Categories
Čitaonica Iz istorije žena Politike i prakse Učionica

Питање женског гимназијског образовања у новосадској српској штампи крајем 19. века

Ивана Јовановић Гудурић

Čitaj mi. trajanje 1 sat

„Образована мајка будућих хероја“

Све до последње деценије 19. века у Новом Саду, као и у другим градовима тадашње Аустроугарске монархије, осмогодишње школовање је било највиши ниво образовања доступан женској деци. Њихово образовање обухватало је најпре  само основну школу у трајању од два разреда (нижа основна школа), затим четири разреда (виша основна школа), да би касније било уведено шесторазредно школовање. Оснивањем Српске више  девојачке школе и Краљевске мађарске државне женске грађанске школе у Новом Саду, од средине  седамдесетих година 19. века девојчицама је омогућен наставак школовања у трајању од још четири године (након завршена четири разреда основне школе). Иако је оснивање ових школа представљало за оно време велики корак у „освајању“ женског образовања, оне нису нудиле конкретно стручно оспособљавање (у смислу занатских школа), нити су биле изједначене са било којим степеном гимназијског образовања, које остаје и даље доступно само мушкој деци. Овакав концепт образовних институција намењених девојчицама био је складу са доминантним друштвеним наративом који је у женском образовању видео искључиво „стварање“ образоване супруге, мајке и домаћице. Истовремено, он је био повезан и са националним покретима који су средином 19. века захватили велики део Европе. Концепт „образоване мајке“ Љубинка Трговчевић објашњава следећим речима: „Obrazovana majka kao motiv će biti snažan pokretač za otvaranje škola u drugim državama jer je bilo teško razbiti tradicionalne postavke o mestu žene u društvu. Ona je bila najprihvatljivija kao majka,  kao ona koja će da rađa i vaspitava heroje, buduće odane članove zajednice“ (2014, 58). Контекст и потребу оснивања специјалних женских школских установа (уместо концепта једнаког образовања за жене и мушкарце), Невена Ивановић описује овако: „Tako su se kao dominantno obeležje osnivanja i inicijalnog razvoja ženskih obrazovnih institucija učvrstile predstave o majkama – učiteljicama i ženama – građankama, kao i shvatanja o potrebi da se žene obrazuju tako da nauče da pravilno odgajaju decu i ispravno ispunjavaju dodeljenu im žensku i klasnu ulogu – pa, kasnije, i da služe potrebama i ciljevima nacionalne države. Tokom devetnaestog stoleća ženski pokreti prihvatiće u izvesnoj meri te predstave i shvatanja kao argumente u prilog svojim zahtevima za poboljšanje sopstevnog položaja“ (2002, 174). Потрвду овакве друштвене атмосфере у којој су жене „користиле“ концепт образоване и национално освешћене мајке како би учиниле било какав искорак када је реч о њиховим правима на образовање налазимо и у тексту којим се девет угледних новосадских Српкиња обратило Црквено – школском одбору 1870. године. Тражећи оснивање  управо више девојачке школе, оне између осталог кажу: „Док наша браћа Срби имају свакојаких завода за нижу и вишу просвету, имају штипендија и других добротворних заклада, ми Српкиње немамо ни једнога народнога завода, у коме бисмо се просвећивале и за српске матере одгајале, да би се достојне свога народа показале (…) Неколико нас Српкиња подижемо дакле свој глас у име свију Српкиња и молимо српску своју браћу: да нам оснују вишу српску школу, у којој ћемо се одгајати за посвећене и добре српске матере, па да им одгајамо и добре синове. То је сва наша еманципација, коју од вас захтевамо!“ (Чурић 1961, 13). Концепт материнства као патриотске улоге жена, по речима Ане Столић, представљало је опште место у европским националним покретима у вишенационалним царствима. Стварање „образованих мајки“ представљало је једну од аргументација како мушких заговорника потребе школовања жена, тако и женских организација које се формирају осамдестих година 19. века и на нашим просторима. Како закључује Столић: „Школована жена, будућа супруга и мајка, био је идеал који је често истицан у реторици либералних политичких идеолога посебно у младим националним државама и покретима, али и у националним женским организацијама“ (2021, 114).

Једина образовна институција на простору Војводине која је била доступна Српкињама након завршене више девојачке школе била је Српска учитељска школа у Сомбору. Школовање у оквиру ове инститиције било је такође у складу са важећим друштвено детерминисаним циљевима женског образовања. О томе сведочи кратак текст објављен у новосадском листу Застава 1887. године. Како је овде наведено, број ученица је у школи био стално у порасту, па се предлаже оснивање посебне женске учитељске школе. Циљеви овакве школске институције образложени су следећим речима: „Ми не мислимо овде на просто образовање наших Српкињица за учитељице, већ мислимо на оно главније: да би ваљало дати више могућности многим Српкињама за образовање, да буду добре и ваљане матере…Многи би родитељ  да му се изобрази дете, не милсећи, да би то икад био лебац своме детету[1]; а тако образоване Српкињице чиниле би у својој околини, у своме друштву праву српску васпитачку дужност…“ (Застава 1887). Слична ситуација била је у окружењу. Магдолна Ребај у тексту посвећеном женском образовању у Мађарској у другој половини 19. века наводи податак да су такозвани Институти за обуку васпитачица оснивани средином века, а да се број полазница стално повећавао. Женска учитељска школа отворена је у Пешти 1856. године, под управом реда Свете Марије Вард. Она такође констатује да су ове образовне установе уписивале и девојке које нису имале намеру да започну учитељску или васпитачку каријеру, већ су само имале жељу за даљим (средњим) образовањем (2024, 45). У Загребу је у то време деловала женска учитељска школа такође под окриљем католичке цркве у Самостану сестара милосрдница. Описујући контекст рада ове учитељске школе Ида Ограјшек Горењак пише: „Ta institucija ispunjavala je dvostruku ulogu. S jedne strane, ona je ženama pružala mogućnost stjecanja ekonomske neovisnosti, ali je istovremeno otvarala i prostor da djevojke iz boljih obitelji steknu srednjoškolsku svjedodžbu. Tako je postojala stanovita razlika u klasnoj strukturi polaznika muške i ženske učiteljske škole. Dok su muške preparandije velikim djelom pohađali sinovi siromašnijih građanskih i seoskih obitelji, klasna struktura polaznica ženske učiteljske škole sličila je strukturi polaznika gimnazija. To nas upućuje da je u višim društvenim slojevima postojao određeni interes za školovanje kćeri, ali je on bio ograničen skučenim prostorima obrazovnog sustava“ (2006, 148). Теденција уписа већином женске деце у Српску учитељску школу наставила се и у наредним деценијама, о чему сведочи и податак објављен у листу Браник 1896. године. Како је овде наведено Мушку учитељску школу тада је похађало 50 приправника, док је у Женској било њих 106 (Браник 1896).

Оснивање женских гимназија у Аустроугарској (90-е године 19. века)

Две деценије након оснивања Српске више девојачке школе у Новом Саду (и сличних установа у другим градовима на простору Аустроугарске), односно почетком последње деценије 19. века, полако долази до промена у концепту женског образовања. Покретачи ових промена биле су женске организације које у фокус јавности стављају питање права жена на универзитетско образовање. Како је за упис на студије услов било стечено гимназијско образовање и положен „испит зрелости“, отвaрање женских гимназија постаје важна друштвена тема. Зашто је женско право на овај вид образовања толико „узнемирило духове“?. Питање гимназијског, односно универзитетског образовања жена постаје питање од великог интереса јер је суштински значило „уздрмавање“ читавог концепта друштвено детерминисаних родних улога. Школована жена у новом концепту више не би била „образована мајка“, већ жена оспособљена да обавља „мушка занимања“ и да буде економски самостална.

Ова трансформација женског образовног модела очекивано није могла да се одигра нагло. Процес такозване професионалне еманципације жена, Љубинка Трговчевић описала је следећим речима: „Žene postaju delovi modernih elita tek kada su stekle pravo na profesionalnu i političku emancipaciju. Kao i u većini evropskih zemalja, profesionalna emancipacija je bila postepena i najpre se primenila u školama: u prvoj fazi dozvolom da žene steknu opšte, a kasnije i stručno te visoko obrazovanje, kome je sledilo i postepeno osvajano pravo na zaposlenje“ (2001, 259). О значају које је право на гимназијско образовање имало у целокупном процесу редефинисања друштвеног положаја жене пише и Ограјшек Горењак. Говорећи о почецима рада Женског лицеја у Загребу, између осталог, каже: „Otvaranjem Liceja djevojkama se omogućio pristup „muškom“ sustavu znanja, otvorio put ka ulasku na sveučilište i uključivanju u zanimanja bjelih ovratnika i stoga bi se moglo upravo taj događaj staviti na sam početak polaganog procesa redefinicije uloge žena u društvu u Hrvatskoj“ (2006, 149).

Прве женске гимназије на простору Аустроугарске оснивају се током последње деценије 19. века. Овде ћемо укратко представити неколико оваквих институција на чије оснивање и рад су се реферисали новински текстови у тадашњој српској новосадској штампи.

Удружење за образовање жена Минерва (Spolek pro ženské studium Minerva) из Прага, је 1890. године, на иницијативу Елишке Краснохорске, основало прву женску гимназију у Аустроугарској монархији. Према мишљењу Ограјшек Горењак, ово је био један од најрадикланијих помака на подручју женског образовања у овом делу Европе. Гимназија је трајала пет година, а школски програм се ослањао на класичан гимназијски курикулум. Основана од стране женског удружења, без државне подршке, издржавала се од донацијa. Такође, услед непризнавања од стране државног система, школа није била у могућности да организује полагање матурског испита за своје ученице. Све до 1907. године, када је женској гимназији коначно призната јавност, кандидаткиње су матуру полагале у мушкој гимназији.

(https://fraueninbewegung.onb.ac.at/node/30).

Исте године када је у Прагу основана прва женска гимназија, у Бечу  је Удружење за напредно образовање жена (Verein für erweiterte Frauenbildung) поднело петицију у којој тражи државну подршку за оснивање сличне образовне институције. Како је тражена подршка изостала, чланице овог удружења, предвођене Маријом Боршад, 1892. године оснивају приватну женску гимназију. Године 1898. прве ученице су положиле завршни испит (матуру), који се још увек полагао екстерно. Министарство просвете је школи доделило право јавности 1903. године, чиме је постала призната образовна установа у оквиру државног школског система. Три године касније добија и право да обавља пријемне и завршне испите у сопственој установи, чиме постаје потпуно самостална гимназија (за девојке) (https://fraueninbewegung.onb.ac.at/node/525?utm_source=chatgpt.com) .

У Загребу је 1892. године основан Женски лицеј. За разлику од поменутих женских гимназија у Прагу и Бечу, које су настале захваљујући деловању женских организација (без званичне државне подршкe), овде се радило о унапређивању рада постојеће јавне више девојачке школе. У ком смеру треба да се реформише девојачка школа постојала су два става. Први је инсистирао на стицању одређених занатских вештина или усавршавању знања из домена кућних послова. Други, који је заступала Марија Јамбришак, наглашавао је потребу за интезивирањем учења језика и природних наука, приближавајући се тако концепту реалне гимназије (такозване реалке). О томе како је и у овој средини отварање женске гимназије сматрано и сувише великим искораком у односу на већински став друштва, говори сам назив новоосноване женске школе. Како наводи Ограјшек Горењак назив лицеј, а не гимназија употребљен је из дипломатских разлога, или како је то изјавио Исидор Кршњави (један од школских реформатора), „da (se) nikoga ne poplaši“ (2006, 157). По структури Женски лицеј је одговарао такозваним потпуним средњим школама, са дужином трајања школовања једнаким као у гимназијима. Међутим, ни овде ученице нису имале право полагања матуре. Овај проблем је решаван као и у другим женским гимназијама тако што су кандидаткиње полагале државни испит у мушкој гимназији и то након што би положиле завршни испит у Лицеју.

Слично као у Прагу и Бечу, Удружење за реформу образовања жена (Verein Frauenbildungsreform) под вођством Хедвиг Кетлер, основало је у септембру 1893. године прву приватну женску гимназију у немачком граду Карлсруе. Након финансијских потешкоћа у којима се нашла, гимназија је од 1898. прешла у надлежност града. Годину дана касније прва генерација ученица је положила завршни испит, али као и у другим сличним школама у то време, он није имао статус велике матуре. Матурски испит ове женске гимназије је коначно и званично признат тек 1904. године, чиме су полазнице стекле право уписа на универзитете (https://lessing-gymnasium-karlsruhe.de/cm3/index.php/profil/geschichte/406-125-jahre-erstes-deutsches-maedchengymnasium).

У Будимпешти је Национално удружење за образовање жена (Országos Nőképző Egyesület) још седамдесетих година 19. века поднело иницијативу за оснивање женске гимназије, али није наишло на подршку. Уместо тога и овде је 1875. године отворена виша девојчка школа, слична онима на простору Војводине. Прва женска гимназија основана је 1896. године и то годину дана након што су три факултета (уметнички, медицинки и фармацеутски) отворила своја врата за студенткиње. До оснивања женске гимназије девојке су могле у статусу вандредних ученица да похађају мушке гимназије и да полажу матуру (Rébay 2024, 45 ).

Оспоравање права на полагање „испита зрелости“

Као што се може видети из овог кратког прегледа, заједничко за готово све нове школске установе намењене девојкама било је одсуство подршке државног система. То је даље за последицу имало оспоравање права на организацију и спровођење полагања матурског испита без којег се није могло конкурисати на државне универзитете. Питање права девојака на полагање државне матуре постаје питање од највећег значаја за одржавање тадашњег друштвеног поретка, када је реч о родним улогама. Део (мушке) јавности који је оспоравао ово право, у таквом свом ставу видео је „последњи бедем одбране“ онога што су сматрали „природним поретком ствари“. Била је то суштински борба против економске и било које друге врсте независности  жена.  Већ и у самом називу „испит зрелости“ наслућује се својеврсни rite de passage карактер матурског испита.Стицање права на похађање гимназије, а посебно на полагање матуре представљао је велику друштвену промену младе девојке и у симболичном смислу. То би означило њену спремност да преузме одређене одговорности, али и оствари права коју су до тада била намењена искључиво мушкарцима (даље образовање, запослење у оквиру државног апарата…). Овакав потенцијалан сценарио нарушио би традиционалну поделу на приватну (женску) и јавну (мушку) сферу, што је за многе друштвене и политичке актере било недопустиво. Бавећи се концептом еманципације као ослобађања од било којег надзора и запрека самоодређивању, Предраг Крстић, позивајући се на Канта, каже: „Nezrelost je nemoć da se svojim razumom služimo bez vođstva drugog (…) Samoskrivljeno nezreo je onaj koji je stasao da praktikuje vlastiti sud, ali nastavlja da se ponaša kao da potrebuje vođstvo. Iskorak iz nezrelosti stoga nužno podrazumeva oslobađanje od staratelja“ (2022, 170). Овако посматрано оспоравање права на полагање „испита зрелости“ значило би трајно задржавање жена у статусу „незрелих“ индивидуа којима је неопходан старатељ (отац, брат, супруг).

Осивање женских гимназија и женски покрет

Како је раније поменуто, у овој фази реформисања женског образовања радило се првенствено на оснивању девојачких гимназија и то од стране женских организација. Попут виших девојачких школа, и ове образовне интитуције су имале „женски“ наставни програм чиме се и даље потврђивала различитост у односу на мушке школе. О томе пише Невена Ивановић, описујући ситуацију по овом питању у Немачкој и Аустроурагској. Она наводи да су аустријски закони који су регулисали област женског образовања рађени по моделу пруске реформе из 1894. године, а да је у њиховој изради учествовала Хелена Ланге. Иако је била заговорница прогресивних реформи у женском образовању, према речима Ивановић, Ланге својим ставом израженим кроз поменуте регулативе није допринела суштинским променама. Оно што јој се замерало било је схватање женског вишег образовања само у контексту обуке будућих наставница које би предавале у вишим школама и разредима. Ивановић ову ситуацију у Немачкој описије следећим речима: „Nemačkim ženama jeste bilo dozvoljeno da predaju u višim razredima liceja, nastavni program jeste bio neznatno poboljšan (mada u trajanju od devet, a ne deset godina, koliko je trajalo obrazovanje dečaka u licejima), ali i dalje nije bilo škola koje bi pripremale devojke za prestižno polaganje mature“ (2002, 182). Против и даље присутног модела који је разликовао мушко и женско образовање, са константним ограничењима када је реч о женској деци, борила се Хедвиг Кетлер. Она је захтевала да се женама дозволи приступ свим сегментима мушког образовног система, слободним и другим професијама, као и универзитетима. Концепт „једнаког образовања“ за који се залагала био је могућ потпуно отвореним приступом класичним гимназијама и такозваним реалкама женској деци. Пример ова два концепта женског гимнaзијског образовања наведена су овде како би се указало да по овом питању није постојао уједначен став ни и унутар поља женског покрета крајем 19. и почетком 20. века.

Како је о женском средњем образовању крајем 19. века писала српска новосадска штампа

Због свега до сад наведеног не чуди чињеница да је и новасадска штампа на српском језику пратила питање оснивања женских гимназија у окружењу, као и отварање појединих универзитета за студенткиње. Ову тему од почетка 90-их година 19. века пратили су, између осталих, дневни листови Застава и Браник, као и месечни лист Женски свет.

Поменуте дневне новине била су страначка гласила уређивана по средњоевропском узору и усмерена на остваривање одређених политичких програма. Заставу је покренуо Светозар Милетић, а након расцепа унутар Српске слободоумне странке, ове новине постају гласило Српске народне радикалне странке, са Јашом Томићем на месту уредника. Чланови новоосноване Српске народне либералне странке покрећу лист Браник на челу са Мишом Димитријевићем, а касније Михајлом Полит Десанчићем. Према речима Љиљане Драгосављевић Савин, међу читаоцима ова два гласила постојале су значајне социјалне разлике. Њихове читаоце описује следећим речима: „Радикалски лист Застава је био лист ситног српског грађанства, који је заступао интересе малих занатлија, трговаца, њихових помоћника, гостионичара, сиромашних сељака, нижих службеника, ситних банкара и интелигенције сељачког порекла, највише адвоката и студената. Богатији и угледнији слојеви српског грађанства из редова интелигенције, земљопоседника, власника новчаних завода, трговаца, вирилиста, окупљали су се око Браника, који је уживао велики углед“ (https://www.kcns.org.rs/agora/srpska-stampa-u-novom-sadu/). Оно што је било заједничко за оба листа била је њихова улога у „одбрани српства“. И једни и други су се кроз уређивачку политику и текстове отворено борили против мађаризације и аустрофилске политике српске династије Обреновић.

Лист Женски свет издавала је Добротворна задруга Српкиња Новосаткиња. На месту уредника је био Аркадије Варађанин, секретар Добротворне задруге, управник Српске више девојачке школе и члан Либералне странке у Новом Саду. У првом броју 1886. године објављена је мисија часописа у којој између осталог стоји: „А на послетку узео је у задатак и да подиже наше женско више образовање, у колико се то оваквим путем може чинити, а смер ће свој ограничити поглавито на она три правца, која су чисто женској природи богодана, а то је: даваће им савете као метерама, како ће отхрањивати и одгајати децу, пружа ће им поуке како ће чувати и неговати здравље својих (…) како ће као супруге стварати мир, срећу и задовољство у кући (…) како ће као газдарице своју кућу боље кућити, у опште помагаће, да се у друштву наших женскиња утврђује хришћански модел…“ (Женски свет 1886).  Овде се јасно види да се концепт часописа надовезује на важећи друштвено детерминисан модел жене као мајке, супруге и домаћице. Како закључује Јелена Јосиповић: „Покретање часописа доводи се у нераскидиву везу са очувањем и дефинисањем националног. Иако се то не каже експлицитно, у чланцима у часопису уочљив је традиционални приступ култури, која се сме побољшати, али не и мењати…“ (Јосиповић 2012).

***

Новосадска јавност је на самом почетку 1889. године, путем текста у Женском свету, била обавештена о формирању Друштва за оснивање женских гимнзија у Бечу[2]. Ово је био повод да се изнесу подаци „како у читавом свету, не изузевши чак ни Аустралију, имају женске на основу гимназијске сведоџбе приступа на универзитете – једина је Аустрија у томе заостала“. Међу државама које су нудиле могућност женама да похађају високе школе наведена је и Србија. Овде је истакнут податак да је почетком 1889. године омогућено двема Српкињама – сестричини Јована Бошковића и госпођици Драгојловићевој да, након што су завршиле гимназију и стекле сведоџбу зрелости (Драгојловић је сведоџбу стекла у Москви, док је Бошковић уз велико залагање Јована Бошковића добила право да ванредно похађа мушку гимназију у Београду), похађају Велику школу у Београду, тачније Филолошко – историјски факултет[3] (Женски свет 1889, 21). 

Дневне новине Застава су 1890. објавиле вест да ће у Италији, тачније у Риму, одлуком министра просвете 1. априла 1891. године бити отворена прва женска гимназија. На тај начин тамошње жене добиле су могућност ступања на унверзитет. За неименованог аутора овог кратког текста то је даље значило да ће жене имати приступ најразличитијим занимањима. У циничном тону закључује: „И тако би се почетком 20. столећа могло лако догодити, да ће сви мужеви као војници или по колонијама вршити службу, или само вежбати у оружју, дочим ће жене по разним звањима вршити цивилне послове, па управљати и министарствима“ (Застава 1890).

Сл. 1 Застава, 14. септембар 1890.

Оснивање женске гимназије у Прагу 1890. године најавио је лист Женски свет. У тексту посвећеном овој теми пише: „Прашака задруга Чешкиња покренула је мисао међу женским задругама у Чешкој, да се једном представком обрате земаљском сабору, да овај своје законе тако измени, како би добиле приступа и женскиње, да ступају у свеучилиште…У тој преставци моле Чешкиње, да се оснује у Прагу женска гимназија, како би се оне ту могле достојно спремати за више науке“. У тексту стоји и коментар да ће Чехиње успети у „свом праведном очекивању“ (Женски свет 1890).

Најаву отварања прве женске гимназије у Бечу штампа је пропратила 1891. године. Оба дневна листа и Застава и Браник су у децембру обавестили суграђане да ће 1. септембра следеће године у Бечу бити отворена „женска гимназија са шест разреда“ (Застава 1891). Новинар Браника пише и следеће: „Учевни предмети ће бити исти који су и у гимназијама за мушке, само што ће курз трајати место 8 и 9 само 6 година“ (Браник 1891).

Сл. 2 Браник, 5. (17.) децембар 1891.

Лист Женски свет пратио је и оснивање Женског лицеја у Загребу школске 1892/93. године. Како је наведено у тексту, ова образовна институција је конципирана као осмогодишња школа, након које ће ученицама бити омогућено ступање на универзитете. Текст је завршен следећим коментаром анонимног аутора: „Док се угарски великаши договарају, како ће устројити оваку школу, донде је предстојник наставе у Тројединици г. Кршњавски сретно решио то питање својом сопстевном иницијативом на славу и напредак хрватског и српског имена“ (Женски свет 1892).

Отварање приватне женске гимназије у Будимпешти[4], као и Женског лицеја у Загребу 1892. године, подстакло је аутора који се потписао иницијалима Б. Б-ћ. да у октобру исте године у новинама Браник објави текст под називом „Девојачка гимназија“. С обзиром да се ради о првом опширном новинском тексту на ову тему, а о чијој важности говори и чињеница да се нашао на првој страни поменутог листа, овде ћемо се позабавити његовим детаљнијим приказом. У самом уводу аутор  поред две поменуте школе наводи и раније основане приватне женске  гимназије у Бечу и Прагу, што указује да је био добро упознат са тенденцијом оснивања образовних институција овог типа у окружењу. Сврху женског образовања он објашњава следећим речима: „А друштво увиђајући не само да се женско може изображавати, него увиђајући и корист од тога, што се женске шаљу у школу где им се појмови умноже и познавања разбистре, ствара школе и за њих, старајући се, да се будуће матере и домаћице изобразе онако, како ће кућа, која не стоји на земљи него на жени, стајати на изображеној жени – сигурном темељу“. У истом тону наставља: „Заиста каква разлика у удешавању и домазлука и васпитавања деце у кући, где је жена изображена, и где није! Така је кућа редовно напреднија, сретнија, јер се брачни пар међу собом боље потпомаже у заједничким тежњама“. Мислећи овде вероватно на образовање у оквиру виших девојачких школа, аутор недвосмислено „оставља“ жене у домену добре супруге и домаћице. Оснивање пак женских гимназија којем сведочи види као максимум који би се смео допустити у борби за женско образовање, наглашавајући при томе „опасност“ евентуалне дозволе за полагање матуре. На овом месту, између осталог, каже: „И гле, данашњим даном дотерало се да би се једва могло даље ићи. Ево се за женске отварају већ гимназије. Амбиција женска, ако је врло велика, може тражити и постићи ону знамениту сведоџбу, с којом се добива приступа у велики живот – сведоџбу зрелости!“. У надолазећим  тежњама жена да остваре право на гимназијско образовање и стицање сведоџбе о зрелости он препознаје њихову борбу за економску самосталност или како он то назива „борбу залебац“, што види као велики искорак у односу на описану„изображену домаћицу“. Аутор ову борбу своди на надметање мушких и женских умних снага. Сматрајући да су за послове који су до тада били доступни женама, попут учитељског позива или рада на телеграфу и у пошти, били довољни окретност и нешто писмености, док се за области за које се, по његовом мишљењу, спремају жене, захтева „права интелигенција“, каже: „Биће то борба за живот и славу! Пустите нас да видите да женске неће бити лоше од мушких као научници, професори, лекари и адвокати па чак и политичари!“ – Тако вичу (у себи) [5]као што се мени хоће да причује, неке одушевљене унуке Евине“.  Овај друштвени искорак по њему је био осуђен на пропаст. За овакав епилог он је видео два разлога. Први „проналази“ у практичној психологији која је како наводи показала да женски ум „нема потребне истрајности и растегљивости као мушки“. Други разлог је друштвени и подразумева недопустивост ремећења „природног реда“ и бркања родних улога. На крају текста аутор наводи још један разлог за свој скептицизам када је реч о женском гимназијском образовању. Он наиме наводи следеће: „Најглавнија препрека, осим поменутих физичких и психолошких разлика међу оба спола, та је, што девојка према социјалним приликама и природном свом позиву не може проводити тако дуго у учењу, као мушко…“. Овим последњим ставом аутор се враћа на општеприхваћени друштвени императив који жену види превасходно као супругу и мајку. Дакле девојке немају времена за гимназијско и високо образовање јер што пре треба да се прихвате својих улога. Последично, уколико то не ураде, њихово понашање, па и морал, постају упитни. Аутор на крају текста закључује: „Неће и не могу у једаред утврђеној економији наступити такве големе промене, такав преврат“ (Б. Б-ић 1892). Како је наведено аутор овог текста се потписао са иницијалима Б. Б-ић, али се са великом сигурношћу може предпоставити да се ради о Благоју Бранчићу, професору Велике српске гимназије у Новом Саду, књижевнику и преводиоцу. Наиме Бранчић је у децембру 1894. године у новосадској Српској читаоници одржао предавање под називом „Песма о женскињу“. Текст предавања објављен је такође у листу Браник, а његова садржина, као и стил писања готово је идентичан тексту „Девојачка гимназија“ из 1892. године. И овде аутор, између осталог каже: „Три има гледишта, које је данас утврдила наука, кад каже, да потпуно изједначење женскиња с мушкињем не сме и никад ни не може бити. Та су гледишта: наука о телу, наука о души и државно газдинство. Сва три гледишта противе се даљем еманциповању жена, него што смо већ навели, противе се, да се женскима још више самосталности даје“ (Браник 1894).

Стањем женског гимназијског образовања у Европи бавио се опет лист Женски свет у свом петом броју из 1893. године у тексту под називом „Женске гимназије у Русији“. Неименовани аутор започиње кратак преглед оснивања женских гимназија речима: „У напреднијим европским државама покушава се тек у најновије доба, да се и за женске отворе средње школе или гимназије“ (Женски свет 1893). Од податка је наведено  отварање  прве женске гимназије у немачком граду Карлсруе (1893), затим у Бечу (1892), као и Женског лицеја у Загребу (1893). Други део текста говори o женским гимназијама у  Русији, чији рад датира још од 1872. године. Истовремено аутор наглашава да у овој држави женама није омогућен приступ универзитетском образовању, па је то био разлог што су Рускиње чиниле већину на факултетима у Швајцарској и Француској где  је постојала могућност да жене стичу универзитетско образовање.

О стању средњошколског образовања у Русуји лист Женски свет поново пише 1894. године. Овом приликом преноси део извештаја комисије која се бавила овим питањем, а у којем се између осталог каже: „Она (комисија) не држи за сад још да је потребно, да се дозвољава девојкама приступ у више образовање и сматра да ни лечничка одељења за женске нису од потребе. Али држи, да треба сву пажњу обратити на средње образовање женскиња (…) и не за то, да се ту спремају за учитељице, него у првој линији, да се спремају за добре жене и матере“ (Женски свет 1894 а). У истом издању часописа објављен је и кратак чланак о женским гимназијама у Бугарској, у којем стоји да је њихов број већи у односу на оне намењене мушкој деци. Текст је завршен једним интерсантним коментаром: „Тамо више раде на образовању женскиња него мушкараца; само да ударе добрим правцем, јер иначе се могу кајати са оваквим поступком“ (Женски свет 1894 б). Може се претпоставити да се под „добрим правцем“ мисли на женско образовање усмерено ка „стварању“ добрих „жена и матера“ у оквиру девојачких школа.

Две године након оснивања женске гимназије у Бечу, у Женском свету свој текст инспирисан оснивањем ове школе објављује Александар Сандић, гимназијски професор, књижевник, преводилац и познати културни радник. Доста обиман текст под називом „Гимназијска школа за девојке“ штампан је на првим странама часописа. Сандић је био добро упознат за историјом оснивања поменуте гимназије, њеним концептом, као и наставним кадром. Текст започиње следећим речима: „Та је школа међу најсветлијима светло сведочанство напретку века данашњег, на измаку“. Посебну вредност он види у чињеници да је поменута гимназија основана од стране једног женског удружења (а не од стране државе или „богаташких кућа“). За њега је циљ женског гимназијског образовања отварање пута за даље образовање девојака на „великим школама“ и универзитетима. При томе он мисли на приступачност свим факултетима, па тако поред филозофског и медицинског, он наводи и правни факултет, а реченицу завршава са три тачке.[6] За разлику од већинског расположења у јавности који је женско образовање третирао као својеврстан вид мираза (да буду „обучене“ за добре и достојне супруге, мајке и домаћице), Сандић пише следеће: „Кад се некад питало: Шта ће радити наше ћери и девојке? Просто се говорило: Удаће се!. Тог питања и таког одговора нестаје, како који дан све већма. Мало која девојка средњега сталежа усрећи се данас удајом; и баш зато и треба пут отворен женској глави, да се може науком и знањем спремити и доспети до већег и већег избора коре хлеба, чина и заслуге[7], него што је то било до данас“. Овде се види још једна важна разлика у тумачењу функције женског образовања ако се оно упореди са, на пример, ставовима Благоја Бранчића. Школовање женске деце Сандић не гледа само као припрему за „борбу за лебац“, већ као пут ка стицању бољег статуса у друштву, односно њихов улазак у јавну сферу која је до тада била намењена искључиво мушкарцима. Ипак када говори о томе којим социјалним групама је намењено женско гимназијско образовање, он се враћа на његов партикуларни циљ, издвајајући припаднице средњег сталежа чије су породице „скромнијег, сиромашнијег стања и ужитка“. То су по њему биле ћерке чиновника, учитеља, гимназијских професора, наставника девојачких школа…На овај начин аутор наглашава да је гимназијско (и универзитетско) образовање намењено оним девојакама за које постоји већа вероватноћа да неће имати адекватног старатеља, већ ће бити у ситуацији да саме воде бригу о себи. Позивајући добротворне задруге да кроз стипендије и фондове подрже средње и високо образовање девојака, Сандић на крају текста поручује: „…духом и даром богоданим да се свака, спреми за времена, и такмичи по том која буде и где буде и са мушком главом у – данашњој тешкој борби за живот, за опстанак!“ (Сандић 1894, 4).

У јуну 1895. године Застава извештава о првој генерацији свршених гимназијалки у „Средњој женској школи“ у Прагу, коју је основала „славна чешка песникиња Елишка Краснохорска“. Како је наведено, ученице ове школе су се спремале да наставе своје школовање на медицинском и филозофском факултету (Застава 1895 а).

Сл. 3 Застaва, 7. јун 1895.

У новинама Браник 1895. године објављен је текст под називом „Женске као слушаоци гимназије“. Шира јавност је тада обавештена да је Патронат Велике српске гимназије у Новом Саду[8] донео одлуку да ученице могу полагати испите при овој школи. Наведено је такође да је први разред гимназије положила госпођица Видосава А. Јовановића, док се госпођица Корнелија Ракићева пријавила за полагање III разреда гимназије[9] (Браник 1895). Овде се радило о већ поменутој пракси да се девојчицама даје дозвола да у статусу ванредних ученица похађају мушку гимназију тако што су полагале разредне испите.

Сл. 4 Браник, 2. (14.) септембар 1895.

  Крајем 1895. године Застава је објавила и вест да се уБудимпешти планира отварање женске гимназије, прве у Угарској, која ће имати право „да спрема кандидаткиње за академске науке“ (Застава 1895 б). Отварање женске гимназије у угарској престоници, током 1896. године са доста пажње пратио је и Женски свет. Кроз пригодан текст најпре је најављено да ће Земаљско друштво за образовање женскиња у септембру те године отворити женску гимназију, а да им је надлежно министарство већ издало „право јавности“. Такође је наведено да ће прве године бити уписане ученице првог и петог разреда, а да ће програм бити једнак као у мушким гимназијама (једина разлика је била у томе што у женским школама није планирано учење старогрчког, док је латински језик предвиђен тек за пети разред) (Женски свет 1896 а). Већ у следећем броју исти лист доноси вест да је у Будимпешти извесна Јанка Хорват добила концесију за отварање женске гимназије у овом граду. Кратка вест се завршава констатацијом да су свој рад истовремено отпочеле две женске гимназије у Будимпешти (Женски свет 1896 б). У десетом броју Женског света исте године објављена је вест о званичном отварању државне гимназије које је раније најављено. Према овом тексту свечаности је присуствовао министар просвете господин Влашић, а у говорима одржаним том приликом истакнута је потреба за потпуним женским образовањем „као што га и мушки добивају јер је половно образовање од велике штете“. Прве године је у јавну женску гимназију у Будимпешти уписано у први разред 54, а у пети 38 ученица (Женски свет 1896 в). Податке о једној српској ученици која је похађала женску гимназију у Будимпешти, 1897. године донео је лист Браник. У тексту под називом „Српкиња одлична ученица у гимназији“ који започиње информацијама о полагању испита у овој школи, посебно су издвојени успеси госпођице Анице Брашованове[10], ћерке вршачког учитеља Николе Брашована (Браник 1897).

Сл. 5 Застава, 29.  новембар 1895.
Сл. 6 Женски свет бр. 10, 1896.
Сл. 7 Браник, 17. (29.) јун 1897. 

Током 1897. године Женски свет је извештавао о раду Женског лицеја у Загребу. У тексту објављеном у августовском броју, описан је концепт рада ове женске гимназије у оквиру три смера, уз кратка појашњења. Шта је који смер нудио ученицама, објашњено је следећим речима: „Лицеј овај приправља своје питомице или на педагошки пут, дакле за учитељице, или су питомице Латинке, дакле одговара настави у дољној гимназији, или им даје опће образовање, замењује дакле досадашње „институте“. Текст је завршен информацијом да је Добротворна задруга у Загребу покренула иницијативу за отварање српског женског лицеја у том граду (Женски свет 1897 а). Већ у следећем броју лист доноси вест да је ученицама Лицеја које су положиле испит из латинског језика омогућен упис на Универзитет у Цириху (Женски свет 1897 б).

О првој генерацији матуранткиња у Будимпештанској женској гимназији детаљније је известио лист Застава 1900. године. У тексту је између осталог наведено да су испит зрелости пoлагале 24 ученице. Од оних које су са успехом положиле матуру, према писању новинара, њих 13 се одлучило да слуша „професуру“, осам медицину, а једна фармацију. Текст је завршен следећим речима: „И ми Срби смо у овим земљама имали већ приличан број женских гимназиста, од којих су неке проглашене с лепим успехом за зреле, и сад уче на вишим школама“ (Застава 1900).

Бавећи се темом улоге и деловања српских женских добротворних задруга на простору Војводине и окружења, у листу Женски свет 1900. године објављени су и неки подаци везани за женско средњошколско образовање. Сматрајући да задруге треба више да се баве подршком српске деце која похађају срење школе, наведено је и следеће: „Ми имамо за сад у овим крајевима пет просветних центара (средишта): Нови Сад, Карловце, Сомбор, Загреб и Будимпешту. На тих пет места купи се на науку наш мушки и женски подмадлак у најпрестижнијој мери.“ Од образовних институција које су у то време похађале девојке наведена је најпре Српска виша девојачка школа у Новом Саду. Затим следи учитељска школа у Сомбору, коју су похађала углавном деца из сиромашнијих породица, па за девојчице стоји да се „швом[11] и другом зарадом мучно израњују“. Када је реч о Загребу, није експлицитно наведено о којим се образовним установама радило, али се спомиње иницијатива за отварање женског интерната намењеног српским ученицама у овом граду. О ситуацији по овом питању у Будимпешти аутор текста пише следеће: „И у Будимпешти почеле су, од последње 2–3 године, одлазити наше Српкиње у већој мери, које на вишу педагогију, које на забавишни курз, које на глазбене заводе, а у најновије доба и на свеучилиште, од како је садањи кр. уг. Министар просвете г. Др. Ђула Влашић дозволио да се и женске примају на медицински, филозофски и фармацеутски одељак, те већ ове године имамо тамо и једну Српкињу, Новосаткињу, Корнелију Ракићеву на медицинском одељењу“ (Женски свет 1900). Због све већег интересовања за школовање у овом граду, и овде је покренута иницијатива за отварање женског интерната. О томе је годину дана раније, такође у Женском свету писао Јован Јанко Кнежевић, а поводом иницијативе Добротворне задруге Српкиња у Будимпешти да се тамо отвори Српско девојачко васпиталиште. У његовом тексту су на посредан начин садржана три концепта женског вишег образовања која су у то време била актуелна. Када образлаже своју визију женског васпиталишта, Кнежевић пише: „У једном одељењу би биле Српкиње богатијих и виших сталежа, које траже само више образовање у знању језика и вештина стичући уједно врлине честитих и образованих српских жена (…) Друго одељење је алумнат т. ј. потпун интернат, где би имале стан, јело и осталу опскрбу све друге питомице, које би похађале разне заводе и тиме се спремале за живот, у коме би могле самостално, о свом руву и круву живети“. Како би нагласио важност постојања једне овакве српске установе у Бидимпешти, аутор даље пише: „Замислимо себи једну Српкињу, која је по способности и раду заслужила, да јој се помогне, да може свршити преднауке за универзу, па и саму универзу изабрав себи струку“. Затим наставља да би васпиталиште могло да послужи за сигуран смештај и овој категорији ученица (Кнежевић 1899, 3). Тако би се на једном месту нашле ученице (из богатијих породица) које похађају неку врсту више девојачке школе или курса, затим оне (из сиромашнијих породица) којима су биле намењене стручне школе и на крају ученице гимназија и студенткиње, које аутор не сврстава у поменуте категорије када је реч о припадности одређеном сталежу.

Новине Застава су 1904. године кроз кратко саопштење обавестиле јавност да ће у новој школској години у Шапцу започети рад „четвороразредна“ женска гимназија (Застава 1904). Исту вест пренео је и Женски свет. Следеће године Браник доноси вест да се у Београду отвара „виша женска гимназија“ у трајању од четири разреда. Како је наведено у тексту „гимназија ће са четири нижа разреда Виших Женских Школа чинити потпуну женску средњу школу“ (Браник 1905). Истим поводом Женски свет пише: „Тим је подигнута у Српству прва велика гимназија за женску омладину, која ће без препреке моћи одатле прелазити на свеучилиште и учити се произвољној струци“. Текст је завршен констатацијом да је по овом питању Србија предњачила у односу на Аустрију и Угарску које „имају овакве заводе само у приватном своjству“ (Женски свет 1905).

Сл. Женски свет бр. 7, 1904.

Када се паралелно сагледају објаве на тему оснивања и деловања првих женских гимназија у новосадским српским дневним листовима, а имајући у виду њихову политичку опонентност, увиђа се један прилично уједначен тон у извештавању. Радило се углавном о кратким текстовима који су садржали основне информације о новооснованим школама (место и година оснивања, оснивач, дужина трајања школовања…). Ако се изузме подужи текст који је потписао Б. Б-ић у Бранику, преостали чланци су непотписани, а што је још битније, ретко садрже јасан став по питању женског срењошколског образовања. Стиче се утисак да су и либерали у Бранику и радикали у Застави објављивали поменуте текстове како би показали јавности да прате ову тему, али без искрене воље да се њоме озбиљније позабаве. Новински чланци не садрже опис ширег контекста и/или значаја борбе за родну једнакост у пољу државног школског система. О појединим Српкињама које стичу гимназијско образовање током 90-их година 19. века пише се више као о изузецима (скоро куриозитетима). Нешто већу пажњу дневних листова изазвало је отварање државне женске гимназије у Будимпешти. Разлог овоме може бити географска близина, односно друштвенa, економска и политичка усмереност ка Угарској престоници. Други пак разлог може бити чињеница да се овде радило о јавној (државној) образовној институцији (за разлику од оних које су оснивале женске организације).  

Часопис Женски свет је у континуитету пратио оснивање и рад женских гимназија у Европи и окружењу. Као и у случају дневних листова, писани су анонимно, више у форми извештавања без јасно изражених критичких ставова. Спорадично садрже кратке афирмативне коментаре, али без детаљније анализе. Једини изузетак представља приказани текст Александра Сандића. Истовремено, током 90-их година 19. века, Женски свет објављује текстове који и даље промовишу више девојчке школе и концепт образовања који су оне нудиле. Као илустрација послужиће део текста „Васпитање женскиња“ који је 1899. године објавио аутор потписан иницијалима Вл. В-ић. Говорећи о значају образовања женске деце, он између осталог, каже: „Поред родитељског дома и наше више девојачке школе пружају ученицама својима нужну спрему, за све оно, што је потребно будућој жени, домаћици и мајци“ (Женски свет 1899).

Приказани текстови из новосадске српске штампе у последњој деценији 19. века показују да се питање женског образовања уопште сагледавало најпре у контексту друштвене улоге жене. Модел који је успостављен средином 70-их година 19. века, а који је образовану жену видео превасходно као узорну супругу, мајку и домаћицу унутар грађанске породице и даље је доминирао у јавности. Концепт виших девојачких школа и приватних лерова[12] подржавао је изградњу, а затим и опстанак овог модела. Тема која се постепено уводи у фокус јавности крајем 19. века било је економско осамостаљивање жена и стицање потребних вештина за његово остваривање. У том контексту најчешће се спомињу учитељске школе и курсеви за васпитачице као места образовања за „традиционална“ женска занимања. Женско гимназијско образовање (са правом полагања матуре) као тема се актуелизује у последњој деценији 19. века и посматра се у једном ширем оквиру. И овде се говори о финансијском осамостаљивању жена, али је већи акценат дат на њихово даље (универзитетско образовање) и улазак у професије „белих оковратника“. Овај вид образовања, за разлику од претходно поменутих, покренуо је важно питање изласка жена из приватне у јавну сферу. Јавна полемика на ову тему наставиће се у првим деценијама 20. века, али у измењеним друштвено-политичким условима.

Литература и извори

Б-ић, Б. 1892. „Девојачка гимназија“. Браник, орган српске народне слободоумне странке. 8. (20). октобар

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1891. „Женска гимназија“. Год. VII, бр. 143

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1894. „Песма о женскињу. Јавно предавање Благоја Бранчића у српској читаоници новосадској 12. (24.) дец. 1894. год.“. Год. Х, бр. 147

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1895. „Женске као слушаоци гимназије“. Год. ХI, бр. 102

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1896. „Број ученика и ученица на сомборској мушкој и женској учитељској школи.“ Год. ХII, бр. 132

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1897. „Српкиња одлична ученица у гимназији“. Год. ХIII, бр. 69

Браник, орган српске народне слободоумне странке. 1905. „Виша женска гимназија у Београду“. Год. ХXI, бр. 155

В-ић, Вл. 1899. „Васпитање женскиња“. Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња, 1. јул

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1886. Год. I, бр. 1: 3

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1889. Год. IV, бр. 1: 20, 21

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1890. „Чешкиње“. Год. V, бр. 4: 9

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1892. „Девојачки лицеј“. Год. VII, бр. 10: 10

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1893. „Женске гимназије у Русији“. Год. VIII, бр. 5: 72

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1894 a. „Женско више образовање у Русији“. Год. IX, бр. 8: 6

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1894 б. Год. IX, бр. 8: 6

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1896 а. „Женска гимназија у Будимпешти“. Год. XI бр. 8: 9

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1896 б. „Женска гимназија“. Год. XI, бр. 9: 7

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1896 в. „Отворена женска гимназија“. Год. XI, бр. 10: 9

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1897 а. Год. XII, бр. 8: 9

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1897 б. Год. XII, бр. 9: 10

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1900. „Наше добротворне задруге II“. Год. XV, бр. 4 и 5: 51

Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња. 1905. „Српска женска гимназија“. Год. XX, бр. 9: 22

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1887.„Српска учитељска школа у Сомбору“. Год. XXII, бр. 143

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1890. Год. XXV, бр. 141

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1891.Год. XXVI, бр. 189

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1895 а. „Гимназија за женске у Прагу“. Год. XXХ,  бр. 88

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1895 б. „Прва женска гимназија у Угарској“. Год. XXХ,  бр. 185

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1900. „Први женски матуранти у Будимпешти“. Год. XXХV, бр. 133

Застава, орган Српске народне радикалне странке. 1904.  „Женска гимназија у Шапцу“. Год. XXХIX, бр. 120: 4

Јосиповић, Јелена. 2012. „Однос према моди у писмима читатељки у часопису „Женски свет“ (1886-1914)“. Књиженство, часопис за студије књижевности, рода и културе. Год. 2, Бр. 2. ttps://journal.knjizenstvo.rs/index.php/knjizenstvo/article/view/388 (приступљено  10. 11. 2025)

Кнежевић, Јов. Јанко, 1899. „Српско православно девојачко васпиталиште у Будимпешти“. Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња, 1. фебруар

Сандић, Александар. 1894. „Гимназијска школа за девојке“. Женски свет: орган Добротворних задруга Српкиња, 1. август

Столић, Ана. 2021. „Школовање женске деце у Кнежевини/Краљевини Србији – родна перспектива. У: Без школе шта ми би?! Огледи из историје образовања у Србији и Југославији од 19. века до данас, ур. Александра Илић Рајковић и Сања Петровић Тодосијевић, 111 – 134. Београд: Институт за новију историју Србије, Институт за педагогију и андрагогију Филозофског факултета Универзитета у Београду

Чурић, Радослав. 1961. Српске више девојачке школе у Војводини. Нови Сад: Матица српска.

Ivanović, Nevena. 2002. „Obrazovanje žena: izazov zajednici?“ Reč: časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, br. 65/11: 169 – 193

Krstić, Predrag. 2022. „Emancipovano obrazovanje – obrazovanje kao emancipacija“. Teorija – časopis Filozofskog društva Srbije, god. 65. br. 1: 167 – 183

Ograjšek Gorenjak, Ida. 2006. „Otvaranje ženskog liceja u Zagrebu“. Povjest u nastavi, Vol. IV, No. 8 (2), 147 – 176

Trgovčević, Ljubinka. 2001. „Žene kao deo elite u Srbiji u 19. veku. Otvaranje pitanja“. U: Dijalog povjesničara-istoričara, ur. H.G. Fleck, I. Graovac, 251 – 268. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann

Trgovčević, Ljubinka. 2014, „Počeci višeg obrazovanja devojaka u svetu i kod nas“. U:  Obrazovanje, rod, građanski status, ur. Daša Duhaček, Katarina Lončarević, Dragana Popović, 57 – 68. Beograd: Fakultet političkih nauka, Centar za studije roda i politike

Rébay, Magdolna. 2024. „When people still had enough time to live, Education of girls from Hungarian aristocratic families, from the 1860s until 1947“. Hungarian Educational Research Journal,  No.14, 43 -60

https://fraueninbewegung.onb.ac.at/node/30 (приступљено 18.10.2025)

https://fraueninbewegung.onb.ac.at/node/525?utm_source=chatgpt.com (приступљено 18. 10. 2025)

https://lessing-gymnasium-karlsruhe.de/cm3/index.php/profil/geschichte/406-125-jahre-erstes-deutsches-maedchengymnasium (приступљено 15. 10. 2025)


[1] Подвукла ауторка овог текста

[2] Радилo се о већ поментом „Удружењу за напредно образовање жена“(Verein für erweiterte Frauenbildung).

[3] Круна Драгојловић Аћимовић и Лепосава Бошковић су биле прве студенткиње којима је омогућен упис на Високу школу у Београду (претеча Универзитета у Београду). Круна, рођена у околини Бјељине, након кратког боравка у Србији, као девојчица без родитеља одлази у Москву где стиче основно и средње образовање. По повратку у Србију добија одобрење тадашњег министра просвете да упише  Филолошко-историјски факултет. Године 1894. положила је професорски испит. Читаву каријеру je провела као просветнa радницa. Лепосава је завршила гимназију у Београду, након чега је такође уписала Филолошко-историјски факултет где је дипломирала 1891. године. Бавила се просветним, књижевним и преводилачким радом, а била је и активна чланица женских и просветних друштава.

[4] У доступној литератури нисмо наишли на податак о приватној женској гимназији коју спомиње аутор.

[5] Подвукла ауторка овог текста

[6] Након што су поједини европски универзитети отворили своја врата за студенткиње, махом на филозофски, медицински и фармацеутски факултет, у јавности је постојао изузетно негативан став да им се омогући приступ и на студије права и техничке факултете.

[7] Подвукла ауторка текста

[8] Данас гимназија „Јован Јовановић Змај“

[9] Видосава А. Јовановић, ћерка чувеног професора новосадске гимназије Милана Јовановића Бабе, завршила је студије медицине у Будимпешти 1908. године. Била је удата за Светислава Поповића, адвоката и градоначелника Земуна. Њихова ћерка Олга, удата Дедијер, такође је била лекарка, а погинула је у Другом светском рату. Корнелија Ракић је уз помоћ стипендије Добротворне задруге Српкиња Новосаткиња 1905. године завршила студије медицине у Будимпешти. Сматра се првом Српкињом лекарком. Након кратке лекарске праксе у Новом Саду, одлази у Босну, где је провела већи део каријере.

[10] Аница Брашован (удата Жупански), након завршене гимназије у Будимпешти, уписује Филозофски факултет у истом граду. Дипломирала је 1906. године, када је стекла звање професора историје и латинског језика. По доласку у Зрењанин била је активна чланица, а од 1928. године и председница Доротворне задруге Српкиња. Није радила у струци, али је била изузетно друштвено активна, како кроз рад Задруге, тако и помажући супругу Славку у широком друштвеном, политичком и професионалном ангажовању (Воргић, Игњатов и др. 2019. Спомен – кућа Славка Жупанског. Зрењанин: Народни музеј Зрењанин: 15, 16 )

[11] Термин шав оуначава шивење, па би ова реченица значила да су се девојчице издражавале услужним шивењем.

[12] Лерови су биле приватне школе намењене девоjчицама након завршене основно школовање.  У њима се стицало опште образовање, а акценат је био на учењу вештина као што је знање страних језика, свирање клавира, шивење, сликање и слично. Похађале су их припаднице богатијих грађанских породица.

Categories
Iz istorije žena

Tražeći Amaliju

Gordana Stojaković

Čitaj mi. Trаjanje 7 minuta
Portret Amalije Stratimirović rad Jovana Klajića
Portret Amalije Stratimirović rad Jovana Klajića

U još nenapisanoj Istoriji Novog Sada iz ženskog ugla jedna crtica bi trebalo da pripadne Amaliji Stratimirović (Novi Sad, 1821 – 1911). Ova Novosađanka rođenjem je pripadala uglednoj porodici Šupljikac, a udajom isto tako prominentnoj porodici Stratimirović. Obrazovana, ambiciozna i smela srčano se uključila u istorijska zbivanja, koja su obeležila istoriju grada i srpskog naroda u Ugarskoj, sredinom 19. i početkom 20. veka. Njeni podvizi nisu zapisani u tradicionalnoj istoriji grada, ali jesu u sećanja savremenika i u štampi s početka 20. veka.

Biografiju Amalije Stratimirović objavila sam u knjizi Znamenite žene Novog Sada I (2001), ali ne i njenu fotografiju jer u kalendarima, almanasima i novinama u vreme kada je živela nije objavljena. Ispostavilo se da njen lik nije izgubljen jer se nalazi u umetničkom fondu Galerije Matice srpske. Portret ove uglednice naslikao je Jovan Klajić. Zahvaljujući dozvoli za objavljivanje fotografije portreta, dobijenoј iz Galerije Matice srpske, Amalija Stratimirović likom i biografijom (koju ne bih menjala) stoji pred nama.

AMALIJA STRATIMIROVIĆ (1821- 1911)

Imućne i obrazovane novosadske gospođe učestvovale su u javnom životu grada, pre svega kroz humanitarni i prosvetni rad, a bilo je i onih koje su značajno doprinele njegovoj kulturnoj istoriji. Samo najsmelije usudile su se da javno istupe na političku pozornicu. Dve zapažene epizode u tom nastojanju Novosađanki, pripadaju Amaliji Stratimirović. Poštovana gospođa Amalija potiče iz poznate vojvođanske porodice Šupljikac. Pre 1848. udala se za Radivoja Sratimirovića, uglednog i politički vrlo angažovanog građanina, koji je tokom revolucionarnih događaja 1848/9. bio na čelu pobunjenih Srba u Novom Sadu. U jednom, za pobunjenike nepovoljnom trenutku, Radivoje je pobegao u Karlovce, ostavljajući Amaliju samu, pod stalnim pritiskom Mađara. Neizvesnu i opasnu situaciju ona je rešila smelo i neuobičajeno: Amalija (je) sama pobegla na Rimski Šanac u srpski logor, noću, možda preobučena u muško odelo.. jer je, tvrdili su svedoci, Košut bio naredio da se uzme kao talac i odvede u Segedin ili Baju.

Devedesete godine 19. veka u Novom Sadu bile su u znaku tragičnog ubistva Miše Dimitrijevića i sudskih procesa protiv počinioca ubistva, Jaše Tomića, kome je u nekoliko navrata suđeno. U odbranu Jaše Tomića formirao se masovni pokret Novosađanki predvođenih, tada sedamdesetogodišnjom Amalijom Stratimirović. Peticiju za pomilovanje, koju je potpisalo preko 3000 žena i devojaka 1892. Amalija odnosi u Peštu ministru pravde Silađiju (Szilágyi), koji je, prema pisanju Zastave, saslušao deputaciju uz uveravanje da će uraditi sve što bude moguće, a prema pisanju Branika isti ministar je delegaciju primio forme radi, uzgred. Odlazak delegacije Novosađanki i Amalijin govor u sabornici zemaljskoj izazvao je žučnu polemiku sa dosta preterivanja u Zastavi i Braniku. Govor sedamdesetogodišnje Amalije neopterećen političkim stavovima, dobio je komentar u Braniku u broju od 27. marta 1892. gde je odlazak ženske delegacije prikazan kao ružan, odvratan i gadan gest, a ružnoću čina pojačavala je navodna ružnoća članica deputacije. Tako se u istom izvoru kaže da su se mađarski poslanici čudili kako su članice deputacije sve ružne, jer da nije bilo među njima ni jedne mlade ni lepe.

Poslednjih dana marta i početkom aprila 1892. Zastava je bila puna članaka (čiji su autori muškarci) u odbranu novosadske ženske inicijative. Interesantna je Priposlana poruka, u rubrici za koju ne odgovara uredništvo Zastave, koja glasi:

Počem smo mi trgovačkog, zanatlijskog i ratarskog staleža, te ne možemo pre Vaznesenija s vami razračunavati za nanešene uvrede našim ženama, to ostavljamo za posle svetaca razračunavanje. U Novome Sadu, 1. aprila 1892.  

U polemiku se uključio i Jovan Jovanović Zmaj pismom, u kome odaje priznanje Amaliji Stratimirović:

Veleštovana Gospođo!

Kad sam čuo da ste vi na čelu ženske deputacije zatrudili se u Peštu, tome sam se obradovao i kao vaš prijatelj i poštovalac. Međer gospođa Amalija, rekoh nije ostarila, ona se živo interesuje za događaje koji se u nas događaju, ona ne krije svoje mišljenje i uverenje, ona putuje, izlazi pred ministra, slovoslovi, i vraća se zdrava i zadovoljna kući – to je znak da je još i sada mlada i snažna i telom i duhom. Ja vam na svemu tome čestitam…

Poslednje godine života Amalija Stratimirović, provela je u svojoj kući u Jovanovskom kraju. Umrla je u Novom Sadu. Sahranjena je na Uspenskom groblju. 

Govor Amalije Stratimirović prema pisanju Zastave od 27. 03. 1892:

Vaša Ekselencijo! Mi ovde sakupljene ženskinje smo tako slobodne Vašu Ekselenciju ponizno umoliti, za milostivo zauzimanje, kog Njegovog Veličanstva u stvari Jaše Tomića. Mi smo juče u tom pogledu predale kabinetskoj kancelariji Nj. V. prepokornu molbu sa 3017. ženskih potpisa radi pomilovanja istog Jaše Tomića, koji je osuđen zbog događaja, koji je poznat i Vašoj Ekselenciji, te će mi Vaša Ekselencija dozvoliti, da toliko napomenem da je uvreda, koja je nanesena Jaši Tomiću takove prirode, koja svaku meru prevazilazi, pa je on, doveden do krajnosti, učinio to delo za odbranu ženske časti. Držim dakle, da u takom izuzetnom slučaju, gde se uskratila svaka kavaljerska zadovoljština, nije mogao drugačije da postupa, pa bi to isto učinio svaki drugi čovek, koji drži do svoje časti. Mi molimo dakle ponovno, da Vaša Ekselencija blagoizvoli milostivo uvažiti našu poniznu molbu.

Grobnica porodice Stratimirović
Grobnica porodice Stratimirović

Grobnica porodice Stratimirović

Портрет: Јован Клајић (Нови Сад, 1815 – Турија, 1883) Амалија Стратимировић рођ. Шупљикац, супруга Радивоја Стратимировића, 1850 – 1860. Уље на платну, 30,3 x 21 cm. Није потписано ни датирано. Портрет је из уметничког фонда, а фотографија из фототеке Галерије Матице српске. ГМС/У 4216. 

Biografija je objavljena u knjizi Znamenite žene Novog Sada I Novi Sad: Futura publikacije. 2001, 79-80. 

Fotografija groba porodice Stratimirović: Gordana Stojaković

[cite]

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Kontakt

Uredništvo ŽeNSkog muzeja 

office@zenskimuzejns.org.rs
silvia.drazic@zenskimuzejns.org.rs
vera.kopicl@zenskimuzejns.org.rs
gordana.stojakovic@zenskimuzejns.org.rs

Savez feminističkih organizacija „(Re)konekcija“

21000 Novi Sad

Koste Šokice 15, 21000

rekonekcija.ns@gmail.com

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Ljubica Krnjaić

Ljubica Krnjaić, po profesiji inženjer zaštite životne sredine – zaštite od požara, članica novosadskog dobrovoljnog vatrogasnog društva „Dr Laza Kostić“, na položaju dugogodišnjeg Sekretara vatrogasnog saveza Grada Novog Sada, predsednica Vatrogasnog saveza Vojvodine, sa zvanjem Višeg vatrogasnog oficira I klase, stručna savetnica, sudski veštak i edukatorka, predstavlja izuzetan primer žene koja je svojim profesionalizmom, znanjem i veštinama stekla ugled, najviše položaje i najviše zvanje u okviru organizacija dobrovoljnog vatrogastva.
Ljubica Krnjaić (1956)

Ljubica Krnjaić, po profesiji inženjer zaštite životne sredine – zaštite od požara, članica novosadskog dobrovoljnog vatrogasnog društva „Dr Laza Kostić“, na položaju dugogodišnjeg Sekretara vatrogasnog saveza Grada Novog Sada, predsednica Vatrogasnog saveza Vojvodine, sa zvanjem Višeg vatrogasnog oficira I klase, stručna savetnica, sudski veštak i edukatorka, predstavlja izuzetan primer žene koja je svojim profesionalizmom, znanjem i veštinama stekla ugled, najviše položaje i najviše zvanje u okviru organizacija dobrovoljnog vatrogastva.

Profesionalni i privatni život Ljubice je izgrađen specifičnostima vatrogastva kao profesije, dobrovoljnosti kao oblika kolektivnog organizovanja ljudi, iskustvom socijalističkog poretka Jugoslavije i ženskom emancipacijom kojom je bila zahvaćena njena mladost, obrazovanje i učešće u društvenim organizacijama. U javnom životu grada Novog Sada Ljubica Krnjaić se ističe svojom personalnošću, entuzijazmom i angažovanjem u okviru tipično muške profesije. 

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Milica Stojadinović Srpkinja

priredila Vera Kopicl

Čitaj mi. Trajanje 13 minuta
Milica Stojadinović Srkinja, crtež prema arhivskoj fotografiji
Milica Stojadinović Srkinja, (1828-1878)
crtež prema arhivskoj fotografiji

Saradnica Vuka Karađžića, cenjena u krugu romantičara Đ. Rajkovića, Njegoša a njen rad je pomagao i knez Mihailo. Prikupljala je i narodne umotvorine, a u svom dnevniku pominje narodne pevačice od kojih je beležila narodnu poeziju: slepa Jela, Pava, Kata, Ruža, Ana i Anđelija.

Bavila se i prevođenjem Getea i Balzaka.

Nјen dnevnik je imao 433 pretplatnika i to u Beču (200), Budimu (20), Beogradu (84), Šapcu (20), Vukovaru (40), Karlovcima (49) i u Mitrovici (20). 

Delo Milice Stojadinović Srpkinje je imalo veoma dobru recepciju i bila je inspiracija mnogim autorkama od početka XX veka, pa do savremene književnosti. 

Ustanovljena je nagrada u čast njenog rada i imena, a dodeljuje se u okviru manifestacije Milici u pohode  Centra za kulturu “Miloš Crnjanski”.

dela:

Pesme (1850), Pesme , knjiga 2 (1855), U  Fruškoj gori 1854. (1861), U  Fruškoj gori 1854. sv.2 (1862),  U Fruškoj gori 1854 sv.3 (1866),  Pesme Milice Stojadinović (1869)

Milica Stojadinović Srpkinja, gravura
Milica Stojadinović Srpkinja, gravura

Izbor iz dela Milice Stojadinović Srpkinje

KAD SE NEBO MUTI

        Kad se nebo muti, ne kaže zašto,

                Nit rosna kiša rad koga pada,

   A srce moje da kaže na što

                Što ono samo zna za se sada?

  Ja zar da kome čuvstva izjavim?

  Ta pre ću mrtva da se utajim!

              Skriva se zemlja pod pokrov noći

  Dok zvezda trepti na nebu sjajna.

              A zaves srca zar treba poći

  Da snimim? čuvstva i javim tajna?

  Nek tuga, radost, u njem’ počiva:

                     A tajnu nebu tek nek ne otkriva.

    U podne, il veče života svoga

                     Potuži svaki na zemlji ovoj.

    I ja bi glasa imala toga

  Ko mnogi pesnik u pesmi svojoj;

                   Al da mi sudba zar bude javna?

Та pre će primit zemlja me tavna.


U Fruškoj gori 1854.

Maja 4. jutrom rano

Kad sam u Beč polazeći preko bregova Fruške gore prešla, onda se nije nigde ni pupoljka zelenog videlo, svud bijaše tamno i-neveselo, a sad:

Svaka s grana već zeleni,                Glas tičice na sve strane

Svud veselo cveće cveta;                 Kroz zelenu čuje s goru,

Priroda sva srce pleni!                  Svaka s svoje hiti grane

Šta je lepše ovog sveta?                   Da pozdravi letnju zoru.

Nastalo je već proleće,                   Oj zorice lepa letnja,

Nit se gdegod mrazi bele                Ja te suzom, ah, pozdravljam,

Svud se rosom krepi cveće             Zašto? Nek ta pesma ne zna,

Sve do sunca, noći cele                   Sa kojom se tebi javljam.

                                Samo jedan više svega

                                    Pred kojim ja ovde stojim-

                                On zna,-k Njemu srce bega,

                                    Njemu ovo smerno pojim.

Docnije

 PISMO JEDNOME PESNIKU

Vi ste meni jedanput pisali, kad u Grčku i Carigrad odete, imaćete dosta predmeta o kojima ćete mi pisati. Vaše obećanje od tolike mi je važnosti, da se radujem što mi se dala prilika podobnim vas zadužiti.

Jednog lepog prolećnjeg jutra rađalo se sunce od onog kraja gde se Avala   plavi, a parna kola presecala su zmijevidno poljane požunske k Beču, na njima ja sam se udaljavala. U jednom odelenju kola bili smo: moj najstariji bratac i njegova ljuba, jedan Srbin trgovac i jedna Srpkinja, svi Sremci. Sve njih lepa zora razbudila nije, samo su moje oči gledale kroz otvoren prozorčić onamo otkud sunce dolazi — gde su naši kraji. Tu mi neki rod tuge srcem ovlada.. Preda mnom se talasalo žito, i bregovi visoko su se dizali, kao i u našem podnebiju, ali je ipak stran obraz bio, koji udaljene samo većma svoga kraja seća, tako i ja čisto se bolno sećam ostavljena domaćih bregova, koje će priroda krasotom uviti, a ja daleko biti; pak se setim i moga srednjeg brata u Ameriki daljnoj, kako i njega možda tako slika kakva opominje na domaće kraje; i kao što je nežno čuvstvo lako ražaliti, suze su moje tekle, a živo uobraženje donese mi glase tugujućeg brata:

Oj gorice čarna,                                        Kao da sam došao

      Ti me varaš marna                                   U rošen kraj ušao,

Sa tvojim jelama,                                    I tu ću da počivam,

     Mirisnim lipama.                                        Svojim se odzivam.

Jele ja poznajem,                                   Ne poznajem glase

   Ali ne poznajem                                     Što se ore tuda,

Tebe zemljo nova                                  Jedva znam i za se

  Iz mlogih stanova                                Kad je tuđin svuda.

U tom se digne žubor putnika, da se toronj sv. Stefana vidi, koji je sve vidniji bivao; a kod mene jedno čuvstvo zamenjavalo drugo. Ja nežno pomislim: Mina! tvoja prijateljica se približuje! Naskoro zatim zazvonim ja na jedni vrati, i ne pazeći na reči služavke poletim na poznata mi vrata k Mini u sobu, — koju nađem u sali već, gde kod prozora sedeći jutrenji čas svojoj krasnoj veštini — živopisanju posvećuje. — Mina! Milice! — začuju se po sali naši glasovi nepritvorne radosti, kojom se davno neviđeni prijatelji pozdravljaju. „To će biti Milica” ču se opet u drugoj sobi, i vrata se otvoriše, i Minina majka raširi na mene ruke s rečma: „A gle moje kćeri iz Fruške”! „Ovamo ovamo”! vikne starac Vuk. I to vam bijaše pravi prijateljski doček — Ja ostanem njin gost za sve vreme bavlenja u Beču, a moj brat i snaha uzmu kvartir u komšiluku.

Vi znate da Beč ima premlogo predmeta koji su kadri razum čoveka zanimati, samo kad čovek za takve predmete čuvstva ima; jer mlogi, ako te predmete i vide, ipak im od očiju dalje ne idu. — A mnogi opet vide Beč, ali im nije do toga da znadu kakve sjajne znamenitosti njegovi srećni zidovi skrivaju. Ja da sam ih tražila, to ćete vi i bez mene znati, a vama da ih kazujem bilo bi rđavo povtoravanje onoga što ste vi iz knjiga pocrpili i očima viđeli. Moje će pero za vas druge predmete potražiti.

Prvi dani bavlenja u Beču protekli su ponajviše u polaženju poznatih i u gledanju priprema za doček carske neveste, koju sam takođe viđela pri njenom svečanom ulasku u Beč prvi dan našega Uskrsa, koja je tako lepa i umilna, u proleću dana svojih, te je kao i prolećna ružica: svakog obajava koji je pogledi. Na svadbi cara i velikog vojvode ovostranskih Srba bio je i udaljeni knjaz otečestva vašeg sa svojom lepom tuđinkom ljubom. Knjaz je bio obučen u krasnom od zemlje i naroda svoga. — Posle venčanja bilo je prdstavljanje, i sve velikaše predstavi carici ober- sthofmajster, a knjaza i knjaginju Obrenovića sam car. — No ja sam prešla čak k večeru jednoga dana kom sam i živila, pa prešla na predmete koje mojim očima viđela nisam, — dakle, dopustite da se k jutru vratim.

O, to vam nije bilo lepo jutro našeg podnebija, se sunce iza brega rađa i rosno cveće osijava, biše tamne visoke zidine, koje su zaklanjale i sunce, pa po toj tamnoj ladovini išle smo, Mina i ja u rusijsku kapelu na liturgiju. — Iz crkve odemo posetiti poznatog nemačkog pesnika i prevoditelja naših narodnih pesama dr Frankla, no ne nađemo ga doma, a ni ljubu mu, već ostavimo naše karte. — Taj je dan bilo ladno, a meni oko srca moga još ladnije, beše naš praznik, naše Voskresenije, a ja udaljena od moga naroda, od moje kuće, gde se radosti punom reči „Hristos voskrese”! svi pozdravljamo. — posle podne nismo nikud izlazile. Mina je živopisala, a ja sam čitala knjigu neke nemačke spitateljke, Diringsfeld, za koju mi Mina kaza da je Dalmaciji učila godinu dana srpski i na glas smrti materine vratila se sa svojim mužem u domovinu, kad je i srpskog literatora Vuka pohodila. Čitajući njeno sačinenije, divila sam se duhu njenom i MISLIMA ženske glave. —

Drugo veče, treći dan našega Uskrsa, bila je varoš divno osvetljena i ulice pune sveta, da je čovek morao paziti da ne bude udavljen. Mi to veče imasmo u poseti čestitog vladiku slavne Dalmacije sa valjanim protisinđelom Petranovićem. Počem oni odu, pođemo i mi, gospođa Vukova, Mina, moj brat, sna i ja, gledati osvetlenje, u kom se oduševlenje bečkih građana prema svome vladaocu ogledalo. Kuća barona Sine osvetlenjem se odlikovala i meni najviše u pameti ostala, jer sam se tu od društva moga izgubila bila, kad smo hteli na drugu stranu sokaka preći, i kako smo se jedno za drugo držali, pa mene gurajuća se svetina od tog lanca otkine i podaleko sobom odvuče. Srećom izbavim se, ali jao! od mog društva nikoga, a veče, svet stran, — sokaci nepoznati, — čisto se zgrozim od stra šta ću. Onda mi kao munja proleti misao da se vratim od kuda smo otišli, i Bog milostivi dade te smo te srećne po mene misli svi bili. Kad ja tamo, a oni svi stoje pred Sininom kućom, pa se poplašeno obziru od kuda će me viditi. S njima stajaše jedan sekretar sa svojom suprugom, s kojom se usred tih talasajućih se gomila radosno pozdravim, jer me ti tuđinci za čudo rado imaju (još kad sam prvi put u Beču bila, poznali smo se, a onda su i čuli da sam došla, i vidili se sa mnom; jer ih nismo prije doma našli, a nismo hteli ostavljati naše karte). — Posle su mi govorili da im s.. budem, ali moje srpsko srce nije moglo na taj predlog pristati, jer nema ovaj svet ni titula ni blaga za koje bi’ ja otpadnica od mog roda bila, pa ma moja budućnost tako sumorna u mome narodu bila, kao što će i biti.

Sutradan dobijem ja pismo s jednom knjigom od dr Frankla. U pismu žali se što ga je vila pohodila, a on doma ne bijaše, i što on nju sad potražiti ne može, jerbo je bolestan; a knjigu da mi šalje zato što nosi ime slavenske knjaginje Libuše i što moja prijateljica u njoj rolu ima. —

Petnajstog tek odem sa g. Vukom kod njiovih knjažeskih Svetlosti. Knjaza nađemo u jednoj sobi punoj knjiga, gde je g. Vuk mislio da ćemo i knjaginju zastati; no ona veće beše otišla u svoje sobe. Kod knjaza smo dugo sedili i razgovarali, i mogu vam kazati da se iz Mihailovih reči poznaje srce u kom ni vreme ni udaljenost nije mogla čuvstva prema svome rodu i domovini oslabiti, a mutni pogledi izdaju da bi to srce tamo, gde ga je majka u kolevci nijala i otkud ga je ljuta sudbina otrgla. — Na jednom stolu stajala je jedna gomila knjiga, a najgornja beše — Pesme M. S. Srpkinje. —

(Милица Стојадиновић Српкиња, У Фрушкој гори 1854, Просвета, Београд, 1985)

[cite]

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Milica Miletić Tomić

digitalna izložba

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Milica Tomić

Gordana Stojaković

Čitaj mi. Trajanje 28 minuta
Milica Tomić, crtež prema arhivskoj fotografiji
Milica Tomić, crtež prema arhivskoj fotografiji

Milica Tomić (1859-1944), književnica, političarka i novinarka jedna je od sedam Vojvođanki  izabranih poslanica Velike Narodne Skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja je izglasala prisajedinjenje Kraljevini Srbiji    

Književnica, političarka i novinarka Milica Tomić, rođena Miletić, osobena je ličnost našeg kulturnog i političkog nasleđa,  još uvek, zaklonjena senkom oca Svetozara Miletića – najznačajnijeg srpskog političara u Ugarskoj u 19. veku i supruga,  političara i publiciste, Jaše Tomića. Njeno delo se mora sagledati u kontekstu pokreta za emancipaciju žena u Vojvodini koja je u drugoj polovini 19.  i tokom dve decenije 20. veka bila sastavni deo ekonomskog, kulturnog i političkog miljea habzburške Kraljevine Ugarske. Sedamdesetih godina 19. veka u (današnjoj Vojvodini) otvaraju se više devojačke škole na srpskom i mađarskom jeziku, formiraju se pretežno humanitarna ženska udruženja u okviru nacija i konfesija. To je bilo vreme intenzivne političke aktivnosti Svetozara Miletića, zatim njegovih naslednika, te će Milica vrlo rano biti deo političkih i publicističkih napora srpske zajednice u Ugarskoj, budući da je epicentar dešavanja često bio u njenom porodičnom domu. 

Portret Milice Tomić (ROMS)
Portret Milice Tomić (ROMS)

Kao adolescentkinja, postala je najpouzdanija očeva saradnica u političkim poslovima. Na političku scenu javno je stupila sa nepunih 20. godina u vreme Miletićevog drugog tamnovanja 1876-1879, vodeći celokupnu očevu korespondenciju i objavljujući prve političke članke u Zastavi. Prve književne radove objavila je u nemačkom porodičnom časopisu Baštenska sjenica/ Die Gartenlaube[1].

Članice ženske čitaonice Posestrima u Novom Sadu (ROMS)
Članice ženske čitaonice Posestrima u Novom Sadu (ROMS)

Aktivistički rad u ženskim organizacijama Milica Tomić je 1881. započela u Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja Novosatkinja. Njenim zalaganjem u Novom Sadu se 1905. osniva Poselo Srpkinja koje postaje Ženska čitaonica Posestrima 1910. Iste godine u Pragu je, na tragu afirmacije srpske narodne baštine nastale ženskim rukama, održana dugo pripremana izložba Srpska žena. Milica Tomić je dala doprinos da ovaj događaj bude još jedna uspešna akcija reprezentovanja nacionalnih vrednosti.

Srpska čitaonica u Novom Sadu je 1905. dozvolila članstvo i ženama i tako postala prva institucija kod Srba severno od Save i Dunava koja je izjednačila prava i obaveze muškaraca i žena, svojih članova. Osnivanje posebne čitaonice za žene, Ženske čitaonice Posestrima Milica Tomić je obrazložila drugačijim potrebama i mogućnostima žena koje su od kućnih poslova bile slobodne uglavnom nedeljom popodne i situacijom da mnoge starije žene nisu znale da čitaju, bar ne onako kako bi imale koristi od pročitanog. Cilj je bio stvoriti središte gde će se okupljati Novosađanke radi ličnog obrazovanja i društveno korisnog delanja. Ubrzo je Posestrima imala oko dve stotine članica koje su osnovale biblioteku i školu za one članice koje nisu znale da čitaju i pišu.

Milica Tomić je smatrala da je obrazovanje ratarki i žena iz zanatlijskih porodica važan, dugoročan zadatak. Kada sada ocenjujemo njen rad možemo kontatovati da je on bio  različit od aktivnosti najvećeg broja ženskih građanskih organizacija, baš zbog aktivnosti namenjenih ženama na selu. Članice Posestrime su tokom zimskim meseci u selima oko Novog Sada organizovale Ženska sela čiji su programi bili sastavljeni od predavanja, čitanja odabranih tekstova, ali i zabavnog dela u koji su spadali pesma i svirka. Ovde možemo naći poveznicu sa aktivističkim delom Savke Subotić o podučavanju žene sa sela kao konstantnoj obavezi obrazovanih građanki. Takođe, novina u ženskom aktivizmu, koji je utemeljila Milica Tomić, bila je u načinu rada, tada osnovanog, Dobrotvornog društva Ženske čitaonice Posestrima. Sve članice društva su uplaćivale lična sredstva u zajednički fond iz koga se pomagalo bolesnim i kod sahranjivanja siromašnih članica. Time se svima bez razlike na klasu, kojoj su članice organizacije pripadale, omogućavao ravnopravan status i aktivno učešće u ispunjavanju zajedničkih ciljeva i sestrinstvu. Ženskojčitaonici Posetrima ugarske vlasti su oduzele novac i zabranile rad 1914. Po završetku Prvog svetskog rata, organizacija je obnovila rad, a 1919. je imala oko tri stotine članica. U popisu organizacija koje su bile u sastavu Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS nalazimo dve Ženske čitaonice Posestrima jednu iz Novog Sada, a drugu iz Vukovara. To je bio rezultat ideje Milice Tomić da se i u drugim mestima osnuju slična udruženja Srpkinja, te su pravila i ciljevi organizacije bili dostupni zainteresovanim ženama.     

Saradnice i saradnici časopisa Žena (ROMS)
Saradnice i saradnici časopisa Žena (ROMS)

Milica Tomić je osnovala i bila glavna urednica[2] časopisa i kalendara Žena, (uz Ženski svet), u tom periodu jedinog novosadskog časopisa za žene na srpskom jeziku, bez frivolnog sadržaja, koji je kontinuirano izlazio u periodu 1911-1914 i 1918-1921. Sadržaj časopisa dobrim delom je strukturiran po modelu koju su sredinom 19. veka ustanovili nemački časopisi/novine za žene kao što je prvo političko glasilo za žene u Nemačkoj, Ženske novine (Frauen-Zeitung) Lujze Oto[3], a zatim njen novi časopis Novi putevi ( Neue Bahnen), te Žena (Die Frau) Helene Lange[4].

Prva naslovna strana časopisa Žena (ROMS)
Prva naslovna strana časopisa Žena (ROMS)

Časopis Žena je bio sasvim angažovan list, koji se bavio pitanjima emancipacije žena i koji je potsticao žensko stvaralaštvo na svim poljima života i rada. Značaj je bio utoliko veći jer je otvoreno zagovarao politička prava za žene (pravo glasa) i pravo na politički rad. Milica Tomić je bila najodgovornija za osnovni ton časopisa koji se prepoznaje po aktuelnim i korisnim temama, koje su imale zadatak da obaveste, pouče i podstaknu žene na različite aktivnosti o čemu svedoče naslovi nekih njenih članaka[5].

U časopisu su redovno objavljivani tekstovi o ženskim skupovima u Evropi, iskustvu žena u borbi za pravo glasa u Evropi i SAD, reformi braka, vaspitanju dece, higijeni, radu ženskih udruženja i organizacija. Veliki prostor je dat temama u vezi sa obrazovanjem žena, naročito univerzitetskim obrazovanjem kao i primerima uspešnog završetka školovanja Srpkinja na stranim univerzitetima. Milica Tomić je prva žena koja je ukazala na nedostojan položaj srpskih žena, njihovu preopterećenost i nemogućnost da se posvete potomstvu, oslanjajući se na podatke o smrtnosti dece do 7. godina sa početka ovog veka, koja je od svih naroda u Ugarskoj bila najveća kod Srba. Pisala je i o ostalim pojavama zaostalosti srpske porodice: praznoverju, nehigijeni, strahu od lekara. Zabeležila je da u srpskim ratarskim kućama nema čistoće, da žene ne znaju kako da neguju sebe, ukućane, naročito decu i zato je predlagala osnivanje kurseva za domaćice po modelu koji je uspešno primenjen u Švedskoj.

Promenjena naslovna strana časopisa Žena (ROMS)
Promenjena naslovna strana časopisa Žena (ROMS)

Jedna od  tema u fokusu časopisa  je bio i ekonomski položaj zaposlenih žena, ili kako je u časopisu zabeleženo o besramnom isisavanju energije žena i njenog rada (M.K. 1918: 232). Radilo se o tome da je žena u svetu rada bila nadničarka kojoj su određivani samo slabo plaćeni, lakši i pomoćni poslovi. Nije bilo zanatskih škola za žena, nisu je primali u zanatske radionice, a gde je to i bilo (stolarske radionice) nisu joj dali da nauči zanat već samo jedan deo te su je tako bedno plaćali. Čak i u slučajevima kada je žena imala jednako obrazovanje i jednaki rad kao muškarci (kao učiteljice), ona je imala nižu nadnicu. Iskustvo žena u svetu rada u odnosu na nadnicu koju su dobijale bilo je opisano kovanicom „niti da žive, niti da umru“[6] (Isto, 232-233).

Posvećenost kritičkoj analizi socijalnih, kulturnih i upravnih pitanja koja je konstantno negovana u Ženi nastavljena je tekstovima o prilikama u novoj državi,  Kraljevini SHS. Tako saznajemo o nestašici i skupoći životnih namirnica, o spekulantima, grabljivcima, krvopijama koji su gulili, vređali i izdavali narod, a posle zadržali pređašnje pozicije prerušivši se u rodoljube, o sporosti u rešavanju važnih državnih, socijalnih i upravnih pitanja, o neiskrenosti, sebičnosti, slavoljublju pojedinaca na pozicijama moći.

1912 Zena broj 1 Poziv na pretplatu (ROMS)
1912 Zena broj 1 Poziv na pretplatu (ROMS)

Milica Tomić je tokom poslednje četiri godine izlaženja časopisa bila suočena sa velikim problemima zbog neredovnog plaćanja pretplatnica/pretplatnika. Žena je štampana na veresiju sve dok dug nije narastao na 106.000 kruna. Posleratne prilike u kojima je živelo stanovništvo Vojvodine nisu bile povoljne za opstanak časopisa, te je isti ugašen. U jednom od poslednih tekstova Milica Tomić je napisala:

Nemojte strepeti, da ću moliti kakve priloge, i ako je reč da treba da se održi „Žena“… Pokazalo se da je rad i upliv ženin pomogao tome da smo mi žene, makar u Vojvodini , dobile pravo glasa za državni sabor prilikom poslednjih izbora. Ne držim, da se uvođenje ženskog prava glasa ne bi moglo izvesti i da nema ženskog lista, ali ako ga ne bude osećaću neki zazor a sigurna sam i drugi… (Tomić 1920:39).   

U knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak njezina narodna umjetnost do danas savremenice su  pozitivno ocenile značaj Žene[7] stavljajući u prvi plan kulturnu misiju časopisa uz nadu da će uspeti da okupi srpske književnice i izađe iz kruga samo jedne partije. Ako uzmemo u obzir činjenicu da u Novom Sadu od 1886. izlazi Ženski svet, još jedan mesečnik za žene na srpskom jeziku, vlasništvo Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja (kasnije Dobrotvornih zadruga Srpkinja), onda moramo konstatovati da je Milica Tomić imala težak zadatak da se izbori za publiku. Ženski svet se obraćao različitim slojevima unutar korpusa Srpkinja u Austrougarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i SAD, prateći rad dobrotvornih zaduga, donoseći književne radove žena (afirmisanih i neafirmisanih), vesti o radu uspesima žena i ženskih organizacija u okruženju i Evropi, popularno obrađene teme o pedagogiji, medicini, higijeni… (Stojaković 2013). Ženski svet se oslanjao na moćne fondove ženskih organizacija Srpkinja kao i na već formiranu mrežu distribucije i dopisništva. Žena se obraćala onom korpusu žena koje su iskoračile napred boreći se za pravo na rad i poštenu nadnicu, te politička prava za sve. Bile su to one žene koje su smatrale da je “umrla ona pripovetka da je zbog žena propalo carstvo srpsko na Kosovu…”  a to nije bila ni brojna ni moćna grupa (Uredništvo Kalendara Žene 1911: 3).

Milica Tomić zaslužuje da uđe u evropski udžbenik istorije feminizma najpre zbog činjenice da je sa Julkom Ilijć[8] na delu pokazala mogućnosti i snagu ženskog aktivizma u političkoj borbi. U okrilju Ženske čitaonice Posetrima one su 1907. skupile[9] 30.000 ženskih potpisa protiv zakona kojim se uvodi mađarski jezik kao nastavni u sve škole u Ugarskoj. Politički diskurs povezanosti ženskog i nacionalnog bio je u fokusu užeg kruga aktivistkinja Posestrime predvođenih Milicom Tomić, što nije bila ekskluzivna tekovina srpske zajednice u Vojvodini. Kako piše Gizela Bok „svi ženski pokreti delovali i reagovali u svom nacionalnom kontekstu pogotovo u fazama nacionalne demokratizacije i kad se radilo o pravnom položaju i političkoj participaciji, ali i vezi sa kolonijalizmom ili imperijalizmom“ (Bok 2005: 191).

O aktivnosti Srpkinja povezanoj sa prvom formalno osnovanom strankom Srba u Ugarskoj svedočio je M.K. (Mita Klicin) napisavši da je “naše ženskinje stupilo u redove srpske slobodoumne stranke[10] pa je te redove znatno popunilo … U političkoj borbi ne mnogim mestima je ženskinje rešilo borbu u narodnu korist” (M. K. 1920: 64).

Politička borba žena predvođenih Milicom Tomić nije bila potpuno uklopljena u nacionalno, a to dokazuje i saradnja sa Rožom (Rožikom) Švimer[11], jednom od najznačajnijih ugarskih i svetskih feministkinja. One su bile saradnice i saborkinje u borbi za žensko pravo glasa u kojoj je Švimer bila predvodnica. U Ugarskoj su se za žensko pravo glasa zalagali socijaldemokrati i neki poslanici Mađarske nezavisne stranke, a kod Srba u Ugarskoj Srpska narodna radikalna stranka, te u tom sklopu i grupa žena oko Milice Tomić. Aktivnosti koje je Roža Švimer preduzimala na planu borbe za žensko pravo glasa redovno je sa odobravanjem praćena u časopisu  Žena. Ozbiljne napore, da borbu za žensko pravo glasa učini vidljivom, koje je Švimer preduzimala tokom predizborne  kampanje, uključujući i opise šikaniranja koje je tom prilikom doživljavala, urеdništvo Žene je sa pratilo sa jasnim poštovanjem za aktivizam i posvećenost koji je Švimer uvek pokazivala. Čak, može se reći da je aktivistički elan i upornost Rože Švimer bio inspiracija ženama predvođenih Milicom Tomić jer su iste  povezivali sa prilikama u srpskoj zajednici toga doba. Najpre, bile su ponosne što je Roži Švimer bilo bez uslovljavanja dozvoljeno da govori na predizbornom zboru u Novom Sadu a zatim, jer su ohrabrene iskoracima koje je Švimer pravila u javnom prostoru Srpkinje tražile da se ženama, pored obaveza koje su im nametnute kroz plaćanje poreza za crkve i škole, budu omogućena i prava da biraju i budu izabrane u „crkvene supštine” („Ženskinje i izborno pravo u Ugarskoj” 1911: 317-318).

O neposrednim kontaktima Rože Švimer i Milice Tomić svedoči prepiska, delom objavljena u časopisu Žena povodom VII kongresua Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa (IWSA) koji održan u Budimpešti od 15-20.07. 1913. Tada je Roža Švimer preko Milice Tomić poslala poziv[12] srpskim sestrama da u što večem broju prisustvuju tom najznačajnijem događaju ženskog aktivističkog korpusa na internacionalnom planu. Milica je pozdravila poziv i pored toga što su ženske organizacije Srpkinja u Ugarskoj odbijale da pristupe Savezu ugarskih ženskih društava jer su procenile da u njemu ne mogu da ispoljavaju sopstvene nacionalne interese:

„Ovo je lepa pažnja i usrdan poziv naših sestara mađarske narodnosti i mi treba da se zaista sestrinski odazovemo i u što većem broju odemo na tak kongres, jer su to pobornice ženskog prava glasa, te s njima zajedno treba da i mi naš glas podignemo u borbu za to pravo, koje će nam, ako ga izvojujemo, doneti bogatog ploda na svima poljima: društvenom i kulturnom…” (Stojaković 2012: 34).

Može se čak reći da su aktivistički napori žena okupljenih oko Milice Tomić, ali i uglednih pojedinki kao što je bila Savka Subotić, bili deo borbe za žensko pravo glasa dela političkih snaga u Ugarskoj koji su rezultirali donošenjem ugarskog Izbornog zakona, koncem 1918. koji je biračko pravo omogućio ženama koje su navršile 24. godine, koje su najmanje šest godina državljanke Ugarske i koje umeju da čitaju i pišu na bilo kojem jeziku koji se u Ugarskoj govorio. U isto vreme u Vojvodini (u koju je bez borbe tokom novembra 1918. ušla vojska Kraljevine Srbije) je Srpski Narodni Odbor, koji je sazvao Veliku Narodnu Skupštinu Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, dao biračko pravo muškarcima i ženama iznad 20. godina („Pravo žene u novim zakonima”. Žena 1918: 626). „Na svakih hiljadu srpskih, bunjevačkih i ostalih slovenskih duša birali su po jednog poslanika” (Dožić prir. 2018: 231). Tada je izabrano sedam[13] žena: Milica Tomić (Novi Sad), Mara Jovanović (Pančevo), Katica Rajčić, Olga Stanković, Taza Manojlović, Mara Malagurski i Manda Sudarević (sve iz Subotice) (Isto, 232). Skupština je 25. novembra 1918. jednoglasno donela odluku o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji.

O privatnom životu Milice Tomić, dosta se zna, kako u vezi sa njenom primarnom porodicom, tako i sa potonjom. Anka (rođ. Milutinović) i Svetozar Miletić imali su devetoro dece od kojih su u životu ostali prvorođena Milica i sin, Slavko, dest godina mlađi od sestre. Svetozar Miletić je svojoj kćerki obezbedio privatne profesore, jer redovno školovanje namenjeno devojkama nije odgovaralo mogućnostima, inteligenciji i talentima koje je Milica pokazivala. Ona se školovala u Novom Sadu, Pešti i Beču. Studije medicine nije upisala jer je, u vreme kada je trebalo da ode na studije, preuzela na sebe deo Miletićevih političkih obaveza. Govorila je mađarski, francuski, nemački i engleski jezik.

Za srpskog političara, novinara i publicistu Jašu Tomića (1856-1922) udala se 25. oktobra 1885, a on je  na Tucindan – 5. januara 1890, braneći čast, kompromitovanu navodnim Miličinim pismom, ubio oponenta, političara i publicistu, Mišu Dimitrijevića (1846-1890). Milica Tomić je, preko lične prepiske, nastale mnogo pre udaje za Jašu Tomića, postala žrtva političkih obračuna započetih u novimama (BranikZastava), kulminiralih čaršijskim pričama, a okončanih tragedijom, koja nikom nije donela dobro. U odbranu Jaše Tomića organizovao se masovni pokret Novosađanki, koje je predvodila Amalija Stratimirović (1821-1911)[14]. Milica je u tim teškim trenucima pružala punu podršku suprugu, kao i mnogo godina kasnije, tokom Prvog svetskog rata, kada su Jašu Tomića, austrougarske vlasti zatvarale i internirale.

Pored uredničkog posla za časopis i kalendar Žena, pisala je članke koje je objavljivala u časopisu i kalendaru Žena, novosadskoj Zastavi, Letopisu Matice srpske (1926). Objavila je dve publikacije doprinos istoriji polemičkih tekstova u nas: Izvrtanje nije- svetlost – odgovor g. M. Dimitrijeviću (1886) i Nekoji “Prijatelji” Miletićevi (1886). Bavila se prevodilačkim radom, pre svega za potrebe časopisa Žena. Savremenice su, priznavši značaj Miličinog rada, uvrstile među najznačajnije žene toga doba u knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas (1913).

Posle smrti supruga, 1922. povukla se iz javnog života. Umrla je u Beogradu u 85. godini. Poleksija D. Dimitrijević-Stošić zabeležila je trenutak njenog ispraćaja do konačnog odredišta: “Umrla je tiho i skoro zaboravljena u Beogradu  (28.) 11. 1944. Na poslednjem putu veliku ženu pratila je mala povorka rođaka i prijatelja. Jedan nepoznati govornik održao je kratak, ali neposredan i topao govor”. Na kućama u kojima je živela u Novom Sadu  (Zmaj Jovina 23 i Dunavska 14[15]) do skoro nije bilo nikakvog obeležja. Jedna ulica u novosadskom naselju Gornje livade nosi njeno ime.


Literatura

  • Алексијевић, Властоје. „Милица Јаше Томић“ Дело бр. 58-62. 1940, Портрет.
  • Беловић – Бернаджиковски, Јелица, ур. Српкиња њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас. Сарајево: Добротворне Задруге Српкиња из Ирига, Сарајево, 1913.
  • Bok, Gizela. Žena u istoriji Evrope: od srednjeg veka do danas. Beograd: Klio, 2005.
  • Варађанин, Аркадије . Споменица двадесетпетогодишњег рада Добротворне Задруге Српкиња Новосадткиња (1880.-1905.). Нови Сад: Добротворна Задруга Српкиња Новосаткиња , 1904.
  • Димитријевић-Стошић, Полексија. „Заборављена Милица Томић“. Политика, 8.06.1969.
  • „Женскиње и изборно право у Угарској“. Жена бр. 5 (1911): 317-318.
  • Дожић, Љиљана, прир.Записници привремених органа власти у Новом Саду 1918-1919. Едиција Присаједињење књ. 7. Нови Сад: Музеј Војводине и Архив Војводине, 2018.
  • Jelačina B. i Jelačina M. „Sadržaj časopisa Žena 1911-1914“. Diplomski rad, Ženske studije i istraživanja u Novom Sadu, 2002.
  • М.К. „Кратка повесница женског покрета.“ Жена бр. 5 (1918): 230-234.
  • М.К. „Садашњост и будућност наших женскиња.“ Жена бр. 2. (1920): 64.
  • Петровић, Надежда, прир. Библиографија књига женских писаца штампаних у Војводини, Србији, Јужној Србији, Црној Гори до свршетка године 1935. Београд: Удружење универзитетски образованих жена, 1936.
  • „Право жена у новим законима“. Жена бр. 10 (1918): 626.
  • Stojaković, Gordana. „Skica za studiju: Počeci feminističkog pokreta u Vojvodini (1748-1941). Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 5-61. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. „Miica Tomić (1859-1944)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 132-134. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. „Amalija Stratimirović (1821-1911)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 79-80. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. „Julka Ilijć (1855-1939)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 118-120. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. „Contribution for the history of women in Novi Sad“. Bulletin of the Federal Ministry of National and Etnic Communities 7 (2002): 27-28.
  • Stojaković, Gordana. „Tomić Milica“. Enciklopedija Novog Sada knj. 28. ur. Dušan Popov. 226-229. Novi Sad: Novosadski klub, 2007.
  • Стојаковић, Гордана. „Милица Томић.“ Женско питање: Часопис Жена /Милица Томић. ур. Весна Недељковић Ангеловски, 5-16. Нови Сад: Музеј града Новог Сада, 2012.
  • Стојаковић, Гордана. „Милица Томић – феминистичко наслеђе које траје“. Женско питање: Часопис Жена /Милица Томић ур. Весна Недељковић Ангеловски, 17-38. Нови Сад: Музеј града Новог Сада, 2012.
  • Stojaković, Gordana. „Women`s World (1886-1914): Serbian Women`s Laboratory as an Entrance into the Public Sphere“. Serbian Studies: Journal of the North American Society for Serbian Studies 25 ( No 1). ed. Ljubica D. Popovich and Lilien F. Robinson (at al.). 21-58. Bloomington: Slavica Publisher, Indiana University, 2013.
  • Стојаковић, Гордана. „Милица Томић- феминистичко наслеђе које траје“.Поуке и полемике / Милица Милетић Томић. Приредила Вера Копицл, 7-17. Нови Сад: Савез феминистичких организација (Ре)конекција, 2017
  • Stojaković, Gordana i Svetlana Kresoja. „Milica Tomić.“ Ženska imena Novog Sada – Vodič za ljubitelje alternativnih tura. 30-31. Novi Sad: Turistička organizacija Grada Novog Sada, 2014.
  • Томић, Милица. „Пријатељима и пријатељицама Жене“. Жена бр. 1 (1920): 39-40.

Prilozi

Rukopisno odeljenje Matice srpske (ROMS) 45.043 – Pismo Milice Tomić Trivi Militaru (1913) o pomoći za distribuciju Kalendara Žena za 1914. Pismo je objavljeno uz dozvolu Predsedništva Matice srpske i  ne može se preuzimati.

[1] Die Gartenlaube je bio prvi masovno prihvaćen i rado čitan ilustrovani časopis za čitavu porodicu na nemačkom govornom području. Osnovan je 1853. u Lajpcigu. Sadržaj časopisa je preteča svih kasnijih koji su bili namenjeni porodicama pretežno srednje klase: poezija, kratke priče, bogate ilustracije, biografije poznatih osoba i neizbežni tekstovi u vezi sa popularizacijom naučnih dostignuća, pretežno u vezi sa prirodnim naukama i medicinom (prim.aut).

[2] Milica Tomić nije bila ni prva, ni jedina Novosađanka vlasnica, urednica nekog lista. Od Novosađanki uredničkim poslom (neke su bile i vlasnice istih) bavile su se: Viktorija (Risaković) Jugović,  urednica Lista za zabavu, pouku i gospodarstvo Fruškogorac koji je izlazio svake subote tokom 1906. i 1907. u Petrovaradinu; Zorka Lazić, vlasnica i urednica Vrača pogađača u periodu 1904-1914.  da bi od 1918. do 1930. izdavala i uređivala Dečije novine; Zorka Hovorka  vlasnica i urednica  lista Srpsko cveće, koji je tokom 1905/6. izlazio u Pragu. Prema knjizi Naša žena u književnom stvaranju Vlastoja D. Aleksijevića čini se da je Julijana Radivojević bila prva novinarka i urednica kod nas. Isti izvor  beleži da je Julijana 1829. uređivala almanah Talije, ali se ne navode bilo kakvi drugi podaci o novinarki i o almanahu. Nek ostane zabeleženo i to da su dve sveske književnog godišnjaka  Bačka vila (1841-1845), štampane u štampariji vlasništvo Katarine Janković,  a da su  među Novosađankama prenumerantima bile: Ana Milutinović, Elena Komlenski, Persida Gaičinović i Sofija Marković (Stojaković 2001: 47).  

[3] Lujza Oto /Louise Otto-Peters (1819-1895) je jedna od majki osnivačica sifražetskog pokreta u Nemačkoj, autorka koja se dobar deo života izdražavala pišući angažovane tekstove, novele, romane…Zalagala se za  ista prava za muškarce i žene na ličnom, ali i na planu  ekonomije i politike. Ženske novine Oto je osnovala odmah posle 1848, a ubrzo je morala da napusti Lajpcig jer je u Saksoniji bilo zabranjeno da žena bude urednica. Tako je do 1853. list izdavala u Geri u Tiringiji. Godine 1855. osnovala je i do 1895. bila glavna urednica Novih puteva . Gradovi u Tiringiji su bili često odredište za školovanje srpskih đaka a prva školovana pedagoškinja bila je Varvara (Beta) Varađanin koja je završila školovanje u Goti. Njen suprug Arkadije Varađanin, urednik Ženskog sveta takođe se školovao u Goti, te su informacije i nova znanja širena u Nemačkoj bila često usvajana i prenošena u srpsku zajednicu na jugu Habzburške monarhije  (prim.aut.).    

[4] Helena Lange /Helene Lange (1848-1930) je bila nemačka pedagoškinja i  jedna od  nauglednijih feministkinja koja je osnovala Nemačko udruženje žena učiteljica (Allgemainen Deutschen Lehrerinnenverein), Nemačko udruženje žena (Allgemainen Deutschen Frauenverein), časopis Žena (Die Frau) … (prim.aut).

[5] „Dr. Kornelija Rakić”, „Ženska čitaonica”, „Kako da se oblačimo”, „Sestrinska pomoć”, „Prvi plod ženske čitaonice”, „Jedno neobično dete”, „Naše devojačke škole”, Škole za domaćice” (1911), „Jedna zagonetka„, „Žene napred„,  „Srpsko društvo Crvenog krsta”, „Iz bolnice u bolnicu”, „Žena u kujni (iz predavanja jednog doc.univerziteta„, „Šta treba imati na umu kada kupujemo tkanine?” (1912),  „Sitnice o jelu i kujni, koje nisu sitnice„, „Kaži mi šta jedeš, pa da ti kažem šta će te snaći” ..(1913)… (Stojaković 2017: 9).

[6]  O životu radnica u Ugarskoj zabeleženo je sledeće: Ta mala plata i nadnica primorava ženskinje da se loše odeva, loše hrani, održava je u nekom nečovečnom položaju. Ubija joj volju i raspoloženje za život i često primorava da trguje lepotom. Taj joj položaj skraćuje znatno život. Kod fabričkih radnika bilo je u Ugarskoj (pri poslednjem popisu 1910. god.) prosečan život radnika 43 godine, a  prosečan život radnica samo 26 godina. Tamo u borbi za  život one ginu skoro isto tako kao i muškarci na bojnom polju.. (M.K. 1918: 234).

[7] O časopisu je u knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas Jelica Belović-Bernadžikovska napisala: ”Mesečni časopis Žena vrši svoju kulturnu misiju na opšte dopadanje. Odziv je do sada zadovoljavajći, te ako taj časopis naše ženskinje svojski i na dalje prigrle, biće mu opstanak osiguran i moći će da u svoje kolo uzme sve srpske književnice…Žena (Novi Sad) je list samo jedne političke stranke, te se tu kupe samo žene ovog političkog programa..” (Stojaković 2017:  11).

[8] Julka Ilijć (1855-1939) je bila bliska saradnica Milice Tomić. Učestvovala je u prikupljanju 30.000 ženskih potpisa protiv zakona koji je uvodio „mađarizaciju“ u škole. Potpise je predala narodnim prvacima na velikom narodnom zboru održanom u Velikom Bečkereku 1907. a tom prilikom je i govorila. Dvadeset godina kasnije učestvovala je u osnivanju Ženske stranke u Novom Sadu  (Stojaković 2001: 118-120). 

[9] …  A kad je došla u pitanje naša škola, kad nam htedoše da pomađare nastavu, onda se naše malo društvo diglo na noge, zašlo je po celoj varoši, pisalo na sve strane Ugarske, gde ima Srpkinja i prikupilo protiv tog predloga 30.000 potpisa naših žena. Te smo potpise predale na bečkerečkom zboru g. dr. Jovanu Manojloviću, poslaniku uzdinskog sreza i kad je on o tom pitanju govorio na ugarskom saboru, metnuo je na predsednički sto dve debele povezane knjige sa tih 30.000 ženskih potpisa…(Stojaković 2012: 18).

[10] Srpsku narodnu slobodumnu stranku osnovao je Svetozar Miletić 1869. Ista se 1887.  raspala na dve stranke Srpsku narodnu liberalnu stranku i Srpsku narodnu radikalnu stranku, koju je predvodio Jaša Tomič (prim.aut.).

[11]Rózsa Bédy-Schwimmer / Rosika Schwimmer  (1877 – 1948) . Godine 1903. osnovala je Ugarsko udruženje zaposlenih žena – Munkásnö Egyesülete a 1904. Savez ženskih udruženja – Nöegyesületek Szövetsége u Ugarskoj, 1904. Feminističko udruženje Ugarske -Feministák Egyesülete. Osnovala je i uređivala časopis Žena i društvo- A Nö és a Társadalom  koji se od 1914. zvao Žena- A Nö.  Godine 1913. Roža je sa članicama Feminističkog udruženja Ugarske u Budimpešti od 15-20.07.1913. organizovala VII kongres Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa (IWSA). Bila je prva žena koja je pozvana da govori u Komitetu za spoljne poslove Donjeg doma Britanskog parlamenta (British House of Commons Foreign Affairs Committee) 1909. Godine 1915. na inicijativu vodećih evropskih feministkinja, među kojima je bila i Švimer, je stvoren  Internacionalni ženski komitet za permanentni mir – International Committee of Women for Permanent Peace, posle Internacionalnog kongresa žena – International Women’s Congress u Hagu. Umrla je u Njujorku.

[12]„ …Urednik časopisa Žene, Milica Jaše Tomića, dobila je od gđe Rožike Švimer ovako pismo: Kako se približuje dan, kad će se održati naš kongres, to nam je mnogo stalo do toga, da u naše kolo prikupimo sve ono ženskinje, koje se za ženski pokret interesuju.  Naročito nam je do toga stalo da i ženskinje ostalih narodnosti Ugarske pozdravimo kao učesnike našeg kongresa. Jer mi, koje smo organizovane na osnovu međunarodnosti, tražimo prijateljsku zajednicu sa raznim narodnostima cele države u radu za opšte interese.

Vrlo bi vam bili zahvalni, kad bi se potrudili, da zainteresujete što više članova iz Novog Sada za naš kongres. Mi polažemo na to da što više Srpkinja možemo pozdraviti kao učesnice našeg kongresa. Mi uveravamo naše sestre Srpkinje, da ćemo ih svesrdno i puno pažnje primiti, neka se samo u što većem broju našem kongresu pridruže.

U nadi da ćemo i Vas, poštovana gospođo, ovde pozdraviti, prijateljski Vas pozdravlja   Rožika Švimer”. (Stojaković 2012: 32).

[13] U časopisu Žena zapisana su imena  šest žena. To je greška. Verovatno je omaškom u Ženi izostavljeno ime Taze Manojlović.  Videti: „Oslobođenje Srba“. Žena br. 10. (1918): 625.

[14] U odbranu Jaše Tomića formirao se masovni pokret Novosađanki predvođenih tada sedamdesetogodišnjom Amalijom Stratimirović. Peticiju za pomilovanje, koju je potpisalo ”preko 3000 žena i devojaka” 1892. Amalija odnosi u Peštu ministru pravde Silađiju (Szilágyi Dezső), koji je, prema pisanju Zastave, saslušao deputaciju uz uveravanje da će uraditi sve što bude moguće, a prema pisanju Branika isti ministar je delegaciju primio forme radi, uzgred. Amalijin govor u „sabornici zemaljskoj“ prenela je Zastava: “Vaša Ekselencijo! Mi ovde sakupljene ženskinje smo tako slobodne Vašu Ekselenciju ponizno umoliti, za milostivo zauzimanje, kog Njegovog Veličanstva u stvari Jaše Tomića. Mi smo juče u tom pogledu predale kabinetskoj kancelariji Nj. V. prepokornu molbu sa 3017. ženskih potpisa radi pomilovanja istog Jaše Tomića, koji je osuđen zbog događaja, koji je poznat i Vašoj Ekselenciji, te će mi Vaša Ekselencija dozvoliti, da toliko napomenem da je uvreda, koja je nanesena Jaši Tomiću takove prirode, koja svaku meru prevazilazi, pa je on, doveden do krajnosti, učinio to delo za odbranu ženske časti. Držim dakle, da u takom izuzetnom slučaju, gde se uskratila svaka kavaljerska zadovoljština, nije mogao drugačije da postupa, pa bi to isto učinio svaki drugi čovek, koji drži do svoje časti. Mi molimo dakle ponovno, da Vaša Ekselencija blagoizvoli milostivo uvažiti našu poniznu molbu” (Stojaković 2001: 79-80).

[15] Na kući Miletića u Dunavskoj ulici 2018. postavljena je spomen-ploča koja svedoči o delu ove znamenite Novosađanke. Inicijativa za obleležavanje rodne kuće MiliceTomić (rođ. Miletić) potekla je još 2009. od aktivistkinja i aktivista okupljenih oko Ženskih studija i istraživanja u Novom Sadu , Kamernog  pozorišta muzike „Ogledalo“ i Ivane Inđin,  da bi 2011/2012 Skupština Grada Novog Sada, zahvaljujući istrajnosti Vere Kopicl,  odobrila realizaciju iste. Međutim, tek je 2018. ista realizovana na način da je aktuelna ženska politička mreža preuzela zasluge, za već izboren i odobren plan,  bez priznanja i pominjanja  prethodnih napora aktivistkinja i aktivista. Slično tome, 2018. Skupština AP Vojvodine je odlučilada Nagrada za ravnopravnost polova Milica Tomić bude nadalje  pokrajinsko priznanje. Nagrada za ravnopravnost polova, kako je prvobitno ustanovljeno, dodeljivao je Pokrajinski sekretarijat za rad, zapošljavanje i ravnopravnost polova, a prvi put je uručena prof. dr Svenki Savić 2003 (prim.aut.).  

[cite]

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Ljudmila Hurbanova

(18781969)

Zdenka ValentBelić

Čitaj mi.
Ljudmila Hurbanova u mladosti

Dramska spisateljica, glumica, predsednica Centralnog društva čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Ljudmila Hurbanova, rođena je 8. juna 1878. godine u Staroj Pazovi u čuvenoj porodici slovačkih intelektualaca i sveštenika. Njen otac bio je staropazovački sveštenik Vladimir Hurban (1850–1914) a deda pisac i revolucionar Jozef Miloslav Hurban (1817–1888). Ljudmilina majka bila je poreklom iz porodice Štur (Ljudevit Štur bio je kodifikator standardnog slovačkog jezika), dok je njen rođeni brat, Vladimir Hurban (VHV) istaknuti slovački dramski pisac (1884– 1950).

Ljudmila Hurbanova je u Staroj Pazovi završila četiri razreda slovačke osnovne škole kod učitelja Martina Kopčika. Peti i šesti razred pohađala je u hrvatskoj školi kod učiteljice Ljubice Pavićević. Dve godine se školovala u Zagrebu u školi koju je osnovao hrvatski slikar, kulturni i javni radnik Isidor Kršnjavi. U ovom gradu usavršila je nemački i francuski jezik i perfektno se služila njima.

O njenoj borbi za položaj žena, odnosno o shvatanju i mestu žene u društvu govore i činjenice iz njenog privatnog života. Mada je bila verena za Fedora Ormisa, koji je bio evangelistički sveštenik u Binguli, nije se udavala. Veridbu je raskinula kada je shvatila da njen budući suprug očekuje da ona napusti kulturno i javno delovanje, te da se u budućnosti posveti isključivo kućnim poslovima i radu na njivi. Posle smrti roditelja, vodila je domaćinstvo svoga brata, sveštenika i pomagala mu oko poslova u kancelariji gde je trideset godina vodila matične knjige. Po bratovoj smrti ostala je da živi u parohijskom domu slovačke evangeličke crkve, a sveštenik Vladimir Vereš koji je došao na mesto njenog brata, prihvatio je Ljudmilu kao člana svoje porodice.

Iako se kao spisateljica nije afirmisala u široj meri, važno je pomenuti njen skromni književni rad. Od 1915. godine, kada počinje da piše, do 1957. napisala je 32 književna i publicistička teksta objavljena u novinama i časopisima u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, ali i Kraljevini Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. Međutim, o inhibiranosti njenog angažovanja u oblasti prava žena, odnosno o preprekama na tom putu,  takođe svedoči činjenica da je pod svojim imenom za života objavila samo dva teksta November (Novembar) i Rozpomienka na Martina Kukučina (Sećanje na Martina Kukučina). Na drugim mestima koristila je inicijale i pseudonime, kao što su: B., Đurko, Đurko Pazovski, jedan iz publike, teta Ljudmila itd. U rukopisnoj zaostavštini ostala su dva neobjavljena manja teksta Dúha (Duga) a Podjeseň (Rana jesen).

Ljudmilin najveći angažman pripadao je pozorištu. U periodu od 1903– 1925. godine igrala je, režirala i organizovala brojne amaterske pozorišne predstave u Staroj Pazovi i sve vreme vodila pozorišnu hroniku staropazovačkih amatera (1903–1933), koja je na slovačkom jeziku objavljena tek 1993. godine kao Kronika divadelného ochotníctva v Starej Pazove v rokoch 19031933. (Hronika pozorišnog amaterizma u Staroj Pazovi u godinama 19031933). Ova knjiga ujedno predstavlja njeno najznačajnije delo.

Ljubav prema pozorištu bila je porodična tradicija u ovoj značajnoj porodici slovačkih intelektualaca. Ljudmilina baka, Anička Jurkovičova, bila je prva slovačka glumica a otac Vladimir Hurban član organizacionog odbora Srpskog narodnog pozorišta. Najveće rezultate u oblasti pozorišne umetnosti ipak su postigli njen brat Vladimir Hurban Vladimirov, dramski pisac (1884–1950) a da ga nije prerana smrt sprečila i Sveto Hurban (1909–1933)  glumac Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Slovačkog narodnog pozorišta u Bratislavi.

U okviru pozorišnog i književnog rada važno je pomenuti njenu dramatizaciju pripovetke Rysava jalovica (Šarulja), pripovetke Martina Kukučina, koju su igrali na ovdašnjim scenama ali i u Slovačkoj. Hurbanova je takođe napisala dve jednočinke Na letnom byte (U letnjikovcu), Stôl (Sto), 8 basni i 7 kratkih priča. Na srpskom jeziku objavila je bajku za decu Dečaci i ptice.

Kao dopisna novinarka pisala je članke za više listova u Slovačkoj, među kojima su bili i  Narodne novine i Narodno jedinstvo. Pisala je i za dečiji časopis Zornička, ženski časopis Živena, za crkveni list – mesečno glasilo slovačke evangeličke crkve, kao i za Narodni kalendar.

Zajedno sa bratom Vladimirom postala je oslonac i pokretačka snaga kulturnog života u Staroj Pazovi. Često je putovala kod rođaka u Slovačku i intenzivno održavala veze sa prijateljima i rodbinom u toj zemlji do kraja života. Poslednji put je bila u Slovačkoj u Bratislavi leta 1960. godine. Posećivala je Budimpeštu, Beč i Veneciju. Preminula je 19. oktobra 1969. godine a sahranjena je na staropazovačkom groblju u porodičnoj grobnici.

[cite]

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Mileva Marić Ajnštajn

(1875 – 1948)

Priredila Marija Gajicki

Čitaj mi. Trajanje 12 minuta
Fotografija Mileve Marić iz studentskih dana
Mileva Marić Ajnštajn (1875 – 1948)

Možda je granica[1] ona reč koja najbolje opisuje život Mileve Marić Ajnštajn.  Za Milevu ona nije bila „samo metafora“, ona je zaista postojala. U obrazovanju, u odnosima prema drugima koji je bio obeležen hendikepom koji ju je pratio od rođenja, ali i u odnosu prema čoveku kojeg je volela. Put koji je prešla od blistave učenice i matematičarke do žene koja je ostala u senci slavnog supruga, obeležen je ograničenjima. Od nje se očekivalo da život posveti mužu i podrži njegovu karijeru, i da njegove ambicije stavi ispred sopstvenih, dajući mu sve zasluge za zajednički rad. Učinila je to, nadajući se da će nastaviti da se sa njim bavi fizikom. Posle 11 godina braka, Albert joj je postavio neprihvatljive uslove za zajednički život[2], i to je bila tačka otpora, kojom je prekinula sva dotadašnja ograničenja.  

Mileva Marić je rođena 19. decembra 1875. godine u Titelu. Bila je najstarije od troje dece Miloša Marića i  Marije Ružić Marić. Po rođenju joj je iščašen kuk, pa se Mileva celog života borila s ovim hendikepom. Školovala se u Rumi, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Šapcu i Zagrebu – gde god su primali žene. Njen otac je pisao Ministarstvu u Zagrebu, Ministarstvu u Beču tražeći da se napravi iznimka, podržan od njenih profesora, da se ona primi na muško odeljenje. Imala je briljantne ocene iz svih predmeta, naročito matematike i fizike.

Mileva sa 19 godina odlazi u Cirih, jedan od retkih evropskih gradova gde su žene mogle da studiraju. Najpre upisuje studije medicine, a zatim 1896. prelazi na Državnu politehničku školu, na studije fizike i matematike. Bila je jedina devojka u grupi od šestoro studenata i tek peta žena koja je uopšte bila primljena na odeljenje za fiziku i matematiku. Jedan od njenih kolega bio je i Albert Ajnštajn, s kojim se brzo sprijateljila. Milevina prva godina studija bila je veoma uspešna, a drugu je započela semestrom u Hajdelbergu, gde je sa nobelovcem Filipom Lenardom proučavala fotoelektrični efekat, a kod profesora Hermana Minkovskog izučavala četvorodimenzijalnu geometriju, koja je matematička osnova teorije relativiteta. Ona i Albert su ostali u kontaktu dok je bila u Hajdelbergu. Po okončanju studijske godine Mileva se vratila u Cirih u proleće 1899. godine. Započinje ljubavnu vezu sa Albertom. Milevini roditelji su bili tolerantni prema ovoj vezi, znajući da su mali izgledi da se ona uda, uzimajući u obzir njenu inteligenciju i njen fizički nedostatak. Ajnštajnova porodica bila je izrazito protiv njihove veze, posebno njegova majka. Što je otpor ovoj vezi bio veći, Mileva je više štitila Alberta, stavljajući njegove interese ispred svojih.

Uprkos obećavajućem početku studija Milevin uspeh je počeo da slabi. U leto 1900. godine Mileva nije položila završni ispit, dok je Albert diplomirao. Nakon neuspeha na ispitima, Mileva je ostala u Cirihu, radeći kao asistent u labaratoriji i pripremajući se da ponovo polaže ispite. Ajnštajn je otišao u Italiju u posetu porodici. U maju 1901. godine sastali su se na jezeru Komo na par dana. Nekoliko nedelja kasnije, Mileva je otkrila da je trudna. U julu je ponovo pala na ispitima i prekinula pisanje diplomskog ispita.

Po ondašnjem švajcarskom zakonu, muškarac koji dobije vanbračno dete automatski ostaje bez posla u državnoj službi. Pošto je Albert bio u fazi traženja posla, a nisu bili venčani, Mileva je otputovala u Novi Sad kod roditelja, gde se pripremala za porođaj. Krajem januara 1902. godine Mileva je rodila kćerku Lizerl u roditeljskoj kući u Novom Sadu, daleko od očiju javnosti. Za postojanje prvog Albertovog i Milevinog deteta, male Lizerl, saznalo se tek krajem osamdesetih godina 20. veka, kada su objavljena njihova ljubavna pisma, koja su čuvana u Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. Nakon dve godine Lizerl se gubi svaki trag. Šta se desilo sa njom i koja je bila njena sudbina nije poznato. Mileva se vraća u Bern bez Lizerl, a Albert nikad nije video svoju ćerku.  

Uprkos protivljenju svojih roditelja, Albert je oženio svoju koleginicu Milevu Marić, 6. januara 1903. godine u Bernu. Njihov zajednički život započeo je s Ajnštajnovim radom u Švajcarskoj kancelariji za patente u Bernu i zajedničkim večernjim radom na istraživačkim problemima u oblasti fizike. Po svedočanstvima njihovih tadašnjih prijatelja, Mileva je pokušavala da se izbori sa gubitkom ćerke i karijere, što je bio bolan i dugotrajan proces. Baš pre njihove druge godišnjice braka, Nobelova nagrada za fiziku dodeljena je Mari i Pjeru Kiri i to je svakako bio bolan podsetnik na to da se i ona nekada nadala karijeri. Ipak, činilo se da su oboje zadovoljni zajedničkim životom i radom. Prvi sin Hans Albert, rodio se 14. maja 1904. godine, a 28. avgusta 1910. godine drugi sin Eduard koji je dugi niz godina bio bolestan.

Albert će 1905. godine u „Analima fizike“ (Annalen der Physik) objaviti revolucionarne radove, zbog kojih se i danas ta godina naziva Godinom čuda.  Objavljeni su radovi o fotoelektričnom efektu, Braunovom kretanju i veličini molekula, specijalnoj teoriji relativiteta i jednačini E=mc2.  Albert će polako sticati slavu, a Mileva, blistava učenica i matematičarka, do kraja života će ostati u senci slavnog supruga.

Posle razvoda, 1919. godine, Ajnštanovi su se dogovorili da će, ako Albert dobije Nobelovu nagradu, Mileva zadržati novac koji se dodeljuje.  Njihov brakorazvodni ugovor mogao bi biti jedini poznati dokaz o zajedničkom radu. U ovom sporazumu sklopljenom u Cirihu 1919. godine, a objavljenom u Ajnštajnovim spisima sa Univerziteta u Prinstonu gde je proveo poslednji deo karijere, jasno se sugeriše da će glavnica eventualne Nobelove nagrade postati Milevino vlasništvo. Kada je Albert sastavio testament, Mileva je navodno pretila da će otkriti vlastiti doprinos njegovim delima, posebno jer je mnoge radove ona svojeručno pisala. Njen rukopis, često vidljiv u radovima, jedni tumače kao dokaz autorstva, a drugi – da je ona samo zapisivala Anštajnove ideje. Albert Ajnštajn je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1921. godine, kada je već dve godine odvojen od Mileve i u novom braku sa rođakom Elzom.

Mileva je vremenom zapala u finansijske probleme, a 1930. godine njenom i Albertovom mlađem sinu Eduardu dijagnostikovana je šizofrenija, Do kraja života brinula je o njemu, iako je u kasnijim godinama doživela nekoliko moždanih udara. Preminula je  4. avgusta 1948. godine u Cirihu.

Savremena nauka ne priznaje Milevi Marić značajan doprinos fizici. Čak i oni koji veruju da je doprinela Ajnštajnovom radu, te da su njegove teorije plod njihovog zajedničkog rada, ne mogu da kažu šta je tačno bila njena ideja, jer nema sačuvanih dokumenata koji bi to potvrdili. Međutim, u 43 sačuvana pisma od onih koje su godinama razmenjivali, često se pominju „naši radovi“ i „naša teorija relativnog kretanja“, „naše gledište“ ili „naši članci“. Iako postoje dokazi koji govore da su radili zajedno, nikad nećemo moći da kažemo Mileva je uradila ovo, Albert je uradio ono.  Jedno je sigurno, Mileva je bila zaljubljenica u fiziku i tu veliku strast od početka je delila sa Albertom.

BBC Svetski servis uvrstio je 2018. godine Milevu Marić među 100 žena u svetu koje su bile daleko zaslužnije od onog što su im pripisivali muževi, očevi ili muški rođaci.

Literatura

Benedikt, Mari: Drugi Ajnštajn, Laguna, Beograd, 2019.

Drakulić, Slavenka: Mileva Ajnštajn, teorija tuge, Fraktura, Zagreb, 2019.

Krstić, U. Đorđe: Mileva i Albert Ajnštajn: ljubav i zajednički naučni rad, Akademska knjiga, Novi Sad, 2007.

Ognjenović, Vida: Mileva Ajnštajn, Stubovi kulture, Beograd, 1998.


[1] “Granica nije samo metafora za nešto drugo. Granica jeste. Kao što samo značenje ukazuje, granice nisu “odnosi između” nego “odnosi prema” – ograničenja. Ograničenje je ono dokle možemo da idemo. Ona je tačka koja pruža otpor. Ograničenje je poprište otpora. U oba smisla – tačka iz koje ne možemo da nastavimo dalje, i jedina tačka sa koje je moguće nastaviti dalje. Budući da je naše mesto u svetu određeno i individualizacijom i procedurama totalizacije, mi možemo da se krećemo samo ograničeno.”- Melita Zajc, Kadrovi, izmišljaji, tekst objavljen u zborniku “Žene, slike, izmišljaji”, priredila Branka Arsić, Centar za ženske studije, Beograd 2000.

[2] Godine 1914. Albert postavlja Milevi sledeće uslove za zajednički život: A. Ti ćeš voditi računa o sledećem: 1. Da moja odeća uvek bude u redu. 2. Da mi se svakog dana uredno posluže tri obroka, i to u mojoj sobi. 3. Da moja spavaća i radna soba budu uvek čiste, nameštene i da na mom radnom stolu niko ne sme ništa da dira. B. Ti ćeš se odreći svih ličnih odnosa sa mnom, osim kad to nalažu društvene obaveze. Naročito ne smeš zahtevati: 1. Da ja sedim s tobom kod kuće. 2. Da izlazim s tobom ili da zajedno putujemo. C. U svim kontaktima sa mnom moraš se pridržavati sledećeg: 1. Ti nećeš očekivati nikakvu moju naklonost. 2. Moraš bez pogovora da napustiš moju sobu kad ja to kažem. 3. Moraš mi obećati da me pred decom nećeš ocrnjivati…

Categories
Biblioteka Biografije Čitaonica Događaj English Fonoteka Galerija Iz istorije žena Medijateka Politike i prakse Učionica Ženska kultura i umetnost Ženska kultura, umetnost i teorija

Marama kao kulturni označitelj

MEĐUNARODNA IZLOŽBA

ŽeNSki muzej iz Novog Sada

Frauen in der Einen Welt/Museum Frauen Kultur Regional-International

Muzej Vojvodine

Koncept izložbe: Silvia Dražić i Vera Kopicl
Autorke izložbe su: Gaby Franger, Elisabeth Bala, Tijana Jakovljević Šević, Katarina Radisavljević, Tijana Popović Pješčić i Mila Popović.
Međunarodna izložba MARAMA KAO KULTURNI OZNAČITELJ, realizovana je u okviru programskog luka HEROINE „Novi Sad 2022 – Evropska prestonica kulture“.

Kroz jedan mikro segment ženskog odevanja kao načina upisivanja kulturnog identiteta, prikazana je kulturna raznovrsnost u evropskom, vanevropskom i lokalnom kontekstu, u svakodnevnom životu žena iz istorijske perspektive, kao i antropološke, sociološke i političke
aspekte koji se mogu iščitati u „tekst(uri) marame kao kulturnog koda u Nemačkoj, Turskoj, Čadu, Burkini Faso, Gvatemali, Kazahstanu, Nigeriji, Turskoj, Kurdistanu, Tunisu, Peruu, Rumuniji, Panami, Etiopiji, Sudanu… Vojvodini- Slovakinje, Šokice, Nemice, Srpkinje.

Moja marama – posteri sa izložbe

U izabranim radovima savremene umetničke prakse Tanje Ostojić, Persefoni Myrtsou, Mašad Afsar, Nejre Latić Hulusić i Sabrine Begović- Ćorić vidimo kako se promišljaju i reinterpretiraju tradicionalne ženske uloge u subverzivnom feminističkom čitanju aktuelnih društvenih
fenomena.

Tanja Ostojić, Integration Impossible

Persefoni Myrtsou, Doily Bride Monster Performance

Mašad Afsar, Prokleti pečat


Poseban segment izložbe čine fotografije naših sugrađanki/a koje je Mirjana Isakov priredila u formatu video albuma.

Tokom trajanja izložbe održani su prateći programi koji tematizuju kulturu nošenja marame kroz različite vizure: istorijsku, društvenu, političku ili kao segment svakodnevnih rutina: radionice Oko glave: Diskursi jednog komada platna, Marama u funkciji odevnih predmeta različite namene, Bato, seko ukrasi se lepo, Vesela marama, protkana šarama, Crvena marama; projekcije dokumentarnih filmova Pogled u kaldrmu i Otkrivanje, tribina Opresija ili emanipacija, prezentacija rada AFŽ-a.

Radionica Oko glave: Diskursi jednog komada platna
Radionica Oko glave: Diskursi jednog komada platna
Radionica: Bato, seko ukrasi se lepo
O kulturi marama – Dečiji kulturni centar
O kulturi marama – Dečiji kulturni centar
Radionica Crvena marama
Izdanja Zavoda za ravnopravnost polova
Radionica: Marama u funkciji odevnih predmeta
Radionica: Marama u funkciji odevnih predmeta
Tribina: Opresija ili emanipacija, Gordana Stojaković, Fahrudin Kladničanin

Realizaciju međunarodne izložbe Marama kao kulturni označitelj podržali su „Novi Sad 2022 – Evropska prestonica kulture“ i Gete institut, Beograd, Srbija.


Katalog izložbe
error: Content is protected !!