvog pokreta. Na početku je bila tajanstvenost- a razvoj je naporan proces njenog otkrivanja. NIŠTA NISAM DOSTIGLA, ne mogu da pređem liniju sledećih krugova.
Rešenje problema je van našeg čulnog opažaja, ali ako se shvati taj odnos, to je već „skok svesti“ unapred.
Stari mitovi su postali zastareli – ljudsko biće je ono koje postaje ‘razvojni mit’, STVARANJE KREATIVNOG STVORENJA“.[2]
Već sama spoznaja konstrukcije ovog društvenog mehanizma je za umetnicu «skok svesti», prelazak granice simboličkog kruga, način dekonstrukcije.
Alicija Žebrovska je stvarajući neku vrstu socijalne skulpture računala na emotivnu reakciju publike kao deo celovitog umetničkog čina. U Poljskoj je to bio osećaj mučnine, gađenja, nemoći ali i egzistencijalnog straha, a u Novom Sadu 1996. publika se smejala, divila se umetničkom egzibicionizmu autorke i svoje razumevanje svela na kritiku neoliberalnog kapitalizma.
Izmicanje iz konteksta jeste ograničilo snagu značenjske ravni dela, ali je ova umetnička praksa zato upravo naglasila njegovu važnost. Odnosno, da je sam kontekst njegov cilj i odrednica – kontekstualna umetnost i kontekstualna, a ne univerzalna teorija.
[1] Kowalczyk, Izabela (1999), Feminist art in Poland today, N.Paradoxa No.11.
[2] Umetnički postupak uobičajen za neokonceptualnu scenu; Žebrovska, Alicija (2000), VideoMedeja, zbornik tekstova, Novi Sad
Rad je preuzet sa sajta grupe S.T.R.IK.E. www.pravonarad.info objavljen 9.12.2014.
Čitaj mi! Trajanje: 1 sat i 52 minuta.
Gordana Stojaković
(Izlaganje autorke na tribini „Ženski antifašizam i žensko pitanje uoči II svjetskog rata“ 6. decembra 2014. u Zagrebu)
Podaci koji su ovde nanizani hronološkim redom govore o ličnostima i događajima bogatoj feminističkoj baštini Zagreba, o kojoj se nedovoljno zna. Sakupljeni su iz ženskih listova[1]: Женски покрет/Ženski pokret/Žensko gibanje, Гласник Југословенског женског савеза i Жена данас. Analiza štampe je jedna od validnih metoda rekonstrukcije događaja iz prošlosti. Tokom mojih prethodnih istraživanja pokazalo se da analiza ženske štampe daje mogućnost da se saslušaju argumenti žena koje su stvarale i živele feminizam, bez interpretativnih sudova. Izveštaji iz tekstova koje su lično pisale (i potpisivale) imenuju osnovne feminističke pravce borbe za žensko oslobođenje, feminističke organizacije i njihove liderke onako kako su same protagonistkinje interpretirale feministički korpus i kako su, kao društvene akterke, razumele društveno-politički kontekst u kome su radile i živele. Naknadne interpretacije istorije koje su usledile su mnoge feminističke aktivnosti obeležile kao aktivnosti „naprednih žena“ i time feminizam i njegove protagonistkinje dobrim delom izbirisale iz istorijske i kulturne baštine.
U istraživanju sam se, pored ženske štampe i mojih prethodnh istraživanja o jugoslovenskom feminizmu između dva svetska rata, najpre oslanjala na knjigu Nede Božinović „Žensko pitanje u Srbiji XIX i XX veku“ (Beograd 1996) i njeno svedočenje dato u knjizi „Neda-Jedna biografija (Novi Sad, 2002). Neda Božinović je bila komunistkinja, članica Omladinske sekcije Ženskog pokreta, feministkinja i mirovnjakinja tokom 90-tih godina prošlog veka, direktna svedokinja događaja o kojima sam pisala. Druga važna knjiga za ovo istraživanje je Women & Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Barbare Jancar-Webster (Denver Colorado, 1990) gde je, između ostalog, zapisano i svedočenje Mitre Mitrović o odnosu Omladinske sekcije Ženskog pokreta i feministkinja Ženskog pokreta do sada nepoznato, ili manje poznato našoj javnosti.
Cilj mi je bio da rekonstruišem bar deo informacija o feminističkim i ženskim organizacijama, njihovim aktivnostima, vezama na domaćem i inostranom planu, liderkama organizacija, glavnim zahtevima na planu borbe za ženska prava u periodu 1919-1940. i da to predstavim (koliko-toliko) hronološkim redom. U ovom radu sam primenila metodu analize diskursa u analizi teksta da bih rekonstruisala glavne teme, događaje, predstavljene osobe i grupe u procesu samoorganizovanja žena u odbrani sopstvenih prava. Jedinica analize je tekst i njegovi delovi (paragraf).
Rezultate istraživanja sam predstavila u nekoliko poglavlja: Opšti plan ženskog aktivističkog korpusa, Feministički korpus unutar opšteg ženskog aktivističkog korpusa, Feministički blok: Ženski pokret u Zagrebu i Alijansa ženskih pokreta, Feministkinje u borbi protiv mera štednje i odbrani ženskih prava (1932-1937), Širenje aktivnosti Ženskog pokreta u i izvan Zagreba i Zahtevi, ideologija Ženskog pokreta i dolazak komunistkinja u Ženski pokret.
Očekivala sam da će rezultati istraživanja pokazati koliko malo znamo o ideološkim i aktivističkim planovima naših prethodnica. Istraživanje je iznedrilo podatke koji dokazuju brojnost ženskih organizacija, a zatim i ideloški, aktivistički i organizaciono jasno definisan feministički korpus koji je bio sasvim kompetentan deo međunarodnih feminističkih tokova toga doba. Fascinira i podatak da je 1934.godine 9. 910 žena Savske banovine svojim potpisom stao iza feminističkih zahteva u odbranu ženskih prava i to u vreme kada žene ne samo da nisu bile politički subjekti već su bile lišene i drugih (ličnih i porodičnih) prava. Sve to govori u prilog tezi da je feministički period bio jedan od temelja osvojenih ženskih prava u socijalističkom periodu. Istraživanje je takođe pokazalo da iskustva feministkinja između dva svetska rata mogu biti inspiracija i savremenim feministkinjama.
Opšti plan ženskog aktivističkog korpusa
Narodni ženski savez Kraljevine SHS (NŽS) osnovan je 1919 u Beogradu. Na skupštini Saveza u Zagrebu 1920. tajnim glasanjem je izabrana uprava Saveza koju su činile: predsednica Danica Hristić (Beograd), potpredsednice: Zlata Kovačević (Zagreb) i Franja Tavčar (Ljubljana), sekretarke: Isidora Sekulić i Mileva Petrović (Beograd), Danica Bedeković (Zagreb) i Minka Govekar (Ljubljana). Među članicama uprave iz Zagreba su bile: Željka Frangeš, Zdenka Smrekar i Milica Bogdanović („Управа Савеза“. Женски покрет бр. 4 и 5. 1920: 8), kasnije i Adela Milčinović („Извештај о раду Народног Женског Савеза Краљевине С.Х.С у 1924-25 год“. Женски покрет бр. 8. 1925: 284). Jelena Ćuk je izabrana za članicu Nadzornog odbora (Isto, 276), a pošto je Adela Milčinović dala ostavku za članicu uprave NŽS umesto nje izabrana je Jelena Ćuk (Isto, 284). Među počasnim članicama su bile Marija Jambrišak i Klotilda Cvetišić („Извештај о раду Народног Женског Савеза за годину 1921“, Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 375). List Женски покрет/Ženski pokret[2], od 1200 primeraka koliko je iznosila njegova distribucija, u „Hrvatskoj i Slavoniji“ imao je 113 prodatih primeraka za 1920. (Женски покрет бр. 1. 1921: 5). Poverenica za distrubuciju lista za „Hrvatsku i Slavoniju“ je prvih godina izlaženja lista bila Adela Milčinović (Zagreb).
Zlata Kovačević-Lopašić, „zaslužna kulturna radnica“. Жена и свет бр. 2.Dragojla Lopašić, majka Zlate Kovačević-Lopašić
Klotilda Cvetišić Жена и свет бр.6. 1925: 2.Jelena Ćuk. Жена и свет бр. 1. 1925Olga Kernic-Peleš predsednica Društva Kneginja Ljubica u Zagrebu Жена и свет бр.6. 1925.Darinka Leder referent za maloletnički kriminal u zagrebačkoj policiji. Жена и свет бр. 7. 1925: 2.
; Znamenite profesorke i književnice iz Zagreba. Жена и свет бр. 3. 1925:2.
Naslonivši se na prethodne međunarodne veze Srpskog narodnog ženskog saveza, NŽS je nastavio članstvo u Međunarodnom savezu žena[3] (ICW osn. 1888. u Vašingtonu) i Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa (IAW osn. 1904. u Berlinu). Žene Kraljevine SHS su već od 1921. bile u telima odlučivanja, Isidora Sekulić kao „drugi korespodentni sekretar“ ICW, a među Zagrepčankama samo je Mira Kočonda-Vodvarška[4] bila članica Sekcije za nastavu („Извештај секретара за страну коресподенцију у години 1921“. Женски покрет бр. 11. i 12. 1921: 377).
Na kongresu Narodnog ženskog saveza Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu 1920. prvi put se pojavila delegatkinja „muslimanskog ženskog društva“, Rasema Bisić iz Sarajeva. Tim povodom je u listu Женски покрет o događaju, ali i o položaju muslimanskih žena u Bosni Hasan Rebac objavio tekst „POJAVA MUSLIMANKE među sestrama Jugoslovenkama“ (Женски покрет бр. 4 i 5. 1920: 25-27). Hasan Rebac pozdravlja dolazak delegatkinje Raseme Bisić u Zagreb i osuđuje pretnje koje je „begovska klerikalna stranka“ uputila njoj i svim „prosvećenim muslimankama“ preteći „da će zlo proći kad se vrati kući“ (Isto, 25). Hasan Rebac zatim govori o tome da „verski sistem muslimana daje mnogo prava ženi, čak mnogo više nego što i sada imaju žene u Srbiji“ (Isto, 26). On potseća da su poratne prilike uslovile situaciju da i muslimanke moraju da menjaju životne navike da bi opstale i da je to veliki problem jer je među njima „mali postotak pismenih“. Hasan Rebac u tom kontekstu spominje činjenicu da je u vreme austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom školovanje ženske dece bila obaveza za sve zajednice „sem za muslimansku žensku decu“ (Isto, 26).
Na zagrebačkom kongresu Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (1920) donet је i plan rada za sva „društva sa feminističkim, kulturnim ili higijenskim“ programom rada i to u odnosu na pitanja koja sva pomenuta društva u sastavu NŽS mogu realizovati („Оснивање феминистичко-културно-хигијенске секције“. Женски покрет бр. 4. и 5. 1920: 8). Za feministička društva predloženo je održavanje „različitih kurseva i konferencija pod naslovom „Za građansko vaspitanje žene“ (Isto, 8). Za sve druge organizacije predložene su programi edukacija žena pod zajedničkim nazivom „Oplemenjavanje ukusa nedovoljno školovanog ženskog sveta“ i „higijenska predavanja“ koja bi držali „ženski lekari“ o zaštiti zdravlja žena i dece (Isto, 8). Ove programe prihvatio je jedan broj organizacija – članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS. Među njima su bile sledeće zagrebačke organizacije: „Udruga Učiteljica, Katolička Sveza, Udruženje Jugoslovenskih žena, Večernja škola, Organizacija Akademičara, Ženska sekcija demokratske stranke, Patronaža za zaštitu mladeži“[5] (Isto, 8). Među zagrebačkim feministkinjama koje su se istakle na planu edukcije u navedenom izveštaju pominje se samo dr Zdenka Smrekar[6] koja je održala niz predavanja „iz socijalnih nauka“ („Извештај о раду Народног Женског Савеза за годину 1921“. Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 372). U istom kontekstu se pohvaljuje nastojanje Zagrepčanke Željke Frangeš „da se uzme u zaštitu rasipanje i propadanje narodnih rukotvorina“ (Isto, 373). Vredno je spomenuti da „Ministarstvo Šuma i Ruda odstupa od zemljišta na Plitvičkim jezerima za gradnju doma za iznemogle žene“ i to na zahtev Zlate Kovačević-Lopašić (Isto, 374).
Prve akcije uprave NŽS su bile podnošenje predstavke Vladi protiv uskraćivanja dodatka za skupoću ženama, državnim činovnicama, predstavke Ministarstvu prosvete o obaveznom školovanju ženske muslimamske dece i opšti zahtev za izmenu Кaznenog i Građanskog zakonika, a u tom kontekstu kao prvi zahtev izjednačavanje muških i ženskih srodnika u naslednom pravu i izjednačavanje dece pred zakonom. ( „Извештај о раду Народног Женског Савеза Краљевине С.Х.С у 1924-25 год.“ Женски покрет бр. 8. 1925: 278-279). NŽS je funkcionisao kroz 11 sekcija[7], a među Zagrepčankama u rad uprava sekcija su bile uključene: Anka Nikolić (Sekcija za zakone), Darinka Leder (šefica Sekcije za jednak moral), Mira Kočonda-Vodvarška[8] (šefica Sekcije za vaspitanje), Darinka Leder (Sekcija za zaštitu dece) (Isto, 283).
Narodni żenski savez Kraljevine SHS se 1929. transformisao u Jugoslovenski żenski savez[9] . Ova promena nije bila samo posledica promena naziva drżave, veċ i posledica podela i rascepa[10] koji se desio 1926. Skupština Jugoslovenskog ženskog saveza održana je u Zagrebu (12.- 15. oktobar) 1930. Predsedavala je Danica Bedeković. NŽS je 1930. članstvu i svim zainteresovanim stranama podneo platformu ženskog aktivizma pod naslovom „Rezolucija i predlozi za budući rad Jugoslovenskog žen. saveza“ čiji su delovi pratili osnovna programska opredeljenja Saveza: „prosvetno-higijenski“ rad na selu, građanske škole, problem pomoćnica-domaćica (domaća posluga), predlozi komisije za emigraciju, borba protiv alkohola („Резолуција и предлози за будући рад Југословенског жен. савеза“. Женски покрет бр. 23-24. 1930:1). Među „opštim rezolucijama“ u navedenom dokumentu su sledeći zahtevi: da se osnuju „savetodavnice za pozive“, da se pri konzulatima u vezi sa pitanjima iseljeništva postave i žene, „moralna i materijalna potpora“ za organizovanje biroa koji će posredovati u zapošljavanju žena, da Građanski zakonik bude zasnovan na principu potpune ravnopravnosti muškaraca i žena, uspostavljanje ženske policije, podizanje novih zgrada za ženske škole jer su postojeće u jadnom stanju, da se u sve škole uvede predmet „Nastava o građanskim dužnostima“ (Isto, 1).
Jugoslovenski ženski savez (JŽS) je 1933/4. reorganizovao rad kroz osnivanje banovinskih sekcija. Ženske organizacije iz Zagreba koje su bile uključene u rad JŽS „pripadale“ su Sekciji Savske banovine koju su 1935. činile sledeće ženske organizacije: „Crveni krst Kraljevine Jugoslavije – Zagrebački ženski odbor, Društvo za individualni odgoj mladeži zagrebačke, Društvo za promicanje dečje književnosti, Društvo za staranje o potrebama ruske srednje i više škole, Djevojačko sklonište ‘Naš Dom’, Društvo zagrebačkih gospođa za uzdržavanje srednjoškolskog Skloništa, Gospojinski odbor za održavanje ‘Pjestovališta’, Gospojinski odbor sirotišta ‘Leskovac’, Hrvatska katolička ženska sveza, Izraelitska ferijalna kolonija, Izraelitsko gospojinsko društvo ‘Jelena Prister’, Jugoslovenska matica – ženska sekcija, Jugoslovensko društvo diplomiranih sestara, Klub likovnih umjetnica, Kolo domaćica, Materinstvo, Patronaža mladih djevojaka, Roditeljsko vijeće prve i druge ženske Gimnazije, Udruga za našu djecu, Udruženje jugoslovenskih žena, Udruženje primalja Savske banovine, Udruženje sestara negovateljica i odgojiteljica, Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, Zagrebačka dobrotvorna zadruga Srpkinja, Zagrebački pododbor društva Kneginje Ljubice, Zagrebački pododbor društva Kneginje Zorke, Zaštitnice djevojaka, Ženski pokret, Ženska sekcija Jugoslovenskog teozofskog društva, Ženska sekcija ‘Prehrane’, Ženska udruga za narodno tkivo i vezivo i Žensko humano, prosvetno društvo ‘Kustošija’; (van Zagreba): Dobrotvorna zadruga Srpkinja (Sl. Požega, Osijek, Pakrac, Gospić, Karlovac, Petrinja i Vukovar), Dobrotvorno gospojinsko društvo (Donji Miholjac, Krk, Sv. Ivan Zelina, Društvo Kneginje Zorke (Sisak i Ludbreg), Hrvatsko katoličko žensko prosvjetno društvo (Koprivnica), Hrvatsko žensko humano, prosvjetno društvo (Sl. Požega), Jugoslovensko žensko demokratsko udruženje (Sušak), Jugoslovensko žensko društvo (Sl. Požega), Jevrejsko žensko društvo (Đakovo), Kolo jugoslovenskih sestara (Petrinja, Novo Mesto, Sv. Ivan Zelina, i Karlovac), Kolo sestrara (Sušak i Okučani), Udruženje jugoslovenskih žena (Sisak, Krasica i Sušak), Ženska čitaonica ‘Posestrima’ (Vukovar), Ženski pokret (Varaždin) i Ženska udruga za narodno tkivo i vezivo (Petrinja)“ (Гласник Југословенског женског савеза br. 5. 1935: 40).
Potpredsednica Jugoslovenskog ženskog saveza i počasna predsednica Sekcije Savske banovine je do smrti, počekom 1938., bila Zlata Kovačević (Гласник Југословенског женског савеза br. 3 1938: 16). Članica Nazornog odbora Jugoslovenskog ženskog saveza bila je Anka Gvozdenović, na čelu Sekcije Savske banovine bila je Danica Bedeković[11], a članica uprave JŽS iz Sekcije Savske banovine bila je dr Milica Bogdanović (Гласник Југословенског женског савеза бр. 1. 1935: 8). Prema izveštaju o radu JŽS za period 1934-1938. vidi se da su Bedeković i Bogdanović na istim pozicijama u Sekciji Savske banovine JŽS (Гласник Југословенског женског савеза бр. 9-10. 1938: 71-81). Obe zagrebačke predstavnice u upravi JŽS bile su posebno pomenute u navedenom izveštaju u vezi sa problemima koji su se pojavili posle „ukidanja reglemantacije prostitucije“ jer su zahtevale da se posledice Zakona o aboliciji prostitucije posebno razmotre[12] u kontekstu položaja žena u prostituciji (Isto, 80).
Feministički korpus unutar opšteg ženskog aktivističkog korpusa
Među zagrebačkim ženskim organizacijama sa feminističkom platformom najpre se pominje „Udruženje Jugoslovenskih žena“[13] („Извештај о раду Народног Женског Савеза за годину 1921“, Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 370). Organizaciju je osnovala Zlata Kovačević Lopašić, a na liderskoj poziciji je najduže bila Danica Bedeković. U „Извештају о раду Народног Женског Савеза за годину 1921“ stoji da je „Udruženje Jugoslovenskih Žena“ 10. aprila 1921. оdržalo „vanredno uspelu skupštinu“ na kojoj je donešeno više rezolucija za ravnopravni položaj žena na ličnom, porodičnom i političkom planu (Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 370).
Borba za žensko pravo glasa, pravni status žena, naročito položaj zaposlene žene bili su u fokusu feminističkih organizacija koje su sve više usklađivale svoje aktivističke napore. Tako su Zagrepčanke zajedno sa predstavnicama feminističkih i ženskih organizacija Ljubljane, Sarajeva, Banjaluke, Požarevca i Zaječara prisustvovale skupštini za žensko pravo glasa u organizaciji Društva za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava[14] koja je održana u Beogradu 8. maja 1921. („Рад Друштва за Просвећивање Жене и Заштиту Њених Права /Од почетка маја до краја новембра ове године/“. Женски покрет бр. 9 и 10. 1921:325-328). Usledila je zgusnuta serija okupljanja žena koje su razmatrale pravni status[15] u državi gde je privatno pravo funkcionisalo kroz šest pravnih područja. Činili su ga različiti pravni propisi koju su nasleđeni iz prethodnih državnih i pravnih sistema, Šerijatsko pravo za muslimane (Božić 1939: 10) i sudsko administrativna mreža za svaki od šest pravnih područja.
Položaj žena u okviru Građanskog zakonika za Hrvatsku i Slavoniju bio je ozbiljno razmatran već 1921. Tako je na plenarnoj sednici Ženskog saveza[16] u Splitu Mira Kočonda-Vodvarška predstavila rezultate analize pravnog položaja žena u Hrvatskoj i Slavoniji (Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 344-451). Zakon o gradovima i opštinama je bio povod održavanja velikog skupa žena koji se održao 27. novembra 1921. u sali zagrebačkog kina „Metropol“. Žene su bile zainteresovane za komunalne probleme i funkcionisanje grada jer je to bilo poprište dešavanja svakodnevnih, životnih prosesa i relacija. Skup je sazvao „Akcioni odbor žena za potpuno izjednačavanje žena sa muškarcima u političkom životu“ na čelu sa Mirom Kočondom-Vodvarškom (Женски покрет бр. 11 и 12. 1921: 384). Otvarajući skup ona je rekla „da zakon izričito ne oduzima ženama pravo izberivosti u opštinskoj upravi, pa je zadatak žena, da to svoje zakonom zajamčeno pravo naglase i prevedu u praksu života“ (Isto, 384). Gospođa Martinis je zatim govorila o skupoći i da ako bi „ženama bio pripušten ulazak u gradske uprave“ da bi snabdevanje životnim namirnicama bilo ujednačenije (Isto, 385). Dr Ciraki, gradski lječnik je zatim govorio o lošim higijenskim prilikama u gradu, gospođa Leder, učiteljica gradskog sirotišta na Josipovcu, o problemu zapuštene dece i omladinske delikvencije a Božena Deželić o nedostacima dosadašnjih sanitarnih mera u gradskim osnovnim i srednjim školama. Za Jelisavetu Vavru važno je bilo izgraditi građansku svest žena jer je „žena dosadašnjim radom stekla svest majke i kućanice… njena pojava u školama izgradila je svest učiteljice … a njena pojava u privrednom životu pokazala njenu sposobnost i kod sticanja sredstava za život … (zato) treba joj dati ne samo aktivno pravo glasa, već i pripustiti je u gradsku upravu“ (Isto, 386). Ada Boh je na primeru žena Amerike pokazala koliko je korisna prisutnost žena u javnoj administraciji, Danica Bedeković je upozorila na rad institucija „koje stoje pod zaštitom policije i strašno ponižavaju žensko dostojanstvo“ ili o „velegradskoj prostituciji“, a Adela Milčinović je samo još jednom podvukla pravo žena na sudelovanje u radu gradske uprave (Isto, 386-7). Marija Kumičić[17] je iznela stav da ništa od prethodno rečenog ne može biti rešeno jer nema slobode, na šta je replicirala Olga Kernic-Peleš stavom „da grad Zagreb jednako voli sve Srpkinje, Slovenke kao i Hrvatice koje u njemu žive“ (Isto, 387). Na kraju je donešen sledeći zaključak: „Žene skupljene na skupštini u Zagrebu zahtevaju da se uredba o opštinskim izborima za Hrvatsku i Slavoniju ispravi utoliko, da se žene u dužnostima i pravima potpuno izjednače s muškarcima i da se tako ispravljena uredba protegne na sve pokrajine u državi (Isto, 387).
Feministički blok: Ženski pokret u Zagrebu i Alijansa ženskih pokreta
Skupovi žena za lična, porodična i politička prava su pokazali da je sazrelo vreme da se feministička udruženja grupišu. Tako je Udruženje Jugoslovenskih žena iz Zagreba, zajedno sa Ženskim pokretom[18] iz Beograda i Sarajeva i „Splošnog Ženskog Društva“ iz Ljubljane, bilo organizacija-osnivačica „Alijansije[19] Feminističkih društava u Državi S.H.S“ 1923. godine (Женски покрет бр. 7 1923: 326-327). Na osnivačkom kongresu Alijanse bilo je delegatkinja organizacija koje su kao posmatračice pratile rad kongresa. Iz Zagreba su bile prisutne delegatkinje „Katoličkog Saveza“ i Narodnog ženskog Saveza Kraljevine SHS (Isto, 326). U upravnom odboru novoosnovane Alijanse, te 1923. nije bilo Zagrepčanki, ali je u okviru institucije povereništva referentkinja za Hrvatsku bila „g-đa Hafner“ (Isto, 327). Organizacije Ženskog pokreta bile su članice NŽS zato možemo naći da su mnoge liderke Ženskog pokreta uključene u rad sekcija NŽS-a.
Prema „Pravilima Femnističke Alijancije u Državi S.H.S“ organizacija je imala za cilj: „oslobođenje žene sticanjem političkih prava i uvođenjem reformi, kako u pogledu izmene zakona[20], tako i u pogledu izmene društvenih običaja, da bi se postigla potpuna jednakost između muškaraca i žena“ (Женски покрет бр. 9 и 10. 1923: 455). Od 1926. Alijansija nosi naziv Alijansa ženskih pokreta.
Pravila Alijanse su određivala da Izvršni odbor Alijanse čine predsednice Ženskih pokreta, a predsedništvo (uprava) Alijanse je istovremeno predsedništvo Ženskog pokreta grada u kojem je sedište Alijanse, s tim što se predsednica Alijanse posebno bira (Božinović 1966: 123). Sedište Alijanse je bilo u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu (1934-1938[21]), Beogradu i u trenutku gašenja Alijanse (1940) u Novom Sadu.
Deo „Правила Феминистичке Алијанције у Држави С.Х.С.“ Preuzeto iz lista Женски покрет бр.. 9 i 10. 1923: 459.
Organizacije Ženskog pokreta su u svim mestima gde su postojale bile u obavezi da osnivaju „Berzu Rada Ženskog Pokreta“, čiji je zadatak bio: „da svaki nezaposleni ženski radenik, bilo fizički bilo intelektualni, dođe što pre do rada odgovarajućeg njegovim sposobnostima; da iznalazi posla onima koji su iznenadno prinuđeni da se prihvataju rada; da u slučaju bolesti ili oskudice, usled nezaposlenosti, pomaže redovne članove Berze Rada Ženskog Pokreta besplatnim lečenjem, lekovima, novcem i eventualno hranom“ („Правила Берзе Рада Женског Покрета“ чл. 2. Женски покрет бр 9 и 10. 1923: 461).
Osnivanje[22] organizacije Ženskog pokreta u Zagrebu se verovatno desio u periodu 1924-1925. budući da organizacija nije postojala 1923. u trenutku osnivanja Alijanse feminističkih društava u Državi SHS, ali je učesvovala u organizovanju Alijase ženskih pokreta 1926. Na čelu organizacije je u kontinuitetu bila Mira Kočonda-Vodvarška. Na Skupštini organizacija Ženskog pokreta održanoj u Bosanskom[23] i Slavonskom[24] Brodu[25] 1926. potvrđeno je ime saveza/alijanse – Alijansa ženskih pokreta, izabrano je rukovodstvo koje su činile: predsednica Alojzija Štebi, potpredsednica Karla Modić i sekretar Cirila Štebi.
Sa skupštine Alijanse održane u Sl. i Bos. Brodu 1926., a povodom novog Zakona o opštinama „Ministarstvu Unutrašnjih Dela“ upućen je memorandum sa zahtevom: „opšte pravo glasa za sve građane i građanke..“ (Isto, 429). Na Skupštini Alijanse ženskih pokreta koja je jedan deo aktivnosti održala i u Bosanskom Brodu Mira Kočonda-Vodvarška je održala „konferenciju o feminizmu“ („Organizovanje Aliance Ženskih Pokreta“ Женски покрет/Ženski pokret br. 8. 1926: 361).
Feministički diskurs i aktivnosti organizacija Ženskog pokreta bio je vidljiv i u radu NŽS koji je usvojio feminističku platformu „da se ženamam izvojuju ista prava u svim granama rada, za iste dužnosti koje one obavljaju kao njihove muške kolege“ i „da se omogući uticaj žena pri uređenju naše države time, što bi se osugurala saradnja organizovanih žena, pri donošenju svakog zakonskog projekta“ („Извештај о раду Н.Ж.С. у 1925.-26.г“ Женски покрет бр. 9 и 10. 1926: 388). Ovde je važno reći da je princip „za jedanak rad, jednake plate“ usvojen kao opšti princip ženskog pokreta, a feministkinje su ga smatrale velikim svojim uspehom (Atanasijević „Izveštaj sa Treće konferencije Male Antante Žena, održane od sedmog do trinaestog decembra 1925. g. u Atini“ Женски покрет бр 1-2. 1926: 36-43).
Kako je Ksenija Atanasijević svedočila „Ženski Pokret“ je okupio advokatkinje i pravnice koje su analizirale svaki zakonski predlog u vezi sa položajem žena i davale konkretne primedbe na svako zakonsko rešenje koje je išlo u pravcu uskraćivanja ili sužavanja ženskih prava (Atanasijević, „Izveštaj sa Treće konferencije Male Antante Žena, održane od sedmog do trinaestog decembra 1925. g. u Atini“. Женски покрет бр 1-2. 1926: 36-43). Ovi nalazi grupe advokatkinja i pravnica bili su zatim pretočeni u zahteve, peticije, memorandume, rezolucije Alijanse ženskih pokreta koji su ponekad i urodili plodom. To je recimo bio slučaj kada je „posle duge borbe izabrana prva žena docentkinja na Univerzitetu u Beogradu“[26] (Isto, 36-43). Isto tako „Ministarstvu Prosvete“ je predata rezolucija da se „žene postave za direktore srednjih škola, nadzornice i upraviteljice osnovnih škola“ a ubrzo je usledilo i postavljenje dr Zdenke Smrekar za direktorku „realne ženske gimnazije“ u Zagrebu kao prve žene na tom mestu u Kraljevini SHS („Извештај о раду Н.Ж.С. у 1925.-26.г“ Женски покрет бр. 9 и 10. 1926: 388). „Ministarstvo Prosvete“ je profesorke, članice Ženskog pokreta i NŽS uključivalo u zvanične državne delegacije pa su tako dr Milica Bogdanović (Zagreb) i Katarina Bogdanović (dir. Ženske gimnazie u Nišu) učestvovale na „Internacionalnom profesorskom kongresu“ u Briselu 1930. (Женски покрет бр. 13-16. 1930: 8). Dr Milica Boganović je tom prilikom bila „određena za referenta o pitanjima preopterećenosti đaka u srednjim školama“ (Isto, 8).
Članice Alijanse ženskih pokreta učestvovale su na sastancima Male Antante žena[27] , Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (IAW) i Međunarodnog saveza žena (ICW). Među zagrebačkim članicama Ženskog pokreta na međunarodne kongrese je najčešće putovala liderka Ženskog pokreta iz Zagreba Mira Kočonda-Vodvarška. Prvi međunarodni nastup Kočonde-Vodvarške je bio na kongresu Međunarodnog saveza žena u Kristijaniji[28] 1920 (Женски покрет бр. 11 i 12. 1921: 378; Jанковић 1926:20). Ona je kao članica sekcije za nastavu pročitala referat o obrazovanju naše žene na francuskom jeziku, a u Ženskoj čitaonici u Kristijaniji i predavanje o narodnoj književnosti na nemačkom jeziku (Женски покрет бр. 11 i 12. 1921: 378). Posebno je pohvaljen njen referat o bračnom pravu koji je iznela na Kongresu Male Antante žena u Atini 1925. („Извештај о раду Н.Ж.С. у 1925-26.г“. Женски покрет бр. 9 и 10. 1926: 390). Ksenija Atanasijević je svedočila da je Kočonda-Vodvarška u svom izlaganju „o bračnom zakoniku“, budući da nije bila pravnica, govorila „sa stanovišta naučne etike i sociologije čije norme treba da postanu osnovom nove pravne nauke… gde je samo brak zasnovan na principu jednakosti u stanju da usreći supruge i da usavrši celo društvo“ (Atanasijević „Izveštaj sa Treće konferencije Male Antante Žena, održane od sedmog do trinaestog decembra 1925. g. u Atini“ Женски покрет бр 1-2. 1926: 36-43). Treba dodati da je Adela Milčinović bila članica delegacije NŽS na Kongresu Međunarodnog saveza žena (ICW) održanog u Vašingtonu 1925. (Janković 1926: 20).
Mira Kočonda-Vodvarška je kao zamenica predsednice Alijanse ženskih pokreta, uz Milenu Atanacković, tada na poziciji „drugog sekretara Alijanse“ i Leposavu Petković, predsednicu JŽS učestvovala u radu Upravnog odbora Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa 1930. u Beču („Интернационална Алијанса за женско право гласа долази у нашу земљу“. Женски покрет бр. 13-16. 1930: 3). Тada je donešena odluka o održavanju Međunarodne ženske konferencije o razoružanju u Beogradu u maju 1931. u organizaciji Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa.
Leposava Petković, dr Ksenija Atanasijević, dr Maša Živanović i Mira Kočonda-Vodvarška na zasedanju Male Antante žena u Atini 1925. Foto: Жена и свет br. 1. 1926. Leposava Petković je bila predsednica NŽS, kasnije Jugoslovenskog ženskog saveza, a lekarka dr Maša Živanović predsednica Ženskog pokreta u Sarajevu. Leposava Petković je bila na čelu Male Antante žena 1925.
Jedna od važnih karakteristika jugoslovenskog građanskog feminizma između dva svetska rata je bila situacija da je jedan broj feministkinja bio aktivan u više organizacija, što je doprinosilo boljoj koordinaciji u vezi sa mnogim akcijama ili događajima. To se naročito odnosi na članice ženske organizacija i saveze koji su osnovani posle Alijanse ženskih pokreta, a koji su zagovarali aktivnu ulogu žena u društvu, njenu zaštitu u svetu rada i mirovni angažman: Jugoslovensko udruženje univezitetski obrazovanih žena (osn. 1927) i Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu (osn. 1928). Zagrebačka sekcija Udruženja univerzitetski obrazovanih žena u Zagrebu osnovana je 1930[29]. Saradnja se najčešće uspostavljala na planu borbe za žensko pravo glasa, zakonsku zaštitu žena, zaštitu položaja zaposlenih žena, međunarodnu i mirovnu aktivnost.
Leposava Petković (u prvom planu), dr Maša Živanović i dr Ksenija Atanasijević (sasvim levo) i Mira Kočonda-Vodvarka ( sasvim gore desno) pred put u Atinu 1925. Foтo: Жена и свет 15. 01. 1926.
Međunarodna żenska konferencija[30] o razorużanju u organizaciji Međunarodne alijanse za żensko pravo glasa koja je odrżana u Beogradu u maju 1931. bila je prostor gde su se okupile vodeće feministkinje Kraljevine Jugoslavije.Vera Kićevac-Petrović je ostavila podatak da je u okviru velikog rada i zalaganja članica Alijanse ženskih pokreta da se organizuje ova međunarodna ženska mirovna konferencija u Beogradu „naročito bio aktivan Zagreb“ (Вера Кићевац „Жене и Мир“. Женски покрет бр. 3-4. 1935: 50). Feministkinje Ženskog pokreta iz Zagreba posebno je pogodila zabrana prikupljanja ženskih potpisa za Konferenciju za razoružanje (Ženeva, 1932) gde su žene iz celog sveta prikupile oko 8[31] miliona potpisa, a žene Jugoslavije su bile sprečene da budu deo tog međunarodnog, ženskog aktivstičkog plana. Zbog ove „pasivnost“ i izostanka žena Jugoslavije sa ženske, svetske mirovne aktivističke scene (makar je to bila posledica političke odluke vlasti Kraljevine Jugoslavije)[32] Zagrepčanke su duboko žalile („Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret br. 1. 1933: 5). Ali, kao i druge organizacije ženskog pokreta i Zagrepčanke su organizovale predavanja o značaju borbe za mir. Tako je Slava Rastovčan održala predavanje „Liga naroda i njeno djelovanje“ koje je bilo praćeno „sa 60 projekcija“ koje je poslao „Savez francuskih žena“ (Isto, 5).
Priprema Kongresa Međunarodnog saveza žena (ICW) održanog u Dubrovniku 1936. reprezentuje tesnu saradnju među feminističkim organizacijama. Među Zagrepčankama u pripremi Kongresa, a „na osnovu kandidacija društava“ neposredno su učestvovale: dr Slava Rastovčan i dr Ljiljana Turkalj-Šarić (Komisija za štampu), Anđa Hristić i Mira Vodvarška-Kočonda (Komisija za pavo glasa), dr Milica Bogdanović –šef i Danica Bedeković (Komisija za jednak moral i protiv trgovine ženama i decom), dr Desanka Ristović –šef i dr Draga Plaškaj (Komisija za higijenu) dr Mira Vodvarška-Kočonda-šef (Komisija za vaspitanje), dr Mojić-Ivanović Angelina (Komisija za žene u pozivu), Elza Kučera (Komisija za književnost) („Рад Ј.Ж. Савеза“. Гласник Југословенског женског савеза бр 6. 1936: 44-45). Glavne teme dubrovačkog kongresa su bile položaj zaposlene žene i položaj žene u domaćinstvu i na selu ali je i pitanje mira i antiratni koncept bio takođe u fokusu („Sa kogresa u Dubrovniku“. Žena danas br. 1. 1936: 12-14).
Feministkinje u borbi protiv mera štednje i odbrani ženskih prava (1932-1937)
Feministkinje Alijanse ženskih pokreta su u saradnji sa JŽS i Jugoslovenskim udruženjem univerzitetski obrazovanih žena počev od 1932. organizovale akcije protiv ozbiljnih restrikcija ženskih prava, pa čak i ukidanjem dostignutih prava žena. Među najdrastičnijim nepravdama prema ženama u svetu rada bila su uskraćivanje visokoobrazovanim ženama zapošljavanja na železnici, restrikcije u PTT službi, zabrana bavljenja sudijskim pozivom, oduzimanje dodatka na skupoću ženama državnim službenicama kojima su muževi takođe bili u državnoj službi, uvođenje celibata za učiteljice i nastavnice, kršenje zakona u pogledu prava u vezi sa osiguranjem i porođajnim odsustvom (Božinović 1996: 113; Гласник Југословенског женског савеза бр. 9 и 10. 1938: 73).
Članice Ženskog pokreta u Zagrebu su na skupštini održanoj 14. decembra 1932. razmatrale kako se restriktivne mere Kraljevske Vlade odražavaju na položaj žena svih slojeva u svom okruženju („Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Женски покрет бр. 1. 1933: 4-7). Predsednica organizacije Mira Vodvarška-Kočonda je pozdravljajući skup istakla težak položaj žena bilo da su majke, supruge i(ili) zaposlene žene i pozvala članice “na složan i predani rad za zajedničke ciljeve i poboljšanje njihovog položaja“. Izveštaj o radu organizacije podnela je tajnica društva, dr Slava Rastovčan. Izveštaj se prvo odnosio na aktivnosti unutar Alijanse ženskih pokreta i saradnju sa inostranim feminističkim pokretima. Otkazivanje kongresa Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa koji je trebalo da se održi u Atini 1932. zbog skupoće, za zagrebačke feministkinje nije bio dobra odluka. Prema njihovom sudu moglo se uštedeti na banketima i izletima jer je „važan samo rad na kongresima“ (Isto, 4). Feminističkoj ideji je bio potreban poticaj, novi impuls koji se, kako su Zagrepčanke smatrale, dobija u neposrednom kontaktu sa „odličnim stranim feministkinjama“ (Isto, 4).
Merama štednje koje je doneo novi Budžet Kraljevine Jugoslavije (1932-1933) nagovešteno je otpuštanje žena činovnica. Zagrepčanke su se usprotivile[33] nacrtu dokumenta Alijanse kojim su se „mogle reducirati one žene koje se mogu momentalno smatrati za materijano zaštićene i osigurane“ (Isto, 5). Smatrale su da „je jedino pravedna redukcija, kojoj odlučuje samo kvalifikacija, sposobnost i savjesnost u radu, a nipošto spol namještenika“ (Isto, 5). Istovremeno Zagrepčanke su konstatovale da je „ofanziva na ženski rad“ poprimila globalne razmere i da se inostrane feministkinje bore protiv toga rezolucijama i protestma među kojima su izdvojile stav poljskog Udruženja univerzitetski obrazovanih žena da je otpuštanje udatih žena antisocijalna i nemoralna akcija (Isto, 5). U prvi plan su stavile rad i platformu novog ženskog udruženja „Frauenfront“ osnovanog 1932. u Nemačkoj čiji su ciljevi rada apostrofirani kao platforma iza koje u potpunosti stoji Ženski pokret u Zagrebu: „ 1) da se bori protiv svakog pokušaja da se istisne žena iz političkog i javnog života, 2) da se bori protiv svakog pokušaja da se ograniči ili oduzme ženi slobodno pravo na privredni rad 3) da se bori protiv svakog pokušaja nasilja pri izražavanju političkog uvjerenja“ (Isto, 5).
Ženski pokret iz Zagreba je okupio članice i simpatizerke da bi saslušao šta one misle o otpuštanju žena „različitih zvanja“ (Isto, 5) ali i zauzeo stav u vezi sa umanjenjem ženskih prava u konkretnim slučajevima koji su se u tom trenutku dešavali u neposrednom okruženju[34]:
krojačica, koje su tražile izjednačenje sa muškim kolegama u pogledu istog obrazovanja, istih dužnosti i istih prava (Zakon o radnjama);
razvedenih žena kojima prema propisima Rimokatoličke crkve nije pripadalo pravo na porodičnu penziju (razvedene žene drugih vera nisu penziju ni do tada imale) (Zakon o činovnicima);
devojaka i žena koje napuštaju seoske zadruge pa gube sva prava jer su zakonska rešenja u vezi sa zemljišnom svojinom i zadružnom i naslednom pravu bila krajnje nepravedna prema ženama (Isto, 6).
Predloge rešenja koja su u vezi sa konkretnim slučajevima uradile Sonja Breberina, dr Angelina Mojić-Ivanović upućena su Alijansi ženskih pokreta, a zatim i odgovarajućim ministarstvima kao predlozi Alijanse.
Ženski pokret iz Zagreba je 1934. ušao u najplodnije razdoblje rada. Tada je i sedište Alijanse ženskih pokreta bilo u Zagrebu. Bilo je to vreme opšteg napada na ženska prava naročito prava zaposlenih žena, a odgovor koji su zagrebačke feministkinje dale je skup oko šest stotina žena u organizaciji Ženskog pokreta u velikoj dvorani hotela „Esplanade“ 6. marta 1934. Tema skupa je bilo žensko pravo na rad u svetlu mera Kraljevske Vlade koje su najviše pogodile žene u državnoj službi. Mira Kočonda-Vodvarška je, otvarajući zbor žena, između ostalog kazala: „Oduzmemo li ženi pravo na rad koji odgovara njenim sposobnostima, ubićemo u njoj želju i nastojanje, da se obogati znanjem, pa će time u njoj zakržljati i postati bez sadržaja njen osjećajni život čija se vrijednost uvijek toliko naglašavala.. i da je moralna i materijalna sloboda uvjet za uzgajanje čovjeka potrebna današnjem vremenu, to ne treba dokazivati… („Za pravo na rad“. Женски покрет бр. 3. 1934: 18). Sledeća govornica, Anka Miljan-Švrljuga je istakla da „efekat namjerne redukcije žena, naročito udatih, neće biti zaštita porodice, nego baš naprotiv mora dovesti u pitanje opstanak postojećih porodica i formiranje novih“ (Isto, 19). Dr Angelina Mojić-Ivanović je govorila o „vrednosti ženinog rada“ i istakla da nije problem žena koja radi u kući već ona koja „radi u zvanju“ i izvan kuće (Isto, 20). Cilj poslodavca (a to je u konkretnom slučaju bila država) je prema Mojić-Ivanović bio da vrednost ženinog rada opet učine nevidljivim „upućujući je da radi samo one poslove koje niko ne vidi i ne plaća“ (Isto, 20). Dr Božena Deželić je upitala šta je alternativa koja se nudi otpuštenim ženama i svim onima obrazovanim ženama koje tek dolaze? Brak sigurno nije. Ljubica Smrečki je govorila o situaciji privatnih nameštenica i dala primer jednog „novčanog zavoda“ koji je otpustio sve „ženske nameštenike“, pri tom se zapitala da li je ova redukcija žena u stvari uskraćivanje prava na život, „jer se samo od rada i zarade može živjeti a na to ima pravo svaki čovjek, bez obzira kojemu spolu pripada“ (Isto, 23). Na kraju je izglasana Rezolucija kojom se od Kraljevske Vlade traži da odustane od restriktivnih mera prema zaposlenim ženama u državnoj službi i poziva na prikupljanje ženskih potpisa u tu svrhu. Ženski pokret u Zagrebu je izdao posebnu brošuru „Otpuštanje žena iz službe“ (Женски покрет бр. 4. 1934: 47). U Savskoj banovini je protiv restriktivnih mera Kraljevske Vlade prikupljeno 9.910 ženskih potpisa (Женски покрет бр. 4. 1934: 34). Odmah zatim je došao i novi udar na položaj državnih službenica kada je Uredbom o dodacima za skupoću Ministarstvo finansija Kraljevije Jugoslavije ukinulo u potpunosti ili u visini od 75% dodatka za skupoću udatih državnih službenica (Женски покрет бр. 5-6. 1934: 52). Predstavnice Alijanse ženskih pokreta i JŽS su Narodnoj skupštini predale Rezoluciju da se potpuno ukinu rešenja iz Uredbe o dodacima na skupoću, a narodni poslanici sa kojima su predstavnice žena razgovarale „su obećali da će izaći našim zahtevima u susret“ („Једна важна интервенција“. Женски покрет бр. 5-6. 1935: 75). Kraljevska Vlada je državnim službenicama delimično vratila oduzeti dodatak za skupoću tek 1. oktobra 1937 („Удате жене у државној и самоуправној служби за своја права“. Женски покрет бр. 3-4. 1937: 32).
Zagreb je bio mesto dešavanja dva važna događaja u organizaciji Ženskog pokreta (Zagreb). Prvo je na sednici Upravnog odbora Alijanse ženskih pokreta razmatrano niz zakona sa stanovišta položaja žena. Referisale[35] su: dr Maša Živanović (Zakon o suzbijanju polnih bolesti i Zakon za zaštitu materinstva), Milica Vlajić (predlog Građanskog zakonika), Milena Atanacković (o minimalnim nadnicama i novom Zakonu o zaštiti dece), dok je o Zakonu o kućnoj posluzi predloge dao Ženski pokret iz Sarajeva (Женски покрет бр. 3-4. 1935: 45-46). Predlozi feministkinja su zatim bili upućeni nadležnim ministarstvima.
Drugi događaj je bila masovna akcija za žensko pravo glasa. Novi „izborni zakon“ bio je povod da se 1935. širom[36] Kraljevine Jugoslavije 20. oktobra održe zborovi za žensko pravo glasa. U Zagrebu je u dvorani Hrvatskog sokola održan masovni skup žena u organizaciji Ženskog pokreta. Predsedavala je Mira Kočonda-Vodvarška, tada predsednica Alijanse ženskih pokreta. Skup je okupio žene različitih statusa i zanimanja tako da su gotovo sva ženska zanimanja i situacije na zboru dobile svoj specifični glas. U korist ženskog prava glasa su govorile: Dragica Čanić, državna činovnica, Anka Germanović, privatna nameštenica, dr jur. Ljiljana Turkalj-Šarić (predstavnica intelektualki), Anđelina Dilberović, obrtnica, Slava Berislavić i Lucija Borjan („manualne radnice) i Ana Prokop studentkinja („За право гласа жена“. Женски покрет бр. 7-9. 1935: 82). Svi govori žena na svim zborovima objavljeni su u posebnom broju Ženskog pokreta (br. 7-9. 1935). Zbor žena je pozdravio Inicijativni odbor za stvaranje jedinstvene radničke stranke u Jugoslaviji (Isto, 82). Po završetku ove koordinirane i masovne akcije žena predsednica Alijanse ženskih pokreta, Mira Kočonda-Vodvarška je ocenila da je masovnost i odlučnost žena u borbi za pravo glasa „obratila pažnju javnosti“ na ženski aktivizam („Podržimo borbu“. Ženski pokret br. 10. 1935: 118).
Alijansa ženskih pokreta je 1937. izradila Statut žena, dokument koji je tačno određivao ekonomski i socijalni položaj žena u Kraljevini Jugoslaviji. Ovaj dokument je bio namenjen Društvu naroda, ali je prvo predat IAW na zasedanju u Cirihu 1937. Na sednici Alijanse ženskih pokreta održanoj u Beogradu 6. i 7. februara pod predsedništvom Mire Kočonde-Vodvarške delegatkinjama Ženskih pokreta iz Beograda, Ljubljane, Novog Sada, Sarajeva, Skoplja, Zagreba i Banjaluke predstavljen je Statut žena za Kraljevinu Jugoslaviju („Sastanak Alijanse Ženskih pokreta“. Женски покрет бр. 1-2. 1937: 4-5). Dokument je objavljen u Ženskom pokretu (br 1-2. 1937: 6-15). Sastoji se iz sledećih poglavlja: Politička prava, Građanski zakonik, Krivični zakon, Socijalno zakonodavstvo, „Statut ekonomski“[37] (žene u javnoj službi, žene u privatnoj službi, žene u industriji i zanatima, kućne pomoćnice, seljanke-sluškinje u seljačkom gazdinstvu- poljoprivrene radnice), Nastava i Stručno školstvo. U svakoj od ovih oblasti prvo je dat aktuelni položaj žena u odnosu na važeće zakone, a zatim je dat predlog feminističkih zahteva za unapređenje zakonskih rešenja sa obrazloženjima. Tako se zahtevaju politička prava i izrada unificiranog Građanskog zakonika jer je i tada u Kraljevini Jugoslaviji bilo šest pravnih područja („Statut Žene“ Женски покрет бр. 1-2. 1937: 7). U okviru Građanskog zakonika feministkinje su analizirale sposobnost žene za pravne radnje, pravni položaj žene u braku, pravni položaj žene u porodici, položaj žene u naslednom pravu, vanbračnu decu, žene kao staratelje, imovinsko-pravni položaj žene u braku (isto, 7-10). Stavljanje Statuta žena na dnevni red Društva naroda obeležile su sredinom maja 1938. žene u zemljama članicama Društva naroda kao „Internacionalnu Nedelju Žena“, a Beograđanke su to obeležile 14. maja 1938. (Жена данас бр. 14. 1938: 8).
Širenje aktivnosti Ženskog pokreta u i izvan Zagreba
Saradnja članica Ženskog pokreta i studentkinja Zagrebačkog sveučilišta započela je 1932 . kada je na poziv Mire Kočonde-Vodvarške jedan broj studentkinja formirao „uži krug“ koji je pod pokroviteljstvom zagrebačkog Ženskog pokreta učestvovao u feminističkom seminaru („Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Ženski pokret br. 1. 1933: 6). Među studentkinjama su se istakle Sonja Breberina, Elza Hiršl-Karanfilović, Vanda Weinert i Anica Vrbanac (Isto, 6). Na seminaru su proučavana sledeća dela: „Potčinjenost žena (Stjuart Mil), Frauenbewegung“ (Helena Lange), Moderna žena (Bousfield Paul), Žena i socijalizam (August Bebel) (Isto, 6). Ipak, Omladinska podružnica Ženskog pokreta u Zagrebu formirana je 1934 („Omladinska podružnica Ženskog pokreta“ Ženski pokret br. 3-4. 1935: 59-60). Prve aktivnosti su bile predavanja i diskusije za studentkinje sa ciljem da se izgradi feministički duh polaznica. Posle par meseci rada „studentska sekcija je uspela da proširi rad na Omladinsku podružnicu Ženskog pokreta.. i da pridobije svu naprednu omladinu“ (Isto, 59). Prve aktivnosti Omladinske podružnice su bila otvoreme tribine „Žena i pacifizam“ i „Ekonomski položaj studentica“ koje su još više omasovile Podružnicu. Rad Podružnice se ubrzo proširio osnivanjem pododbora za „brigu oko gradnje Doma studentica, za pacifizam, za borbu za pravo glasa, za uređenje članaka za list, za brigu oko klupskih prostorija i osnivanje knjižnice“ (Isto, 59). Članice Omladinske podružnice Ženskog pokreta dolaze ubrzo u sukob sa upravom Ženskog pokreta koja je na kraju rezultirala raspuštanjem Omladinske podružnice Ženskog pokreta u Zagrebu 1937. (Kecman 1978: 323).
Aktivnosti Ženskog pokreta u Zagrebu širile su se i van gradskog područja. U tekstu “Rad zagrebačkog Ženskog pokreta na selu“ saznajemo kojim načinima je feministička ideja krčila put u patrijarhalnim sredinama (Женски покрет бр. 3. 1934: 29-30). Ključ za uspeh bile su feministkinje, „diplomirane sestre pomoćnice“ Higijenskog zavoda u Zagrebu koje su odlazile u sela i držale kurseve kuvanja, kućanstva, higijene, a onda su dolazile i druge feministkinje koje su držale predavanja o ženskim pravima. To je bio slučaj u Jasenovcu gde su, posle aktivnosti „sestara pomoćnica“, Danica Bedeković, dr Slava Rastovčan i Angelina Mojić-Ivanović održale tri predavanja na temu položaja žena i ženskih prava. Rezultat je bio da je u Jasenovcu osnovana organizacija Ženskog pokreta koju su predvodile dve žene sa sela. (Isto, 30).
Možda je preterano poređenje ali sasvim je moguće da se preteča[38] „Vagininih monologa“ pojavila u Zagrebu. To je bila predstava „Monikin slučaј“ rađena prema tekstu poljske književnice Morovicz-Szcepkowske. Povod je bio takođe interesantan. Članice Ženskog pokreta iz Zagreba počele su da organizuju čajanke-druženja članica i simpatizerki sa ciljem da se na drugačiji način obrate „publici koja ne pokazuje previše razumevanja za rad ŽP“ („Rad Ženskog pokreta u Zagrebu za međusobno upoznavanje članica“ Женски покрет бр. 4. 1934: 42). Tako su, tokom jedne od čajanki, koje su uvek imale i aktivistički sadržaj, eminentne dramske umetnice Vika Podgorska i Božena Kraljeva izvele „Monikin slučaj“, dramu koja je posle izvođenja u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, za razliku od feministkinja, kritika nervozno i nepovoljno primila. Drama je ocenjena kao „promocija moderne žene“ a tekst je imao velikog uspeha kod ženske publike o čemu je pisala zagrebačka književnica Zdenka Marković (Женски порет бр. 4. 1934: 43) i govorila u Sarajevu Mira Kočonda-Vodvarška (Женски покрет бр. 4. 1934: 44).
Zahtevi, ideologija Ženskog pokreta i dolazak komunistkinja u Ženski pokret
Borba putem tekstova koji odgovaraju na pitanja o zahtevima feminističkog pokreta, načinu borbe za ženska prava, odnosu prema političkim partijama, „vođama“ feminističkog pokreta i da li je borba za žensko pravo glasa uslov svih uslova ženske borbe, intenzivirana je tridesetih godina 20. veka. Sa jedne strane bila je uslovljena pojavom fašizma koju su feministkinje ocenile kao veliku opasnost, a pitanje antiratnog angažovanja i antifašizmaocenile su kao primarno. S druge strane, bila je to posledica ulaska skojevki i komunistkinja u Ženski pokret. Оd 1934-1935. komunistkinje i skojevke[39] osnivaju Omladinske sekcije (podružnice) u okviru Ženskog pokreta. Ovo je bila i posledica koordinisane akcije KPJ čije je članstvo zbog zabrane rada KPJ ulazilo u druge organizacije (sindikalne, staleške, ženske) i tako nastavljalo rad. Omladinska sekcija u Beogradu i Omladinska podružnica u Zagrebu su organizovale: predavanja, tečajeve, pronalaženje poslova, akcije razmene garderobe … Sve akcije bile su usmerene prema svim zainteresovanim ženama a pre svega – ženama radnicama, službenicama i nezaposlenim ženama. U Beogradu one pokreću i list Жена данас[40].
Među najznačajnije ideološkinje Alijanse ženskih pokreta u Državi SHS bile su dr Ksenija Atanasijević[41] i Alojzija Štebi[42]. Među Zagrepčankama koje su se bavile ideologijom i metodama rada feminističkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji je dr Angelina Ivanović-Mojić. Sudeći po njenom tekstu „Šta hoće Ženski pokret“ možemo razumeti kako su feminističke teoretičarke prve polovine 20. veka videle uzroke podređenosti žene u društvu. Ivanović-Mojić je svoj sud oslonila na stavove koje su u knjigama „Die Frauenfrage“ i „Die Frauenbewegung“ izložile Lilly Braun i Helena Lange (Ivanović-Mojić „Šta hoće ženski pokret“. Женски покрет br. 6. 1932: 82-86). Pošavši od podele rada na najnižem stupnju razvitka ljudskog društva, preko uspostavljanja društvene organizacije bazirane na sili i pravu jačeg, žena je bila sve više zapostavljena, da bi se ustanovio princip ženske „prirodne“ inferiornosti u odnosu na muškarca koji je bio zapisan u „raznim citatima biblije, rimskom i kanonskom pravu“, a sve su to osmišljavali muškarci (Isto, 83). Ivanović-Mojić je problematizovala materinstvo kao razlog ženinog ropstva iz čega proizilazi pitanje da li je oslobođenje uopšte moguće u situaciji „jednostranog razvoja društva“ u kome je muškarac mera prirodnih i društvenih zakona? Zato, smatrala je Ivanović-Mojić, feminizam nije borba među polovima niti borba za „vlast nad nekim“, već je to posledica i potreba „kulturnog, ekonomskog i društvenog razvitka čovečanstva“ (Isto, 84). Suština promena je bila posledica „promena samog sedišta rada“ (Isto, 84). Rad žena izvan kuće doneo je mnoge promene. Jedna je bila ta da je usled nedovoljne obrazovanosti žena najčešće bila nekvalifikovana radnica i zato slabije plaćena radna snaga i to ispod minimuma potrebnog za preživljavanje. Pri tom, sve radne norme su bile formirane u odnosu na mogućnosti muškarca što je radnicu dovelo u situaciju „smrtne borbe“ u kojoj je ona bila primorana da se organizuje i bori za adekvatne uslove rada (Isto, 84). Pored ovog ekonomskog momenta za razvoj ženskog pokreta važno je bilo i saznanje žena da je obrazovanje i pristup svim znanjima, koja su muškarcima dostupna, važna karika u procesu ženskog oslobođenja. Ivanović-Mojić je prvi talas ženskog organizovanja radi obrazovanja za različite profesije, „pristup na svaki rad“ videla kao borbu za „ekonomsku i socijalnu ravnopravnost“ žene. Taj prvi ešalon borkinja za ženska prava prevideo je da je žena iskorakom u svet rada i dalje imala iste dužnosti u porodici. To je dovelo do takve opterećenosti žena o kojoj je Helena Lange napisala da je prva generacija radnica bila najopterećenije od svih pokoljenja u ljudskoj istoriji (Isto, 85). Zato je drugi talas feminizma, o kome je izravno svedočila Ivanović-Mojić, kao centralno pitanje uveo „priznanje lične, subjektivne i specijalne ženine vrednosti“. Ona je uvela kategorije borbe „prema vani“ i borbe „unutar pokreta“ što je u interesu „svih žena: seljanke, radenice, domaćice, intelektualke“ (Isto, 86). Cilj se može postići zauzimanjem političkih prava za žene („borba prema vani“), ali to neće biti dovoljno dok žena ne osvoji i „svest o svojoj vrednosti“ te će u suprotnom žene biti glasačka mašina onih partija koje imaju vešte agitatore. Ženski pokret ima zato zadatak da pored borbe za ženska prava (lična, porodična i politička) osvesti ženama činjenicu da onakve kakve jesu imaju punu vrednost, podjednaku onoj koju imaju muškarci (Isto, 85, 86).
Alojzija Štebi jedna od najuglednijih liderki Alijanse ženskih pokreta је smatrala da „zahtev da dobijemo politička prava stoji između svih ostalih na prvom mestu“ i kao što velikom nepravdom smatraju to što su lišene političkih prava žene Jugoslavije istu takvu nepravdu vide i u Građanskom zakoniku Kraljevine Jugoslavije. Stoga je Štebi objavila sledeće konkretne zahteve ženskog pokreta: pravo glasa za žene, puna poslovna sposobnost za sve žene, obavezan građanski brak i nadležnost državnih sudova za bračne sporove, ravnopravnost supružnika u braku, potpuno izjednačenje bračne i vanbračne dece u pogledu svih prava, da žena vrši strateljstvo pod istim uslovima kao muškarac, izjednačavanje muškaraca i žena u naslednom pravu, podjednako raspolaganje imovinom za oba supružnika, ukidanje miraza, ozakonjenje ženskog rada u domaćinstvu kao proizvodnog rada, osiguranje za slučaj razvoda braka, prestanak važenja zakona da se učiteljice smeju udati samo za učitelje, jednaku naknadu za jednaki rad za sve državne službenike bez obzira na pol, uvođenje žena u inspekciju rada za kontrolu „socijalno zaštitnih i socijalno-higijenskih“ propisa i proširenje prava osiguranja u slučaju bolesti, nesretnih slučajeva, starosti, smrti za poljoprivredno stanovništvo oba pola (Aлојзија Штеби „Наши захтеви“. Жена данас br. 14. 1938: 3-4).
Dr Ksenija Atanasijević je smatrala da je feministički pokret pre svega „ideološki i etički“, a najvažniji cilj je „oslobođenje žene kao ličnosti“ koje se mora dešavati kroz etape i izbegavanje „nametanja vođe“ demagogije i metoda „protiv kojih ustajemo“ a koje se ogledaju u „rđavim primerima muškaraca“ u političkoj areni i svakodnevnom životu (Ксенија Атанасијевић „Право гласа жена у идеологији Жен. (ског) покрета“. Женски покрет. бр. 9. 1932: 122-123). Zbog toga je Atanasijević smatrala da se pravo glasa žena ne treba staviti za „prvu i vrhovnu dužnost“ feministkinja (Isto, 123). Pri tome, kako je pisala Atanasijević, Ženski pokret ne osporava da se „žene organizuju i na drugoj strani, uzimajući agresivniji, recimo i aktivniji, a u svakom slučaju drugačiji stav … ali Ženski pokret, radeći obazrivije želi da rezultati njegovog rada budu trajniji i sociološki opravdaniji…“ trudeći sa uvek da se ne ogreši o „svoje etičke principe“ koji su za Pokret „uvek najneprikosnoveniji odveć brzim istupanjem na političkom polju“ (Isto, 123).
Mitra Mitrović, predsednica Omladinske sekcije Ženskog pokreta Beograd donoseći glas komunistkinja u Ženski pokret je smatrala da borba za ženska prava nije dovoljan plan već „borba za hleb, pavo na život, slobodu i kulturu“ i da je to borba „čitave omladine“ („Скупштина женског покрета“ Жена данас бр. 4. 1937: 3). Takođe, Omladinska sekcija Ženskog pokreta se zalagala za stvaranje što masovnije baze Ženskog pokreta „jer svaki rad ili svestan nerad koji ograničava priliv širokih slojeva žena u njegove redove znači prikrivenu nazadnost“, u protivnom Ženski pokret bi se pretvorio u „biro za intervencije i predstavke bez mogućnosti da vodi stvarnu borbu“ („Изјава Омладинске Секције Женског покрета[43]“ Жена данас бр. 26. 1940:17).
Članice Omladinske podružnice Ženskog pokreta iz Zagreba nisu imale svoj list kao što su Beograđanke iz Omladinske sekcije Ženskog pokreta imale Ženu danas, ali su zato Zagrepčanke tražile izmene uređivačke koncepcije lista Ženski pokret. Marija Stipković, članica Omladinske podružnice iz Zagreba, napisala je urednici Ženskog pokreta Alojziji Štebi da je list „suvoparan“ jer donosi samo informacije o radu organizacija Ženskog pokreta, ali ne piše o temama koje interesuju i omladinke. (Женски покрет бр. 3-4. 1935: 57). Alоjzija Štebi je pozdravila pojavu omladinki u Ženskom pokretu i odmah objavila informaciju o radu Omladinske podružnice u Zagrebu i tekst Daor Ane pod naslovom „Ženska omladina i ženski pokret“ (Женски покрет бр. 3-4. 1935: 58-59). U tekstu se između ostalog kaže: „Mnoge feministkinje su mislile da je dovoljno da se one izgrade u feminističkom duhu pa će one onda da prosvjećuju ostale žene i da vode borbu za oslobođenje svih žena. Naivno je bilo vjerovati da će takav način borbe imati uspjeha… Tko će se i obazrijeti na molbe ili proteste nekoliko intelektualki, koje nijesu ojačane masovnom saradnjom?A kakvog ima izgleda na uspjeh onaj pokret iza kojega ne stoji omladina?…Treba okupiti sve žene, iz svih slojeva, stare i mlade, da sve solidarno istupe u odbranu svojih prava… našem su ženskom pokretu manjkale samo ove mlade i borbene snage. Tako se ženska omladina[44] našla nužno prisiljena da stupi u ženski pokret, da ga ojača i pomogne u borbi za svoja prava.. (Isto, 59).
Problem koji je uslovio raspuštanje Omladinske podružnice Ženskog pokreta u Zagrebu je bio u političkoj opredeljenosti članica Omladinske podružnice o čemu je Mira Kočonda-Vodvarška između ostalog rekla: „Mi smo uvjek naglašavali da poštujemo svačije političko uvjerenje i da se oko našega feminističkog žarišta mogu da kupe žene svih legalnih stranaka, ali samo u tom slučaju, ako ih k nama vode samo feministički interesi. Nikako ne bismo mogle dopustiti da u svojim redovima trpimo one, koje bi k nama prilazile s drugim a ne feminističkim namjerama, ili koje bi, što više, pod firmom feminizma radile za druge ciljeve“ (Sastanak Alijanse Ženskih pokreta“. Женски покрет бр. 1-2. 1937: 5).
U Beogradu je sukob između članica Ženskog pokreta i Omladinske sekcije Ženskog pokreta izašao na površinu 1939. posle Apela za pravo glasa žena, koje je redakcija Жене данас uputila svim ženskim pokretima i ženama svih društvenih slojeva za sakupljanje potpisa za žensko pravo glasa i to mimo odluke predsedništva Alijanse ženskih pokreta[45]. Uprava Alijanse ženskog pokreta (istovremeno i uprava Ženskog pokreta u Beogradu) je bila protiv ove akcije, a članice Omladinske sekcije su to okarakterisale kao stav uprave Ženskog pokreta da je za njih „u ovom momentu borba za politička prava od petorazrednog značaja“ („Изјава Омладинске Секције Женског покрета[46]“ Жена данас бр. 26. 1940:17). Usledili su odvojeni zborovi za žensko pravo glasa 1939[47]. Ovako organizovane paralelne akcije (na istom mestu sa samo tri dana razlike) bile su povod za definitivan razlaz feministkinja i komunistkinja (i skojevki) i uvod u prestanak rada Alijanse ženskih pokreta. Prvo je počela opstrukcija akciji za žensko pravo glasa koju su u Beogradu predvodili profašisti „Zbora“, a u Zagrebu ženska sekcija Hrvatske seljačke stanke (Božinović 1996: 124). Zborove je vlast zabranila u Banovini Hrvatskoj i delu Bosne, ali su u Beogradu i nekim drugim gradovima u Srbiji (Jagodini, Leskovcu, Vršcu, Peći i u Vojvodini) doživeli potpuni uspeh prema broju žena svih društvenih slojeva koje su učestvovale i prema broju prikupljenih ženskih glasova („Зборови се нижу“ Жена данас бр. 26.1940: 15-16). Posle održanih zborova za žensko pravo glasa gde se pokazala snaga Omladinske sekcije Ženskog pokreta, predsedništvo Alijase (u isto vreme i predsedništvo Ženskog pokreta Beograda) je podnelo kolektivnu ostavku, a većinom glasova je izglasano da se sedište Alijase premesti u Novi Sad. Prema Pravilima rada Alijanse ženskih pokreta predsedništvo ženskog pokreta iz Novog Sada postaje i – predsedništvo Alijanse. U isto vreme je uprava Ženskog pokreta u Beogradu ponudila da članice Omladinske sekcije preuzmu vođenje organizacije Ženskog pokreta u Beogradu. Ponuda je odbijena sa obrazloženjem „da povlačenje“ (uprave Ženskog pokreta u Beogradu) „ne znači demokratsko ustupanje većini“ već „onim snagama kojima Omladinska sekcija neće dati ni sat svoje aktivnosti. Pod takvim okolnostima mi nismo htele da uzmemo Upravu Ženskog Pokreta, sve mi ostale nepoznate za javnost ili bezlično ‘neke’ omladinke… Za nas likvidacija Ženskog Pokreta ne znači likvidaciju rada“ („Изјава Омладинске Секције Женског покрета[48]“ Жена данас бр. 26. 1940:18). Za Omladinke je cilj bio i dalje osvajanje političkih prava za žene ali kako je to definisala Rezolucija Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa u Kopenhagenu (1940) kroz uključenje „u široke demokratske pokrete naroda“ (Isto, 17). Mitra Mitrović je kasnije svedočila o radu u Omladinskoj sekciji Ženskog pokreta i ovo: „Mi smo bile komunistkinje. Bile smo zadovoljne Programom Partije. Ali mi nismo govorile o revoluciji već o ženskim pravima“[49] (Jancar-Bwebster 1990: 25).
Članice Omladinske sekcije su napustile Ženski pokret, a to je bilo sasvim u skladu sa stavom Komunističke partije Jugoslavije da feminizam „treba da označimo kao desničarsku, oportuništičku pomoć građanskom ženskom pokretu kod širenja iluzija da se nekim reformama tobože može riješiti žensko pitanje u okviru klasnog društva..“ (Božinović 1996: 128). Mitra Mitrović je pak dala podatak da su feministkinje Ženskog pokreta diskretno upozorile komunistkinje, članice Omladinske sekcije da ih je policija upozorila da su članice Omladinske sekcije komunistkinje i da Omladinke treba da promene snažno ispoljavanje prijateljstva prema Sovjetskom Savezu, a kada je Sovjetski savez napao Finsku razlaz feministkinja i komunistkinja Ženskog pokreta u Beogradu je bio konačan[50] (Jancar-Webster 1990: 25).
Suština sukoba je bila ideološke prirode, ali i sukob reformskog i revolucionarnog pristupa. Feministkinje su nastojale da dugo, strpljivo, korak po korak prave promene unutar patrijarhata, dok su Omladinke, među kojima su dominirale komunistkinje i skojevke, bile za promenu čitavog sistema. Ta platforma borbe je podrazumevala otvoreni sukob sa kapitalističkim patrijarhatom toga doba uz sve rizike koji ona nosi: hapšenja, prebijanja, robiju, smrt. Mnoge Omladinke Ženskog pokreta ući će u otvoren skuob sa režimom Kraljevine Jugoslavije, borbu će nastaviti kroz Narodnooslobodilačku borbu i kasnije tokom stvaranja socijalističke Jugoslavije, kada će se zahtevi feministkinja o jednakosti muškaraca i žena u svim sferama života i rada u velikoj meri i realizovati.
Literatura
Атанасијевић, Ксенија. „Извештај са Треће конференције Мале Антанте Жена, одржане од седмог до тринаестог децембра 1925. г. у Атини“. Женски покрет, бр. 1-2 (1926): 36-43.
Атанасијевић, Ксенија. „Поводом последње скупштине београдског Женског покрета“. Живот и рад – социјално књижевни часопис, бр. 4 (1931): 277-280.
Атанасијевић, Ксенија. „Право гласа жена у идеологији Жен. (ског) покрета“. Женски покрет, бр. 9 (1932): 122-123.
Atanasijević, Ksenija. „O potrebi borbenosti žena u politici“. Etika feminizma ed. Ljiljana Vuletić, 42-43. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008.
Atanasijević, Ksenija. „Položaj žene u našem javnom životu“. Etika feminizma, ed. Ljiljana Vuletić, 46-47. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008.
Божић, Ана. Положај жене у приватном праву кроз историју до данас. Београд: Београдски универзитет. Правни факултет, 1939.
Božinović, Neda. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetčetvrta, 1996.
Цветић, Боса. ур. Жене Србије у НОБ. Београд: Нолит, 1975.
Jancar-Webster, Barbara. Women & Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Denver, Colorado: Arden Press, Inc, 1990.
Јанковић, Зорка. Проблем савеза. Земун: Графички завод Макарије, 1926.
Kecman, Jovanka. Žene Jugoslavije u Radničkom pokretu i ženskim organizacijama. Beograd: Institut za savremenu istoriju & Narodna knjiga, 1978.
Кркљуш Љубомирка, „Правни положај жене у Војводини пре Другог светског рата“. Зборник Матице српске за друштвене науке бр. 88, yр. Младен Стојанов, 93-104. Нови Сад: Матица српска, 1990.
Savić, Svenka. Diskurs analiza. Novi Sad: Filozofski fakultet, 1993.
Stojaković, Gordana. ed. Neda – jedna biografija. Novi Sad : Futura publikacije, 2002.
Stojaković, Gordana. Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova, 2012.
Stojaković, Gordana. Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941). Predavanje održano u Sarajevu 12.09. 2014. u okviru ciklusa „Neko je rekao feminizam“. PitchWise festival. Sarajevski otvoreni centar/CURE, 2014 www.pravonarad.info
Stojaković, Gordana. Crtica o ženskim udruženjima u Splitu, Sekciji Primorske banovine Jugoslovenskog ženskog saveza, Jelki Perić i Zlati Kovačević-Lopašić, 2014www.pravonarad.info
Штеби, Алојзија. „Наши захтеви“. Жена данас, бр. 14 (1938): 3-4.
Štebi, Alojzija. „Osnivanje i razvitak Jugoslovenskog ženskog saveza“. Гласник Југословенског женског савеза бр 1. i 2 (1935): 5, 15.
Жена данас1/1936 – 33/1944. (фототипско издање). Београд: Конференција за друштвену активност жена Југославије, 1966.
Женски покрет /Ženski pokret,вл. Милица Дедијер. Београд: Друштво за просвећивање жене и заштиту њених права, 1920-1927.
Женски покрет /Ženski pokret,вл. Милица Дедијер. Београд: Алијанса женских покрета Краљевине СХС (Југославије), 1927- 1937.
Жена и свет. ур. Иван Зрнић. Београд: „Илустрација“, 1925-1941.
[1] Informacije o navedenim listovima su date u fuss notama. Tekstovi u navedenim listovima su pisani onim jezikom i pismom kojim se služile autorke tekstova, zato će se unutar teksta koji je pred vama naći latinični naslov teksta i ćirilični naziv lista i obrnuto. Unutar znaka navoda nalaze se nazivi i imena datih u originalnoj ortrografiji. U tekstovima se često daju različiti nazivi, najčešće skraćeni, iste ženske organizacije, što sam pokušala da rešim dodatnim objašnjenjima ili povremenim ponavljanjem već datih objašnjenja. Postoji i jedna doza neočekivane ležernosti u pisanju vlastitih imena osoba koja danas ne bi bila moguća. To sam pokušala da rešim tako što sam tražila tekst osobe (samim tim i potpis) čije ime sam pokušala da odgonetnem. Takođe u Женском покрету postoje nedoslednosti u pisanju dijalekata koje sam stavljala pod znake navoda, jer cenim da su to propusti urednica (Alojzija Štebi i Darinka Stojanović).
[2]Женски покрет (Београд, 1920-1937) glasilo Društva za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava, a od 1927. Alijanse ženskih pokreta Kraljevine SHS (Jugoslavije). Književni odbor lista su činile: Delfa Ivanić, Zorka Kasnar, Mileva Petrović, Paulina Lebl-Albala dr Ruža Vinterštajn-Jovanović. U uredništvu su bili: Petar R. Milosavljević, Zorka Kasnar-Karadžić, Katarina Bogdanović, Mileva Milojević, Vera Jovanović, Alojzija Štebi, Darinka Stojanović i Branko Miljković. List je izlazio jednom i dva puta u mesecu.
[3] U ženskoj štampi se negde može naći i naziv Međunarodni savet žena.
[4] U ženskoj štampi se prezime Mire Kočonde zapsuje Vodvarka i Vodvarška, takođe se može naći Mira Vodvarška-Kočonda i Mira Kočonda-Vodvarška.
[5] Ortografija je data sasvim kako je data u originalnom tekstu.
[6] Dr Zdenka Smrekar je bila prof. Ženske gimnazije, pokretačica i urednica lista Naša žena (1935-1938) i članica Društva Hrvatska žena. Do 1928. sarađivala je sa NŽS. Bila je potpisnica peticije hrvatskih ženskih udruženja kojim se tražilo povlačenje Zlate Kovačević-Lopašić iz javnog života Videti: Stojaković, Gordana. “Crtica o ženskim udruženjima u Splitu, Sekciji Primorske banovine Jugoslovenskog ženskog saveza, Jelki Perić i Zlati Kovačević-Lopašić http://pravonarad.info/?p=304#more-304
[7] Sekcije za: finansije, štampu, mir i razoružanje, zakone, za državljanstvo i ravnopravnost muškaraca i žena, za jednak moral, za narodno zdravlje, za vaspitanje, za iseljeničko pitanje, za ženske pozive, za zaštitu dece.
[9] Naziv organizacije je negde i Jugoslovenski narodni żenski savez. Гласник Југословенског женског савеза (Beograd, 1935-1940), je bio glasilo organizacije za „emancipaciju i ravnopravnost žena“. Vlasnica i urednica je bila Leposava Petković, a urednicajedno vreme je bila Paulina Lebl-Albala. List je izlazio mesečno.
[10] O previranjima u NŽS više: Stojaković Gordana. „Ženski mirovni aktivizam u Jugoslaviji (1900-1941)“ http://pravonarad.info/?p=20#more-20
[11] Zabeležene su adrese ovih liderki pa je tako zapisano da je Danica Bedeković te 1935. stanovala u Mrazovićevoj 12, a dr Milica Bogdanović u Mošinskog 9.
[12] Slično se desilo i u Splitu kada je predsednica Sekcije Primorske banovine JŽS, Marija Roca tražila da se pomogne ženama u prostituciji koje su samo bile „razjurene i ostavljene svojoj sudbini“ (Гласник Југословенског женскогсавеза br. 10. 1935: 75)
[13] U ženskoj štampi se može naći i da se naziv organizacije piše i Udruženje Jugoslovenskih Žena. Udruženje Jugoslovenskih žena je osnovano 1919. Iste godine je organizovalo skup za žensko pravo glasa 25. februara 1919. (Kecman 1978: 168, 178-179).
[14] Društvo za prosvećivanje žena i zaštitu njenih prava (osn. 1919) je promenilo naziv u Ženski pokret.
[15] Vidovdanski Ustav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (1921) uveo je osnovna načela demokratije: parlamentarni sistem, građanska prava i slobode i liberalne građanske političke i društvene organizacije, ali su kroz zakonsku regulativu, i u primeni, u realnom životu, mnoge ustavne odrebe poništene (Krkljuš 1990: 96). Pasivno i aktivno biračko pravo po odredbama Vidovdanskog Ustava određeno je u odnosu na starost i državljanstvo. Posebnim članom Ustava (čl. 70) predviđeno je bilo da se o ženskom pravu glasa odluči posebanim zakonom, koji je i odlučio je da samo muškarci mogu imati biračko pravo (Krkljuš 1990: 96). Kralj Aleksandar Karađorđević je u septembru 1931. proglasio novi Ustav (tzv. Oktoisani) kojim je država definisana kao nasledna monarhija, a mnoge građanske slobode i prava su i formalno ukinuta. Žene su i dalje uskraćene za osnovno političko pravo – pravo glasa, ali su pored toga bile onemogućene da budu u državnoj službi kao sudije i da rade u državnom tužilaštvu (Krkljuš 1990: 97). Zakonom o advokatima za Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca (1928) ženama dozvoljeno za budu advokati.
[16] Videti: Stojaković Gordana. „Crtica o ženskim udruženjima u Splitu, Sekciji Primorske banovine Jugoslovenskog ženskog saveza, Jelki Perić i Zlati Kovačević-Lopašić“ http://pravonarad.info/?p=304#more-304
[17]Marija Kumičić je bila potpredsednica Društva Hrvatska žena iz Zagreba. U ženskoj štampi se mogu naći podaci o sukobima članica Društva Hrvatskih Žena i članica NŽC iz Zagreba (uključujući i članice Ženskog pokreta) zbog neslaganja u vezi sa političkim stavovima Društva Hrvatskih Žena.
[18] Organizacije Ženskog pokreta su 1923. formirale savez koji nazvan Alijansa feminističkih društava u Kraljevini SHS („Feministička Alijancija u Državi SHS“), a kasnije samo Alijansa ženskih pokreta (1926). U trenutku osnivanja Alijanse ženskih pokreta na konkresu u Sl. i Bos.Brodu 1926. bilo je 14 organizacija Ženskog pokreta. Na čelu Alijanse je bila Alojzija Štebi a sve predsednice organizacija Ženskih pokreta su bile članice uprave. Sedište je Alijase je prvo bilo u Ljubljani („Извештај Женског покрета за 1926 г.“ Женски покрет бр. 9 и 10. 1926: 431). Da bi sprečila gašenje organizacije, a zbog Šestojanuarske diktature koju je1929. uveo kralj Aleksandar raspuštajući Skupštinu i zabranjujući rad svih političkih partija, Alojzija Štebi je sazvala vanredan Kongres Alijanse radi izmene Programa rada organizacije. Da ne bi Ženski pokret bio zabranjen iz Programa je (privremeno) izbačen deo koji se odnosio na borbu za politička prava žena („Ванредна скупштина Женског Покрета у Београду“. Женски покрет бр. 6. 1929: 3).
[19] U ženskoj štampi se mogu naći varijacije reči Alijansa/Alijancija/Alijansija.
[20] Tokom 1925. Ženski pokret u Beogradu je pozvao lidere svih političkih stranaka u Skupštini Kraljevine SHS da u Klubu Ženskog pokreta iznesu mišljenje o političkim pravima žena. Govorili su: Radoslav Agatonović (Demokratska stranka), Svetozar Pribićević (Saostalna demokratska stranka), Dr Hohnjec (Slovenačka ljudska stranka), Uroš Stajić (Zemljoradnička stranka), Stjepan Radić (Hrvatska seljačka stranka), Lazar Marković (član Radikalnog poslaničkog kluba), Nedeljko Divac (Socijalistička stranka), Jaša Prodanović (Republikanska stranka) i Dragoljub Jovanović („predstavnik grupe za socijalnu i kulturnu akciju“) („Извештај Женског покрета за 1926 г.“ Женски покрет бр. 9 и 10. 1926: 427-428). Zaključak koje su članice Ženskih pokreta predočile na Skupštini Alijanse u Brodu je bio da se „ni jedan glas se nije podigao protiv političkih prava žena u načelu“ a razlike su bile u tome „kada joj ih treba dati“ (Isto, 427).
[21] Za 1934: (Kecman 1978: 285). Za 1938: povodom smrti Vere Kićevac Petrović Alojzija Štebi je na samom početku 1938., u svojstvu predsednice Alijanse ženskih pokreta, objavila tekst o životu i radu preminule feministkinje (Ženski pokret br. 1. 1938: 3). Alojzija Štebi je najduže bila na čelu Alijanse. Bila je jedno vreme i predsednica Ženskog pokreta u Beogradu. Sa Darinkom Stojanović je tridesetih godina 20. veka delila uredništvo Женског покрета.
[22] Neda Božinović takođe tvrdi da je su nova društva Ženskog pokreta u Zagrebu, Splitu Ljubljani Slavonskom Brodu, Varaždinu i Šibeniku formirana posle1923. kada je osnovana Alijansa feminističkih društvava u Državi SHS (Božinović 1996: 113). Jovanka Kecman je navela da se organizacije Ženskog pokreta u Zagrebu i Splitu formiraju 1925. i 1926. (Kecman 1978: 188).
[23] Bosanski Brod nije slučajno odabran. Organizacija Ženskog pokreta u Bosanskom Brodu osnovana je 1924. Na čelu organizacije sve do iznenadne smrti 31. marta 1928. je bila Anka Popović, „prva žena prokurista“ u banci u Kraljevini SHS. Ona je završila Trgovačku školu u Sarajevu a 1918. postala je „prokurista“ Srpske banke u Bosanskom Brodu (Милена Атанацковић, „Анка Поповић“ (Ин Мемориам) Женски покрет бр. 8. 1928: 1)
[24] Organizacija Ženskog pokreta u Slavonskom Brodu osnovana je 1937. zahvaljujući Ženskom pokretu iz Zagreba („Скупшштина женског покрета“. Жена данас бр. 4. 1937: 2).
[25] Rad Skupštine se odvijao u Slavonskom i u Bosanskom Brodu („Organizovanje Aliance Ženskih Pokreta“ Женски покрет/Ženski pokret br. 8. 1926: 360-361) .
[26] Radi se o dr Ksenija Atanasijević. Videti: „Прво уступање наше университетске катедре жени“. Женски покрет бр. 8. 1923: 337-338.
[27] Godine 1923. je formirana Mala Antanta žena i to na Kongresu Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa (IAW) u Rimu sa zadatkom da okupi feminističke organizacije Kraljevine SHS (Jugoslavije), Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije i Grčke u borbi za mir. Godine 1938. ovaj savez su činili narodni ženski savezi Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, „ali kako su sve te ženske organizacije bile dovoljno povezane i u Međunarodnoj alijansi za žensko pravo glasa, dakle čisto feminističkoj organizaciji, to je potreba za jednom posebnom grupacijom sa uglavnom istim ciljevima, postojala sve manja“ („Žene Male Antante“ u: Žena danas br. 10. 1938: 10).
[28] Radi se o današnjem Oslu, prestonici Norveške. Pored Kočonde-Vodvarške u Кristijaniji su bile Isidora Sekulić i Ćirila Štebi (Jанковић 1926: 20). O Miri Kočondi-Vodvarški kao o “prekaljenoj” feministkinji piše Ksenija Atanasijević u: Женски покрет бр. 1-2. 1926: 36-43).
[29] Podatak je dala Jovanka Kecman koja pominje i „Junior sekciju“ Univerzitetski obrazovanih žena koja je 1935. osnovana u Zagrebu na čijem čelu je bila Olga Žerdik (Kecman 1978: 276, 280).
[31] Vera Kićevac-Petrović je ostavila podatak da je prikupljeno 6 miliona ženskih potpisa za mir (Вера Кићевац „Жене и Мир“. Женски покрет бр. 3-4. 1935: 50).
[32] Prikupljanje ženskih potpisa za mir u organizaciji Jugoslovenske lиge žena za mir i slobodu uz saradnju organizacija Ženskog pokreta a tamo gde nema Ženskog pokreta organizacija u sastavu JŽS uspelo je 1936. kada je prikupljeno 600.000 ženskih potpisa za mir i razoružanje (Božinović 1966: 120) .
[33] U vezi sa ovom konstatacijom reagovala je Alojzija Štebi u posebnoj napomeni datoj posle zagrebačkog izveštaja nazivajući ga netačnim (Женски покрет бр. . 1. 1933: 7). To dokazuju i njena dva teksta „Važna ovlašćenja Vladi – Samo udate žene treba da se uklone iz državne službe“ (Женски покрет бр. 1-2. 1934: 2) i „Žene u pozivu i privredna kriza“ (Женски покрет бр. 1-2. 1934: 3-6) gde ona traži da se otpuštanje u državnoj službi proširi i na muškarce i gde dokazuje da je među državnim službenicima samo 1/5 žena i da iz tog razloga ne veruje da bi se izbacivanjem žena rešila privredna kriza. Sukobi i neslaganja unutar jugoslovenskog feminističkog korpusa nisu bili izuzeci već jedan od važnih obeležja rasprava po mnogim pitanjima, ali u ovom radu neće biti šire objašnjeni. Česte su bile rasprave i u vezi sa ideologijom feminizma između Julke Hlapec-Đorđević i Alojzije Štebi, poznata je i rasprava komunistkinja okupljenih oko Жена данас sa Milcom Đurić-Topalović i Mir-Jam (Milica Jakovoljević)…
[34] Zabeleženo je da je Ženski pokret iz Zagreba pozvao zagrebačke konobarice koje je napala „sekcija konobara jugoslovenskog nacionalnog radničkog sindikata“ tekstom u novimana pod naslovom „O uposlenju konobarica po manjim zagrebačkim lokalima“ („Godišnja skupština Ženskog pokreta u Zagrebu“. Женски покрет br. 1. 1933, 6). Povod je bio taj što su „neke konobarice ogorčenim protestima odgovorile na te napadaje (koncem 1931)“ (Isto, 6). Na žalost ni jedna od konobarica se nije odazvala pozivu feministkinja.
[35] Milica Vlajić i Milena Atanacković su bile članice Ženskog pokreta iz Beograda, dr Maša Živanović je bila liderka Ženskog pokreta iz Sarajeva u čiji rad se 1935. uključila i Angelina Mojić-Ivanović dotadašnja vrlo aktivna članica Ženskog pokreta iz Zagreba.
[36] Zborovi žena su održani u: Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Skoplju, Banjaluci, Novom Sadu, Varaždinu, Jasenovcu i Šapcu. U Varaždinu je zbor žena održan zahvaljujući agilnosti članica Ženskog pokreta iz Zagreba dr Slavi Rastovčan i Ljubici Smrečki, koje su i govorile na zboru žena za žensko pravo glasa (Женски покрет бр. 7-9. 1935).
[37] Malo je poznato da je prema Zakonu o zaštiti radnika (1922), Zakonu o osiguranju radnika (1922) i Zakonu o radnjama (1931) bio zabranjen noćni rad ženama u svim industrijskim i zanatskim preduzećima, zabranјen rad ženama dva meseca pre i dva meseca posle porođaja, za koje vreme su dobijale naknadu socijalnog osiguranja. Za dojenje deteta vlasnik preduzeća je bio dužan da da pauzu radi dojenja ako je dete u stanu majke 30 min na svakih 4-5 časova rada, ako je dete u „skloništu“ preduzeća 15 minuta na isti vremenski interval. Svako industrijsko preduzeće koje je imalo više od 100 radnika među kojima je bar 25 imalo malu decu koju nisu imali kome da ostave bilo je dužno da organizuje „dečje sklonište“ o sopstvenom trošku. Radnice su imale besplatnu babičku i lekarsku pomoć za porođaj, 6 nedela pre i 6 nedela posle porođaja pravo na „potporu, a od 1932 potpora je orgraničena na dva meseca pre i dva meseca posle porođaja i pomoć za opremu živorođenog deteta“ („Statut žene“ . Женски покрет бр. 1-2. 1937: 10-11). Problem je bio u nepoštovanju zakona kod primenie ovih prava.
[38] Ovde se najpre misli na odbojan stav javnosti i veliku zainteresovanost žena u vezi sa temom ženskog oslobođenja, a ne na sam sadržaj (prim. aut.).
[39] SKOJ -Savez komunističke omladine Jugoslavije, osnovan 1919.
[40]Жена данас (Beograd, 1936-1940). Urednice su bile: Radmila Dimitrijević (1936-1937), Olga Timotijević (1938-1939), Mira Vučković i Ljerka Babić (1940). List je bio glasilo Omladinske sekcije Ženskog pokreta što znači da je to bio list KPJ namenjen ženama. Uredništvom je u praksi rukovodila Mitra Mitrović.
[41] Članci dr. Ksenije Atanasijević su navedeni u literaturi.
[42]Штеби, Алојзија. „Наши захтеви“. Жена данас, бр. 14 (1938): 3-4.
[43] Оrtografija je data kao u originalnom tekstu.
[44]U Жени данас postoje podaci o Ženskoj sekciji „Seljačkog kola“ koju je osnovala grupa zagrebačkih studentkinja i naprednih žena 1938. O tome je u tekstu „Zašto je osnovana ženska sekcija „Seljačkog kola“ izvestila Jana Ilijanić, studentkinja agronomije iz Zagreba. Ona je napisala: „Sekcija je bila osnovana već prošle godine, ali se bavila samo ispitivanjem terena i raspoloženja seljaka prema prosvjetnom radu među ženama. Stvarao se program na temelju prilika koje vladaju u našim selima i vršila propaganda za taj rad među studentkinjama i intelektualkama… Ženske sekcije sa mnogo elana i vjere u sebe i seljačku ženu odlučile su da izađu na teren… danas su se i hrvatska i srpska žena našle na istom poslu svoga oslobođenja i na putu da se preporode u svjesnu ženu… Dosadašnji rad ženskih, feminističkih društava može se nazvati pionirskim radom na buđenju svijesti naše žene. Ali taj rad još uvijek nije potpun, jer iako vrši veliki uticaj na žene, iako je dao jedan dobar kadar žena-intelektualki, svjesnih svoje uloge i potreba rada među ženama – još uvjek nije učinio sve da potpomogne stvaranju širokog, opšteg pokreta žena, a čije stvaranje moraju potpomoći i svi ostali pokreti… (Jana Ilijanić „Zašto je osnovana ženska sekcija „Seljačkog kola“ Жена данас бр. 22. 1939: 18).
[45] Sedište Alijanse Ženskih pokreta je bilo Beogradu a 1939. aktivne organizacije Ženskog pokreta su bile u: Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Banjaluci, Slavonskom Brodu, Skoplju, Prištini, Novom Sadu, Čačku, Nišu, Kragujevcu, Jagodini, Vršcu i Somboru.
[46] Оrtografija je data kao u originalnom tekstu.
[47] U Beogradu 23. novembra 1939. održana konferencija za žensko pravo glasa na kojoj su govorile: Olga Timotijević – urednica Женe данас, Milena Atanacković – Ženski pokret, dr Ana Božić – Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, Danica Zečević – Jugoslovenska liga žena za mir i slobodu, Milka Žicina – URSS (Ujedinjeni radnički sindikalni savez), Ljubica Božić – SBOTIČ (Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika), Zora Radovanović – Udruženje učiteljica, Nada Jakovljević, predstavnica poštanskih činovnica, Frida Bergman predstavnica privatnih nameštenika, Danica Pavlović – udruženje „Nezaštićena majka i dete“ Olga Alkalaj predstavnica advokatskih pripravnica i studentkinja Neda Božinović (Žene Srbije u NOB 1975: 73-74). Među govornicama su dominirale komunistkinje i članice SKOJ-a.
Tri dana kasnije Alijansa ženskih pokreta održala je svoju konferenciju za žensko pravo glasa. Prva govornica je bila KatarinaLengold Marinković kao predsednica Ženskog pokreta iz Novog Sada. Posle nje su govorile: Mohorač Milena članica Ženskog pokreta iz Ljubljane, Dušica Đukić članica Ženskog pokreta iz Niša, Zorka Karadžić predsednica Jugoslovenskog udruženja univerzitetski obrazovanih žena, Slobodanka Boba Đorđević članica Omladinske sekcije Ženskog pokreta i Milena Atanacković predsednica Ženskog pokreta. Među govornicama samo je Slobodanka Boba Đorđević bila komunistkinja (Žene Srbije u NOB 1975: 73-74).
[48] Оrtografija je data kao u originalnom tekstu.
[49] „We were Communists. We were satisfied with the Party program. But we did not talk about revolution but about women`s rights“.
[50] The break with the Women`s Alliance came in 1940, when the police informed the „ladies“ (the Youth Section`s term for the elders) that the Youth Section was Communist. The „ladies discretely and elegantly“ told the Youth Section that they had been warned and that the Youth Section would have to mute its strong professions of friendship with the Soviet Union. When the Soviet Union invaded Finland, the split became complete and the Youth Section left the Alliance.“
Богатима на овом свету заповедај да се не понесу и не уздају у богатство пропадљиво, него у Бога, који нам све даје изобилно за ужитак. Нека чине добро, нека се богате добрим делима, нека буду подашни, љубазни и нека тако себи сабирају добар темељ за будућност, да приме живот вечни. Тим. 6. 17-19.[1]
Појам „добротворка“ односи се на жену која је поклонила или завештала неку вредност (у новцу, личном раду и добрима) у корист неког општег циља (хуманитарни, просветни, духовни). При том сам у обзир узела могућност да је завештање учињено: а) у новцу или добрима; б) сопственим средствима и личним радом у оквиру женске или неке друге хуманитарне или просветне институције; ц) личним радом и прикупљеним средствима у оквиру хуманитарне или просветне институције. Намера ми је била да направим одабир биографија тако схваћених добротворки у српском народу у периоду од половине 19. до почетка Другог светског рата. Определила сам се да дам предност биографијама жена које су своје дело заокружиле до Првог светског рата. Трудила сам се да дам примере доброчинстава и са простора где је живео српски народ ван савремених граница Републике Србије. Међу женама које сам у овом раду издвојила као значајне добротворке биће и оних које рођењем нису припадале српском народу, али нас и данас њихово дело обавезује на вечну захвалност и поштовање.
Ослањала сам се на истраживање које радим већ више од десет година о знаменитим женама Новог Сада и женском активизму северно и јужно од Саве и Дунава од краја 19. века до 1953[2] (Стојаковић 2001; Стојаковић 2002; Стојаковић 2005; Стојаковић 2006; Стојаковић 2007; Стојаковић 2008; Стојаковић 2009; Стојаковић 2010; Стојаковић 2011). Важне податке сам нашла у књигама: „Српкиња, њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас“(Сарајево, 1913),„Женско питање у Србији у XIX и XX веку“(Београд, 1996) „Жена у историји српској“,Мите Ђорђевића (Нови Сад, 1912) и женској штампи на српском језику: Женски свет (Нови Сад, 1886-1914), Домаћица ( Београд, 1890-1914),Жена (Нови Сад, 1911-1914), Календару Женски свет (Земун, 1910).
У уводу сам дала информације о друштвено-политичком контексту у коме су жене живеле и радиле да би се схватили домети њиховог деловања, и да бих објаснила чињеницу да је највећи број добротворки у српском народу, током 19. века, био у Војводини.
Женске организације јужно и северно од Саве и Дунава током 19. и почетком 20. века биле су темељне добротворне институције чије су чланице хуманитарним радом, новцем и добрима помагале, издржавале и школовале генерације угрожених људи. Овакав вид добротворства се неправедно занемарује, или се само приказује кроз биографије утемељивачица организације. Обично се изостављају напори великог броја чланица које су сопственим радом одржавале живот организација, а хуманитарном раду дале мере које данас не памтимо (број акција и имена људи, жена и деце којима је ублажена патња, или омогућено школовање). Многобројне, често безимене, чланице добротворних женских организација бринуле су о најугроженијим категоријама друштва (сиромашни, деца без родитеља, удовице, болесни, хендикепирани), а често су омогућавале живот у ратом и глађу погођеним областима. Добротворне женске организације су биле живи организми, које сам у овом раду уписала међу добротворке, равноправно са њиховим оснивачицама. Као најзначајније издвојила сам: „Велико Кикиндску Добротворну Задругу Српкиња“[3] (1873), „Београдско Женско Друштво“ (1875) и „Добротворну Задругу Српкиња Новосаткиња“ (1880). Уз биографије наведених организација дала сам и кратке биографије њихових оснивачица и најзаслужнијих чланица. Издвојила сам следеће добротворке: Нину Петровић („Велико Кикиндску Добротворну Задругу Српкиња“), Катарину Миловук („Београдско Женско Друштво“ и „Српски Народни Женски Савез“) и Дафину Нану Натошевић („Добротворну Задругу Српкиња Новосаткиња“). Посебно сам издвојила биографију Савке Суботић, почасну председнице свих српских добротворних задруга и друштава укључујући и оних у Америци. Биографија Савке Суботић, прве председнице Кола српских сестара (1903-1905) и „Српског Народног Женског Савеза“ биће омаж свим безименим женама које су сопствени рад, љубав и елан уткале у безбројна доброчинства у корист сопственог народа. У корпус биографија оснивачица просветних друштава даћу биографије добротворки „Друштва Светог Саве“ у Београду: Ленке Бељинице, Катарине Барловац и Анке В. Вуковић.
Међу добротворкама, оснивачицама сопствених организација и институција одабрала сам оне за које сматрам да су имале велики значај не само за српски народ, већ и за људе свих заједница које су живеле на простору где су те институције, или организације радиле. Одабрала сам биографије: Adeline Pauline Irby, Јелене Кон i Katherine Steward Macphail. Међу добротворкама које су основале институције, а затим прикупљале средства за њихов рад даћу биографије: Даринке Грујић Радовић и др Драге Љочић.
Међу добротворкама које су дале значајне донације, у новцу и (или) добрима којима су лично располагале, за опште циљеве (хуманитарне и просветне) издвојила сам биографије Јевросиме Лакетић, Еуфемије Јовић, Марије Трандафил, Софије Пасковић, Софије Сосе Голупске, Јулијане Обрадовић, Јованке Фуфић, Марије Јакшић, Стаке М. Пејић и Анастасије Наке Спасић.
Законски положај жена као услов за добротворство
У српском народу који је током 18. и 19. века био расут у две империје, Хабзбуршкој монархији[4] и Османском царству, а јужно од Саве и Дунава имао и сопствену државу[5], еманципација жена имала је различите развојне облике, динамику и домете. Ово је важна чињеница која се мора узети у обзир када се говори о мало познатом феномену – великом, може се рећи непрегледном, броју добротворки у српском народу, нарочито северно од Саве и Дунава. Основ за давање новца и добара у хуманитарне сврхе је да жена поседује имовину да би могла да чини доброчинства и да има избор у односу на активност у јавној сфери.
Жене су, јужно од Саве и Дунава, током 19. и почетком 20. века, биле у неповољнијем законском положају у односу на жене у Хабзбуршкој монархији. Законодавство у Краљевини Србији је искључивало женску децу из наслеђа, те ако би отац умро без тестамента, браћа би имала обавезу да „пристојно удоме“ сестру. Појам „пристојног удомљења“ није јасно дефинисан, а у пракси се тумачио углавном у корист браће. Зато се на III Конференцији „Српског Народног Женског Савеза“, одржаној у Београду 3. октобра 1910. расправљало о предлогу за измену „неких чланова закона о праву наследа женске деце“ (Домаћица 1910, бр 12: 14-16). У расправи је закључено да је женској деци, поред права на наслеђе, ускраћено и право на образовање, какво је омогућено мушкој деци.
Делегаткиње, на челу са председницом, Катарином Миловук, сматрале су да треба најпре да се боре за права у вези са наслеђем женске деце. Помаци који су прављени били су резултат упорне и дуготрајне борбе, која често није могла да утажи превише легализованих „вапијућих неправди“ према женама. (Домаћица Београд 1910. бр 12: 14-16).
Право на наслеђивање, упављање сопственом имовином и право на школовање су тековине које су најпре користиле Српкиње у Хабзбуршкој монархији, а које су допринеле да се међу њима појави велики број добротворки.
Од 1894. у Војводини као делу Краљевине Угарске у саставу Хабзбуршке монархије на снази је био угарски Грађански закон, који уводи категорију грађанског брака (1896) што значи да је био могућ брак између особа различите вере, с тим да су у случају спора надлежност имали државни судови.
Угарско законодавство стављало је жену у далеко повољнији положај, него што је то био случај код аустријског Грађанског законика. Резултат повољнијих друштвених и политичких прилика северно од Саве и Дунава, које су се очитовале и у законски повољнијем положају жена, била је појава великог броја добротворки и по нека самостална привредница. То доказује и текст Јулке Срдић-Поповић под називом „Српкиње добротворке“ објављен у књизи „Српкиња њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас“ где преовлађују Војвођанке(Сарајево, 1913: 87-88).
Први камен темељац женског добротворног рада је располагање имовином у новцу и добрима. Други важан темељац су друштвено конструисане улоге које су жене имале у друштву током 19. века. Простори њиховог деловања нису били широко постављени. Још увек су ретко чињени кораци ван породичног круга. Подржаване женске улоге у јавној сфери крајем 19. века су биле организовање женских хуманитарних, ређе просветних организација (задруга). Најмасовније и за друштво најприхватљивије биле су хуманитарне организације као што су у Војводини били Друштво црвеног крста, Добро срце (Jó szív)[6] добротворне задруге, а у Србији женска добротворна друштва.
Добротворне женске организације – темељ женског хуманитарног рада
Задруге Српкиња на подручју Хабзбуршке монархије најзначајније су институције организованог деловања српских жена крајем 19. века. У почетку, основне делатности женских задруга су биле брига за сиромашне, незбринуте и напуштене људе. Касније се установљавају специфичне задужбине или фондови којима се помаже сиромашној и напуштеној женској деци, фондови за школовање даровите женске деце, а забележено је и постојање азила за старице, као и дечјег забавишта за сиромашну децу. Мало је позната чињеница да су женске организације у Хабзбуршкој монархији (па и женске организације Српкиња) била добро организована, а често и богата предузећа. Постојао је јасан систем хијерархије (чланице, потпомажуће чланице, добротворке и добротвори) и план у вези са трошењем средстава. Сваке године завршни рачун организације, уз извештај о раду, јавно су публиковани у женској и другој штампи. Добротворне задруге Српкиња су своје извештаје слале уредништву новосадског Женског света, па се овај месечник може сматрати ризницом података о женском хуманитарном, просветном и активистичком раду у пероду од готово три деценије. Српкиње у Хабзбуршкој монархији нису предњачиле у оснивању посебних организација, али су преузимале и развијале корисна искуства својих суграђанки других вера и нација. Прва женска задруга Српкиња основана је у Великој Кикинди.
„Велико Кикиндска Добротворна Женска Задруга“основана је 1872. Како је на полеђини Устава удружења[7] записано међу чланицама је било „73. Српкиње и 38. осталих чланица“, а затим је дошло до спора око употребе језика тако да су се чланице новооснованог удружења раздвојиле у посебна друштва: „Велико Кикиндску добротворну Задругу Српкиња“ и „Велико- Кикиндско Женско Удружење `Humanitas` (Nagy- Kikindaer Frauenwohlthätigkeitsverein Humanitas)“ (Стојаковић 2010: 6-7). Кикиндска задруга Српкиња је била прво удружење Српкиња које је континуирано радило до почетка II светског рата.
„Велико Кикиндска Добротворна Задруга Српкиња“ започиње са радом 1873. заслугом Нине Петровић која је била све до смрти 1908. на њеном челу (Стојаковић 2010: 8-9). На месту „начелнице“ заменила ју је Сида Пачу. Године 1908. Задруга је имала „9 добротвора, и 90 редовних чланица“, а имовину су чиниле кућа у власништву у вредности 7.663,67 круна (К) у којој је радило забавиште и готовина у износу од 18.993,59 К. (1910. је то било око 3.700$[8] ) Задруга је поред забавишта (1. мај 1891), основала и издржавала „раденичку школу“ за девојке. После велике изложбе женских рукотворина у Новом Саду 1884, на којој су Великокикинђанке имале „целу једну дворану“ Задруга је основала „српску ћилимарску школу“. „Велико Кикиндска Добротворна Задруга Српкиња“ је приступила „Савезу Српкиња (као задруга)“ основаном 1910. а од власти признатом савезу 1911. Године 1938. Задруга је у власништву имала две куће у центру Кикинде: на углу тадашњих улица Вука Караџића и Николе Пашића и у Вилсоновој улици (Стојаковић, 2010: 8).
Године 1875. у Београду је основано „прво српско Женско Друштво“ (Божиновић 1996: 66). За 1910. капитал „Београдског Женског Друштва“ износио је 25.395 динара. Исте године преко благајне прикупљено је 43.104 динара, а издато 5.850 динара (Жена, Нови Сад 1911: 317). Дом „Београдског Женског Друштва“ изграђен је 1926. а налазио се у Балканској број 17. „Српски Народни Женски Савез“ формиран је 1906. а чиниле су га следеће организације: „Београдско Женско Друштво“, „Друштво Кнегиња Љубица“, „Коло Српских Сестара“, „Јеврејско Женско Друштво“ и „Дом Ученица Средњих Школа“. Организацијом су руководиле Савка Суботић и Катарина Миловук (Лазаревић 1929: 89).
„Добротворна Задруга Српкиња Новосаткиња“ основана је 1880. Према подацима које је оставио Аркадије Варађанин новосадска задруга је 1908. имала: „… 196 редовних чланица и 32 потпомагачице.. своју кућу на спрат у вредности од 40.000 К и у готовини 20.121,39 К … и Фонд Ђорђа Ф. Недељковића од 11.581,86 К, за одело сироте школ. деце и на огрев сиротињи“(Календар Женски Свет 1910: 99) (Стојаковић 2005: 3).
Значајне тековине новосадске задруге биле су: оснивање првог српског забавишта 1892, покретање иницијативе за оснивање завода за образовање „српских забавиља“, покретање иницијативе за формирање Савеза добротворних задруга Српкиња на простору Аустроугарске и Босне и Херцеговине (основан1921) и финансирање Женске занатске школе, покретање и финансирање часописа Женски свет – женског месечног часописа који је излазио 28. година. Ова Задруга финансирала је школовање прве новосадске лекарке Корнелије Ракић, европски славне оперске певачице, Султане Цијук и прве новосадске професионалне фотографкиње, Тинке Стакић (Стојаковић 2001: 28).
Застава, Нови Сад 6 (19). октобар 1909.
Новосадски Женски свет, у броју од 1. марта 1906. у тексту „Женска удружења у Срба“ доноси попис[9] свих друштава у Хабзбуршкој монархији:
„У Угарској имамо 22 Добротворне и Просветне задруге и то: у Вел. Кикинди, Вел.
Бечкереку, Тур. Бечеју, Меленцима, Панчеву, Темишвару, Вршцу, Белој Цркви, Новом Селу, Вел. Сентмиклушу, Сегедину и Батоњи; у Новом Саду, Сентомашу, Ст. Бечеју (просветна задруга), Ади, Суботици, Сомбору, Чуругу, Ст. Футогу, Стапару (у зачетку) и Будимпешти (просветна задруга).
У Хрватској и Славонији: 22 (све су Добротворне Задруге) и то: у Карловцима,
Земуну, Ст. Пазови, Индији, Руми, Митровици, Иригу, Винковцима, Вуковару, Даљу, Осеку, Пакрацу, Броду, Дарувару, Новој Градишци, Загребу, Глини, Госпићу, Петрињи, Огулину, (у Дољ. Лапцу и Шиду су у зачетку).
У Далмацији: има 3 задруге: у Задру, Книну и Дубровнику.
У Аустрији:у Бечу (1). У Босни и Херцеговини: Има 11 Добротворних Задруга, али нису још све добиле званично одобрење. Одобрене су у Бањојлуци, Бос. Дубици, Бос. Петровцу, Приједору, Бијељини, а чекају одобрења задруге у Сарајеву, Мостару, Бос. Шамцу, Санском Мосту, Дољ. Тузли и Брчком…У Србији: поникоше више женских удружења. Најстарије и најјаче је Женско друштво у Београду које има по Србији 25 својих подружница …Поред овог друштва и његових подружница постоје у Крагујевцу и Шапцу још два самостална друштва која су такође у свом кругу основала радничке школе за женску децу. Мимо ових удружења поникоше у Београду у новије доба засебна женска удружења… Друштво Кнегиње Љубице… Коло Српских Сестара … са подружницама у 18 места…Друштво Девојачког дома… Материнско Друштво и Српско-јеврејско женско удружење… Имамо и у Америци две Добротворне Задруге Српкиња у Сан Франциску и Билмердингу (Српско прав. сестринство ´Св. Петка´)…“
У тексту Аркадија Вараданина „Женских удружења међу Српкињама“ број задруга је већи: „… у Аустро-Угарској, Босни и Херцеговини, као и Америци има свега 5441 чланица (сваке врсте), а имање им у готовини и другим поседима износи К 927.514,47. Од тог капитала више од трећине поседује сама просветна задруга св. Мајке Ангелине у Будимпешти…“ Америчка удружења у Сан Франциску и Чикагу према забелешци Варађанина, учествовала су са 4720 К или тадашњих 944 USA $. Према односу америчког долара и аустроугарске круне, који је у истом тексту записао Варађанин /1 USA $ вредео је 5 К./ вредност задружне имовине Српкиња Аустроугарске, Босне и Херецеговине и Америке од 927.514,47 К вредела је 1910. године 185.502,89 USA $ (Календар Женски сбет 1910. Земун стр. 97-106)
Оснивачице и лидерке српских, добротворних, женских задруга заслужне су за успешан рад организација. Међу њима сам издвојила следеће:
Петровић Ана Нина (Велика Кикинда, 1833 – Сегедин, 1908) је оснивачица првог модерног удружења жена код Срба: „Велико Кикиндске Добротворне Задруге Српкиња“ 1873. Рођена је у угледној породици Кенђелац у Кикинди. Њен отац и брат су били на челу „Диштрикта Велико Кикиндског“ а мајка јој је била из „породице Дукине из Осека“ (Женски свет, бр. 1. 1908: 9-10). У родном граду се удала за кикиндског лекара, Јована Петровића. После изложбе женских рукотворина у Новом Саду 1884., где су кикиндски ћилими и рукотворине заузимали читаву дворану, Нина Петровић је у Кикинди основала „српску ћилимарску школу“, а приписује јој се део заслуга за отварање „ткалачке творнице“ која је у моменту њене смрти припадала Лази Дунђерском. Њена заслуге су и оснивање „српског православног забавишта“, „српске жен. раденичке школе“ и „Девојачког Кола“ у оквиру „Велико Кикиндске Добротворне Задруге Српкиња“, као и „заодевање 100-150 сиротих ученика и ученица из срп. осн. нар. школа“ сваке године (Женски свет, бр. 1. 1908: 9-10).Њен најзначајнији допринос еманципацији жена је на пољу „подизања народне индуструје“ када су „женске рукотворине“ постале цењени извозни производи, а жене на селу добиле могућност запослења и зараде. Нина Петровић је одликована почасним чланством „Добротворне Задруге Српкиња Новосаткиња“, „Београдског Женског Друштва“, а одликована је и „српским Орденом Крста“ (Стојаковић 2010: 15).
Дафина Нана Натошевић ( Нови Сад, 1831-1911)је рођена у породици угледног новосадског адвоката и градоначелника Григорија Јовшића. Од удаје за др Ђорђа Натошевића, лекара и реформатора српских народних школа у Угарској, током неколико деценија наћи ће се у средишту културног, просветног и политичког живота новосадских Срба. У време оснивања прве женске организације у Новом Саду 1867. састављене од Новосађанки различитих вероисповести, Нана је „загазила у родољубиви двор пок. кнеза Михајла у Београд да прибави 500 дуката добровољних прилога“ (Стојаковић 2001: 87). Како су се у основаној организацији Српкиње осећале подређено, женско друштво, око Нане Натошевић основало је „Добротворну Задругу Српкиња Новосаткиња“ 1880. Нана је била прва „часница и прва потпредседница“ Задруге, која је поводом двадесет пет година рада те институције, проглашена за почасну чланицу.
Она је била једна од десет угледних Новосађанки, које су на иницијативу Савке Суботић, потписале захтев, упућен српском Народно-црквеном сабору, да се дозволи отварање девојачке школе. У неколико наврата организовала је прикупљање средстава за рад школе. После смрти Ђорђа Натошевића, Нана је „Српској Вишој Девојачкој Школи“ поклонила библиотеку „од 4000. књига“ (Исто, 87 ). Захваљујући, њеној агилности, у Новом Саду је 1875. основана „филијала“ Црвеног кста. За време Српско-турског рата (1876-1877) у њеној кући су Новосађанке припремале завоје за рањене и новчане прилоге за српско становништво. Организовала је и учествовала и у другим хуманитарним акцијама: помоћ поплављенима у Сегедину (1879), пострадалима у пожару у Сарајеву (1879), прикупљању средстава за штампање Змајеве „певаније“ када је сама прикупила „157 дуката и 5 форинти“ (Исто, 87 ). Умрла је у Новом Саду где је и сахрањена.
Савка Суботић ( Нови Сад, 1834 –1918) је рођена у новосадској породици Полит. Као седамнаестогодишњакиња се 1851. удала за Јована Суботића угледног доктора права, касније познатог српског политичара, писца, председника Матице српске и једног од првака српске политичке и културне сцене северно од Саве и Дунава 19. века. Предводила је акције за отварање виших женских школа у Војводини. Залагала се за квалитетно образовање жена као предуслов за њихову квалификацију за нова занимања Осмислила је и реализовала сопствени програм економског оснаживања сеоских жена кроз “подизање домаће индустрије“ (Савка Суботић, 1904). Користећи знање и вештину сеоских жена у изради платна ћилима, одеће… прилагодила их је европским стандардима што је омогућило да се српско платно и ћилими нађу на светској пијаци.
У књизи „О нашим народним тканинама и рукотворинама“ (Нови Сад, 1904) Савка Суботић је оставила драгоцена сведочанства о раду са женама на селу. Поред домаће радиности учила их је правилној хигијени, превенцији болести, благотворном дејству сунца, чистог ваздуха, правилном неговању болесника, потреби ношења одеће од природних материјала, правилном спремању и чувању хране, неговању деце… Оставила је податке о знању, вештинама, поносу и креативности сеоских жена. Оне су схвативши потребе времена у коме су живеле и законе понуде и тражње, а на основу знања вештина и креативности у изради ћилима, платна на подстрек и савете Савке Суботић продавале сопствене рукотворине (ћилиме, платно, вез) у читавој Европи (Суботић, 1904).Такође је скупљала народно фолклорно благо и бавила се проучавањем и тумачењем орнамената на тканинама.
Била је међу ретким женама тога доба која је имала сопствени поглед на економску политику Србије у односу на развој производних снага и како је сама писала „социално-економске одношаје“ у окружењу. Свој став о свету формирала је на основама материјалистичке философије Хекела[10], Бихнера и Молешота коју је „без менторства освојила“ (Савић-Ребац 1988: 409). Њено дело се остварило кроз непосредан рад са омладином, а пре свега са женама на селу. Зато се акције које је предузимала често приписују колективним успесима жена на селу или у женским задругама. Савка Суботић није много писала.
Предавања, говори и прилози редовно су јој и најчешће објављивани у новосадском Женском свету (Како да заштитимо нашу домаћу индустрију, бр. 2. 1898; Говор на главном скупу Женског друштва у Београду,бр. 7. 1898; Говор у Сиротном дому у Београду, бр. 9. 1898; Сватовски обичаји код неких страних народа (превод) и Успомене Савке Суботић, бр. 4. 1899; Пролеће у Цариграду, бр. 7. 1906; Предавање на Духове у Вуковару, бр. 8. 1906; Говор на десетогодишњој прослави Добротворне Задруге Српкиња Сомборкиња бр. 2. 1907; …).Најзначајније предавање Жена на истоку и западу објављено је 1911, а њена чувена (О)порука објављена је у Женском свету 1914.[11] Књигу О нашим народним тканинама и рукотворинама написала је по сећању 1904. Афоризми „рефлексије“ и путописи штампани су у новинама (углавном) на српском језику крајем 19. и почетком 20. века. Аркадије Варађанин је оставио податак да су јој афоризми штампани и у „американским новинама“, па је можемо сматрати једном од првих афористичарки код нас.
Због великих заслуга на плану борбе за женска права готово сва удружења Српкиња изабрала су је за почасну чланицу. Била је прва председница Српског народног женског савеза. Била је одлична реторичарка, а након предавања у бечком Научном клубу 1910. названа је „Der Mutter ihres Volkes“. У Европским оквирима је била позната као боркиња за женска права. Данас знамо да је сарађивала (или је познавала) Carie Capman Catt[12] (Женски свет бр. 1. 1914: 3.), Rosiku Schwimmer [13] Рускињу Губаревич, а док је Савка била водећа личност Српског народног женског савеза у посету долази и Bertha Pappenheim[14]. Године 1911. на позив угарских феминисткиња одржала је предавање о положају жене у Србији. Говорила је на VII међународном конгресу за женско право гласа у Будимпешти одржаном од 15. до 20. јуна 1913. Савка Суботић је била почасна чланица: „Конгреса за женско право гласа у Штокхолму“ (Женски свет 1911: 160), „Женског друштва из Амстердама“ (Женски свет 1909: 18). Њен утицај је био толики да се Лав Толстој преко Савке Суботић „захвалио српском народном женском савезу на честиткама за 80-ти рођендан“ (Женски свет, 1909: 18).
За свој рад добила је одликовања руског и српског двора и награду на Париској изложби 1900. О њеном делу писала је европска штампа:Le Temps, La Revue Slave, L`Entete (1906), Das Wiesen für Alle – где је проглашена за“Der Mutter ihres Volkes„(1905), Jus suffragii (1908), Дамскій миръ (1911),Neuse Pester Journal (1911), а текстове о њеном раду објављивани су у бечким и пештанским листовима и у посебним издањима поводом конференције Црвеног крста у Лондону , Конгреса жена у Риму (Женски свет бр. 1 1907: 18-19). И поред тога што је била почасна чланица готово свих женских удружења била је у исто време велика критичарка извештачености, претеривања, склоности ка трошењу и другим пропустима који су били чести код већине жена грађанског слоја у то доба. Умрла је у Новом Саду, а сахрањена је у Земуну.
Катарина Миловук (Нови Сад 1844 – Београд 1913) је рођена у породици Ђорђевић у Новом Саду. Школовала се у Русији. Године 1861. је завршила Гимназију у Николајеву („николајевски курс“) и положила велики државни испит на Универзитету у Одеси. Као деветнаестогодишњакиња је 1863. постављена за управницу Више женске школе у Београду на чијем челу је била до 1893. Написала је уџбенике из педагогије и методике (1866), увела стране језике и наставу клавира у програм школе. Њеном заслугом у Београду је 1875. основано „Београдско Женско Друштво“, које је затим основало и издржавало Радничку школу и „Пазар“ као и лист Домаћицу (1879-1914, 1921-1941).
После пензионисања у Солуну је основала и управљала Српском вишом девојачком школом где су се школовале девојке из крајева са турском влашћу. После Балканских ратова ради збрињавања сирочића основала је „Чувалиште Св. Јелена“. Од 1910. на месту председнице „Српског Народног Женског Савеза“ наследила је Савку Суботић. Мање је познато да је основала прво „Женско Музикално Друштво“ (1889-1891) и превела роман Берте фон Сутнер (Bertha von Suttner) „Доле оружје“(1900). Роман је утицао на ширење свести о пацифизму.
Катарина Миловук је представљала Српски народни женски савез [15] на VII Конгресу Интернационалне алијансе за женско право гласа (IWSA) одржаног у Будимпешти 1913. У посебном додатку часописа Жена и друштво, уреднице Rosika Schwimmer , међу фотографијама најзначајнијих представница IWSA налази се и њена. Катарина Миловук и др. Поликсена Шишкина из Петрограда биле су једине жене словенског порекла којима је припало то признање. Њен углед у друштву је био толико велики да је 1897. Касациони суд њен захтев да је упишу у бирачки списак одбијен само са једним гласом против. Од Народне скупштине 1902. тражила право гласа за запослене жене. И овај захтев је одбијен. Умрла је у Београду где је и сахрањена. Гробницу је купило „Београдско Женско Друштво“.
„Miss Irby“ и Марија Трандафил
Низ великих добротворки, које су лично богатство уложиле у више фондова и добротворних акција, мора започети од најзначајније – Марије Трандафил. Она је једна од пет жена чије су се биографије нашле у књизи проф. Андре Гавриловића „Знаменити Срби 19. Века“ (Загреб, 1903: 28).
Марија Трандафил (Нови Сад, 1816[16] – Нови Сад, 1883) је рођена у богатој новосадској породици Поповић. Маријин отац је био новосадски трговац грчког порекла, Ћира Поповић, а за мајку се зна да је родом била „Тајчевићева из Осека“. Родитељи су јој рано умрли, па је Марија постала штићеница рођака, трговачке породице Хаџи-Кири Николића из „Осека“ у чијој кући је живела. Хаџи-Кири је 1832. са „непуних шеснаест година“ удаје за свог деловођу, Јована Трандафила коме је тада било четрдесет година (Јоцић 1904: 94) .
Капитал, који је Марија у виду мираза унела у брак, послужиће као замајац за успешне трговинске послове Јована Трандафила. Лука Јоцић је забележио да се Јован обогатио „на памуку“ и „караванима сукна из Ердеља“ (Исто, 96). У Осеку је имао главну радњу и две велике куће из чијих су се прихода, много касније, помагале „осечка, новосадска и сомборска болница“ (Исто, 95), а на основу тестамента Марије Трандафил. Још за живота Јована Трандафила супружници су, оставши без преминуле деце Косте и Софије, сачинили тестамент 1860. којим су велики део имовине оставили у добротворне сврхе.
После смрти мужа 1863. Марија Трандафил је морала да води четири парнице (укључујући спор са братом, познатим новосадским трговцем Марком Поповићем), јер су њени, или Јованови мушки сродници сматрали да она, као жена, није способна да управља добрима и издржи судске процесе. Изборивши се за управу над сопственим добрима Марија Трандафил је сама двадесет година стицала и увећавала капитал, претварајући га у различита завештања. Успела је да увећа богатство и формира нова завештања мењајући првобитни, заједнички тестамент. Њено најпознатије завештање је „Заведеније Марије Трандафил за српску православну сирочад“[17] у Новом Саду, у чијој се згради сада налазе Матица српска и Библиотека Матице српске. Фонд који је одредила за ту намену требало је „да нарасте“ толико да се заклада може издржавати из сопствених прихода. Тек 1912. изграђена је зграда по нацрту архитекте Момчила Тапавице, а 1926. здање је примило двадесетак питомаца. Матица српска се у зграду уселила 1928. а ново сиротиште изграђено је на Сајлову. За десет година рада Завода Марије Трандафил школу је завршило око стотину питомаца. Велика добротворка се одлучила да омогући знатан број ученичких стипендија кроз – „Закладу Марије Трандафил за новосадске гимназијске ђаке“под патронатом „Новосадске Српске Велике Гимназије“. Поред те закладе помагала је и друге сиромашне ђаке и сиромашну децу да се образују на вишим школама, али и да постану добре занатлије и тиме допринесу подизању културног и предузетничког капацитета српског народа. Матица српска и Новосадска црквена општина биле су баштиници значајних завештања Марије Трандафил. У тренутку њене смрти вредност свих њених завештања износила је 700.000 форинти. У књизи „Српкиња, њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас“ (Сарајево 1913.) на 88. страни дат је следећи податак: „Марија Трандафиљка, родом из Новог Сада 1814. оставила је после себе 1.400.000 круна на стипендије и на фонд за удају сиромашних дјевојака, те за болнице и за ´Завод за српску православну сирочад´…“
Посебну наклоност Марија Трандафил је имала према новосадској Николајевској цркви, сматрајући је задужбином јер су у њој покопани деца и супруг – Софија, Коста и Јован. Она се брижно старала за обнову и одржање ове цркве, али исто тако и за земаљске потребе свештеника, црквењака, свештеничких удовица, црквених хорова. Од католичке заједнице у Новом Саду захтевала је нацрт и финансијски план за изградњу и украшавање у Буни[18] порушене Јерменске цркве. За ту намену дала је 12.000 форинти. При том је добила јавну захвалност католичке заједнице Новог Сада и самог калочког бискупа др Лудвига Хајналда.
На вест о смрти добротворке у Новом Саду је „скоро три дана … хиљадама људи и жена овдашњих и са стане долазило, да још последњи пут виде ако и мртав лик ове велике довротворке и праве матере сиротињи…“ (Јавор, Нови Сад 23. 11.1883: 1348). Чинодејствовао је епископ Бачки, Василијан Петровић уз велики број свештеника из Новог Сада и других места. Дирљив говор је одржао др Илија Огњановић, бивши штићеник Марије Трандафил. Телеграм саучешћа Луки Јоцићу, управнику свих њених добара, упутио је „Њег. Светост –Герман“ из Беча који је на погребу био заступљен „епископом и придворним свештенством“ (Исто, 1348). У тексту објављеном у листу Јавор од 23. октобра 1883. објављен је и тестамент Марије Трандафил са побројаним добрима и њиховом наменом.
Марија Трандафил је оставила и посебан фонд из кога је требало да се у Николајевској цркви држе службе на следеће дане: Св. Јован Крститељ, Св. Никола, Марија Магдалена и Тодорова субота. Последњом обновом Николајевске цркве с краја 20. века, бетониран је под и нема ознака где су тачно сахрањени Софија, Коста, Јован и Марија Трандафил. Високо на стубовима у цркви постављене су плоче које сведоче да су ту сахрањени Марија и Јован Трандафил. На кућама у Пашићевој, Дунавској и Милетићевој, које су биле њено власништво нема никаквих ознака. А нема ни јерменске цркве порушене да би се изградио један савремени булевар у Новом Саду. Трг на који се наслања зграда Матице српске данас носи њено име као и најмодернија основна школа у новосадском предграђу, Ветерник.
Као велика добротворка у српском народу је запамћена и Енглескиња Аделина Паулина Ирби чији је добротворни рад трајао „четрдесет пет година“ а после смрти је „српским друштвима у Сарајеву Просвјети и Добротворној Задрузи Српкиња“ оставила имање у вредности 700.000 круна (Српски књижевни гласник 1911: 557).
Adelina Paulina Irby (Boyland Hall /Engleska/), 1831- Сарајево, 1911) остаће у памћењу српског народа као велика добротворка „Мис Ирби“. Она је уз књегињу Мешчерску једина странкиња која се нашла у одабиру „знаменитих и заслужних жена“ који је објављен у Календару Женски свет за 1910 ( 71-72). Њено доброчинство се граничи са подвигом у коме је подједнака количина доброчинства, храбрости, истрајности и способности.
Сусрет са балканским народима за „Мис Ирби“ је био резултат њене жеље да упозна Словене који су шездесетих година 19. века живели у Турској империји. Током 1861, 1862. она је са сапутницом и пријатељицом „Мис Мекензи“ (Georgena Muir Mackenzie) на коњима прокрстарила „кроз Турску у Европи“ и обишла Бугарску, Србију (укључујући део Срема), Црну Гору, Босну, Далмацију и Хрватску, учећи језике, обичаје и услове у којима су балкански Словени живели. Своје искуство „Мис Ирби“ и „Мис Мекензи“ преточиле су у књигу „Међу Карпаћанима“ (Српски књижевни гласник, 1911: 558). Друга књига је објавиљена у Енглеској 1867. У преводу Чедомиља Мијатовића књига је објављена 1868. као „Путовање по словенским земљама Турске у Европи“. Следеће године је из штампе изашло ново издање на енглеском језику са три нове главе о Босни и Херцеговини и предговором енглеског државника, В. Гледстона (W.E. Gladstone). Књига је штампана и у Њујорку 1886. (Српски књижевни гласник, 1911: 559).
Доброчинство „Мис Ирби“ започиње у Сарајеву 1866. када сопственим средствима отвара „женску школу са интернатом за Српкињице православне вере“ (Календар Женски свет за 1910: 71). Ту девојке добијају основна школска и домаћичка знања, а добротворка се старала и за њихове миразе јер им је давала „најпотребније покућство“ (Исто, 71).
У време Херцеговачког устанка (1875-1878) сагледавши стање избеглог становништва – „робља српског из босанских и херцеговачких крајева побеглог у аустро-угарске покрајине“ (Исто, 72) она је у Лондону основала одбор који је прикупљао и редовно слао средства за помоћ избеглицама, расутим у Аустроугарској, Црној Гори и Србији. Енглеска јавност је преко извештаја и писама „Мис Ирби“ могла да прати дешавања за време и после Херцеговачког устанка, и обавештава се о стању избеглог становништва и насиљу Турака. Једно такво писмо је упутила уреднику Тајмса 22. јануара 1876. у коме је описала сву тежну положаја око 30.000 избеглица који су пред Турцима побегли у Војну крајину, на аустријску територију.
Помоћ су избеглом становништву делиле „Мис Ирби“ и „њена помагачица Мис Џонстонова“ (Исто, 72). Зна се да је од краја 1875. до средине 1879. за све видове помоћи угроженима утрошена сума од „3.955.566 круна у злату, а да је од те суме за школе и стипендије утрошено 879.783. и 53 хелера“ (Ђурић 1966: 10). Делом прикупљеног новца „Мис Ирби“ је основала у околини Пакраца 22 школе, у Далмацији 4 школе и једно „склониште за сирочад изгинулих босанско-херцеговачких бораца“ (Календар Женски свет за 1910: 72). После Берлинског конгреса 1878. Аустроугарска је добила право да окупира Босну и Херцеговину. Тада настаје период повратка избеглог становништва, а „Мис Ирби“ је учествовала у пружању помоћи повратницима. Тако је током зиме 1878-1879. на босанско-далматинској граници делила помоћ становништву. Забележено је да је ту помоћ примило око 27.000 људи. У новосадском часопису Жена постоји податак да је 1911. вредност завештања „Просвјети и Добротворној Задрузи Српкиња“ износила 279.000 круна и да ће се експроприсати „један дио замљишта“ које је било део завештања за потребе града Сарајева (Жена бр. 12. 1911: 764). Споменик „Мис Ирбијевој“ освећен је на Спасовдан у Сарајеву 1914. (Женски свет бр 6. 1914: 147). Доброчинство Аделине Паулине Ирбy једно је од најупечатљивијих подвига које је дубоко уткано у памћење српског народа.
Брига о деци је била одговорност жена
Нови Сад је град који има дугу традицију у збрињавању угрожене деце. Дечије село, школа „Милан Петровић“ и Дом за децу и омладину ометену у развоју „Ветерник“ у Ветернику наставак су традиције коју су започеле Јелена Кон, Даринка Грујић Радовић и Katherine Steward Macphail. У Београду је најтежи посао збрињавања тек рођене деце започела др Драга Љочић.
Јелена Кон (Eisenstadt/Ајзенштат (Аустроугарска), 1883 – Нови Сад, 1942) је рођена као Јелена Шпицер, а удајом за познатог новосадског трговца и угледног члана Јеврејске општине Јулија Кона постала је Новосађанка. Током економске кризе двадесетих година 20. века започела је посао организовања хуманитарне организације „Кора хлеба и Дечије обданиште“ и за своју идеју придобила целокупну новосадску јавност.
Била је то екуменска организација која је помагала угрожене без обзира на веру и нацију. У рад организације биле су укључене Новосађанке свих вероисповести. Друштво је почело са радом 1925. у простору Хигијенског завода, а старало се о деци без родитеља и о сиромашној деци, да би касније основано дечије обданиште, ђачка трпеза и дом за одојчад у чијем саставу је радило медицинско саветовалиште.
Захваљујући енергичном залагању Јелене Кон и заначајним донацијама нови дом „Коре хлеба“ је изграђен 1933. под покровитељством краљице Марије. Сиромашним Новосађанима је 1932. подељено 11.920 кг хлеба… Свако јутро су у обданиште Друштва у које су најпре примана деца без оца, од 1 до 6 година, која су мајке доводиле, а по њих долазиле увече. Деца су ту добијала три оброка, била медицински збринута и „учила се лепом понашању, реду и чистоћи“ (Стојаковић, 2001: 35). О деци узраста 3-6 година старала се васпитачица. Деца сиромашних родитеља без обзира на веру која нису имала „топао ручак“ долазила су у Ђачку трпезу. У зимском периоду задржавана су у топлим просторима Друштва све до поласка у школу. У оквиру Ђачке трпезе 1932. подељено 75.000 порција хране. Млечна кухиња у оквиру „Коре хлеба“ основана је 1930. У њој су се под надзором лекара припремала „лековита млека и млечне смеше“ за одојчад (Исто, 35 ). Апаратура која се користила за те сврхе била је најмодернија и најскупља која се могла набавити. Да би осигурала приходе организације Јелена Кон је организовала многобројне хуманитарне концерте. На њен позив у Новом Саду су концертирали Бронислав Хуберман (Bronislaw Huberman) 1928, Артур Рубинштајн (Arthur Rubinstein) 1929, гудачки квартет из Дрездена 1936, а сав приход је био намењен њеним штићеницима. Чак се и гостовање Жозефине Бекер (Josephine Baker) (без веродостојне потврде) приписује њеном успешном посредовању. За време Другог светског рата током злогласне рације 1942. Јелена Кон је као Јеврејка ухапшена и убијена. Бачена је у Дунав, заједно са великим бројем Новосађана, Јевреја и Срба.
Katherine Steward Macphail ( Кетрин Стјуарт Мекфејл, Scotland, 1887- St. Andrews (Scotland), 1974) је са успехом дипломирала медицину 1911. на Qeen Margaret College на Универзитету у Глазгову. По избијању I светског рата, 1915. прикључила се Scotish Women`s Hospital for Foreign Service. Радила је као лекарка-хирург у болницама у Србији под патронатом Шкотске федерације сифражетских организација. Њој је тада било 28 година. У изузетно тешким условима, пожртвовано и предано она је са другим Шкотланђанкама радила у Kрагујевачкој, затим Београдској војној болници, где је оболела од тифуса. После опоравка била је распоређена на рад у Битољску болницу која је током Солунске операције била на самој линији ратних дејстава.
У слободном Београду 1919. K.S. Macphail је формирала Енглеско-српску болницу, прву дечију ортопедску болницу код нас. Ту је основала прву школу за медицинске сестре и за стручно оспособљавање лекара. Зграду болнице је 1934. откупило Министарство здравља. Током четрнаестогодишњег рада у болници је лечено око 8.600 деце (Микић, 1988 : 197).
Захваљујући пријатељици, Даринки Грујић, чију је установу у Сремској Каменици често посећивала, она је купила кућу у Сремској Каменици (у ул. Марка Орешковића 1) и ту је изградила нову дечију ортопедску болницу. Њој је тада било 47. година. Енглеско-југословенска дечија боница у којој су лечена деца оболела од туберкулозе костију и зглобова, сколиозе, рахитиса… почела је са радом 1934. Била је под патронатом краљице Марије, а рад су делом финансирали Фонд за спасавање деце из Енглеске и Министраство здравља Краљевине Југославије.
Њен живот није био само медицина. Она је била пасионирана чланица Београдског ауто-клуба и одлична фотографкиња, импресионирана нашим народним ношњама. За време Краљевине Југославије одликована је Орденом Св. Саве и Орденом српског Црвеног крста.
Почетком II светског рата болница престаје са радом. K.S. Macphail је морала да напусти свој дом у Сремској Каменици. Вратила се у лето 1945. доносећи опрему и санитетски материјал. Тада је обнављен рад болнице, али нова власт јој дозвољава да ради уз велико подозрење и то само у оквиру УНРЕ. Године 1947. болница је национализована, а она је била присиљена да престане са радом и да оде из земље. У социјалистичку Југославију се вратила 1954. када је последњи пут обишла своју болницу. Тада је изабрана за почасну грађанку Сремске Каменице. Српско лекарско друштво је 1973. изабрало за почасну чланицу. Одељење за ортопедску хирургију, које је радило у згради болнице, коју је купила, названо је по њој, а у дворишту бонице трудом Друштва лекара Војводине постављена је њена биста. Др Katherine Steward Macphailје умрла у родној Шкотској, где је и сахрањена.
Даринка Грујић-Радовић (Крагујевац, 1878 – Београд, 1958) рођена је у Крагујевцу у имућној породици Радовић. Завршила је Вишу девојачку школу у Београду. Пре Другог светског рата је у у Америци, где је једно време боравила и била избрана за председницу организације „Српска жена“ у Њујорку. Захваљујћи средствима које су прикупили чланови српске заједнице у Америци, Даринка Грујић Радовић је 1914. донела санитетску помоћ у ратом опустошену Србију, пуну избеглица.
У маси народа који се повлаче са војском најугроженија су била деца, међу којима је било много ратне сирочади. У тој ситуацији Даринка Грујић-Радовић је новцем Џона Фротингема (John Frotingham) организовала први прихватни избеглички центар у Скопљу 1915. Пратећи реку избеглица она је организовала домове и прихватне центре за децу, од којих су неки имали и школе са забавиштем (Солун, Ница). У ослобођеном Београду основала је дом за децу у чијем саставу су радиле: шивачка радионица и чарапара у којима су запослене углавном старије сиромашне жене, којима је то био једини извор прихода.
Године 1919. Даринка Грујић-Радовић је београдски дом оставила на бригу „Београдском Женском Друштву“ а она је у Сремској Каменици основала Српско-американски дом који се налазио у дворцу Марцибањи-Карачоњи. Године 1929. дворац је откупљен и тако је основана „Задужбина Џона Фротингхама“. Дом је имао одељење за: децу основце, гимназијалце, децу у трговачкој, учитељској и занатској школи, уметничко одељење за народни вез, салон за израду одела, одељење за ткање са курсом ткања, читаво мало газдинство. У Дому су дозволом Министарства трговине и индустрије отворене Нижа и Средња занатска женска школа. Дом је затворен 1930. Даринка се и даље волонтерски старала о деци без родитеља, али сада у Београду, где се преселила. Остаће забележено да је кроз институције које је она оснивала и водила прошло око 2 250 деце. За своје изванредно дело одликована је Орденом америчког Црвеног крста. Даринка Грујић-Радовић није имала времена за лични живот. Умрла је у Београду, где је и сахрањена.
Драга (Љочић) Милошевић (Шабац, 1855 – Београд, 1926) је прва Српкиња која је окончала студије медицине на Универзитету у Цириху 1878. Рођена је у Шапцу у породици Диме и Марије Љочић, цинцарског порекла. У родном граду је завршила основну школу. Вишу женску школу завршла је у Београду а затим започела студије фолософије на Великој школи. Године 1872. уписала је медицину на Универзитету у Цириху. Циришки универзитет је први отворио врата женама па је Драга Љочић била у прилици да се упозна са социјалисткињама Анком и Милицом Нинковић и да стекне пријатељице међу лекаркама из читаве Европе. Међу њима ће се издвојити Марија Фјодоровна Сиеболд рођена у Риги у протестантској породици 1849. Она ће са Драгом Љочић доћи у Србију где ће једно време радити као лекарка.
Током Српско-турског рата (1876-1877) Драга Љочић је прекинула студије да би радила као лекарка у ратом захваћеној Србији. По добијању дипломе у Србији је 1879. положила Државни испит да би могла да ради као лекарка, прво као помоћна лекарка у Државној болници у Београду, а затим и у фабрици Монопола дувана. Као лекарка је учествовала у Српско – бугарском рату (1885), Првом и Другом балканском рату (1912-1913) и Првом светском рату (1914-1918). У мирнодопским условима је обављала лекарску праксу преко тридесет година и за то време стекла поштовање стручне јавности и пацијената. Године 1883. удала се за Рашу Милошевића, једног од првака Радикалне странке, који је током политичког обрачуна краља Милана и радикала осуђен на смрт (касније је смртна казна замењена казном затвора).
Драга Љочић је учествовала у јавном животу као оснивачица и чланица многих женских удружења. Била је оснивачица „Материнског Удружења“ у Београду, Српског лекарског друштва (од оснивања 1880) и Друштва београдских женских лекара основаног 1920. Поводом седамдесет година живота и тридесет година рада одликована је почасним чланством у Женском покрету. Ипак њен хуманитарни рад највише је везан за „Материнско Удружење“. Новосадски Женски свет у броју од 7.02.1906. на 25. страни доноси између осталог и овај текст:
„.. На Материце децембра 1904. основано је Материнско Удружење коме је цел да новорођену сиротну и напуштену децу, која су лишена неге материнске, прими у своје закриље, да их однегује до школског узраста и да их онда преда општини или Дому Сиротне деце који од 26 година већ постоји у Београду…“
Захваљујући угледу и залагању Драге Љочић Дом је добио зграду у тадашњој Студеничкој улици. Драга Љочић се међу првима ухватила у коштац са проблемом велике смртности деце, нарочито одојчади у српском друштву. Такође се међу првима суочила са проблемом напуштене деце. У том послу од почетка са њом је била и Сара Карамарковић. Да је проблем смањења смртности деце био један од њених приоритетних задатака говори и њен превод књиге Марије Манасејине „Гајење мале деце“ (Годишњица Николе Чупића, Београд 1885). Европској јавности је био познат њен подвиг. Лекарка Unna Ruhnow је објавила два текста под насловом „Prakticirende Aerztinnen der Gegenwart“ [19] у марту и јулу 1898. у немачком часопису Illustrirte Zeitung[20] где је дала биографије двадесет осам европских лекарки међу којима је било пет лекарки из Србије. Др Драга Љочић је у том одабиру имала врло значајно место.
Драга Љочић је била активна у „Српском Народном Женском Савезу“. Значајан је њен активистички рад за изједначавање услова рада факултетски образованих жена са мушкарцима истог образовања на истим пословима. Заједно са председницом Савеза, Катарином Миловук агитовала је „да се женскиње са истом квалификацијом и као и мушки изједначе са платама“ (Домаћица 1911: 95) као и о праву на наслеђе женске деце. Колико је њен пример био значајан за еманципацију жена сведочи и чланак о др Драги Љочић из пера Савке Суботић, једне од најзначајнијих боркиња за женска права крајем 19. и почтком 20. века код нас, где између осталог пише:“ Др Драга Љочић је такође много допринела својим подузетним духом, својим знањем и пожртвовањем за опште добро, бистрењу појмова о еманципацији жена у нашој српској интелигенцији.“[21] Данас једна улица у Београду носи њено име.
Јужно од Саве и Дунава
У књизи „Српкиња, њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас“(Сарајево, 1913: 87-89) тексту Јулке Срдић-Поповић о српским добротворкама наводе се имена следећих добротворки које су живеле јужно од Саве и Дунава: Даша Савић и Мара Рајковић из Сарајева, Јованка Фуфић из Травника, Марија Јакшић из Дервенте, Марица Смољчић из Праче. Поменуте су и: Даша Будимлић из Сарајева која је оставила своје имање „српској црквеној опћини у Сарајеву“; Ана Добривојевић из Босанске Крупе која је „обасула свој народ многим доброчинствима“; Јелисавета Чавраковић из Београда која је оставила „преко 10.000 динара на просветне цељи“; Јока Илић која је оставила 10.00 К (круна) Београдској трговачкој омладини; Катарина Митровић из Чачка која је оставила кућу чачанској гимназији, а „овећу своту школама и напуштеној српској дјеци“; Сара Јовановић из Г(њ)илана „у бившој Старој Србији која је поклонила српској основној школи половину свог иметка; Београђанка Драгиња Петровић која је основала закладу вредну 20.000 динара „за питомце духовне академије.“ Забележена су доброчинства Јевросиме Лакетић из Херцег Новог, Јованке Фуфић из „Лијевна“, Марије Јакшић из Славонског Брода, Ленке Бељинице, Катарине Барловац и Анке Вуковић из Београда. Мита Ђорђевић се одлучио за много ужи списак, дајући предност добртворкама јужно од Саве и Дунава. (Ђорђевић, 1912: 19-34). Оба поменута извора истакла су подвиге дародавки Друштва Светог Саве: Ленку Бељиницу, Катарину Барловац и Анку Вуковић, затим доброчинства Јевросиме Лакетић, Јованке Фуфић, Марије Јакшић. Овом списку сам, у овом раду, додала и биографије Стаке Пејић и Анастасије Наке Спасић – настављачице великог добротворног дела свог супруга, Николе Спасића.
Друштво Светог Саве је просветна институција основана 1886. у Београду. Циљ је био да се организује просветни и културни рад међу српским становништвом које се тада налазило у Старој Србији и Македонији. Рад Друштва се одвијао кроз непосредан културно-просветни рад, издавачку делатност и изградњу школских установа за школовање деце ван тадашње Краљевине Србије. На челу Друштва је био Светомир Николајевић, професор опште историје и књижевности на Великој школи у Београду. Међу добротворима Друштва било је неколико стотина трговаца, занатлија, чиновника и интелектуалаца а међу њима како пише Мита Ђорђевић „угледно место заузимају три жене“: Ленка Бељиница, Катарина Барловац и Анка В. Вуковић ( Ђорђевић, 1912: 26-27).
Ленка Бељиница (Београд, 1848 – 1889) била је супруга судије и књижевника Тасе Миленковића. Током Српско-бугарског и Српско-турског рата помагала је рањенике. Оставила је више задужбина. Друштву Светог Саве је оставила 600.000 динара и тако послала његова „највећа добротворка“ (Ђорђевић 1912: 27). Једини услов који је поставила је обавеза да Друштво изда годишње „једну или две књиге“ у духу тежњи за „српским уједињењем и ослобођењем“ (Исто, 27).
Катарина Барловац (Београд, 1839-1891) је била удата за београдског трговца Јовицу Барловца. Имали су петоро деце. Катарина се истакла као добротворка током Српско-бугарског и Српско-турског рата. Друштву Светог Саве и „Сиротињском Дому“ је оставила по 500 динара.
Анка В. Вуковић (Земун, 1806- Београд 1891) је рођена у трговачкој породици. Била је позната као вешта ткаља и везиља. Била је у браку са абаџијом Вучком Ивковићем са којим је имала десеторо деце. У животу је остало шесторо деце. После мужевљеве смрти наставила је да се бави абаџијским занатом. Друштву Светог Саве је оставила 500 динара.
Јевросима Лакетић (Србина/Херцег-Нови, 1760-1847) рођена је у породици Владисавић, чији је најпознатији представник био гроф Сава. Јевросимин отац је био Мато Владисавић, а мајка Марија била је братичина Стефана Љубибратића. Удала се за Анта Лакетића, потомка породице Стратимировић. Како је надживела мужа и децу саставила је тестамент по коме је део богатства наменила сиротињи и цркви, а највећи део – кућу и башту оставила је у фонд из кога је 1858. у Србини, делу Херцег-Новог, отворена поморска школа „једина чисто српска у васколиком Српству“ (Ђорђевић 1912: 19). Новац у фонд из кога је финансирана поморска школа пре Јевросиме су оставили Јован Бошковић и Ђура Ђуровић. У тестаменту Јевросиме Лакетић је писало:
„Ова моја кућа у којој живим и башта около куће, те ме је трећи дио допао од очинства, а два дијела купио мој почивши муж од насљедника покојног мог оца, желим да буде на ползу школе (морнарске), која благонадежно очекује да се установи по завештајима почивших Јована Бошковића и Георгија Ђуровића, на српском дијалекту словима кирилијанским или нашијем црквенијем буквама ради ползе наше младежи.“ (Ђорђевић, 1912: 21).
Школа је започела са радом у кући Јевросиме Лакетић која је обновљена средствима добијеним од продаје добара која је за исте сврхе завештао Јован Бошковић, а финансирана је приходима од кућа у Трсту, које је за исту сврху оставио Ђуро Ђуровић.
Јованка Фуфић (Ливно, 1836 – Травник, 1904) рођена је у породици Кујунџић. О њој се зна само толико да се удала за Гаврила Фуфића познатог добротвора и да је после смрти све што је поседовала оставила у просветне и добротворне сврхе: 20.000 К (круна) српској школи у Травнику, исту суму Српском просветном и културном друштву Просвјета у Сарајеву, а непокретну имовину је оставила српској цркви у Ливну.
Марија Јакшић (Славонски Брод, 1852 – Дервента, ?) рођена је у породици Кочић. Удала се за трговца из Дервенте, Васу Јакшића коме је то био други брак. Четворо деце Васе Јакшића, из првог брака су рано помрла, а Јованка је после смрти супруга поштовала заједничку намеру да сво имање у новцу и добрима оставе у добротворне сврхе. Тако је Српско привредно друштво Привредник из Загреба добило 20.064,25 К, а исту суму и Српско просветно културно друштво Просвјета из Сарајева. Кућу и виноград је оставила српској црквеној општини у Славонском Броду, а Српској црквеној општини у Требињу – кућу у Задру.
Стака М. Пејић (Лешница ? – ?) рођена је у породици Божић, а већ за живота је уврштена у избор знаменитих жена због констаног добротворног рада који је сама предузимала о сопственом трошку збрињавајући сиромашне и гладне. (Ђорђевић, 1912: 34). Међу добротворна дела која ће се памтити спадају изградња школе и обнова цркве у Лешници (Мачва). Поред тога дала је значајна средства Друштву Светог Саве , „Друштву Кнегиња Љубица“, Гимназији у Шапцу. Њено највеће завештање је капитал од 100.000 динара која треба да послужи да се из камате на докапитализовану суму плаћа „сиротињски лечник“. За те потребе Стака је изградила и стан за лекара. Њена готово свакодневна хуманитарна мисија учинила је да су је у народу звали „Сиротињском Мајком“ или „Стака Милосављевица“ (Ђорђевић, 1912: 34).
Анастасија Нака Спасић (Оршава, 1864 – Београд, 1953) рођена је у породици Стевана и Јелисавете Лујановић. Као двадесетогодишњакиња склопила је брак са Адолфом Хартманом, капетаном дуге пловидбе. После супругове смрти, будући да нису имали деце Анастасија се вратила у родитељску кућу. По други пут се 1907. удала за београдског трговца и добротвора Николу Спасића и тако постала Београђанка. Никола Спасић (1838-1916) је још за живота био један од најзначајнијих српских добротвора и задужбинара јер је своју имовину завештао у добротворне, привредне и просветне сврхе. У литератури се наводи податак да се вредност Задужбине Николе Спасић (Задужбина Николе Спасића за подизање болница, дом за сироте и изнемогле српске грађане и на опште и привредне циљеве и Задужбина Дом српско-народног инвалидског фонда Свети Ђорђе), могла поредити са износом Нобелове награде. Међу најзначајнијим објектима изграђеним захваљујући његовој Задужбини наводе се КБЦ Звездара и Градска болница у Београду. Добротворним радом се после његове смрти интензивно бавила Анастасија (Нака) Спасић. Богату Београђанку су бирали за председницу многих женских и хуманитарних организација као што су: „Друштво Кнегиња Љубица“, „Дом Ученица Средњих Школа“, „Друштва Насушни Хлеб“. Била је међу чланицама управе следећих организација: „Коло Српских Сестара“, Друштва Црвеног крста и других. Поред тога била је на челу Задужбине Николе Спасића, Дома инвалидског фонда Свети Ђорђе, а супруга је наследила на челу Хуманитарног друштва Краљ Дечански. Забележено је да је у свим приликама сопственим радом и средствима доказивала посвећеност потреби да помогне угроженим људима, женама и деци. Посебно се истиче њен рад у оквиру „Друштва Кнегиња Љубица“ где се са посебном пажњом бавила радом Дома милосрђа у Штимљу (осн. 1920), где су била смештена деца без родитеља са Косова и Метохије. Анастасија Нака Спасић није имала деце, али је читав београдски период живот посветила добротворном раду, незбринутој деци и сиромашним женама. За хуманитарни рад је добила следећа одликовања: „Крст Милосрђа“ за рад у помоћној болници у Београду током Балканских ратова (1912-1913), Орден Светог Саве III степена, Орден Белог орла V реда и Орден Црвеног крста. Једна улица у Београду данас носи њено име.
Северно од Саве и Дунава
Почев од краја 18. века у Хабзбуршкој монархији имамо примере да су жене из српске заједнице, користећи се важећим законима, а не обичајним правом, успеле да наследе, а затим управљају наслеђеним добрима. Закон је у то доба једино поштовао и штитио институцију мираза. Жене су, тек као удовице, или на основу развода брака, могле, по свом нахођењу, располагати добијеном имовином. То је разлог што је већина првих добротворки била у статусу удовица (Стојаковић 2001: 13). Међу Војвођанкама чије је добротворство забележено почеком 20. века налазимо имена четрдесет жена које су „многим доброчинствима обасуле свој народ“, са подацима о каквим се задужбинама ради и који је капитал у њих уложен („Српкиња, њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас“Сарајево, 1913: 87-89). Ту су: Софија Дунђерски „мајка српског народа, која сваки дан пружа доказ своје велике племените душе“; Софија Дражић из Великог Бечкерека, „која је својим радом и штедњом свој иметак тако увећала, да је пред смрт богато обдарила свој народ“; Јулијана Недељковић из Вршца, која је „Матици српској предала 30.000 форинти“; Драгиња Арадски из Суботице која је „своје имање у вредности од 16.000 круна оставила у добротворне сврхе“; Милица Петковић и Анка Константиновић, „добротворке панчевачке Више девојачке школе“; Терезија Кањижа из Уљме која је „оставила на располагање свом народу преко 40.000 круна“; Наста Сладићка из Старог Бечеја која је „оставила 26 ланаца земље и кућу у вароши“; Катарина Димитријевић из Руме која је „сав свој иметак оставила учитељском конвикту“; Емилија Мунчић – Векецки која је „даровала 300.000 круна за добротворне сврхе“; Јелисавета Стојковић из Сомбора која је „оставила преко 50.000 форинти за потпомагање сиромашних учитељских приправника и приправница“; Јелена Коскиница која је „оставила српској Великој гимназији у Сремским Карловцима 50.000 форинти“; Наталија Николић из села Томашевца у Банату „оставила је 65.000 круна за цркву и школу“; Ана Стојановић из Панчева „оставила је 10.000 круна за потпомагање двију сиротих старица“; Кристина Недељковић која је „даровала 36.000 круна Српској црквеној општини“; Еуфимија Јовић која је „оставила 187 јутара најбоље земље и дворац у Старом Бечеју за оснивање задужбине за образовање српске деце. Из задужбине се на ђаке годишње троши 10.000 круна“; Јелена Бозда из Сентандреје која је „оставила 1800. задужбину у вредности од 300.000 круна која се издаје српским трговцима у Пешти и Сентандреји“; Софија Соса Голупска из Меленаца која је „оставила за српске књижевнике сав свој велики иметак у земљи“; Марија Радосављевић из Панчева и Катица Ивошевић из Винковаца оставиле су Привреднику прва „велико имање“, а друга 40.000 круна. У тесту се помињу завештања Новосађанки Марије Трандафил, Софије Пасковић и Кате Јовановић из Илока, али се не помиње завештање Марије (рођ. Миланковић) Петровић, која је, поштујући жељу свога брата Луке Миланковића и на темељу његове заоставштине, тестаментом оставила земљу у вредности од 25.000 форинти, за стипендије.
У овом раду сам код одабира биографија дала предност дародавкама које су се определиле за просветне и књижевне циљеве, за помоћ сиротим женама и деци и помоћ девојачким школама.
Еуфимија Јовић (Сентандреја, 1790 – Стари Бечеј, 1861) рођена је у породици Јанковић. Отац јој је био „капетан потиског дистрикта“, Ђорђе пл. Јанковић, потомак богате породице која је 1690. дошла у Панонију. Зна се да је Еуфемијин отац купио „курију у Ст. Бечеју“, а она је у мираз добила село Буњу. После братове смрти припала јој је и земља у Старом Бечеју. Она је била једна од многих добротворки која је направила завештање у тренутку када је била удовица. Њено завештање било је намењено „за образовање српске деце у војничким, трговачким, занатлијским и ратарским наукама“ (Ђорђевић, 1912: 22), а за те потребе оставила је 187 јутара најбоље земље и дворац у Старом Бечеју. Фонд задужбине је био довољан за 12 стипендија. Поред тога она је подигла две цркве и за сваку оставила по 10 јутара земље. Приходе од последњих 10 јутара наменила је за мираз „једној српској удавачи која ће се венчати у њеној црквици на салашу“ (Ђорђевић 1912: 22).
Софија Пасковић (Нови Сад, 1809 – Беч, 1874) је рођена у богатој новосадској породици Камбер. Биће упамћена као добротворка коју су, због помоћи коју је пружала сиромашним ђацима, нарочито онима из Босне и Херцеговине, Србије и Црне Горе, звали “омладинском матером”. Њено најзначајније завештање је “Фонд Ђоке Пасковића” формиран 1871. као успомена на рано преминулог сина. Намера добротворке је била да се из тог фонда “потпомажу и српска књижевност и сиромашни ученици.” Фонд је требало да отпочне са радом када “нарасте” до износа од 12.000 форинти. Првенство код добијања стипендија имали су ђаци из Новог Сада, Вуковара и „Осека“. Управу над Фондом Софија Пасковић је поверила Матици српској.У књизи „Матица српска 1826 – 1926“ издатој у Новом Саду 1927. о Задужбини Софије Паковић пише и ово:„ Како добротворка у опоруци није тачно назначила колико прихода да се употреби на књижевност а колико на помоћ сиромашним ученицима, то је решењем Главне Скупштине Матице Српске од 1891. установљено да ће се од чистог прихода, што по одбитку свих трошкова преостане, свагда две трећине употребљавати за награђивање књижевника а једна трећина на стипендије сиромашним ученицима…“
Новосадском средином се шездесетих година 19. века ширио Омладински покрет[22], коме су се са великим одушевљењем прикључиле и жене. Међу њима је била и Софија Пасковић. Неоспорне су њене заслуге за формирање „женског омладинског одбора“ који је требало да „међу женскињем оне послове који мушки буде вршио међу мушким“. Због заслуга за оснивање Одбора и због прилога који је дала у фонд за бригу о сиромашним и болесним људима, изабрана је за председницу. Познате су њене заслуге за оснивање женских школа, а за ту сврху, на њен предлог, основан је посебан одбор. Софија Пасковић је 1871. на дочеку Светозара Милетића, (најзначајнијег српског политичара у Угарској у 19. веку), који се враћао из затвора у Вацу одржала говор, потврдивши тако значајно место које је имала у друштвеном, па и политичком животу Новог Сада. Добротворка, председница и активисткиња Женског омладинског покрета у Новом Саду, Софија Пасковић умрла је у Бечу 1874.
Јулијана Обрадовић (Чаково/Темишвар, 1825 – Вршац, 1888) се као старија девојка са добрим миразом, који јој је припао после братове смрти, удала за удовца Јоцу Обрадовића из Вршца. Он је из првог брака имао три кћери и сина који су још у младости умрли од туберкулозе. Јулијана је надживела мужа и на подстицај вршачког лекара Ђоке Јовановића основала фонд под називом „Задужбина Јоце Обрадовића и жене му Јулијане рођ. Новак из Вршца на српске књижевне цели“ (Ђорђевић, 1912: 28). У те сврхе дародавка је оставила износ од 33.871,24 К (круне) са упутством да се може користити када главница нарасте до износа од 60.000 К. То се десило 1907. па се од наведене године камата користила за ауторске хонораре и штампање књижевних и научних дела и популарних књига. Задужбином је по жељи дародавке управљала Матица српска.
Софија Соса Голупска (Меленци, 1824 – Србобран (Сентомаш), 1900) се као Софија Живановић удала за сентомашког капетана Новака Голупског. Надживела је мужа и читаво заједничко имање оставила је у добротворне сврхе: 52 јутра земље за фонд под називом „Задужбина Новака Голупског, бившег народног капетана у бурној години 1848. – 1849. и његове супруге Софије Голупске“ (Ђорђевић, 1912: 29). Задужбином је управљала Матица српска а циљ је био да се из прихода од дароване земље исплаћују ауторски хонорари и издају белетристичка, научна и популарна дела која ће „просвету у српском народу ширити“. Софија Голупска је Српској православној црквено-школској општини у Сентомашу оставила 37 јутара земље да се из прихода од те земље набављају одећа, обућа и књиге за сиромашне ђаке.
Епилог
У овом раду направила сам одабир добротворки у српском народу у периоду од половине 19. века до почетка Другог светског рата. Критеријум за одабир није био само вредност завештања, већ и могућности слободног деловања које су жене имале (или нису имале) у различитим друштвено-политичким системима. Када би се само ценила вредност и дугорочност завештања онда би Војвођанке добротворке биле најзаступљеније. Али, међу дародавкама у овом раду налази се готово једнак број жена северно и јужно од Саве и Дунава, јер су добротворни планови жена које су живеле јужно од Саве и Дунава ретка, али драгоцена дела.
Дело Adeline Pauline Irby, Katherine Steward Macphail и делом Јелене Кон настала су ван контекста у коме су се одвијали животи српских добротворки. Њихова доброчинства су настала ван патријархалног оквира у коме су живеле, јер су црпеле своје хуманитарне планове из другог политичко-економског контекста.
Биографију Савке Суботић сам у овом раду издвојила као изузетно значајну. Њено дело је оргоман рад које је осмислила и без менторства спровела у дело а настао је у директном контакту са женама на селу, али и са европском „интелигенцијом“ (Суботић, 1904). Њени планови су били далекосежни, модерни и остварљиви. Она је била жена од акције, а не од речи. Њене акције су у основи значиле да треба примером и речју у директном контакту научити неуког и гладног и тиме му дати могућност да сам зарађије. Овај план је најуочљивији у процвату „народне индустрије“. Многа њена дела, будући да нису била пре очима домаће интелигенције, заборављена су, или се приписују народном генију.
Као што се и из овог рада може видети у другој половини 19. века налазимо значајан низ дародавки међу којима доминирају Војвођанке. Оне су захваљујући законском оквиру могле да наслеђују имовину и да њоме слободно располажу. И поред тога што је већина била у статусу удовице, многе (као Марија Трандафил) су увећале богатство и измениле тестамент који је укључивао вољу преминулог супруга. Фондови или закладе Војвођанки рађена су у складу са тада важећим прописима који су превиђали да се „закладе уведу у живот“ тек када постане могуће да се из камате од главнице испуне све намере дародавки. Решењем проблема дугорочног финансирања заклада и фондова омогућено је да се воља војвођанских дародавки протегне у будућност. По томе су доброчинства Војвођанки препознатљива и незаобилазна карика у развоју српске културе и привреде, али и смањењу разлика између сиромашних и богатих.
Завештања добротворки јужно од Саве и Дунава су ређа и скромнија и у већини прате претходну вољу преминулог супруга. Законски и друштвени контекст крајем 19. и почетком 20. века јужно од Саве и Дунава није омогућавао да жене делују самостално. Овај образац видљив је и почетком 20. века судећи по биографији Анастасије Наке Спасић. Завештања која су оне установиле, често на темељу ранијег тестамента, или договора постигнутог са преминулим супругом, обично су ишла у корист просветних, хуманитарних циљева, или у корист Српске православне цркве. Из биографија се може видети да међу оснивачицама, или дародавкама просветних институција преовлађују необразоване жене. По томе су доброчинства жена настала у патријархалним срединама јужно од Саве и Дунава подвизи који се не могу изоставити из нашег памћења.
Добротворке северно и јужно од Саве и Дунава чиниле су доброчинства верујући у хришћанске вредности, изнад свега у то да свако трајно дело мора бити учињено у славу Бога и на корист народа, а то су увек велики, далекосежни планови. Културни, економски и духовни развој српског народа, ма где живео, био је у основи њихових завештања.
Рад свих добротворних институција, заклада и фондова прекинут је одмах након завршетка Другог светског рата, успостављањем нових друштвено-политичких односа у социјалистичкој Југославији.
Извори и литература
Архив Кикинде
Извештај о раду (1938) Велико Кикиндска Добротворна Задруга Српкиња, Ф.350, кутија 2.
Рукописно одељење Матице Српске
М 5.577 Савка Суботић, Сећања, афоризми
Литература
Алексијевић, Властоје (1941) Наша жена у књижевном стварању. Београд. Штампарија Ж. Маџаревића.
Božinovic, Neda (1996) Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetcetvrta.
Беловиц-Бернаџиковска, Јелица (уред) (1913) Српкиња, њезин живот и рад, њезин културни
развитак и њезина уметност до данас. Сарајево. Добротворна Задруга Српкиња у Иригу.
(Ин Мемориам) Нина Петровићка, Женски свет. Нови Сад. бр. 1. 1909: 9-10
Идеали Српкиње (1913). Нови Сад. Електрична штампарија Д.Д. Браника.
Јоцић Лука (1904) Тридесетогодишње угодне и неугодне успомене 1854-1884. Нови Сад. Штампарија Деоничарског друштва Браник.
Кљајић Лепосава (1998) Заслужни новосадски Грко-Цинцари с краја 18. и у 19. веку. Нови Сад. Скупштина Града Новог Сада.
Лазаревић Јелена (1929) Енглескиње у српском народу. Београд. Београдско Женско Друштво.
Микић Желимир (1988) Увек ваша – Живот и дело др Кетрин Макфејл. Нови Сад. Матица српска.
Мис Аделина Павлија Ирби (Ин Мемориам) у: Жена. Нови Сад. 1. 10. 1911: 622.
Савић-Ребац Аница (1988)- Савка Суботић у: Студије и огледи И-ИИ, Књижевна заједница Новог Сада. стр .407-410.
Ruhnow Unna (1898) Prakticirende Aerztinnen der Gegenwart, Illustrirte Zeitung, Leipzig und Berlin, 24. 03 & 14. o6. 1898.
Софронијевић Мира (2009) Даровале су своме отечеству – Племените жене Србије. Београд. Библиотека Града Београда.
Столић Ана уред (2001) Успомене Савке Суботић. Београд. Српска књижевна задруга.
Stojaković Gordana (ur.) (2001). Znamenite žene Novog Sada I. Novi Sad . Futura publikacije.
Stojaković Gordana (2005). Diskursne osobine privatne prepiske o knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas (1909-1924)- specijalistički rad. Univerzitet u Novom Sadu. ACIMSI: Centar za rodne studije www.nsac.yu
Stojaković Gordana (2006) Tények, melyek a 19. század kőzepétől a 20. század kőzepéig meghatározták az Újvidéki, a Vajdasági Magyar nők emancipációjáért vívott küzdeimet: u: Savić, Svenka és Veronika Mitro ur. Vajdasági Magyar Nők élettörténetei (9-17). Újvidék. Futura Publikacije i Ženske studije i istraživanja.
Stojaković Gordana (2007) Naša savremenica Savka Subotić – dramski prikaz. Novi Sad. Izdanje autorke. ISBN 987-86-909833-1-5
Stojaković Gordana (2008) Domaća radinost i angažovanje žena u Vojvodini krajem 19. i početkom 20. veka u: Marina Blagojević ur.Seoske ženske organizacije u Vojvodini (19-33). Novi Sad. Zavod za ravnopravnost polova AP Vojvodine.
Stojaković, Gordana (2009) Ein Gespenst geht um in Serbien, Die Frauenbewegungshistoriographie besitzt gute Perspektiven im: Hg. Johanna Gehmacher und Natascha Vittorelli, Wie Frauenbewegung Geschreiben wird. Wien. Löcker. (279-283).
Stojaković, Gordana (2010) Education of Serbian women in domestic and foreign universites in: Popov Čedomir ed. Serbia the cultural bridge between East and West. Novi Sad. Matica srpslka. (176-177), Matica srpska.
Варађанин Аркадије (Ин мемориам) Нана Натошевић у: Календар Женски свет за 1910. Земун. 1910: 86-88.
Суботић Даринка (1925) Савка Суботић– Говор на свечаној седници Матице напредних жена 25.11.1924. Нови Сад. Застава.
Суботић Савка (1904) О нашим народним тканинама и рукотворинама. Нови Сад. Штампарија Српске књижаре браће М. Поповића.
Суботић, Савка (1911) Жена на истоку и западу. Нови Сад. Штампарија Деоничарског друштва Браник.
Šosberger Pavle (2001) Novosadski Jevreji. Novi Sad. Prometej.
Варађанин, Аркадије (1906) Споменица двадесетпетогодишњег рада (1880 – 1905) Добротворне Задруге Српкиња Новосаткиња. Нови Сад. Штампарија Српске књижаре браће М. Поповића.
А. В. (Варађанин Аркадије) (1910), Женска удружења међу Српкињама у: Женски свет- Календар за 1910. Земун. 1910. 97-106.
Женски часописи и календари
Жена,Нови Сад (1911-1914) уреднице Милице Томиц. Штампа Српска штампарија др Св. Милетица.
Женски свет, Нови Сад (1886-1914)лист Добротрних задруга Српкиња. Издање Добротворна Задруга Српкиња
Новосаткиња.
Календар Женски свет за 1910, Земун. Штампарија Милана Илкића. (део Знамените и заслужне жене / Савка Суботић (70-71), Мис Аделина пл. Ирбијева (71-73), Др Драга Љочић (73-75), Зорка Ховоркова (75-77), Кнегиња Мешчерска (77-79), Јелица Беловић-Бернадзиковска (79-81), Катица А. Крајићева (82-83), Милица Стојадиновић Српкиња (83-86), Нина Петровићка (86-88), Персида Пинтеровић (89- 90), Елодија Мијатовићка (90-92), Јелена Ђ. Поповић (92-93), Марија удова Др. М. Радојчића (94), Јелена Деметровићка 95-96).
Домаћица, Београд (1890-1914) лист Београдског Женског Друштва и његових подружница. Издаје Београдско Женско Друштво.
A Nö és a Társadalom Budimpešta (1910-1914). Urednica Roza Švimer. Organ ugarskih feministkinja.
Ženski svet, Trst 1925. Urednica Pavla Hocevarjeva. Glasilo ženskih društava Julijske krajine. Izdaje
Српство, орган Српске народне странке у Угарској. Нови Сад. 1913.
Браник, орган Српске народне слободоумне странке. Нови Сад (1913 – 1914).
Бранково Коло, лист за забаву поуку и књижевност. Сремски Карловци (1910, 1913)
Српска ријеч. Сарајево. 1913.
Србобран – Народни српски календар. Загреб. Српско коло.д.д. 1914.
Застава. Нови Сад. 6 (19) октобар 1909.
Српски књижевни гласник. Београд. 1911 књ. 27. св.7: 557-559.
Јавор. Нови Сад. 23. октобра 1883. бр 43. стр. 1348.
*Рад је написан 2013. и није до сада објављен.
[1] Текст се налази на надгробном споменику добротворима Луки Миланковићи и његовој сестри Јелени Петровић. Споменик и текст су дело челних људи „Српске православне црквене општине новосадске“. Надгробни споменик се налази на Успенском гробљу у Новом Саду. Данас је име Луке Јоцић видљиво, јер је недавно премезано црном бојом, али не и име Марије Петровић.
[2] Прве женске организације Српкиња се формирају током седамдесетих и осамдесетих година 19. века, а 1953. је престао да постоји АФЖ Југославије (Антифашистички фронт жена Југославије), најмасовнија женска организација у нашој историји.
[3] Називи организација дати су у оригиналној транскрипцији.
[4] Под Хабзбуршком монархијом овде подразумевам сложену државу коју уједињује династија Хабзбург и Хабзбург -Лорен а која је у периоду (1867-1918) који претежно обухвата овај рад имала назив Аустроугарска монархија (прим.аут.).
[5] Кнежевина Србија (почев од Хатишерифа 1830, мада је међународно призната 1878) и Краљевина Србија (од 1882).
[6] Хуманитарна организација жена у Краљевини Угарској чији је део била савремена Војводина до 1918.
[8]Податак је добијен на основу односа круна – долар који је у тексту „Женска удружења међу Српкињама“ дао Аркадије Варађанин (Календар Женски свет 1910: 97-106) .
[9] Транскрипција је у потпуности преузета из изворног документа.
[10] Погледати: Савка Суботић и Ернст Хекел, универзитетски професор у Јени у: Женски свет бр. 6 стр. 138.
[11]Женски свет, Нови Сад 1914. бр 7-8, стр. 180-181.
[12] Оснивачица и председница Интернационалне алијансе за женско право гласа (International Woman Suffrage Alliance) Кери Чепмен Кет је на челу организације од оснутка до 1923.
[13] Rosika Schwimmer (1877-1948) је 1903. основала Угарско удружење запослених жена – Munkásnö Egyesülete a 1904. Savet žena – Nöegyesületek Szövetsége а, 1904. Феминистичко удружење Угарске -Feministák Egyesülete. Била је једна од најзначајнијих европских феминисткиња и мировњакиња почетком 20. века. Чланак Розе Швимер о Савки Суботић објавио је будимпештански лист на немачком језику Neuse Pester Journal a пренео новосадски Женски свет (бр. 1. 1912: 7).
[14] Bertha Pappenheim је била боркиња против трговине „белим робљем“ и проституције. Била је позната у европским оквирима. У Србију је дошла да придобије српске женске организације за борбу против проституције.
[15] Српски Народни Женски Савез је био члан IWSA од 1911.
[16] Податак о датуму рођења преузет је из књиге Луке Јоцића „Тридесетогодишње угодне и неугодне успомене 1854-1884“, Нови Сад 1904, стр. 94. Лука Јоцић се позива на „својеручне њене забелешке“ и даје податке о датуму њеног рођења „25. децембар 1916. лицем на римски Божић“. Проф. Андра Гавриловић у књизи „Знаменити Срби 19 века“ (Загреб, 1903 –репринт Београд, 1990: 28) наводи да је Марија рођена 1811. или 1814., а у књизи Лепосаве Кљајић „Заслужни Новосађани Грко – Цинцари с краја 18. и 19.века“ (Нови Сад, 1998) наведена је 1815. као година рођења.
[17] У књизи Андре Гавриловић „Знаменити Срби XIX века I књига, стр 28. Српска штампарија Загреб, 1903. Репринт „Култура“, Београд 1990. назив завештања гласи: „Завод за негу и издржавање сироте и сиромашне српске деце“.
Izvodi iz knjige Poleznaja razmišljenija o četireh godišnih vremeneh, s osobnim pribavlenijem o trudeljubi čeloveka, i otudu proishodešei sveopšej polzu, Budim (1816)
Čitaj mi!
napomena: tekstovi u prevodu na savremeni jezik preuzeti su iz knjige Stevana Bugarskog „Eustahija Arsić-Polezna razmišljanja”, u izdanju Saveza Srba u Rumuniji, Temišvar, 2013.
Полезнаја размишљенија о четирех годишних временех, Будим,1816
„Благо нашем роду кад буде свака жена знала читати наравоучителне књижице јер слепа мати својој деци очи вади.“.
„Воспитавај дштер трудољубију,
домостројенију, благонаравију. От мудрих списанија књиги научајут нас
наравоисправленију. Историје научајут, что ти сбилосја прежде нас на земљи.
Географија учит познавати премудрост божију и земного круга, а всја постигнути
можемо трудољубивим чтенијем. Род наш днес дичитсја мудрих списатељ књигами.
Кто с радостију не прочитајет књиги премудрејшего Доситеја? Жеља блаженаго
јест, да свака ђевица научит историју, географију, логику и наравоучителну
философију.“
ЧТО
ПОЛЗУЈЕ
Что ползује, мили брате,
меланхолик бити?
Није ли лепше с твојом браћом
веселому бити?
Слушај славуј како поје
и пастире зове
да предводе стадо своје
у зелено поље.
Док је јоште цвеће, трава,
росом покривено
и јошт није творцу своме
главу подклонило.
Теби се обраћам, љубезна младежи, теби,
чувствителна и нежна душо мушкога и женскога пола. Сад ти је најпогодније време
да осећаш красоту природе. Пакао разврата још не делује силно у вама. Природни
укус није у теби угинуо. О, најдража младежи, љубљени синови и кћери рода мога,
идите за мном и разматрајте предмете које ћу описивати пред вашим очима; у њима
ћете запазити перо природе, јер ме она учи да живопишем.
Љубезни младићи,
Златни цвет који вас украшава јесте
разборитост. Слобода, добродетељ љубљене су срцу његовом. Он упоређује лукаву
политику цародворца са чувствима истинитог родољуба: какво је ништавило на
једној, каква ли величанственост на другој страни; како изгледају просвећене
нације, како ли бедно пребивају непросвећене; и то за свагда лежи му у души и
поима беду непросвећености.
Твојом тајанственом снажном привлачном
силом одржава се Твој систем постојан у свом кретању од удаљених предела
Сатурна, који своје кружно кретање обавља за тридесет година, до Меркура, који
покрива својом светлошћу и једва је видљив философским оком.
Управитељу планета! Без твога оживљујућег
изливања биле би оне тамне лопте а не светлеће чуварке живота! Ти у све родове
уливаш своје зраке, дух живота, од благороднога човека до ефемерона, који само
неколико сати живи на свету. Ти управљаш и царством растиња, Оче времена,
изливањем Твоје силе расту тра-ве и дрвеће, Ти их украсаваш. И још се Твоја
сила не ограничава површином Земље; она дубоко продире у њена недра и производи
минерале. Но слаба сам ја да опевам достојанство, красоту и полезност Твоју,
Источниче светлости и живота, пријатности човеку, радости и весеље на Земљи…
Сад се на небу јављају мрачни облаци
обремењени минералном паром; мало-помало они се приближавају [један другом] и прекривају
небо, по којем се густа, црна, проноси шалитра, сумпор, и нека огњена жар-ка
смола, док у јарости не раздере своје место. Свуда царствује тиха занемелост,
неки други глухи звук који претходи бури, проноси се с горе на земљу, узбуркава
воде и без ветра потреса дрвеће. Сви житељи ваздуха листом низлећу у најниже
долине. Тада се радује гавран, који воли буру; уздаје се у своја крила
Често купање избацује из наше унутрашњости
семе опасне болести, која је већ била готова да узме маха. Од телесне чистоте и
сама душа поприма тајну симпатичку силу.
Скоротечна комета спушта се ка Сунцу; када
се телом склони к Земљи, распушта по небу свој величанствен реп. Тада стрепе
јужни народи, али мудри, којих су душе озарене светлошћу философије,
благосиљају ову славну иностранку; иако не могу тачно определити њен узрок, они
виде да је та појава знак благости Саздатељеве. Може бити да реп ове комете,
састављен од мноштва паре, орошава свежом влажношћу безбројне светове; и сунца
која гасну снабдева она новим горућим вештаством, и храни вечни огањ, светлост
многобројних звезда.
Крај лета.
… Данашњега јутра довољно смо делале по хладу, исто и по подне: што плевиле, што малом мотичицом окопавале, што млађе надгледале – све то служи здрављу, ползи, изобиљу и чести, но које од топлоте, које од делања, сад смо већ утомљене, време је да седнемо под дрво листовито и плодом окићено, да се одморимо и мало читамо. Но мотрите да нас не угледа она немирна глава, која говори како женском полу није потребно да учи читати и писати, да пише љубавницима писма; за женско је, вели, преслица. Још прави неке дивље кармине. Није, вели, за Мару Итика јерополитика, ни за магарца сено.
Велика ти хвала на таквом савету.
А што рече за Итику јерополитику, ниси још ни шегртлук моралности свршио а хоћеш
мајстор да будеш и ушао си у цех. Она је и за Мару и за Сару, јер су у њој
прекрасне поуке, само очекује мудрог списатеља да је поправи и на простије
препише, да је свака може разу-мети. Благо нашем роду, кад свака буде умела да
чита поучне књижице, којих, хвала Богу, имамо, и доста, и сваки дан се
умножавају. Бог да поживи списатеље, нека се умножавају, то је наша радост и
блаженство. Родитељи су гости куће а просвећене родитељице васпитавају чеда,
чим она почну говорити, да добро говоре; а слепа мати својој деци очи вади.
А просвећени народи, који делају разумом, и употребљавају умереношћу, живе задовољно.
Сада сам са умрлима од пре много година, са
оним мудрацима древности, који су потомство обогатили наукама и распространили
предео благодетељи, извели човека из незнања, прародитељског греха,
непросвећености – источника свих порока. Тамо су богослужитељи, свете сени,
који проповедаше и толковаше Јеванђеље,
Слово Божје, многобројном народу, који су животом својим на Земљи следовали
Христу и његовим заповестима, и овде се славе, и славе Бога с народом. Не скриј
се од мојих душевних очију! Ево видим Сократа, светилника Грчке, мужа
непобедима у добродетељним подвизима: свагда се потчињавао светом закону
мудрости, том гласу Божанства у брижљивој души; не знађаше он страха ни у
животу ни у смрти, беше велик морални учитељ. Видим Аристида и Ликурга,
строгога мудраца људских страсти, и ине многе, мени непознате.
ИЗ СОЗЕРЦАЊА ПРИРОДЕ
Невидљиво кружење
Од свих житкости ми поближе познајемо само
једну: електричну материју. Каквом неисказаном брзином прелеће она по свом
кондуктору и цеви, и мада би хиљада људи стојали један за другим, она би у
истом магновењу потресла свезу нерава свакога од њих, и то до самога
најтананијег и невидимог нерва.
За сво ово време ми нисмо открили својства
те материје, сем да је она веома танан киселински спирт, да тај спирт не
настаје као такав, него се справља из-двајањем, извлачи се мало-помало из
најгрубљих материја. То је дејство природе. Несумњиво, природа издва-ја тај
спирт исто онако као што излучује сок лозе у грожђе, сок нерава из крви и све
друге своје житкости, то јест кроз кружно кретање у каналима који су магновено
већ установљени.
О новим открићима
Та је мисао пут ка свим открићима. Колико
год неопремљеним очима бисерна игла изгледа танка, коли-ко год оштра, под
микроскопом се она јавља као железна гора с провалијама и јамама. Судећи по
нашим чувствима, ваздух је влажан дах и виднообразна ствар. Но када бисмо имали
такве очи, којима бисмо га могли видети, открили бисмо, вероватно, нешто као
гору у игли; можда бисмо у њему приметили цеви, машине, подстицајне опруге,
линије за општење с другим пла-нетама и слично. Систем света је као украшени
Фејер-верк, где видимо много светлећих тела, али не видимо полице на којима су
причвршћена.
Закључак
Ми обитавамо у пределу између Земље и
царства ваздуха. Због тога се и колебамо у таквом стању међу незнањем и
неизвесношћу, како не може бити боље. Све што је у природи достојно запажања,
догађа се у царству ваздуха. Ако хоћемо да се пењемо на ваздух, земља нам
помаже својом неодољивом тежом; то је поступак, мислим, одважан.
Демокрит је нашао да су сви људски поступци
смешни. Лутање својих мисли он је успокојио философијом а потом је био принуђен
да се смеје: људи су били сасвим различити од њега.
Сва естетска образовања у људском роду
једна су с другима скопчана, једно другом помажу и вас у недру своме нежно
хране. Време је и вама да се постарате о људском роду. И вама је дужност свој
живот проводити по правилима која вам приличе… (Религија) Закон је највиши
превасходни утешитељ; он говори о будућем животу у величанственим списима. Ко
истражује дух тиме ће сазнати и физичку могућност дела.
На том се ја потрудих колико могох. Сада
силазим с (театра) позоришта и предајем своје налазе разумним људима на
истраживање.
СЛОВО
НАДГРОБНОЈЕ
Надежда и шчастје, сад мње опрашчајте: дос та со мноју играли јесте, од сад играјс другими; покој души всјех даров јест најлучши.
последњи моји уздисаји,
сердце, љубав,
воздвиже ти
на памјатник овај
Еустахија,
дшти верности.
Совет матерњи предрагој обојега пола јуности сербској и валахијској, Будимска универзитетска штампарија, 1814. На корицама Грумерова вињета Дрво животa, жена у оклопу дели воће деци