Kategorije
audio Čitaonica književnost tekstovi

Borba


1

Roža Jodal / Jódal Rózsa

Harc/Borba

Novela je objavljena u Előretolt Helyőrség u januaru 2022.

– Moje govno! Moje malo govance!

Кoliko puta, ali bezbroj puta sam ovo čula iz očevih usta kada sam bila mala!

Moja majka je naravno, uzela da me brani.

– Šandore! Кako možeš tako da pričaš o našoj maloj? O našoj jedinici!

– Ma nemoj! O ovom kosturu, anemičnom gaboru govoriš? – i elegantno otresao pepeo sa cigare koja kao da nikad nije sagorela.

U početku to nije ni bolelo. Nisam osetila težinu.

Moj otac je bio retko lep egzemplar muškarca. Atletska lepota, lice muževno koje bi čak i glumca ulepšalo, talasasta plava kosa, žive izražajne zelene oči koje ponekad menjaju boju, pravilni sjajni zubi, zadivljujući maniri.

Divila sam se njegovom umu, njegovim vrlinama.

Bila sam tanušna, kasno sazrela devojčica. Sa dugim, plavim kikama, u koje je moja majka nežno ne dve, već često tri mašne uplela i pričvrstila šnalom. Dve na kraju mojih pletenica i jednu blizu slepočnice. Posesivnom ljubavlju bila je vezana za mene.

Upravo to je nedostajalo mom ocu!

– Кakav je ovo vašarski kič? Ovo nije klovn već dete!

 I iščupao mi je mašnu iz kose.

– Ne želim više da je vidim u ovim krpama!

Moja majka nije smela da pisne, ali kada bi ostale nasamo mazila me i tepala mi, a mašne smo po zajedničkom dogovoru vezale u kosu moje lutke Žužike.

Onda sam počela da „uvrćem“ kosu. S večeri isprva sam slapove mojih kika, koje su sijale kao krljušt, dotle palcem gladila, dok nisu počele da daju zvuk. To me nekako umirilo. Retko sam dobijala poklon, ali prvi bicikl je vrlo brzo došao za Božić. Kasnije sam saznala da je mama u početku bila najpre za tricikl, ali ju je tata ućutkao.

– Nije više balavica da bi se blamirala bezvezarijama za zabavište.

Bila sam agonizovana velikim, nezgrapnim, muškim biciklom. Isprva sam samo uplela noge ispod sedla. U početku sam bila obradovana prvim uspesima (majka se naravno plašila, sažaljevala me je), ali otac nije izdržao. Prasnuo je.

– Šta zezaš? Moja kćerka neće da se sprda sa ovim elitnim sportom. Na bicikl!  Opkorači!

Koliko puta, ali koliko puta sam tresnula, pala!

Majka je pritrčala u pomoć, obrisala sa kolena, bedara prašinu, pesak i krv, ali on nije odustajao.

– Gospođice! Pa nisi valjda od šećera! Ma nije ti ništa. Izvoli sesti!

Ponekad sam videla zvezde, ali nisam smela da se protivim. Htela sam da se uklopim. Dugo mi je trebalo samo da savladam užasno velik, nemilosrdan bicikl. Koji sam morala da pobedim. Često sam osećala da moram da ga ukrotim kao konja. Prilikom pada glazura bi se sa njega okrnjila. Tada sam dobila prvi šamar. Kasnije i drugi. Beše i šutiranja takođe. Majka bi doletela moleći:

– Šanji, ne! Molim te! Nije htela!

Tada bi i ona dobila. Otac je lako delio šamare. Ti lepo oblikovani prsti, ovalni nokti, elegantna šaka sa burmom i mene je impresionirala. Htela sam da i moja bude ista.

– Prokleta trapavica!

Te večeti sam već kosu uvijala i pored uha. Posle sam polako ušla u štos. Naterali su me da uđem u štos. Naterala sam sebe.

Već sam lepu udaljenost mogla savladati.

Ocu su zacaklile oči. Ozbiljnije je počeo da me trenira.

– Kad već nisi znala da izbaciš nekog normalnog dečaka, onda bar ovaj slabić neka pokaže šta zna.

Njegove reči su u meni probudile znatiželju i samopouzdanje. Krenula sam sa elanom. Sve više sam se trudila.

I čekala sam priznanje i pohvalu.

Uzalud. Ni jednu lepu reč nisam dobila. Ni onda kad sam bila druga na takmičenju učenika. Čekala sam ozarena lica. A šta to? Bar da me jednom pomazi, ili bar da me potapše po ramenima.

Majka je čekala kod kuće sa lincerima sa džemom.

Otac je odgurnuo činiju.

– Šta je ovo ovde, trandebal? Nemojte me zasmejavati! Hoćeš da padnem na kolena zbog bezveznog drugog mesta?

Pritrčala sam, zagrlila ga.

– Tata, moj profesor fizičkog mi je obećao peticu za ovo. Meni! Najzad!

Odgurnuo me je.

– Zato što je šarlatan. On nema pojma ni o sportskom duhu ni o pedagogiji.

Pocrvenela sam i povukla se pokunjeno. Nisam pojela lincere, iako ih obožavam.

Mama je plakala. Nemoćno je kršila ruke.

Otac danima nije hteo da me pogleda. Tako me je kažnjavao.

Ako bi mu se obratila, skrenuo je pogled. Za njega sam bila vazduh.

Sledili su sve teži i teži treninzi. Ponekad sam osećala da srce hoće da mi iskoči iz grudi od napora.

Kad smo znojavi stigli kući, iznureni, mrtvi umorni, zagrlila sam ga. Htela sam da ga poljubim.

– Tata! Tatice! Sada sam bila dobra, zar ne? Sad sam bolje uradila, zar ne?

Sve više i više je podizao glavu, nije pustio da doprem do njegovog lica. Kad sam na vrhovima prstiju stigla negde do sredine njegovog vrata, on se stresao kao pas kad hoće da sa sebe strese neprijatelja. Ili da strese vodu iz krzna.

– Ma ostavi me na miru! Ako baš želiš da znaš, to je još jedno veliko… jedno veliko govno! Da ne budem grub moje dame – i tada je bacio pogled na majku koja je nadajući se u išekivanju slušala. – To je veliko … ništa!

Odlučila sam da ću iz inata – po svaku cenu – da zadobijem njegovu ljubav. Boriću se za to!

Stalno smo trenirali.

U međuvremenu otac je doživeo neku povredu na poslu. Bio je odbačen ili nešto drugo. Nije pričao o tome, ali je postajao sve uznimereniji i nestrpljiviji. Mnogo se svađao sa majkom, uvek je imao neku zamerku, s razlogom ili bez. Sve više je galamio, drao se. Ako bi majka pokušala da se opravda, udarao je.

To me je šokiralo. Osećala sam se krivom. Sebi sam to prebacivla. Imala sam osećaj da sam doprinela pogoršanju situacije, posebno zato što – uprkos očevom profesionalnom i upornom dresiranju – još nisam imala uspeh.

Činilo se da je otac želeo da nešto nadoknadi.

Nešto. Ali šta? Mala sam bila, nezrela, nisam razumela. Ni majka nije pomogla. Možda nije ni ona znala? Ili nije htela da me opterećuje?

Otac me je, sa štopericom u ruci, sve više forsirao.

Ako nešto nije ispalo kako je zamislio udario me je. Tada mu je lice bukvalno bilo izobličeno. To lepo ovalno, markantno muško lice koje sam obožavala.

Bila sam zgranuta.

Verovala sam da sam ja razlog. Samo ja. Moja nesposobnost, lenjost, moja netalentovanost.

Još više sam navalila. Ništa mi nije bilo važnije od – rezultata.  Da ga zaslužim.

Ganjali smo se. On mene, a ja sebe.

Ponekad je sasvim skrenuo. Drao se, mlatarao, udarao.

Već sam bila puna grčeva od napora, a telo mi je bilo puno plavo-zelenih masnica. Od udaraca.

Kada sam konačno osvojila svoj prvi pehar, pomislila sam da ćemo predahnuti. Sijala sam tamo na postolju i stalno tražila njegov pogled.

Majka je od radosti plakala, tapšala i mahala, ali otac je ponovo bio napet i odsutan. Ubrzo je skrenuo iza ugla i otišao kući.

Nisam razumela. Kod kuće se zaključao u svoju sobu, a čule smo kako unutra besni.  

Mama je pokušala da nađe objašnjenje. Za nas obe.

– Znaš možda ga muči to što on lično nije postigao uspeh. Nekada je želeo da bude šampion, ali je imao udes i možda tvoj uspeh on sada doživljava kao lični neuspeh. Ne znam kćeri … Ne znam, ne razumem. A i na poslu ima problema. Ne govori o tome, ali je u poslednje vreme užasno nervozan.  

U to vreme sam već s večeri puno plakala. Zagrlila sam svoj jastuk, zgužvala ga i jecala u njega. Nečujno. Naučila sam da nečujno plačem. Dragi Bože, gde sam pogrešila? Šta treba da učinim da sve bude dobro?

Posle neke prisilne pauze moji treninzi su nastavljeni, ali očevo raspoloženje se nije promenilo. Postupao je sa mnom kao da je brigadir. Postajao je sve grublji i odbojniji, ali više nije udarao. Ni onda kada sam pogrešila. To me je nateralo na razmišljanje.

Prisetila sam se da kad sam na postolju stajala  – odnosno neposredno pre toga – sa gađenjem, skoro na silu pritisnuo je kutiju u moju ruku.

– Pre nego što se popneš Tamo, namaži ovo u svlačionici! Naređujem. Da li si razumela? Zatim ga baci. Odmah. Na dno smeća.

Sa čuđenjem sam umočila prste u kutiju. Počela sam da razmazujem i gle čuda: kremasta masa je nekako učinila – da na kratko izblede – plavo-zelene masnice na vratu i rukama.

-Ti se dakle stidiš pred drugima“ – razočarano sam tad zaključila.

Posle toga nikad nije udario. Samo je ignorisao. Komandovao je i drao se na mene i to je to. Ali na to sam bila navikla. Možda bi mi nedostajalo da to nije radio. Postalo je to uobičajeno kao deo treninga. Haha…

Međutim, kad je izostao dugo očekivani uspeh na podijumu desilo se nešto drugo. Nešto potpuno drugačije. Nešto UŽASNO!

Kad je došao kući, prvo je zaključao ulazna vrata, a onda je besno zapenio da se moja majka svuče. Do gole kože.

U neverici smo se sgledale.

– Klekni ove ispred mene i izvini mi se – penio je.

– Ali zašto Šanji zaboga? Zašto?

– Na kolena!

Strgao je odeću sa majke kao ludak.

– Zato što si mi rodila jednu ovakvu bezvrednu, glupu, tupu, nesposobnu hodajuću budalu – drao se otac van sebe, pesničeći, udarajući, čupajući majci kosu. Mojoj prelepoj obožavanoj majčici!

Dotrčala sam, vrišteći da ih razdvojim, ali me je lako odgurnuo. Bio je jači.

– Gledaj ovamo ti ništarijo! – režao je na mene. – Svaki put kad me osramotiš, na ovoj kučki ću iskaliti svoj bes. Pa ti vidi!

Pomislila sam da je kraj sveta. Kako se sve srušilo. Majka je međutim, kad se on trijumfalno, kao pobednički vojskovođa povukao, ponižena, pretučena i krvava pokušala da me uteši. Čak je ona mene tešila. Bože moj!

– Smiri se, zlato moje. Ne plači. Ne plači više, molim te! Možda će se smiriti. Možda će ga proći. Slušaj me!

I dok se tako polomljena oblačila:

– Hajde mi ovo da sakrijemo. Probajmo. Pred drugima. Ja samo mislim na tvoju sreću i napredak. Razumeš? Čuješ li me? Sad ne cmizdri. Želim da te smatram uspešnom! To je važno. MENI je sada to važno. Samo to.

Nije mogla da me ubedi, ali odlučila sam da zbog nje tako još neko vreme nastavim.

Tog dana uveče sam kidala kosu dok sam je uvrtala.

Na oca, na treninzima nisam mogla ni da pogledam, na pitanja nisam odgovarala, njegovih saveta i uputstava sam se pak, pridržavala. Istini za volju davao mi je korisne savete.

Ipak, samo je trebalo da me pogleda. Mogao je da vidi da ga mrzim, ne podnosim.

Treninzi su tekli. Žestoko. Po kiši, vetru i pasjoj vrućini. Skoro kao da smo bili neprijatelji. Ponekad sam se znojila do krvi, ali sam se držala njegovih uputstava i škrgutala zubima.


On više nije imao strpljenja.

Pre trke ponovo je upotrebio moju majku. Tražio je da se, predamnom, skine do gola, ali ovog puta – ko zna odakle je nabavio bič – te se spremao na obračun. Celo telo joj se treslo. Njegove usne su bile ispucale jer ga je tresla unutrašnja groznica.

Majka je počela da se svlači kao robot, kad sam je snažno zgrabila za ruku. Čvrsto sam je stisnula i bez razmišljanja sa njom izjurila iz kuće. Vukla sam je sve do suseda. Ona je sirota, ojađena, pripitomljena, surovo mučena, ponižena ropska duša u međuvremenu pokušala da se oslobodi mog stiska i možda da se vrati, ali nisam dozvolila. Stisnula sam je gvozdenom šakom. Bila sam jača. Dobro su me istrenirali.

Otac je uzalud jurio, proklinjao, cvileo, psovao za nama.


Ne borim se više za očevu ljubav. Nego protiv ugnjetavanja. Za slobodu ljudi. I za istinu.   

Preveli: Tamaš Fišer i Gordana Stojaković

Kratka biografija i bibliografija Rože Jodal

Roža Jodal (rođena Varga) rodila se 1. oktobra 1939. godine u selu Sečanj, u Banatu. Osmogodišnju školu i višu gimnaziju završila je u Vršcu, gde je živela sa roditeljima od svoje prve godine. Višu pedagošku školu u Novom Sadu (odsek mađarski i nemački jezik) završila je 1961. godine, a na Filozofskom fakultetu (katedra za mađarski jezik i književnost), isto u Novom Sadu, diplomirala je 1970. godine. Između 1960. i 1980. godine bila je novinar i urednik književne rubrike u dečjem listu na mađarskom jeziku „ Jo Pajtaš ” (Jó Pajtás), a od 1980. godine do 1994. godine bila je dramaturg u petojezičnom Govorno umetničkom programu Radio Novog Sada. Od 1994. godine je penzioner.

Piše prozu: novele, priče za decu, romane za decu i za odrasle, radio bajke, radio drame i monodrame za odrasle, parodije, književne i pozorišne kritike.

Objavljene knjige: Gömblakók {Stanovnici kugle}  (roman, Forum, 1988); Jégvirágerdőben {U šumi ledenih cveća} (priče za decu, Forum, 1993); Mindenfáj Jánoska panaszai {Pritužbe Cmizdrečeg Jovančeta} (roman za decu, Forum, 1999) ; A csokinyuszi három kívánsága {Tri želje čokoladne zeke} (priče za decu, Forum, 2002) ; Stigma {Štigma} (zbirka novela, Forum, 2005); Figyellek, világ! {Svete, ja te posmatram!} – podnaslov: Hadaró Jutka – (roman za adolescente, Forum, 2007), dobitnik književne stipendije „Benedek Elek”; Kosssssava {Košššššava} (zbirka novela, Forum, 2010), Az éjszaka megérintése (Dodir noći) (izbor novela, Forum, 2019).

Književne nagrade: Prva nagrada za radio-igru za decu Az A/5-ös épület titka (1969), prva nagrada za reportažu Testvériségről – egységről (1969), prva nagrada za novelu „Für Elise” poco a poco ritenuto (1971), prva nagrada za novelu Álmomban Versecen jártam (1996), treća nagrada za dramu Vízben (2004), Književna nagrada Janoš Herceg za trajno životno delo (Herceg János Irodalmi Díj – Életműdíj, életműve elismeréséül, Zombor, 2019), Szirmai Károly Irodalmi Díj  (Književna Nagrada Sirmai Karolj) Az éjszaka megérintése című novelláskötetéért, mint az utóbbi két év legjobb novelláskötetéért, 2019), Magyar Életfa Díj (Mađarsko Drvo Života), 2022.

Njene novele, priče za decu,  radio-igre, parodije, odlomci romana itd. objavljene su u raznim antologijama na mađarskom i na srpskom jeziku, i u listovima izdatih na mađarskom, srpskom, rusinskom i rumunskom jeziku u Jugoslaviji, Srbiji, Mađarskoj i Rumuniji.  

Njene radio-drame za odrasle, radio-igre za decu i monodrame izvođene su na mađarskom, srpskom, slovačkom, rumunskom, rusinskom i makedonskom jeziku.

Ona je ćerka književnice Eržebet Berček (Börcsök Erzsébet), i majka književnika Kalmana Jodala (Jódal Kálmán), dobitnika književne nagrade „Šinko Ervin” (1994) i književne nagrade „Karolj Sirmai” (2010).

Sada živi i radi u Novom Sadu. Adresa joj je: 21000 Novi Sad, Braće Lučić 8. Telefon: (021) 6-372-068. E-mail: jodal@eunet.rs i rozsika.jodal@gmail.com.

Kategorije
stav savremenica

Poster podrške


1
Poster podrške ženskom muzeju u Nirnbergu
Kategorije
Čitaonica tekstovi

Az első szabadkai és becskereki feministák


1

Dr. Németh Ferenc

Közvetlenül az I. világháború előtt honosodott meg vidékünkön a feminizmus

A feminista trendek és áramlatok a XX. század legelején, a már egyletbe szerveződött budapesti hölgyek által terjedtek el a déli végeken, pontosabban a magyar feminista mozgalom kiemelkedő alakjának, Glücklich Vilmának (1872—1927) a vidéki előadás-sorozata nyomán. Annak eredményeként kezdtek régiónk városaiban is egyletbe szerveződni az öntudatos, hátrányos megkülönböztetések ellen fellépő hölgyek. Bácskában elsőként talán Szabadkán találtak termőtalajra a felvilágosult eszmék, Bánátban pedig Nagybecskereken.

Glücklich Vilma
Glücklich Vilma

Vámbéry Melanie írja, hogy az I. világháború előtt, de alatt is „a Feministák Egyesülete erős kampányt indított a nők választójogáért, és ebben már ezernyi vidéki és fővárosi nő segítette a vezetőket”. Glücklich Vilma, a feminista, tanár, szerkesztő és békeaktivista fáradhatatlanul járta a vidéket, előadásokat tartott mindenfelé, vidéki városokban, és szinte mindig egy kis, lelkes csapat követte. Ő ugyanis alapító tagja és ügyvezető elnöke volt az 1904-ben Budapesten megalakult Feministák Egyesületének, továbbá élharcosa is a nők egyenjogúsításának meg a gyermekvédelemnek. E cél érdekében ügyködött munkatársnőivel a vidéken is, előadásokkal terjesztve a feminizmus elveit, ébresztgetve a nők öntudatát, serkentve öneszmélésüket, bátorítva őket jogaik érvényesítésében.

Krausz Lenke, a szoknyás, szabadkai bankigazgatónő

A Szabadkai Hírlap 1914. január 21-én harangozta be, hogy Glücklich Vilma másnap délután a Szabad Líceumban tartja meg feminista előadását, és várhatóan olyan eszméket hirdet majd, amelyek „nagyobbrészt még vendégeszmék” Szabadkán. Ezért bizonyára „megbámult vendég lesz a nőmozgalom bátor harcosa, aki a dolgozó nőt a dolgozó férfi magacsinálta piedesztálján egymás mellett akarta látni”. A lap újságírója a végén jóindulattal állapította meg, hogy mindennek ellenére „bátrabb és igazabb világból hozott üzenetét azért szeretettel és testvéri megértéssel fogadják a szabadkai nők”. Az esemény beharangozásában a Bácsmegyei Napló arra az érdekes körülményre is rávilágított, hogy Glücklich Vilma nemcsak egyik megalapítója és megalakulása óta elnöke is a Feministák Egyesületének, hanem a Budapesti Tudományegyetem első női hallgatója is, aki bölcsészetet végzett, és fizika-, illetve matematikatanárként dolgozik a budapesti polgári iskolában. Korabeli lapértesülések szerint szabadkai előadását „érthetően nagyarányú és sokoldalú érdeklődés” előzte meg. A Bácskai Hírlap részletesen tudósított január 22-ei előadásáról. A többi közt kiderült, hogy Glücklich Vilma vonattal érkezett Szabadkára, ismert feminista kolléganőjével, Spády Adéllal, akiket az állomáson dr. Vojnich Ferenc városi főjegyző és Loósz István fogadott.

Az előadás méltatásában olvassuk, hogy „Glücklich Vilma rendkívül okos és igazságait világos és fényes példákkal bizonyító előadása ismertette meg tulajdonképpen a feminizmus fogalmát és mindazokat a kifejezhetetlen értékű hasznokat, amelyeket a feminista elvek érvényesülése nem csupán a nőre, de legfőként az egész társadalomra, annak minden tagjára, nemi kivétel nélkül hozhat. Feltétlenül meggyőző példákkal mutatta be, hogy mennyivel előrehaladottabbak úgy szociális, mint egészségügyi és kulturális, általában minden tekintetben azok az államok, amelyek megadták a nőknek a politikai választójogot”.

Glücklich Vilma felolvasása a „feminizmus hódítása” volt Szabadkán. Felcsigázta a szabadkai hölgyek érdeklődését, ezért nem véletlen, hogy az előadás után a Bárány nevű vendéglőben egy értekezletet tartottak, melyen az érdekeltek megvitatták a szükséges lépéseket, hogy Szabadka is csatlakozhasson a feminista mozgalomhoz. Az egyesület nem sokkal ezután meg is alakult, elnöke pedig Krausz Lenke (dr. Révész Gusztávné), a Szabadkai Önsegélyező Szövetkezet vezérigazgatója lett. Róla jegyezte meg a Tolnai Világlapja, hogy „ő az első nő hazánkban, aki pénzintézetet vezet”. A Magyarország című lap „szoknyás bankdirektornak” nevezte a küllemére nézve egészen egyszerű és igénytelen hölgyet, s 1914. február 14-én egy érdekes, terjedelmes interjút közölt „az első magyar bankigazgatónővel”. Krausz Lenke a beszélgetés során a többi közt elmondta: „Igaz, hogy eleinte sok-sok ellenséggel találkoztam, de most már rendben, akadálytalanul megy minden. És most már bátran elmondhatom, hogy nemcsak az igazgatóság és üzletfeleim, hanem a közönség bizalmát is elnyertem.” Az általa vezetett Szabadkai Feminista Egyesület igen aktív volt az I. világháború idején. Különösen a nők választójogáért szállt síkra. 1918 februárjának végén a szabadkai feministák meghívására Szirmay Oszkárné tartott előadást „a nőkérdés aktuális feladatairól”. Az estet Krausz Lenke nyitotta meg, aki a választójog érvényesítését illetően határozati javaslatot nyújtott be, melyben „a gyűlés felkéri a város két országos képviselőjét, báró Vojnich Sándort és dr. Janiga Jánost, a nők aktív és passzív választójogainak a parlamentben való támogatására”.

Szabadka a XX. század elején
Szabadka a XX. század elején

Életpályájának későbbi alakulásáról (és tragikus végéről) írta évtizedekkel később a Jeruzsálemben élő bátyja, Kemény Dezső, hogy „amikor a Bácskát átcsatolták a mai Jugoszláviához, az intézet neve Centralna Banka lett, és dr. Révész Gusztávné volt az igazgatója egészen 1944-ig, amikor ismét magyar uralom alá került, s a többi hatszázezerrel együtt deportálták”. Alighanem ő lehetett az a Krausz Lenke, akiről Thury Zsuzsa is megemlékezett a zsidók ellen elkövetett atrocitásokról szóló, A bécsi országút című regényében: „Ezt a Krausz Lenkét annyi sorstársával együtt végighajszolták a bécsi országúton.” Nem is tért soha többé vissza.

A Szabadkai Feministák Egyesületének elnök asszonya: Krausz Lenke (Forrás: Tolnai Világlapja, 1913.)

Dr. Dellimanich Lajosné, a feminista torontáli főispánné

A szabadkaihoz hasonló volt egy-két hónappal később, 1914 márciusában Glücklich Vilma nagybecskereki vendégszereplése, melynek szintén egy helyi feminista egyesület alakítása lett az eredménye.

1914. március elején, még Glücklich Vilma érkezése előtt, a megyeszékhely öntudatos hölgyközönsége megtette az előkészületeket a Nagybecskereki Feminista Egyesület megalakítására. Különösen Freund Adolfné buzgólkodott ebben, aki 1914. március 4-én egy előkészítő feminista gyűlést hívott egybe.

Glücklich Vilma 1914. március 7-én, délelőtt 11 órakor a Korona Szálló nagytermében lépett a becskereki közönség elé. A Torontál a jól sikerült vendégszereplésről az alábbiakat írta: „Az előadónő tökéletes előadói készséggel ismertette a nőkérdés fejlődését, a nő helyzetét a múltban és a jelenben, a nő szerepét a családban és a közéletben. Kifejtette annak szükségét, hogy a nőnek módot kell nyújtani arra, hogy a közéletben is szava legyen, mert csak így segíthet az otthon bajain is, amelyeket a nőre bíznak. Szólt arról, hogy a férfi a közéleti kérdések egész soránál közömbös, s ezeknél a kérdéseknél szerinte csak a nőknek van igazi érzékük a hibák orvoslására. [] A közönség élénk tapsokkal honorálta a magyar feminista mozgalom vezetőjének szép előadását, amely mindenesetre egy nemes vasárnap délelőtti élvezetet nyújtott, amiért az előadás rendezői csak elismerést érdemelnek.

A feminista összejövetel nagybecskereki színhelye: a Korona Szálló

Glücklich Vilma az előadás után megnyitotta a Nagybecskereki Feminista Egyesület megalakítását előkészítő értekezletet, melyen a szükséges teendők elvégzésével ideiglenes elnökként Freund Adolfnét, titkárként pedig Szenes Adolfot bízták meg. A becskereki fiókegylet csakhamar meg is alakult. A helyi feministák vezetését akkor dr. Dellimanich Lajosné, Torontál megye főispánjának felesége vette át. Ő a többi közt a jótékonykodásáról maradt emlékezetes, meg arról, hogy Kiss Ernő aradi vértanú nagybecskereki szoborállításakor (1906) a szoborbizottság elnöke volt.

Az egyesület további munkájáról a napi sajtó az I. világháború idején azt írta, hogy: „…a háború kezdete óta igen áldásos tevékenységet fejt ki a jótékonyság körül. Különösen a háborús anya- és gyermekvédelmet támogatja s igyekszik ennek támogatására megnyerni a város közönségét.


Források: Független Magyarország (1904. dec. 19.); Tolnai Világlapja (1913); Bácsmegyei Napló (1914. jan. 22.); Bácskai Hírlap (1914. jan. 22., jan. 23.); Magyarország (1914. febr. 21.); Torontál (1914. márc. 5., márc. 6., márc. 9.) ; Az Ujság (1915. nov. 17.); Pesti Napló (1918. febr. 28.); Világ (1918. febr. 28.); Budapesti Hírlap (1918. márc. 1.); Vámbéry Melanie: Glücklich Vilma a magyar nőmozgalom alapítója (1872—1927). Huszadik Század (1927, 378.); Németh Ferenc: Glücklich Vilma Nagybecskereken. Családi Kör (1995. aug. 24.); Új Kelet (1962. jún. 6.).

Kategorije
AFŽ audio stav savremenica tekstovi

Poruke o zaru i feredži u AFŽ štampi na srpskom jeziku (1947-1951): slučaj Kosmet


1

Gordana Stojaković

U ovom radu sam rekonstrukcijom i dekonstrukcijom tekstualnih i vizuelnih poruka u odabranoj štampi Antifašističkog fronta žena (AFŽ) želela da ukažem na segment zaboravljenog nasleđa žena u socijalizmu – na borbu za skidanje zara i feredže. Za analizu sam odabrala sve članke iz lista „Zora“ Antifašističkog fronta žena Srbije i lista „Žena danas,“ Antifašističkog fronta žena Jugoslavije koji su govorili o ženama pod zarom i feredžom i borbi protiv pokrivanja žena na Kosovu i Metohiji.

Analiza štampe u funkciji naučnih zaključaka jedan je od ustaljenih metoda rekonstrukcije prošlosti, a u ovom radu sam, posredstvom analize diskursa, želela da ukažem na fenomen prenošenja ideoloških i političkih stavova u vezi sa promenom položaja i uloge žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Oslanjala sam se i na rezultate višedecenijskog istraživanja o Antifašističkom frontu žena Jugoslavije, Srbije i Vojvodine, koje sam pretočila u mnoge radove među kojima je za ovo istraživanje najznačajniji Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953), gde sam istražila kako je ideološki plan emancipacije žena usvajan i kako su AFŽ listovi prema zadatoj političkoj matrici prezentovali stvarnost na makro (politički život) i mikro planu (svakodnevni život) i u isto vreme kreirali nove ženske uloge. Proces emancipacije žena je do 1953. bio uronjen u sistem AFŽ-a koji je poput hranjive i sigurne podloge oslobađao sapetu energiju i znanje žena za njihov masovni ulazak u javnu sferu i osvajanje aktivnih ženskih uloga (radnica, zadrugarka, udarnica, sportistkinja, naučnica, politički aktivna žena..) na način da su žene ženama bile najveći i najznačajniji oslonci unutar opštih i intimnih stvari. Vremenski period kojim sam se bavila omeđen je donošenjem Rezolucije o skidanju feredže (1947) i Zakona o zabrani nošenja zara i feredže (1951) u Narodnoj Republici Srbiji, a u fokusu istraživanja je transformacija položaja žena muslimanske veroispovesti na Kosovu i Metohiji među kojima su Albanke bile u dominantnoj većini. U tekstu je, kroz citiranje odabranih članaka i dokumenata, u izvornom obliku preneto imenovanje nacionalnih manjina koje je u tom periodu bilo na snazi kao što su „muslimanke i muslimani Novog Pazara“ ili „Šiptarke“, a koje danas znamo kao Bošnjake i Bošnjakinje i Albanke.  

Ključne reči: Antifašistički front žena (AFŽ), AFŽ štampa, Albanke, emancipacija žena,  feredže, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Kosovo i Metohija, muslimanke, Šiptarke, zar  

Antifašistički front žena Jugoslavije (1942-1953) – škola socijalizma

U istoriji ženskog aktivizma na prostoru koji je zauzimala socijalistička Jugoslavija Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) (1942-1953) ima istaknuto mesto. Bila je to najmasovnija jugoslovenska, ženska organizacija koja je okupljala žene različitih generacija, nacija, obrazovanja, ekonomskog, društvenog i kulturnog statusa u antifašističkoj borbi, borbi za mir, izgradnju socijalizma i emancipaciju žena. To je bila i politička organizacija žena koje su, Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1946. izborile zakonsku jednakost u odnosu na muškarce u svim segmentima života i rada, te po prvi put na ovim prostorima našle u ulozi masovnog političkog subjekta, kao ciljna i interesna grupa koja se suočavala sa „gubicima i dobicima“ (MacKinnon prema Stojaković 2012: 51). AFŽ nije bila samostalna organizacija već deo Narodnog fronta[1] i „najpogodnija organizaciona forma preko koje Partija vrši svoj masovni politički rad među ženama, stvarajući od njih svesne graditeljke socijalizma, pridavajući naročito veliku brigu izgradnji onih ustanova koje će ženu kao majku i domaćicu rasteretiti i dati joj stvarnu mogućnost da koristi sva svoja prava…“ (Tomšič, Partija je pokazala ženama… 1948: 3). Kako je liderka organizacije Vida Tošič zaključila na poslednjem kongresu organizacije 1953. bila je to  “… škola desetina i stotina hiljada žena koje su tu u AFŽ-u u svojoj organizaciji naučile da politički žive … organizacija koja je oslanjajući se na težnje i sopstvene snage žena samih, povele odlučujuću borbu protiv zaostalosti, nepismenosti, sujeverja i predrasuda… škola koja je pomogla bržem razbijanjem okova prošlosti… uključivanja žene u redove graditelja socijalizma…“ (Tomšič, Mesto i uloga… 1953: 10).

 Izgradnja socijalizma je zahtevala stvaranje novog čoveka/ žene na način da se, kako je konstatovao V. I. Lenjin, najniži slojevi podignu do „istorijskog stvaralaštva“ gde će se u novim društveno-političkim uslovima pobedom proletarijata nad kapitalizmom i posebnom brigom o porodici i deci, te aktivnim učešćem žena, izgraditi društvo koje će moći da brine o svim potrebama svih građana (Tomšič. Partija je pokazala ženama…  1948: 3; Tomšič, Uloga žene… 1952:1). Žene su bile pozvane da preuzmu odgovornost za izgradnju i obnovu zemlje kako na planu političkog života, tako i na privrednom planu, jer je socijalistička doktrina, pored zakonske regulative ženske situacije, prepoznala učešće žena u društvenoj proizvodnji i ekonomsku samostalnost žena kao temeljne uslove njihove nezavisnosti. Pri tom je socijalističko društvo težilo da zakonskim, finansijskim sredstvima, kao i osnivanjem odgovarajućih institucija štiti i unapređuje položaj majki i dece.

U suštini najteža promena unutar socijalističke transformacije društva odnosila se na menjanje stavova muškaraca i žena u vezi sa mnogim pitanjima društvenog razvoja uključujući položaj žene i porodične odnose. Obrazovana, politički aktivna i ekonomski nezavisna žena je bila poželjna ženska uloga i cilj projekta emancipacije žena, a njeno ispunjenje podrazumevalo je i transformaciju porodice, bračnih odnosa i vaspitanja dece. AFŽ je pripremao mase žena za aktivne ženske uloge, mada nikad nisu bile zanemarene uloge iz ekonomije nege i brige. Rad se odvijao kroz mnogobrojne sekcije i aktive, a najmasovniji su bili oni koji su odgovarali potrebama žena u svakodnevnom životu. U tom kontekstu AFŽ štampa je bila vrlo važan kanal prenošenja političkih poruka, promocije aktivnih ženskih uloga, reprezentovanja stvarnosti i njenog kreiranja. Redovne aktivnosti seoskih, gradskih, opštinskih, rejonskih i zadružnih organizacija AFŽ je bilo čitanje AFŽ štampe tokom čitalačkih časova kada su se poruke usvajale ne samo prostim čitanjem političkih tekstova, vesti, izveštaja, reportaža, već i kroz razradu nejasnih ili manje jasnih stavova i teza, za šta su bile zadužene rukovotkinje čitalačkih časova. Sistem AFŽ štampe je bio dobro organizovan. Krovna organizacija, AFŽ Jugoslavije izdavala je list Žena danas, u svim republikama su štampana republička glasila AFŽ-a, a u Srbiji je AFŽ Srbije izdavao list Zora, dok je Pokrajinski odbor AFŽ-a Vojvodine izdavao Glas žena na srpskom, Dolgozó Nő na mađarskom, Femeia nouă na rumunskom jeziku. Na Kosmetu je štampan „Bilten šiptarskih žena[2]“ (Alargić 1948: 39).

Plan emancipacije žena, kao deo transformacije društva u socijalističko, odvijao se uslovima nejednake privredne i kulturne razvijenosti, te razlike između seoskih i gradskih sredina unutar republika socijalističke Jugoslavije. Bilo je i područja gde su patrijarhalne norme povezane sa verskim tradicijama bile odlučujuće sile u kreiranju društvenih odnosa. Ipak, od organizacija AFŽ-a u svakoj sredini se zahtevalo da, u odnosu na ideološki plan KPJ i prioritete koji su bili određeni, nađe odgovarajuću formu rada sa ženama i pokaže rezultat. Do 1950. i uvođenja samoupravljanja prioritetni zadaci su se odnosili na sledeće aktivnosti: obrazovanje žena (opismenjavanje, upoznavanje sa ženskim pravima, higijena, reproduktivno zdravlje, nega dece, edukacija za nova zanimanja, nova znanja u domačinstvu, poljoprivredi, stočarstvu, povrtarstvu i voćarstvu…), zatim politička edukacija i uključivanje žena u organizacije Narodnog fronta, u zadruge i organe upravljanja u zadrugama, te uključivanje žena u privredu i u ekonomiju nege i brige (održavanje domova za decu bez roditelja, organizacija i održanje jaslica, dečih obdaništa i briga za sve ranjive kategorije društva). Planirajući procese decentralizacije i samoupravljanja KPJ[3] se, počev od 1950. odlučila za ukidanje AFŽ-a. Kako je liderka organizacije Vida Tomšič zaključila „… u izvjesnoj mjeri, ako se to može kazati za cijelu zemlju, jedan od naših zadataka prilično izvršili… u izvjesnom smislu u nekim djelovima naše zemlje a naročito u gradovima, već  postigli da je žena ravnopravna“ (Tomšič, Kako treba raditi… 1950: 1). U tom kontekstu politički edukovane aktivistkinje AFŽ-a trebalo da se uključe u rad organizacija Narodnog fronta i KPJ, a motivisane volonterke nastave rad u gradskim organizacijama AFŽ-a u gradovima gde će se brinuti o položaju majki i dece. Ipak, ostavljena je mogućnost da se u zaostalim sredinama organizacije AFŽ-a bave konkretnim problemima u vezi sa ženskim situacijama i to na osnovu direktiva KPJ i Narodnog fronta. I tada je bilo je jasno da proces transformacije ženske situacije nije doneo podjednake rezultate u svim delovima socijalističke Jugoslavije, i da „ima nacionalnih manjima, žena pod feredžom koje još neće da idu zajedno sa muškarcima“ (Isto, 1-2). Uprkos volji članstva i pored značajnih rezultata  koje su organizacije AFŽ-a imale u socijalističkoj transformaciji društva doneta je  politička odluka o ikidanju AFŽ-a. Nije bilo govora o eventualnoj promeni načina rada organizacije, već je njenim gašešenjem ženama nametnuto organizovanja drugih ženskih, pretežno humanitarnih organizacija koje bi se povezale u Savez ženskih društava.  

AFŽ Kosovko-metohijske oblasti

Neda Božinović je u knjizi „Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX“ veku zabeležila sledeće podatke o osnivanju organizacija AFŽ-a na Kosmetu:

… Posle kapitulacije Italije na Kosovo su se iz italijanskih zatvora vratile pohapšene aktivistkinje, pa se rad na organizovanju ženskih vaspitnih grupa i analfabetskih tečajeva, u kojima je angažovano i nekoliko Albanki, znatno proširio. U Peći je gradski odbor AFŽ formiran krajem 1943. godine, a u drugim gradovima gradski i sreski odbori formirani su tokom 1944. godine uglavnom posle oslobođenja pojedinih gradova (Božinović 1996: 145).

Zadaci AFŽ-a na Kosmetu bili su, kao i u drugim delovima socijalističke Jugoslavije da se pronađu one forme rada među ženama koje će im „jasno predočiti povezanost njihovih života sa sa razvojem čitave zajednice,“ ali i borba protiv „ropske“ situacije vidljive u svakodnevnom životu žene (Tomšič 1948: 9-10). Zato su analfabetski tečajevi, čitalački časovi, predavanja o higijeni, pravilnom negovanju dece i vođenju domaćinstva bili dugoročni ciljevi. Situacija u konkretnoj sredini je bila polazište za plan aktivnosti organizacija AFŽ-a, a na Kosmetu je nepismenost žena bila alarmantna situacija jer je 1948. bilo 78,4%, 1953. 72,1 % nepismenih žena (Božinović 1996: 238). U 1948. među 167.260 nepismenih bilo je 106.000 žena a kroz analfabetske kurseve prošlo je „37.00 žena od toga 27.000 Šiptarki“ (Simić 1948: 84).  Problem je je bilo i to što nije bilo „pismenih žena Šiptarki“, pa su pomoć pozvani „muškarci Šiptari“ i „pioniri Šiptari“ (Isto, 84). Mada je 1948. organizovano 1.297 čitalačkih grupa nije bilo posebnih „za žene Šiptarke na kojima bi se obrađivao materijal prema njihovom kulturnom nivou“ (Simić 1948: 84). Politički rad sa ženama, koji je takođe bio jedan od važnih ciljeva AFŽ-a, na Drugom kongresu organizacije ocenjen je kao „najslabiji tamo gde je najpotrebniji: na selu o čemu svedoči nepostojanje odbora AFŽ u nekim rumunskim, mađarskim selima, među Šiptarkama na Kosmetu kao i u nekim selima ostale Srbije“ (Alargić 1948: 44). Da bi se odgovorilo tom izazovu u okviru glavnih odbora AFŽ-a Srbije, Makedonije i Crne Gore bile su osnovane komisije za rad sa nacionalnim manjinama „naročito muslimankama[4]“ („Rad naše organizacije u periodu od Drugog do Trećeg kongresa“ 1950: 12).

Prema nacionalnom sastavu članstva AFŽ-a Kosovsko-metohijske oblasti Srpkinje i Crnogorke su bile većina, a u manjini su bile „Šiptarke iako one čine 75% svih žena na Kosmetu“ (Simić 1948: 82). Zato se tokom 1948. na konferencijama „govori na šiptarskom jeziku“… organizuju „grupe agitatora Šiptarki“… u rukovodstva mesnih, sreskih i Oblasnog odbora „izabrano je dve trećine Šiptarki“ (Isto, 83). U reportaži „Na zajedničkom radu“ zabeležen je rad organizacije AFŽ-a u selu Kruševcu u Srezu pećkom gde su u početku bile aktivne samo Crnogorke „koje su sve pismene,“ a kasnije su se preko aktiva za mlekarstvo, povrtarstvo porodilje i dr. u rad uključile i „Šiptarke“ koje su „vekovima zapostavljane, sputavane starim običajima odvojene od svakodnevnog života“ (K.P. 1949:7). AFŽ je takođe imao zadatak da im pomogne da se „bore sa svojom okolinom koja je njihovo opismenjavanje primala sa negodovanjem“ (Isto, 7).

… U radu seoskog odbora AFŽ najpre su učestvovale samo Crnogorke jer su Šiptarke, vekovima zapostavljane i sputavane starim običajima, bile odvojene od ovakvog života. Nenaviknute da izlaze iz kuće i stidljive, one su retko učestvovale u zajedničkom radu… (Isto, 7).

Za obnovu i izgradnju zemlje bilo je potrebno angažovati i žensku radnu snagu zato je AFŽ imao zadatak da uključi žene u narodnu privredu i tako doprinese izvršenju ciljeva koje je nosio Petogodišnji plan[5]. Plan AFŽ-a za aktivaciju žena u okviru opštih napora za realizaciju Petogodišnjeg plana intenziviran je počev od 1947. Otpori sredine su bili veliki tako da je Oblasni komitet KP Kosovsko-metohijske oblasti naložio svim nižim odborima da se osnuju aktivi za narodnu radinost i da bi se žene u patrijarhalnim sredinama kroz tradicionalne ženske zanate lakše uključivale u privredu (Vlahović 1948: 14). U AFŽ štampi je objavljena reportaža o uspešnom kolektivu žena za izradu prizrenskog platna, štofa, veza i pletiva u Prizrenu koji je osmislila i organizovala Vera Arsić, jedna od mesnih liderki AFŽ-a i sekretar Rejonskog komiteta KPJ u kome su zajedno radile „Srpkinje, Šiptarke, Crnogorke“ (B.S. 1951:16). Rad ove organizacije, pomognut od lokalne organizacije Narodnog fronta, kretao se prema prioritetnim ciljevima razvoja, pa je pletara prešla u proizvodnu zadrugu, zatim u državno preduzeće sa stalnim radnicama, službenicima i nekoliko stotina kooperantkinja koje su radile od kuće.

Organizacije AFŽ-a imale su zadatak da kroz sekcije i aktive organizuju stalnu pomoć majkama, deci i trudnim ženama, kao i da pomažu radnoj ženi, naročito tamo gde nema obdaništa i jaslica. Ispostavilo se da su organizacije AFŽ-a na Kosmetu rad sa ženama pretežno organizovale kroz čitalačke grupe i konferencije, što su bile forme obrazovnog i političkog rada, a da je izostao rad na planu zaštite majke i deteta koji bi rezultirao predavanjima o higijeni, ženskom zdravlju, nezi dece, osnivanjem jaslica, dečjih obdaništa, propagiranjem porođaja u porodilištima i dr. Savetovanje frontovskih i AFŽ odbora Kosovsko-metohijske oblasti u vezi rezultatima rada sa ženama krajem 1950. završeno je zaključkom da postoje „ogromne potrebe za rad sa ženama na osnovnim pitanjima zdravlja, nege dece, podizanja domaćinstva  i higijene uopšte…“ (S.T. 1950:4). Bilo je jasno da AFŽ Kosovsko-metohijske oblasti nije mogao da pruži odgovarajući odgovor na mnoge probleme u svakodnevnom životu žena i da je bilo potrebno organizovati akciju u kojoj će, pokazaće se kasnije, učestvovati članstvo iz Beograda, Vojvodine i Slovenije.

U prvim godinama stvaranja socijalističke države zar i feredža su bili obeležja „odvojenosti žene od društva“ njene zatvorenosti unutar porodice gde je ona bila „stvar kojom je gospodario muž“ njene obespravljenosti, neznanja što je, između ostalog, za posledicu imalo najveću smrtnosti dece u muslimanskim porodicama (Lazarević 1951: 4). Zbog toga je među aktivnostima AFŽ-a na Kosmetu skidanje zara i feredže bila konstantna tema. Mnoge žene uključene u rad AFŽ-a u početku su nosile zar i feredžu. Jedna od njih bila je i Đejljan Školjori, odbornica Sreskog odbora AFŽ-a Sreza pećkog koja je 1946. javno na svečanoj konferenciji AFŽ-a povodom Prvog maja „zbacila sa sebe feredžu“ i tako postala „prva Šiptarka koja je progovorila pred muškarcima slobodno i ravnopravno“ (Pešić 1948: 20). Javno i kolektivno slidanje zara i feredže najčešće se dešavalo na sreskim i gradskim konferencija AFŽ-a, ali i na kongresima AFŽ-a Jugoslavije. Taj, često kolektivni čin se smatrao progresivnim nastojanjima u borbi „protiv zaostalosti i neznanja“ i važan iskorak ka „novom životu“ („Naš Drugi kongres“ 1948: 5).

Feredže i bez pokrivanja lica
Foto 1. i  2:  Feredže i bez pokrivanja lica Žena danas 81.  (mart 1951: naslovna i unutrašnja strana)
Feredže i bez pokrivanja lica

U AFŽ štampi su zabeležena iskustva žena koje su skinule zar i feredžu, takođe i njihova svakodnevica unutar patrijarhalne prakse koju su prekinule, a koja je propisivala da žene „dane provode u kući u tamnim odajama za žene, daleko od sunca i životne radosti“ (D.S 1951: 6). Sudeći prema natpisima u AFŽ štampi intenzitet osećanja koja su pratile promene u životu žena za akterke promena je često značilo novo rođenje ili transformaciju u percepciji sopstva koja je ponekad bila uvod u pozitivnu promenu unutar društvene hijerarhije.

Foto 3: „Oslobođene ferdže Šiptarke sa Kosmeta prisustvuju II Kongresu.“
Foto 3: „Oslobođene ferdže Šiptarke sa Kosmeta prisustvuju II Kongresu.“ Zora 29. (januar 1948: korice).

 Pokazalo se da će se, tokom AFŽ perioda, zar i feredža najpre posmatrati u okviru nastojanja da se unapredi opšti kulturni i obrazovni nivo žena, a da će se uspešnosti te akcije jasno videti u broju žena koje su prihvatile da skinu feredže i zar. Politički aspekt poduhvata je takođe bio važan, jer su žene pod patrijarhalnom i verskom paskom bile nejasan politički subjekt, te je bilo nužno da se „pasivne mase žena koje još žive u mraku“ kroz aktivnosti AFŽ-a mobilišu, „odgoje u duhu socijalizma“ i uključe u „organe narodne vlasti“ („Rad naše organizacije u periodu od Drugog do Trećeg kongresa“ 1950: 8).  Od 1947. zar i feredža se percipiraju i kao smetnja za uključivanje u priredni život zemlje, da bi 1951. njihovo skidanje potvrđeno kroz veliku akciju zdravstvenog prosvećivanja na Kosovu i Metohiji  koja je usledila odmah po donošenju Zakona o zabrani nošenja zara i feredže.  

Foto 4: Delegatkinje iz različitih krajeva Jugoslavije na II Kongresu AFŽ-a Jugoslavije. Zora 29 (januar 1948: korice).  
Foto 4: Delegatkinje iz različitih krajeva Jugoslavije na II Kongresu AFŽ-a Jugoslavije. Zora 29 (januar 1948: korice).    
Foto: 5: Desanka Maksimović, članica Glavnog odbora AFŽ-a Jugoslavije u razgovoru sa delegatkinjama Glavnog odbora AFŽ-a Srbije. Zora 57. (maj 1950: unutrašnja strana korica).
Foto: 5: Desanka Maksimović, članica Glavnog odbora AFŽ-a Jugoslavije u razgovoru sa delegatkinjama Glavnog odbora AFŽ-a Srbije. Zora 57. (maj 1950: unutrašnja strana korica).

Rezolucija o skidanju feredže (1947)

Agitacija za skidanje zara i feredže, jedna od važnih aktivnosti AFŽ-a snažno je bila povezana sa „borbom protiv zaostalosti i neznanja,“ uključivanja žena u politički život zemlje, a bilo je i nastojanja da se spoji sa ulaskom žena u privredu („Naš Drugi kongres“ 1948: 5). Oblasni komitet KPJ Kosovsko-metohijske oblasti izdao proglas kojim je pozvao na skidanje feredže označivši je kao „smetnju za izvršenje Plana“ („Iz Proglasa Šiptarskog oblasnog komiteta Kosova i Metohije“ 1947: 6). Ženska radna snaga je bila preko potrebna za izvršenje ciljeva Plana tako da je bilo i predloga da se osnivaju preduzeća „u kojima će raditi žene pod feredžom“ ili „posebna odjeljenja za njih,“ jer se pokazalo da kada su u fabrikama „mnogo lakše skidaju feredžu i uključuju se u opći život zemlje“ („Rad naše organizacije u periodu od Drugog do Trećeg kongresa“ 1950: 13).

Foto 6: „Iz Proglasa Šiptarskog oblasnog komiteta Kosova i Metohije“. Zora 23. (juli 1964: 6).
Foto 6: „Iz Proglasa Šiptarskog oblasnog komiteta Kosova i Metohije“. Zora 23. (juli 1964: 6).

Među podacima koji su dokumentovali uspehe organizacija AFŽ-a na Kosmetu može se naći i onaj, ponovljen u više izveštaja, da se među muslimanskim ženama širio pokret za skidanje zara i feredže i da je 1947. na Kosmetu „30.000 Šiptarki“ skinulo feredže što je liderka AFŽ-a Srbije Judita Alargić  videla kao „prvi uslov za njihovo prosvećivanje“ (Alargić 1948: 37). Podatak o broju žena bez zara i feredže je na Drugom kongresu AFŽ Jugoslavije iznela Bija Vokši „predsednica Oblasnog odbora AFŽ“ koja je još rekla:

… Naša organizacija uz pomoć Fronta ulaže velike napore po pitanju skidanja feredže. Da bi što bolje uspele, održavale smo sastanke sa drugaricama koje su ranije skinule feredžu, sa majkama palih boraca Šiptara, po plemenima tj. po fisovima. Tako smo uspele da u prošloj godini zbace ferdežu oko 30.000 Šiptarki“ („Žene Kosova i Metohije u borbi protiv zaostalosti“ Zora 1948: 18).

Za socijalističku vlast intenzitet akcija za skidanje zara i feredže, ne samo na Kosmetu, očito nije bio zadovoljavajući jer se u AFŽ štampi može naći i ovakav sud:

… Akcija skidanja feredže, koju je tada, uglavnom, vodila organizacija AFŽ, ne tražići često podrške od NF[6] i drugih masovnih organizacija, bila je kampanjska, imala je više manifestacioni karakter bez prethodnih priprema i političkog rada sa muslimankama, bez povezivanja ove akcije sa njenim prosvjetnim i privrednim značajem, zbog toga je postepeno opadala… („Izveštaj Izvršnog odbora Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije Trećem kongresu AFŽ Jugoslavije“ 1950: 3).

Kongresi AFŽ-a u 1947. su bila ona mesta gde su „muslimanke sa Kosmeta tražile da Vlada NR Srbije donese zakon o zabrani nošenja feredže“ („Izveštaj Izvršnog odbora Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije Trećem kongresu AFŽ Jugoslavije“ 1950: 3). I u drugim krajevima Jugoslavije „gdje ima muslimanskog življa“ pokrenute su inicijative koje su podržale donošenje takvog zakona (Isto, 3). Procena političkog vrha da agitacije, konferencije, predavanja AFŽ-a i Narodnog fronta na Kosovu i Metohiju nisu dali zadovoljavajući rezultat uslovila je pojavu predloga da se zakonskim putem slome snažni otpori prema promeni društvenog položaja žena čiji su manifestacioni znaci bili skidanje zara i feredže. Kontekst u kome se dešavala ova borba moći između snaga novog socijalističkog društva i onog snažno uronjenog u patrijarhalno nasleđe, nepomirljivih stavova pretočenih u nepisane zakone, bio je omeđen uvođenjem Petogodišnjeg plana, organizovanjem seljačkih i radnih zadruga, obnovom i izgradnjom zemlje, zbrinjavanjem ugroženih kategorija stanovništva… te se socijalistički blok  1947. odlučio za donošenje Rezolucije o skidanju feredže:

Narodna skupština Narodne Republike Srbije pozdravlja inicijativu žena muslimanki za skidanje feredže i konstatuje da je sprečavanje skidanja feredže napad na ličnu slobodu građana i na jednakost i ravnopravnost žena, te zbog toga kažnjivo kao povreda Ustavom zagarantovanih prava („Šiptarke se bore protiv zastarelih običaja“ 1947: 4)

U obrazloženju odluke o donošenju Rezolucije o skidanju feredže najpre se podseća da su „zar i feredža velika kočnica u radu“ koja pokrivene žene „odvaja od ostalih žena“ i da je borba koju mnoge žene vode da skinu zar i feredžu borba protiv poslednjih ostataka „starih običaja i shvatanja“ (Isto, 4). Ipak, Vlada NR Srbije nije mogla zakonski da reguliše zar i feredžu „jer nisu izvršene potrebne pripreme,“ ali je ponudila „moralnu podršku muslimankama“ sa Kosova i Metohije kroz Rezoluciju koju je usvojila Narodna skupština NR Srbije (Isto, 4). I tada je bilo jasno da će i uz najveću pomoć Narodnog fronta, sindikata i AFŽ-a manji broj žena uspeti da iskorači iz tradicionalnih normi koje su regulisale život žena, te da je potrebno pažnju usmeriti na one društvene strukture koje imaju moć da utiču na promene u svakodnenom životu. Agitacija unutar masovnih organizacija bila je zatim usmerena i prema muškarcima svih društvenih statusa, poglavarima muslimanskih zajednica i trajala je više godina. Korišćeni su poznati načini delovanja u javnom prostoru – razgovori sa radnicima velikih kolektiva, kao što je bio slučaj u Fabrici cigala u Prištini kada je „preko polovine prisutnih učestvovalo u diskusiji povodom nošenja zara i feredže a svi su popisali molbu“ kojom zahtevaju Zakon o zabrani nošenja zara i feredže „koji za Kosovo i Metohiju znači istorijsku prekretnicu“ (D.S. 1951: 6). Razgovarano je sa očevima, muževima i braćom pokrivenih žena kada su se mogla čuti i mišljenja da „otkrivene žene ruše društvo“ ili „naša vera naređuje da žena bude pokrivena“ (Isto, 6).  

Mnoge konferencije sindikata, organizacija Narodnog fronta i AFŽ-a u fokus su stavile razgovore o pokrivenim ženama. Peticije članstva masovih organizacija, radnika mnogih važnih kolektiva sa zahtevom zabrane zara i feredže bile su permanentne pojave. Tako je povodom peticije „2.500 muslimana i muslimanki Novog Pazara“ kojom je tražena zakonska zabrana za zar i feredžu u Novom Pazaru održana konferencija hodža na kojoj je govoro i „predsednik vakufskog povereništva Murat-efendija Sukić“ („2500 muslimana i muslimanki Novog Pazara traže donošenje zakona o skidanju zara i feredže“ 1950: 8). U rezoluciji kojom se traži skidanje zara i ferdže, koju su potpisale sve prisutne hodže, stoji i ovo:

… Od oslobođenja do sada Narodni front je uz našu pomoć u ovom pogledu postigao dosta uspeha. Zar i feredžu skinulo je preko 800 muslimanki koje danas aktivno učestvuju u izgradnji socijalizma.“… (Isto, 8).

 Reis ul ulema islamske verske zajednice u FNRJ Hadži Ibrahim efendija Fejić je povodom tog „bolnog pitanja“ dao izjavu gde kaže da ravnopravnost žena „još ne može da dođe do punog izražaja jer joj smeta zar i feredža“ („Zar i ferdža koče napredak muslimanki“ 1950:5). Iz njegove izjave, ali i iz tekstova u AFŽ štampi jasno je da je pripremu za donošenje zakona pratila masovna mobilizacija frontovskih, omladinskih, sindikalnih i AFŽ organizacija u korist zabrane zara i ferdže i da je Reis ul ulema Ibrahim efendija Fejić na kraju konstatovao da je „narod rekao svoju reč,“ te da i on deli to mišljenje (isto, 5).

Foto 7: Reis ul ulema muslimanske vreske zajednice FNRJ daje izjavu novinarima. Žena danas 81. (1951: naslovna i unutrašnja strana).
Foto 7: Reis ul ulema muslimanske verske zajednice FNRJ daje izjavu novinarima. Žena danas 81. (1951: naslovna i unutrašnja strana).
Foto 8: Izjava Reis ul uleme islamske verske zajednice Hadži Ibrahima efendije Fejića Zora 61. (septembar 1950): 5.
Foto 8: Izjava Reis ul uleme islamske verske zajednice Hadži Ibrahima efendije Fejića Zora 61. (septembar 1950): 5.

Bio je to period kada je AFŽ štampa slavila ideju o ravnopravnosti žene koje su skinula ferdže kao i junakinje koje su istu prihvatile i živele. Među tekstovima u funkciji pozitivnih primera nove ženske situacije bila je i biografija, sa fotografijom, Safete Nimani[7], omladinke, jednog od „osnivača jednog od najboljih pionirskih listova u FNRJ“ koju je „omladina Kosmeta kandidovala za zamenika poslaničkog kandidata“ pred izbore za Narodnu skupštinu (Đorđević 1950: 4). Tu[8] su i Ađija Velija, „nosilac odličja Narodnog fronta“ i Didara Đorđević, „sekretar AFŽ-a Sreza gorskog“ čija se postignuća slave uz uspehe koje je socijalistička vlast postigla u Kosovsko-metohijskoj oblasti, a među kojima su navedeni sledeći:„U Kosovsko- metohijskoj oblasti pre rata nije bilo ni jedne šiptarske škole, danas rade 453 osnovne škole, 29 nižih i tri više gimnazije.. .narodna pozorišta na šiptarskom jeziku… narodni univerziteti… niz umetničkih i folklornih društava, porastao je broj biblioteka, čitaonica bioskopa i drugih kulturnih ustanova koje omogućuju najširim masama sela i grada da obogate svoje znanje i podignu svoj kulturni nivo…( Zora 57.1950: 24).

Foto 9: Didara i Ađija Zora 57. (maj 1950: unutrašnja strana korica).
Foto 9: Didara i Ađija Zora 57. (maj 1950: unutrašnja strana korica).

Nisu samo liderke AFŽ-a na višim funkcijama bile u nizu junakinja čije su priče bile primeri kako treba raditi, boriti se, živetu. Zadrugarka Alija Ređa „je javno na zadružnoj konferenciji zdrerala zar“, zadrugarke Seljačke radne zadruge „Spas“ u Prizrenu „jednodušno su odlučile da ne nose feredžu,“ a zatim se priključile tečaju za nepismene, što je ocenjeno kao posledica skidanja zara i ferdže (Z.K. 1950: 4).

Iskustvo Hafize Gusinjac, sekretara Sreske organizacije AFŽ-a Sreza štavičkog govori i o tome kako je bilo teško doneti odluku da, kao aktivistkinja AFŽ-a i KPJ izađe u javni prostor,  skine zar i feredžu i o tome kako je taj čin bio primljen u njenom selu Delimeđa. Još pre rata Hafiza je posle završena tri razreda osnovne škole i muslimanske verske škole znala da piše i čita. Preokret u njen život donele su 1944. partizanke iz „Pekinog[9] korpusa“ a njihova hrabrost inspirisala ju je da i sama iskorači u nepoznato (Stefanović 1950: 13). Okupila je  žene iz sela, organizovala akciju opismenjavanja, pomagala partizanske borce i za svoj rad 1945. dobila priznanje – učlanjenje u KPJ. Svo to vreme Hafiza je bila pod feredžom: na predizbornim mitinzima, na kursevima za aktivistkinje i na aktivnostima AFŽ-a. O tom vremenu je svedočila:

Muku su imali drugovi sa mnom, dok su me ubedili u to da treba da skinem feredžu… A Kada sam kod sebe to rasčistila onda sam mnogo agitovala za skidanje feredže i na taj način razbijala ona verska učenja, da je greh skinuti feredžu… a 1946. god. kada sam ja skinula feredžu, cela moja rodbina je kukala, kao da sam umrla. Kad sam odlazila na konferencije žene muslimanke skupljale su se da me vide kao da sam neko čudo…“ (Isto, 13).

Fotografija na kojoj je Rukije Đena iz Kosovske Mitrovice sa čitavom porodicom najplastičnije govori u prilog promeni ženske situacije u svakodnevnom životu, moćnije nego  prateći tekst u kome se kaže da je ona jedna od najboljih aktivistkinja AFŽ-a, koja je među prvima skinula ferdžu, opismenila se i nije propuštala da učestvuje u aktivnostima Narodnog fronta. Ona je uz to bila majka devetoro dece, a devetom, tek rođenom detetu, trebajo je da kum[10] bude Tito. Na fotografiji Rukije ima centralnu poziciju, njena odrasla kćer nema zar i feredžu, tu su i dva odrasla sina i što je veoma retko suprug koji nije zauzimao dominantnu poziciju, već prisustvom ostavlja utisak da podržava izbore svoje supruge.

Foto 10: Rukije Đena. Zora 55. (mart 1950: 17)
Foto 10: Rukije Đena. Zora 55. (mart 1950: 17)

Skidanje zara i feredže je shvaćeno i kao jedan od važnih ciljeva u životu socijalističke države pa je poput mnogih imao i pesnički doprinos kroz „Poemu o devojci koja je skinula feredžu“ Mire Alečković u kojoj jedna strofa glasi:

… Snovi, širite vrata

da uđe devojka svaka

u ruhu radnice mlade,

bez koprene na licu,

s koprenom sunčanog zlata,

ostvareni snovi

otvorite vrata!  

(Alečković 1950; 5)

Zakon protiv nošenja za zara i feredže (1951)

Tokom agitacije za skidanje zara i feredže razgovori i rasprave u vezi sa tom temom, posredno i neposredno, ušle su u svaku kuću u kojoj su živele pokrivene žena na Kosovu i Metohiji. Bilo je žene iz muslimanskih porodica koje su pre donošenja Zakona o zabrani nošenja zara i feredže išle otkrivena lica, a koje su doživljavale neprijatnosti u svojim porodicama i u sredinama gde su živele, kao što pokazuje iskustvo Haše Šašivari iz Đakovice:

… Zgradu AFŽ-a napustila je povorka žena i pošla prema trgu. Na čelu povorke išla je Haša Šašivari bez feredže i ropske crne odore. Za njom su išle još dvadeset njenih drugarica, dvadeset bivših bula, dvadeset žena koje su kročile u novi život. Sjatila se sva varoš oko njih. Bilo je to čudo neviđeno. Posmatrači su počeli da ih ismejavaju. Sledila su i drska dobacivanja, pa čak i pretnje. Ali hrabre žene nisu ustuknule. Završio se miting. Haša se prvi put vratila kući bez feredže. Dočekao ju je opšti prezir. Kolebljivi muž nije mogao da izdrži prekore i zajedanja meštana. Pobegao je iz varoši. ‘Zbog tebe ne mogou da izađem u čaršiju od bruke!’  govorio je Haši. No ova nije popuštala. I najzad, pobedila je svojom upornošću… (Pavlekić 1951: 20).     

U mnogim porodicama su se neposredno pre i posle donošenja Zakona o zabrani nošenja zara i feredže odvijale drame kao što je bio slučaj u porodičnoj zadruzi Ćatovića u kojoj je, u selu Trnava u blizini Novog Pazara, živela Šerifa sa mužem Zaimom. Šerifa je već mesecima „skretala razgovor na skidanje zara mereći otpor na koji bi naišla,“ a među oponentima je bila i „stara Ćatovićka,“ a „onog dana kad u selo stiže vest koja je naterala stare muslimane da namršte izborana čela… stari Ćatović zamišljeno sede na tronožac i poluglasno psovaše. – Zar protiv vere? Protiv običaja praotaca? Leže na sećiju pun ljutine koju više pojača Zaimom glas – Evo, stari, izađe zakon o skidanju zara! – E moja ga neće skinuti. Pre bih je evo ovim rukama zadavio … – Mislim da ćeš joj ga baš ti skinuti, jer sa Zakonom brate nema šale.. – dočeka Zaim… Stari Ćatović … je ušao u kuću i okupljenim ukućanima, nemoćno šireći ruke rekao – Moja hanuma neće skinuti feredžu pre nego što sve ostale skinu. A ti Zaime, radi sa Šerifom kako hoćeš… “  (Z.K. 1951: 5).

Foto 11: „Na čitalačkom času, u biblioteci zadružnog doma Šerifa Ćatović, nekoliko dana posle skidanja feredže.“  Zora 67. (mart 1951: 5).
Foto 11: „Na čitalačkom času, u biblioteci zadružnog doma Šerifa Ćatović, nekoliko dana posle skidanja feredže.“  Zora 67. (mart 1951: 5).

„Projekat za skidanje zara i feredže“ intenziviran tokom 1950. mnogobrojnim sastancima, konferencijama, mitinzima, dobio je zakonski okvir u januaru 1951. kada je Narodna skupština NR Srbije donela Zakon o zabrani nošenja zara i feredže („Svanuo je i njima dan“ 1951: 5). Obrazloženje je dala Mitra Mitrović, ministarka-predsednica Saveta za prosvetu, nauku i kulturu u Vladi NR Srbije. Za Mitrović je pokrivanje žena na Kosmetu bilo „nazadni ostatak feudalno-kapitalističke prošlosti… Jer u nekim krajevima Kosmeta može se lako pratiti kako je bogati sloj iz gradova nametnuo (feredžu) iz čisto političkih pobuda… da bi što duže održali radne i siromašne ljude u neprosvećenosti, zatucanosti i strahu od kršenja verskih propisa,“ te je socijalističkoj vlasti ostalo da reši problem „u interesu prava i jednakosti šiptarskih i muslimanskih žena, u interesu političkog i kulturnog razvitka šiptarskog naroda“ i izgradnje socijalizma (Isto, 5). Za Mitrović je bilo važno rešiti nepravdu, prema pokrivenim i od sveta odvojenim ženama, koja je opstajala uprkos Ustavu FNRJ i pratećim zakonima kojima su se ukidale sve privilegije po rođenju ili nasledstvu. Takođe, odbila je prigovore koji nisu išli direktno protiv zabrane zara i feredže, već posredno kroz teze o preranom rešavanju problema zbog „zaostalosti šiptarskih i muslimanskih masa, naročito žena“ (Isto, 5). Smatrala je da se kasni, jer je počev od 12. godine muslimanskim devojčicama bilo uskraćeno sunce, vazduh, sužen vidik „do neverovatno uskih razmera,“ a prema podacima o zdravstvenom stanju na Kosmetu, ugroženo i zdravlje, kao i zdravlje i napredak naroda budući da o porodici brine neobrazovana majka uronjena u okoštale običaje (Isto, 5).

Foto 12: „Zbacila je zar i feredžu i uključila se u proizvodnju“. Zora 74. (oktobar 1951: 4).
Foto 12: „Zbacila je zar i feredžu i uključila se u proizvodnju“. Zora 74. (oktobar 1951: 4).
Foto 13: „Iz Zakona o zabrani nošenja zara i feredže“ Zora 66. (februar 1951: 4).
Foto 13: „Iz Zakona o zabrani nošenja zara i feredže“ Zora 66. (februar 1951: 4).

Zakon o zabrani nošenja zara i ferdže zabranjivao je i blaže kažnjavao novčanom i zatvorskom kaznom ženu koja pokriva lice i onoga ko od ukućana to traži. Teža kazna koja je uključivala i zatvor sa prinudnim radom bila je predviđena za one koji silom, pretnjom, ucenom ili zloupotrebom verskih osećanja, predrasuda i zaostalosti vrše pritisak ili propagandu u korist nošenja zara i ferdže. Zakon je odgovorio na različite pozicije moći koji su svi akteri u vezi sa novom ženskom situacijom, čiji je pojavni oblik skidanje zara i ferdže, imali. Najblaža je bila predviđena za žene koje nose zar i ferdžu i one koji u okviru porodice to zahtevaju[11],a teža za one aktere koji fizičkim, psihičkim nasiljem ili „zloupotrebljavajući verska osećanja“ demonstriraju moć nad ženama („Iz Zakona o zabrani nošenja zara i ferdže“ 1951: 4 ).

Foto 14: Žene Junika bez feredže Zora 68. (april 1951: 8).
Foto 14: Žene Junika bez feredže Zora 68. (april 1951: 8).

Sprovođenje Zakona o zabran nošenja zara i feredže su  pratile i dve sinhrone akcije. Prva je bila organizovano izmeštanje žena iz kućnog okruženja kroz ekskurzije, a druga boravak jednog broja žena u domaćinstvima žena u Vojvodini. Organizacije narodnog fronta i AFŽ-a bile su odgovorne za uspešnost akcije koje su imale za cilj da se ženama sa Kosova i Metohije i Makedonije, koje su tek skinule zar i feredže, na licu mesta demonstriraju način života žena u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Opatiji („Prvi put po našoj zemlji 1951: 11). Vojvođanski itinerer je bio namenjen ženama u zadrugama na Kosovu i Metohiji, a cilj je bio da one ostanu „desetak dana u vojvođanskim kućama, da se tu nauče boljem, kulturnijem životu“ (Vidaković 1951: 4). Radilo se o ženama čija je „lica prekrivao zar“ do pre nekoliko meseci, a koje su zbacivši ga krenule u „novi život“ i „po nova znanja“ (Isto, 4). Vojvođanke su im pokazale kako spremaju jela, kolače i zimnicu, kako „spremaju svoje kuće i domove i kako im je sve čisto, lepo i uredno.., a nisu propustile da im pokažu jaslice, obdaništa, dečje domove, bioskope, zadruge i fabrike“ u kojima rade (Isto, 4). Primeri svakodnevnog života vojvođanskih žena koji se bitno razlikovao od onog kosovsko-metohijskog trebalo je da bude uzor i podstrek za nove iskorake na planu emancipacije žena koje tek što su skinule zar i feredžu.

Foto 15: „Vojvođanke su srdačno dočekale goste iz Kosovsko-metohijske oblasti.“ Zora 74. (oktobar 1951: 4)
Foto 15: „Vojvođanke su srdačno dočekale goste iz Kosovsko-metohijske oblasti.“ Zora 74. (oktobar 1951: 4)

Dva meseca posle donošenja Zakona o zabrani nošenja zara i feredže u okviru akcije „Borba za asanaciju naselja“ u martu 1951. u sela i domove stanovnika Šarplaninskog, Đakovačkog i Sitničkog sreza počele su da ulaze ekipe Ministarstva zdravlja NR Srbije („Iskusne domaćice pomozite ženama Kosova i Metohije Zora 1951: 21). Akcija je trajala mesec i po dana, u selima i domovima gde su žene tek skinule feredže, a cilj je bio borba protiv „primitivnog načina života“, protiv loših navika i velike smrtnosti dece,  „protiv vašljivosti i pegavca“ prvo putem edukacije filmovima, „živom rečju,“ a zatim i „praktičnim sprovođenjem“ kroz demonstaraciju uništenja vaški, lečenja šuge, čišćenja bunara, zidanje šporeta, podizanja higijenskih nužnika, krećenja kuća, izmeštanja stoke iz prostora gde živi porodica itd. („Akcija zdravstvenog prosvećivanja na Kosmetu“ 1951: 8). Radilo je stotinak ljudi različitih struka podeljenih u 33 grupe, a njima su na terenu pomoć pružili predstavnici „Partije, narodne vlasti, članice AFŽ-a, učitelji“ („Ekipe na delu“ 1951: 6-7). Rad su započinjali u školama „pregledom odela i kose učenika i šišanjem dečaka koji imaju vaši u kosi,“ a zatim se ulazilo u domaćinstva gde su ženama pokazali kako se iskuvava veš, koristi pegla, objasne prednosti iznošenje posteljine i odeće na sunce, a sve uz praktičnu demonstraciju prethodno datih saveta, uključujući i one u vezi sa ličnom higijenom, uređenjem domaćinstva i okućnice (Isto, 6-7).

Akcija zdravstvenog prosvećivanja u Kosovsko-metohijskog oblasti

Akcija zdravstvenog prosvećivanja koju je inicirao Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije, a realizovao Glavni odbor AFŽ-a Srbije i Centralni i Glavni odbor Crvenog krsta Jugoslavije proširivši je i na Pećki i Zvečanski srez započela je u aprilu 1951. i trajala je šest meseci. Cilj je bio zdravstveno prosvećivanje žena sa posebnim osvrtom na ličnu higijenu, negu i lečenje dece, kulturu ishrane, uređenje doma i okućnice kroz predavanja, seminare, kurseve i praktičan rad. Radne grupe AFŽ-a sačinjavale su „aktivistkinje AFŽ-a, babice ili sestre nudilje, iskusne domaćice i drugarice koje znaju šiptarski jezik“ („Iskusne domaćice pomozite ženama Kosova i Metohije,“ 21). Ekipe su bile sastavljenje od stručnjaka i volonterki pretežno iz Beograda i Vojvodine kao „drugarica tumača šiptarskog jezika“ jer je akcija „zdravstvenog prosvećivanja naroda (bila) namenjena uglavnom ženama Šiptarkama“  (Slijepčević 1951: 8; „Iz akcije zdravstvenog prosvećivanja“ 1951, 6). Zbog nedostatka zdravstvenih radnika na Kosovu i Metohiji, u rad na terenu bile su uključene i zdravstvene ekipe iz Slovenije kao i „jedan broj iskusnih domaćica“, pretežno iz Vojvodine koje su i pre ove akcije dolazile na Kosmet i agitovale za skidanje zara i feredže („Iskusne domaćice pomozite ženama Kosova i Metohije,“, 21).

Foto 16: „Bolničarke iz Ljubljane koje su učestvovale u asanaciji Kosmeta:“  Zobec Franija, Lumbar Paula, Brem Heda, Bahovec Vida i Ponepšek Tonija. Žena danas 82. (1951: 8).
Foto 16: „Bolničarke iz Ljubljane koje su učestvovale u asanaciji Kosmeta:“  Zobec Franija, Lumbar Paula, Brem Heda, Bahovec Vida i Ponepšek Tonija. Žena danas 82. (1951: 8).
Foto 17: Smilja Vašnić, vaspitačica „iz banatskog sela Vološinova,“ dobrovoljka u AFŽ timu, imala je ozbiljnu nameru da ostane na Kosmetu i radi u dečjim jaslicama. Zena danas 83. (1951: 7).
Foto 17: Smilja Vašnić, vaspitačica „iz banatskog sela Vološinova,“ dobrovoljka u AFŽ timu, imala je ozbiljnu nameru da ostane na Kosmetu i radi u dečjim jaslicama. Zena danas 83. (1951: 7).

Ekipe su u selima ostajale mesec dana, svakodnevno obilazile domaćinstva i prema potrebama sa ženama praktično radile sve one poslove koji su u vezi sa negovanjem dece, higjenom domaćinstva, uređenjem okućnice: suzbijanje belih vaši i vaši, povijanje dece, spremanje hrane za decu, sejanje brašna, pranje i iskuvavanje veša, peglanje, pravilna ishrana, krečenje domaćinstva, sejanje povrća, spremanje zimnice, sušenje lekovitog bilja i sl.

AFŽ štampa je izveštavala o akcijama pomoći ženama i njihovim porodicama na Kosovu i Metohiji i to kroz reportaže dokumentovane mnogim fotografijama. U tekstu „Kako su Planjani[12] dočekali zdravstvenu ekipu“  saznajemo da su se i pre dolaska zdravstvenih ekipa selo spremalo i uređivalo „da se ne sramote pred stranim ljudima“ (Zora 1951: 8).

U školi je najpre bio prikazan film o izazivačima zaraznih bolesti, načinu prenošenja klica, prevenciji i lečenju bolesti. Kasnije je prikazan i „umetnički film u boji“, „Čudotvorni mač,“ što je za stanovnike sela bio prvorazredni događaj (Isto, 8). Članovi zdravstvene ekipe su u školi pregledali decu i pažljivo postupali prema dečacima i devojčicama koji su imali vaške: dečake koji su to dozvolili su ošišali, a devojčicama glave namazale petrolejom i iščešljale. Žene su pozvane na konferenciju AFŽ-a gde su članice zdravstvenih ekipa objasnile šta to one rade i zašto, te su uz to morale da pobiju glasine koje su kružile selom „da će (zdravstvena) ekipa ošišati žene, da će sunce progoreti posteljinu i odeću ako se zrači, da je štetno po zdravlje davati deci da piju i jedu nekakve trave…“ (Isto, 8).

Foto 18: „One već znaju kako prati rublje.“ Žena danas 83. (1951: 6).  
Foto 18: „One već znaju kako prati rublje.“ Žena danas 83. (1951: 6).  
Foto 19: „One uče kako treba hraniti dete.“ Žena danas 86. (1951: 4)
Foto 19: „One uče kako treba hraniti dete.“ Žena danas 86. (1951: 4)
Foto 20: One uče kako sejati brašno. Žena danas 86. (1951: 4).
Foto 20: One uče kako sejati brašno. Žena danas 86. (1951: 4).
Foto 21: One uče kako glačati rublje. Žena danas 86. (1951: 4).
Foto 21: One uče kako glačati rublje. Žena danas 86. (1951: 4).

Zadatak članica zdravstvenih ekipa je bio vrlo delikata. „Nasmejane mlade devojke svesne svoje velike uloge“ ulazile su u domaćinstva gde su žene tek skinule feredže u nameri da u neposrednom kontaktu „uzdrmaju navike… i verovanja da je staro najbolje“ („Počela je borba“ 1951: 6). U domaćinstvima su bili i muškarci koji su se još uvek za sve pitali a bilo ih je, kao selu Koriša „koji nisu hteli ništa da pomognu“  (Isto, 6).

… Isticao se upornošću Ibrahim Muka. Čim je ekipa došla u selo skrenuta mu je pažnjada mora da poruši nehigijenski viseći klozet koji se izliva u rečicu koja protiče kroz seloi da mesto toga sazida higijenski klozet. Izgovarajući se nekim hitnim i važnim poslom Ibrahim se prvog dana izgubio iz sela. Vratio se kasno u noć. Sledećeg dana opet je otišao ‘važnim poslom’. Bilo je očigledno da izbegava. Ali, našao se neko ko je i njega nadmudrio. Bila je to sama njegova žena. Pozvala je članove ekipe, posavetovala se s njima, počela da ruši stari klozet i da kopa jamu za novi. Oko podne jama je bila već do polovine iskopana… Nad rekom nije više bilo stare viseće naprave. Nekoliko metara dalje već je stajala mala, čisto okrečena kućica – novi klozet  (Isto, 6).

Događaj koji je opisan u Ženi danas svedoči da je narodna vlast preko organizacija KPJ i Narodnog fronta izvršila temeljnu pripremu za dolazak zdravstvenih ekipa, te muškarci nisu opstruirali njihov rad na način da ugroze projekat. Fokus velike akcije na Kosovu i Metohiji je bio usmeren na porodice gde su žene tek skinule feredže ali, još nisu izgubile naviku da se kriju od stranih osoba niti naviku da za postupke traže odobrenje muškaraca. Međutim, žene su se okupljale oko korisnih, opipljiv ciljeva lako primenjljivih u svakodnevnom životu, naročito oko onih koje znače boljitak za njihovu decu. Tako se u AFŽ štampi može pročitati o uspešno sprovedenom komplikovanom porođaju Đulše Kadrijine, savetima za ishranu rahitičnog deteta Naze i Selmana Bajrama, borbi protiv velikog kašlja kod dece u porodici Zize Himove i prevenciji te bolesti, naročito protiv običaja da se dete od rođenja do treće godine drži u kolevkama – kalupima.

… Duge su između 65-70 santimetara, široke od 35-40 sm. Njihov oblik sasvim potseća na korito izdubljeno od debla drveta. Dete, umotano u neko ćebe ili ovčiju kožu, stavi se u kolevku,  pokrije, pa se onda preko pokrivača uveže tkanicama ili gajtanima pletenim od vune. Tkanice su ukrašene zubima od vuka, rogovima jelena, raznim kamenčićimai amajlijama koje, prema verovanju, čuvaju dete od uroka i zlih očiju. Da bi dete bolje spavalo, kažu žene, najbolje ga je nekom maramom ili platnom pokritipo glavi. Ovako ‘upakovano’ dete ne može da se miče ni da se normalno razvija. Zato nije čudo što je mortalitet dece u ovim krajevima prilično visok. Skoro sva deca su zakržlja, boluju od raznih bolesti, a tome je delimično uzrok i ovaj način povijanja… („Počela je borba“ 1951: 7-8).

Foto 22: „Deca Kosmeta neće spavati u ovakvim kolevkama.“ Žena danas 83. (1951: 6).
Foto 22: „Deca Kosmeta neće spavati u ovakvim kolevkama.“ Žena danas 83. (1951: 6).

Prema svedočenjima članica AFŽ-a najteže je bilo realizovati rušenje starih, nehigijenskih klozeta i podići nove. Istovremeno žene su bile najzainteresovanjije za pomoć i savete u vezi sa trudnoćom, porođajem i prevencijom ginekoloških oboljenja. Nije bilo neobično da je nekim ženama umrlo trinaestoro ili četrnaestoro dece, te se to čak smatralo suđenom situacijom ili da se zbog rane udaje devojčice „nedorasle za udaju odmah razbole“ i ne mogu da rađaju. („Akcija se nastavlja“, 8; „U srećan čas dođoste“, 4). U Srezu pećkom ekipa AFŽ-a koja je imala zadatak da pomogne „naročito Šiptarkama“ uprkos teškoćama postigla je „velike rezultate:“

… U 48 sela obrađeno je 1820 kuća od toga potpuno – oko 450 domova. Članice ekipe – stručno medicinsko osoblje, izvršile su 705 pregleda trudnica i obolelih žena, održale su 38 savetovanja sa 1000 žena. Osnovano je 28 aktiva za negu dece, trudnica i aktiva za podizanjehigijene žena, kuće itd. („Iz akcije zdravstvenog prosvećivanja“ 1951, 6).

Ipak, kod sumiranja rezultata akcije zdravstvenog prosvećivanja na Kosovu i Metohiji, uz sve pohvale aktivistkinjama iz Beograda i Vojvodine koje su presudno doprinele da se postavljeni ciljevi ostvare, konstatovano je da se „teška zaostalost šiptarskih devojaka koje su zbog raznih predrasuda i običaja lišene mogućnosti da se u njihove živote unesu najosnovniji higijenski uslovi i navike, predstavlja problem s kojim se treba posebno pozvabaviti“ („Priznanje najboljim aktivistkinjama – O ekipama na Kosmetu“ 1951, 3). Zato su na Glavnom odboru AFŽ-a Srbije razmatrani dalji koraci u pravcu „kulturno-prosvetnog uzdizanja žena Kosova i Metohije“ te je, da bi se nastavio rad, osnovano „Društvo za prosvećivanje žena Kosovsko-metohijske oblasti“ („Društvo za prosvećivanje žena Kosovsko – metohijske oblasti“ 1952, 11). Članstvo su činile žene koje su tokom akcije prosvećivanja stekle uvid u probleme sa kojima su se susretale žene na Kosovu i Metohiji. Istovremeno slične akcije pokrenute su i u drugim delovima socijalističke Jugoslavije gde je bilo sličnih potreba kao što su Bujanovački, Vranjski, Zlatarski, Mileševski i Pribojski srezovi u NR Srbiji, ali i u Crnoj gori i Bosni i Hercegovini.

AFŽ štampa je i dalje u fokusu imala prilike na Kosovu i Metohiji, ali sada kroz prikaze konkretnih postignuća na planu poboljšanja uslova života i rada žena kao što su vesti i izveštaji o osnivanju, radu ili o problemima u radu savetovališta za trudnice, porodilišta u Prištini, Srbici i Lipljanu, te zaštiti trudnih zadrugarki u Srbici. Upozoravajući na nedostatke rada saveta ili povereništva za zdravlje pri organizacijama Narodnog fronta, aktivistkinje AFŽ-a na terenu javno su prozivale nadležnu vlast da iste rešava (M. Đ. 1951: 8).

Posebna pažnja posvećena je obrazovanju ženske dece u zaostalim karajevima (u koje je spadala i Kosovsko-metohijska oblast), koja su u socijalističkoj Jugoslaviji školovanjem dobila šansu da izađu iz patrijarhalne uslovljenosti, okamenjenih normi i kodeksa ponašanja te ugovorenih brakova kao oblika egzistencije. Netom opismenjene žene koje su skinule zar i ferdžu i iskoračile u javnu sferu kroz aktivizam u organizacijama AFŽ-a i Narodnog fronta mogle su da napreduju unutar društvene strukture moći, što se i dešavalo. One su svojim odlukama i delima osvojile novi prostor slobode za svoje kćeri i unuke koje su, kroz kvalifikovanje za mnoga zanimanja mogle da započnu potpuno novi život u gradovima širom socijalističke Jugoslavije.

Foto 23: „Šiptarka – medicinska sestra.“ Zora 73. (septembar 1951: 8).
Foto 23: „Šiptarka – medicinska sestra.“ Zora 73. (septembar 1951: 8).

Transformacija položaja žena kroz projekat emancipacije u socijalističkoj Jugoslaviji bio je jedan od uslova opšteg društvenog razvoja koji nije mogao da ostavi ni jednu društvenu grupu van tog procesa. Na Kosovu i Metohiji je taj proces bio težak, a odvijao u više ravni: od ideološke i političke pripreme, koja je u obzir uzimala sve društvene aktere i njihovu moć, preko finansijske i druge pomoći za stanovništvo Kosmeta, pa do neposrednog ulaska u privatni prostor u kom su živele žene pod zarom i feredžom. Ideološki plan socijalističke Jugoslavije sledio je poznatu premisu da ne može biti socijalizma bez oslobađanja žena od patrijarhalne supremacije muškaraca unutar porodice i braka, bez njenog uključivanja u društvenu prozvodnju, njene ekonomske samostalnosti i zaštite položaja majke i deteta. Nepismene žene pokrivene zarom i feredžom getoizirane nepisanim zakonima u ograničeni prostor privatnog dvorišta bile su tvorevina onog oblika kapitalističkog patrijarhata koji se nije smeo tolerisati. Njihovo oslobođenje naslaga tradicije i nepisanih zakona unutar patrijarhalne zadruge bilo je mnogo dublje od pitanja zara i feredže. Bila je to borba za oslobađanje ogromnih naslaga radne, kreativne, stručne, političke, aktivističke energije žena koje su do tada bile ograničene na rađanje i ekonomiju nege i brige. Skidanje zara i feredže je bio pojavni oblik kojim je (uz opismenjavanje) transformacija i započela. Socijalistička Jugoslavija je u ovu borbu uključila sve resurse: političke, zakonske, finansijske i društvene kako bi osigurala uspeh projekta. Doprinos mnogobrojnih volonterki, pretežno iz Republike Srbije – članica AFŽ-a, u okviru emanciptatorskog projekta na Kosovu i Metohiji biće u istoriji socijalističke Jugoslavije zabeležen kao još jedan doprinos AFŽ-a opštem društvenom napretku zemlje.             

Literatura

„2500 muslimana i muslimanki Novog Pazara traže donošenje zakona o skidanju zara i feredže.“ Zora 61. (septembar 1950), 8.

„Akcija zdravstvenog prosvećivanja na Kosmetu.“  Žena danas 82. (1951), 8.

 Alargić, Judita. „ Antifašistićki front žena Srbije u izgradnji zemlje – Referat Judite Alargić, pretsednice AFŽ Srbije.“ Drugi kongres žena Srbije 25-49. Beograd: Glavni odbor AFŽ Srbije, 1948.

Alečković, Mira. „Poema o devojci koja je skinula feredžu. Odlomak – Dani razigrani“ Zora 61. (septembar 1950), 5

Božinović, Neda. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetčetvrta, 1996.

„Društvo za prosvećivanje žena Kosovsko – metohijske oblasti.“ Zora 78. (februar 1952), 11.

M. Đ. „Iz Kosovsko-metohijske oblasti – Pišu nam.“ Zora 73. (septembar 1951), 8.

Đorđević, M. „Kandidati za Narodnu skupštinu.“ Zora 55. (mart 1950), 4-5

Đorđević, M. „U srećan čas dođoste – Ekipa Centralnog odbora AFŽ na Kosmetu.“ Žena danas 86 (1951), 4.

„Ekipe na delu.“ Žena danas 83. (1951): 6-7.

„Izvještaj Izvršnog odbora Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije Trećem kongresu AFŽ Jugoslavije“. Zagreb: Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije. 1950. 1-7.

„Iskusne domaćice pomozite ženama Kosova i Metohije- U borbi protiv vekovne zaostalosti.“ Zora 67. (mart 1951), 21

„Iz Proglasa Šiptarskog oblasnog komiteta Kosova i Metohije.“ Zora 23. (juli 1947), 6.

„Iz Zakona o zabrani nošenja zara i ferdže.“ Zora 66. (februar 1951), 4.

„Kandidati za Narodnu skupštinu.“ Zora 55. (mart 1950), 4-5.

„Kako su Planjani dočekali zdravstvenu ekipu.“ Zora 69. (maj 1951), 8.

Z.K. „Šiptarke odlučno polaze u novi život.“ Zora 61. (septembar 1950), 4.

Lazarević, Raša. „Bosna nije imala sužanjske trgove ali je imala ženu pod feredžom.“ Žena danas 71. (1951), 3-4.

„Naš Drugi kongres.“ Zora 29. (januar 1948), 5.

„Neka nam je srećna sloboda žene Junika.“ Zora 68. (april 1951), 8.

Pavlekić, E. „Drugo rođenje Haše Šašivari.“ Zora 53. (januar 1951), 20-21.

Petranović, Branko. Istorija Jugoslavije 1918-1978. Beograd: Nolit, 1981.

K.P. „Na zajedničkom zadatku.“ Zora 43. (mart 1949), 7.

Pešić, Krasavina. „Đejljan Školjori.“ Zora 40. (decembar 1848), 20.

„Poslanički kandidati.“ Zora 67. (mart 1951), 2.

„Počela je borba“ Žena danas 83. (1951), 6-8.

„Priznanje najboljim aktivistkinjama – O ekipama na Kosmetu.“  Žena danas 83-84. (1951),  3.

„Prvi put po našoj zemlji.“ Zora 68. (april 1951), 11.

„Rad naše organizacije u periodu od Drugog do Trećeg kongresa.“  Zagreb: Centralni odbor Antifašističkog fronta Jugoslavije, 1950. 8-19.

B. S. „Bila je do nedavno pletara.“ Zora 71. (juli 1951), 16.

D. S „Donesen je Zakon o zabrani nošenja  zara i ferdže.“ Zora 65. (januar 1951), 6.

Simić, Tankosava. „Otkrivanje Šiptarki treba povezati sa daljim radom na njihovom uzdizanju“ – Iz reči Tankosave Simić, člana Oblasnog odbora AFŽ.“ Drugi kongres žena Srbije 82-84. Beograd: Glavni odbor AFŽ Srbije, 1948.

Slijepčević, Mileva. „Akcija se nastavlja.“ Zora 70. (jun 1951), 8.

Stefanović, Ivanka.  „Hafiza Gusinjac – sekretar Sreske organizacije AFŽ Sreza štavičkog.“ Zora 55. (mart 1950), 13.

Stojaković, Gordana.. „Razgovor – Sasvim lična priča.“ Neda – jedna biografija, ur. Gordana Stojaković, 27-63. Novi Sad: Futura publikacije, 2002.

Stojaković, Gordana. Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945-1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova, 2012.

Stojaković, Gordana. “Vida Tomšič – Zašto je ukinut AFŽ” u: JUGOSLAVIJA: ZAŠTO I KAKO?: zašto i kako se baviti Jugoslavijom, da li su nam potrebne (post) jugoslovenske studije i zašto?149174.ur. Ildiko Erdei, Branislav Dimitrijević i Tatomir Toroman. Beograd: Muzej Jugoslavije, 2019.

„Svanuo je i njima dan.“ Zora 66. (februar 1951), 5.

„Šiptarke se bore protiv zastarelih običaja.“ Zora 20. (april 1947), 4.

S.T. „Šta su pokazala savetovanja aktivistkinja u našoj Republici.“ Zora 64. (decembar 1950), 4.

Tomić, Ljubomirka. „Kako da pomognemo analfabetskim tečajevima u radu.“Zora 17. (januar 1947), 10.

Tomšič, Vida. „Partija je pokazala ženama pravilan put njihove borbe – Iz diskusije drugarice Vide Tomšič na Petom Kongresu KPJ.“ Zora 36-37. (avgust-septembar 1948), 1-3.

Tomšič, Vida. „Dečja nedelja.“ Glas žena 9. (septembar 1949), 1-2.

Tomšič, Vida. „Povodom 8. marta – Uloga žena u socijalističkoj izgrdnji. Predsednica Antifašističkog fronta žena Jugoslavije i član CK KPJ drugarica Vida Tomšič održala je 7. marta preko Radio Ljubljane ovaj govo.r“  Žena danas 93. (mart 1952), 1-7.

Tomšič, Vida. „Kako treba raditi u našoj organizaciji.“ Glas žena  9. (septembar 1950): 1-3.    

Tomšič, Vida. “Mesto i uloga ženskih organizacija u današnjoj etapi razvitka socijalističkih društvenih odnosa – Referat na IV kongresu AFŽ-a Jugoslavije.“ Žena danas 112. (oktobar 1953), 6-12.

Vidaković, Dobrinka. „Stekle su mnoga nova znanja – Žene Kosova i Metohije u poseti Vojvodini.“ Zora 74. (oktobar 1951), 4.

Vlahović, Zora. „Domaća radinost – jedna od formi za aktivaciju žena Kosmeta.“ Zora 38. (oktobar 1948), 14.

„Zar i feredža koče napredak muslimanki – Izjava Reis ul Uleme islamske verske zajednice u FNRJ.“ Zora 61. (septembar 1950), 5.

„Žene Kosova i Metohije u borbi protiv zaostalosti.“ Zora 29. (januar 1948), 1


[1] Političkim životom u socijalističkoj Jugoslaviji rukovodio je centralistički postavljen sistem organa Komunističke partije Jugoslavije ( KPJ/ Partija) na čijem čelu je do 1948. bio Centralni komitet KPJ, a u republikama centralni komiteti republika, te Pokrajinski komitet Vojvodine i Oblasni komitet Kosmeta (Petranović 1981: 419). Srtuktura Narodnog fronta, te „jedinstvene opštenarodne političke organizacije… sa jako naglašene agitaciono-propagandnim funkcijama“ preko koga je KPJ imala osnovu polugu političke vlasti, imao je istovetnu hijerarhijsku strukturu i masovne organizacije kao što je AFŽ kao osnovne poluge vlasti (Isto, 422-423).   

[2] U Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu nisam pronašla ovaj list. Ovde postoji mnoštvo listova na albanskom jeziku, naročito onih izdatih posle 1974. Najstariji list na albanskom jeziku, koji se može u ovoj biblioteci može naći izdat je 1954 (prim. aut.).

[3] Od 1952. KPJ se transformisala u Savez Komunista Jugoslavije (prim. aut.).

[4] Među ženama muslimanske veroispovesti najbrojnije su bile Albanke (ili kako se tada govorilo – Šiptarke), koje su činile tri četvrtine svih žena na Kosovu i Metohiji, a bilo je i Turkinja i Romkinja, mada se njihove konkretne situacije, sem u jednom slučaju, ne predstavljaju u reportažama i ličnim pričama u AFŽ štampi koju sam analizirala. U tekstu Ljubomirke Tomić „Kako da pomognemo analfabetskim tečajevima u radu“ objavljena je fotografija Đulferije Rame „Ciganke iz Prištine“ koja je naučila da čita i piše (Tomić 1947: 10).

[5] Prvi Petogodišnji plan (1947-1951) bio je deo planske privrede kojim se ubrzala obnova i industrijalizacija socijalističke Jugoslavije (prim.aut).

[6] Narodni front ili samo Front (prim. aut).

[7] Biografija Safete Nimani je 1951. dopunjena podacima  koji 1950. nisu bili dati, a to su: da je je učiteljica, „od 1943. borac u Kosovsko-metohijskom odredu“ i da je „član Biroa Oblasnog komuteta omladine“ („Poslanički kandidati“ 1951: 2).

[8] Tekst bez naslova sa fotografijama Ađije Velije i Didare Đorđević i uspesima koje je socijalistička vlast postigla na Kosovu i Metohiji objavljen je na unutrašnjoj strani zadnje korice lista Zora 57. (maj 1950: 24) (prim.aut.).

[9] Peko Dapčević, proslavljeni komandant Drugog udarnog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (prim. aut.).

[10] U prvim godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije briga za natalitet i o deci ili o maci i detetu, kako je glasila kovanica, bila je „stvar čitave države radnog naroda“ kroz budžetske izdatke za decu koje su u 1948. bili 65% veći nego u 1947, zatim kroz mrežu institucija i organizacija koje su se bavile potrebama, negom i vaspitanjem dece (Tomšič 1949):1-2. Jedna od mera koja je podsticala natalitet je bila i kumstvo koje je Tito prihvatao kod rođenja devetog, živo rođenog deteta.

[11] Kurziv je autorkin.

[12] Planjane, selo u Opštini Prizren (prim. aut.).

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Poruke o zaru i feredži u AFŽ štampi na srpskom jeziku (1947-1951): slučaj Kosmet," u ŽeNSki Muzej, 27. decembra 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/2021/12/27/poruke-o-zaru-i-feredzi-u-afz-stampi-na-srpskom-jeziku-1947-1951-slucaj-kosmet/.
Kategorije
audio Čitaonica tekstovi

Staro i novo lice kuvarice


1

Vesna Nedeljković Angelovska

Novi Sad, Srbi, početak 20 veka, Muzej grada Novog Sada
Novi Sad, Srbi, početak 20 veka, Muzej grada Novog Sada *

Cilj ovog rada je da ukaže na kompleksnost slikovnih poruka vezenih zidnih pokrivala od platna nazivanih „kuvarice“. Njihov  vizuelni i leksički konstrukt iskazuje određene socijalne, religijske, moralne i estetske norme, ali i namere ogledane u njihovim porukama i praktičnim i latentnim funkcijama. U radu će biti ukratko prikazana njihova istorija, kao i izazovi savremenog doba koji velikom brzinom menjaju naš svet. Promene koje zahvataju „tradicionalnu“ kulturu neminovno dovode do potpunog nestanka određenih njenih segmenata. Neki od njih ne nestaju definitivno, već menjaju svoju funkciju.

U radu će biti korišćen naziv „kuvarice“ po kojima je ovaj predmet poznat i prepoznatljiv, iako postoje opravdani razlozi za upotrebu drugih termina koji su korišćeni u stručnim tekstovima kao što su lokalni nazivi proistekli iz njihove prostorne namene: „platna za zid“, „zidnjaci“, „dozidnice“. Naziv „kuvarice“ se u širem smislu odnosi na rukom vezena platna koja se nalaze na zidu iznad šporeta, kuhnjskog stola i umivaonika, iako predstave i poruke na njima nisu nužno povezane sa uobičajenim korišćenjem ovog termina. Pa ipak termin se najviše odnosi na platno postavljeno na zid iznad šporeta na kom je predstavljen motiv žene u kuhinji i ispisana tekstualna poruka. Smatra se da je stih: „Kuvarice manje zbori, da ti ručak ne zagori“ uz prikaz žene u kuhinji, najčešće korišćeni motiv na ovakvim rukom vezenim platnima, što ukazuje na razlog za naziv koji se za sve njih koristi: po ulozi žene koja kuva hranu.

Konstrukt „kuvarica“ sastoji se od kompleksa nezaobilaznih elemenata koji je definišu: dvodimenzionalnost, položaj na zidu, platno i konac za vez, vez i tehnike prenošenja motiva, stilizovane kompozicije, linearne konture, motivi i simboli, kratke jezičke forme u obliku monoloških iskaza. U njihovoj strukturi ukorporiran je društveni, ekonomski, socijalni i psihološki značaj proistekao iz njihovih očiglednih i latentnih funkcija. Njihov uticaj na socijalizaciju, izgradnju rodnog identiteta, integraciju društva, afirmaciju vrednosti i prenos kulturnih obrazaca s generacije na generaciju, bio je utoliko veći jer je kuhinja u kojoj je bio izložen, zauzimala centralno mesto okupljanja porodice.         

ANTROPOLOGIJA SVAKODNEVICE

Izbor autorske teme neposredno je izazvan ličnim odnosom prema sopstvenom iskustvu, koje, podstaknuto ponovnim susretom sa tom vizijom, priziva da se razjasni i proživi osećanje izazvano sećanjem slike iz detinjstva.

U polju mojih antropoloških istraživanja još od studentskih dana, a reč je o kraju sedamdesetih godina dvadesetog veka, vremenom su nadolazile „male teme“ iza kojih su bila skrivena dublja značenja koje je trebalo razotkrivati i promišljati na jedan nov način, van utemeljene metodologije. Smatrala sam ih malim jer su se ticale pojedinosti svakodnevnog života. Uporedo sa mojim stručnim sazrevanjem razvijala se nova antropološka disciplina – antropologija svakodnevice. Kao mlada disciplina ona se izgrađuje u tumačenju svakodnevice koja nije statična i koja se velikom brzinom menja, ostavljajući priliku da zaustavimo poneku malo trajniju sliku.         

 Kako kaže Roh Sulima, za antropologa svakodnevice sve predstavlja izvor, sve je za njega teren i „uvek“ je na istraživačkom poslu, jer pojave koje su predmet istraživanja predstavljaju elemente realnih životnih scenarija. Antropolog više nije istraživač koji odlazi na teren sa etnografskim upitnikom, već pokušava da protumači ono što svi vide, dok šetajući, svet „analizira korakom“.[1] On čini „male podvige“ na terenu, pričajući „male priče“ o domu i najbližoj okolini, svedočeći samom svojom prisutnošću jer sebe koristi kao sredstvo saznavanja sveta.[2] Antropolog svakodnevice je sklon da prostor, kulturu i društvo izučava u njihovim međusobnim vezama, da jedno objašnjava na osnovu drugog: prostoru pristupa kao odrazu ljudske kulture i sistema vrednosti, kao obrascu društvenog ustrojstva uobličenog pravilima zajedničkog življenja i stanovanja, kao oličenju mentaliteta, navika i prošlosti.[3]

O određenju pojma svakodnevice u društvenim i humanističkim naukama Tamara Lepetić kaže da je ono najčešće uključivalo pojmove kao što su stil života, način života, životni standard. Dok životni standard iskazuje kvalitativni aspekt svakodnevice, u smislu prihoda, kupovne moći i slično, način života podrazumeva nematerijalne aspekte života i zbog toga se približava pojmu stil života. Stil života uključuje simboličke i kulturne aspekte svakodnevice koji se očituju kroz način potrošnje, odnosno način upotrebe dobara na svakodnevnom nivou.[4]      

Svakodnevno naglašena prolaznost stvari, koje nestaju ili nastaju poput „epidemije“, daje dinamičnost savremenom kulturnom diskursu, jer iz perspektive individualnog iskustva svedoci smo kako je nešto upravo prošlo ili prolazi, dok sadašnjost upravo nadolazi: „Tokom života jednog pokoljenja, predmetni svet u određenim domenima (automobil, nameštaj, televizori, telefoni) promeni se najmanje dvaput. Naizmenična plima i oseka stvari kida niti tradicije.“ [5] Savremeno doba donosi socijalne, ekonomske i kulturne segmente kratkog trajanja. Ta velika brzina promena, koje menjaju naš svet, zahteva da se lično prepustimo kovitlacu da bi sagledali njegove dolazeće i odlazeće elemente, izbliza.

Govoreći o antropologiji, Saša Nedeljković ističe da je primetno sve slabije interesovanje za takozvani realni događaj, a sve više za subjektivni doživljaj tog događaja: „Istorija više nije proces koji teče nezavisno od aktera, nadilazeći ih i obuhvatajući ih, nego se ona stvara u njima i kroz njihovo delovanje: izvan aktera istorija, i stvarnost uopšte, ne postoji.“ [6]

Nasuprot principu „naučne objektivnosti“, koja je bila nezaobilazni imperativ metodologije društvenih nauka tokom druge polovine 20. veka koji je neuspešno isključivao lični stav u istraživanju, a naročito u zaključivanju i bio samo deklarativno prikriven, antropologija svakodnevice afirmiše subjektivnost, ne samo kada su u pitanju akteri istorije, događaja ili procesa, već legitmno uključuje stavove, iskustva, sećanja i osećanja istraživača antropologa u oblast njegovog izbora, u promišljanja teme, izbor metoda i zaključivanje.     

АUTOBIOGRAFSKI MOTIV ZA IZBOR TEME

Sećanje na kuhinju moje mame nosi sliku svetlozelenog kredenca sa šlifovanim ovalnim staklima i brušenim laticama sakupljenim u centru (iza kojih su bile neke meni nedosupne stvari), sliku šustikli od belog panama platna sa vezenim ivicama koje su krasile frižider i kredenac; nosi i stilizovanu predstavu mlade žene pred šporetom, kontura izvezenih crvenim koncem na belom platnu, na zidu iznad šporeta. Ta sećanja donose mirise nedeljnog ručka, gomboca sa šljivama i uvek osećanje nekakve zaboravljene sete i sreće. A sećanje na tu sreću priziva sa zida tu mladu ženu sa osmehom u uglu usana, koja oko struka ima vezanu kecelju sa volanima i nafriziranu kosu sa talasima. To je moja mama. Kao dete, ja sam na taj način povezivala predstavu mlade žene na vezenoj „kuvarici“ (kako su nazivana ovakva vezena platna) i ideju da je sasvim očigledno jasno da je u kuhinji moje mame na tom platnu prikazan njen lik.

Ispod izvezene žene iz profila koja verovatno drži varjaču stojeći ispred šporeta, bila su lepim pisanim slovima „vezom po pismu“ napisane reči „Kuvarice manje zbori da ti ručak ne zagori“. Možda su to bile prve reči koje sam sricala učeći slova, ali se te reči, osim kao šaljivi stih, nisu urezale u moje sećanje kao preporuka koja će graditi moje ženske i domaćičke vrednosti. I više od napisanih pa vezenih reči, ta nacifrana slika ambijenta i toplina sećanja na srećno detinjstvo vodila me je ka iskustvima lepote koja ću doživljavati kasnije i gradila esteiku koju ću neki put prepoznati pri susretima sa visokim umetničkim vrednostima, kao i u mom svakodnevmnom životu i u profesiji. Tako je i moja kuhinja, iako modernih ravnih linija, svetlozelene boje, kao kuhinja moje majke. Tako čuvam rukom vezeni mali stoljnjak za svečane prilike. Tako je prva izložba koju sam planirala radeći kao kustoskinja u Gradskom muzeju u Bečeju, bila izložba „kuvarica“. Tako sam lično iskusila kako slikovnost te jednostavne dvodimenzionalne forme ima potencijalnu snagu delovanja i predstavlja podlogu za budućnost emotivne vrednosti.

Ovakve kuvarice, od sedamdesetih godina prošlog veka nisam videla ni u jednoj drugoj kući, osim jednom, osamdesetih, uramljene pod staklom, u jednoj kafani na Kalenić pijaci u Beogradu, poznatoj po „domaćoj“ hrani i mezetlucima. Tek sam kasnije saznavala da su bele dozidnice, sa vezom plave ili crvene boje sa pisanim porukama i linearno prikazanim situacijama u kojima antropomorfni akteri, okruženi floralnim ukrasima, učestvuju u nekakvom specifičnom segmentu vremena i prostora, bile nekada uobičajena dekoracija u mnogim kuhinjama. I ne samo dekoracija, već ukras sa veoma praktičnom funkcijom. Svakako je bilo lakše oprati platno nego svaki čas krečiti zid isprskan hranom i vodom prilikom kuvanja i umivanja.

POJAVA, TRAJANJE I NOVO LICE KUVARICA

Istraživanjem rasprostranjenosti „kuvarica“ utvrđeno je da su kreacije, koje prikazuju  idlične scene a prenose se papirnim šablonima, donesene na samom početku 20. veka iz Holandije, preko Nemačke, Austrije i Mađarske u Vojvodinu,[7] odakle su se, pod uticajem velikog privrednog, ekonomskog i društvenog napretka širile i useljavale i u domove čitave Srbije i dela Balkanskog poluostrva. Mustre su zatim nastavile da pristižu iz Beča i Pešte, a poručivane su u trukerskim radnjama (nem. vordrucken – praviti otisak, uzorak) u kojima su prenošene na platna, koja su trgovci prodavali po pijacama i vašarima.[8] Za ovu vrstu ručnog rada najpogodnije je bilo tanko, ručno tkano pamučno platno „bez“ i kupovni šifon industrijske izrade. Na rašireno platno je, preko prethodno učvršćenog šablona sa rupicama, prenošen crtež, posipanjem praha plave boje koji je prolazio kroz te rupice na papiru i ostavljao trag na platnu. Da se ne bi izbrisao, crtež je prskan špiritusom.[9] Posle veza, platno je prano od plave boje i štirkano. Neki motivi su mogli biti dodavani i kalupima za trukovanje koji su zanatski izrađivani od drveta sa učvršćenim metalnim iglicama i limenim pločicama. Pritiskivanjem na određena mesta na platnu, ostavljali su otisak šare koja će biti izvezena.  Motivi su vezeni pamučnim koncem, najčešće u crvenoj ili plavoj boji.

Moda vezenja „kuvarica“ koja je u ove krajeve stizala putem stranih žurnala i albuma sa mustrama, prvo je početkom 20. veka prihvaćena u gradovima. U seoskim sredinama se „kuvarice“ vezu češće u periodu od 1930. do 1960. godine.[10]         

Pojava, odnosno učestala izrada i upotreba „kuvarica“ u Srbiji, mogla bi da se poveže i sa promenom nastalom zatvaranjem kuhinjskog odžaka. Na sredini plafona kuhinje je bila greda „kućno sleme“ koje je odvajalo prednji deo kuhinje od zadnjeg, odnosno, od otvorenog odžaka. Otvoren odžak je služio za odvođenje dima iz kuhinje i iz ozidanih, prostih peći koje su se nalazile u sobama. Takođe je služio i za sušenje mesa. Takve kuhinje bile su često pune dima, a zidovi tamni od gareži. Na ovakav otvoren odžak se tokom druge polovine 20. veka u Srbiji retko nailazilo.[11] Industrijalizacija i tehnološki razvoj su, između ostalog, doveli do urbanizacije i modernizacije stanovanja, kao i do poboljšanja uslova života.

Zakonske odredbe donesene 1965. godine su konačno i definitivno zabranile gradnju starih tipova kuća po nekada propisanim obrascima[12] koja je uključivala i otvorena ognjišta. Opasnost od požara samo je jedan od razloga za napuštanje ovakvog odžaka u kuhinjskom ambijentu. Promene su se dešavale u procesu koji se nije ravnomerno rasporedio na sve tipove ljudskih staništa na ovim prostorima i koji je trajao gotovo čitav vek.

Gubitak potrebe za ovakvim vezenim platnima je definitivno okončan krajem 20. veka jer je modernizacija stanovanja imala dalji tok: zidovi su oblagani keramičkim pločicama koje su bile lakše za održavanje od platna na okrečenom zidu; ozidana ognjišta i šporeti na čvrsta goriva su zamenjeni električnim šporetima sa zaštitnom pločom; lavori i bokali za umivanje i pranje su zamenjeni lavaboima s česmama. Izgled kuće i upotreba određenog pokućstva zadržali su se mnogo duže na selu nego što je to bio slučaj sa kućama u gradu, gde su se promene odigravale dinamičnije.           

Bolji uslova života, kao i mogućnosti zapošljavanja, proces migracija iz sela u grad, tehnološki napredak, poslednjih decenija 20. veka doveli su do gubljenja tradicije upotrebe „kuvarica“ u kuhinjskom ambijentu. Kako ističe Nataša Nikolić, šezdesetih godina 20. veka pojavljuju se štampane (malane) kuvarice sa motivima i tekstualnim porukama u boji.[13]  Ulogu kuvarica na zidovima zamenjuju „masni“ papiri sa štampanom šarom u boji i, često, naglašenom gornjom bordurom. Ova rešenja su predstavljala prelaz ka definitivnom napuštanju tradicije veza „kuvarica“ i njihove kućne upotrebe. Ipak, delovi te kulture nastavili su svoj život kao idiličan deo prošlosti. „Kuvarice” se u istovetnom obliku pojavljuju kao rezultat rada savremenih vezilja, namenjene izlaganju na vezilačkim i drugim javnim turističkim manifestacijama u promovisanju nacionalne ili lokalne „tradicije“, ili kao dekor ugostiteljskih objekata. Sa druge strane, novi oblik izražavanja ovog „ručnog rada” ogleda se u njegovoj sasvim novoj primeni. Pored uloge muzejskog predmeta koji ovekovečuje svakodnevicu prošlih vremena i tradicionalne kulture, pored uloge suvenira, koji se mogu kupiti i preko interneta, pojavljuju se nove funkcije „kuvarica“. Na primer, žene okupljene oko asocijacije „Nepraktične žene“ umetničke grupe Škart iz Beograda, upotrebile su ovaj vid izrade predmeta (ručni rad) da izraze svoj pogled na svet aforizmima, angažovanim komenatrima i kritikama društva, nekad šaljivim i ličnim porukama. Kako navodi Dragana Nikoletić u svom tekstu „Kuvarice, više zbori, da se čuje šta te mori“ u Magazinu Milica: „Pilot-grupa bile su gastarbajtkinje, ili supruge naših privremenih radnika u inostranstvu. Uspeli model prenet je na samohrane majke i izbeglice, a onda se oteo i rodnoj i statusnoj kontroli. Sada vezu i muškarci, i studenti, i studentkinje […]“.[14]

„Milica-magazin-Ručni-rad-Nepraktične-žene-Brigita“
„Milica magazin Ručni rad Nepraktične žene Brigita“ **

КUVARICE U MUZEJIMA

Poslednjih decenija 20. veka fokus interesovanja kustosa etnologa se premeštao sa „starih“ predmeta koji oslikavaju određenu etničku grupu ruralne kulture na predmete koji potiču iz vremena u kome je i sam kustos bio aktivni učesnik. Na početku 21. veka fokus se pomera i na pojave i predmete aktuelnog vremena u neposrednom okruženju, odnosno na promenjene/nove funkcije predmeta i njihovog mesta u realnom svetu. Usredsređenost kustosa etnologa je sa nacionalnog/regionalnog/etničkog identiteta prešla na grupni i individualni identitet, a sa reprezentativnog i specifičnog na „obično“ i svakodnevno. Pomeranje težišta istraživanja etnologije/antropologije i drugih humanističkih disciplina sa elitnog na svakodnevno bilo je podržano težnjom društva ka sveopštoj demokratizaciji, kao i njegovom težnjom da postane pravedno, uz uvažavanje svih društvenih grupa. Veliki uticaj na promenu fokusa interesovanja etnologije/antropologije i muzeologije, dve discipline ujedinjene u etnološkoj muzeološkoj praksi, došlo je i zbog fenomena globalizacije, izazvanog ekspanzijom sredstava komunikacije, što je ubrzalo promenu načina života svih društvenih slojeva u čitavom svetu. Svet postaje komunikacijski ujedinjen. Sve više se prevazilaze prostorne barijere i omogućena je modifikacija eksterkulturnih elemenata koji se očitavaju u svakodnevici.[15] Iako se stiče utisak da se sve to dešava upravo sada, proces prenosa informacija i širenja (kulturnih) uticaja na čitavoj planeti otpočeo je metanastazičkim kretanjima, a zatim umrežavanjem trgovačkim i osvajačkim putevima, u sam osvit civilizacije, jedino što intenzitet širenja takvih uticaja postaje sve veći i sve se više ubrzava pred našim očima, kao nikada do sada, dok su posledice njihovog širenja nesagledive.

Govoreći o obilju savremenog doba Roh Sulima kaže da naizmenična plima i oseka stvari kida niti tradicije.[16] Кontinuitet tradicije prekinut je industrijskim dizajnom i masovnom proizvodnjom, koja čini krunu robne proizvodnje i potrošnje 20. veka. Industrijalizacija je dovela do dizajnerskog oblikovanja predmeta. Mark Ože ističe da je savremeno društvo određeno dizajnom predmeta kojim se uobličava naša svakodnevica.[17] Zahvaljujući industrijski proizvedenim predmetima živimo u potrošačkom društvu, u kom se svakodnevno prihvataju novi trendovi. A drugi brojni trendovi zastarevaju i nestaju u „preobilju“.[18]     

Pojedinačni predmeti (koji su deo muzejskih zbirki), izdvojeni iz konteksta određenog vremena i prostora, svojom formom i suštinom bivaju uklopljeni u sliku određenog kulturnog identiteta i ostaju njegova, stručnom verifikacijom, „zaštićena“ forma, čime se definišu kao kulturno dobro (deo kulturnog nasleđa), koje je predviđeno da bude sačuvano za budućnost.[19] Iako muzejske zbirke nose lični pečat subjektivnog odnosa i stručnosti kustosa koji rade na njihovom popunjavanju i verifikaciji, one su i odraz vremena u kom su formirane i kolektivne svesti o pravovremenom očuvanju vrednih i važnih segmenata prošlosti.    

Dinamika celokupnog društvenog života, raznolikost i prolaznost velikog broja detalja svakodnevice savremenog doba, doveli su i do koncepcijskih promena u istraživanju kulture i do potrebe za postavljanjem novih (još uvek nezvaničnih) kriterijuma za zaštitu kulturnih dobara u okviru etnološke muzeologije. Izobilje predmeta i naglašena prolaznost dovele su u pitanje mogućnost pravovremenog „zaustavljanja“ slike kulture u ramu muzejske definicije kulturnog dobra. Gotovo u isto vreme kada su napustile kuhinje, „kuvarice“ su stigle u muzeje i bez uvažavanja „vremenske distance“ koja je propisana zakonom o kulturnim dobrima, zahvaljujuči u većoj meri kustosima koji su za to imali sluha.           

Pošto su prvo imale svoje mesto u kuhinjama Srbije tokom 20 veka, „kuvarice“ su postale izobičajene i preselile se iz privatnog u javni prostor enterijera turističko-ugostiteljskih objekata, da ih krase svojom idiličnom estetikom i u muzeje, da stručno verifikovane zablistaju u izložbenim prostorima i budu sačuvane za tumače ljudske kreativnosti i perceptivnosti.

 „Кuvarice“ su se našle u grupi muzejskih predmeta svakodnevice koji oslikavaju „duh vremena“, koji su sada već prošli „sud vremena“ i predstavljaju odraz određene kulture. Ulaskom u muzejske zbirke otpočeo je novi smisao „kuvarica“: da im se određuje povremena ili stalna izloženost u okviru prezentacija, da im se nalazi mesto u interpetaciji kulture, da se reprodukuju, da se deponuju, da se izlažu ili ne izlažu.         

Po podacima kojima raspolažem, prve autorske muzejske izložbe „kuvarica“ realizovane su u Gradskom muzeju u Bečeju 1989. godine, u Muzeju grada Novog Sada 1990. godine, u Muzeju Vojvodine 2009. godine i tako dalje. Verovatno je da je ovaj spisak moguće dopuniti izložbama o kojima nema pisanog traga, što je do osamdesetih godina 20. veka bila uobičajena praksa u muzejima Srbije. Bilo je to pitanje nedovoljnog finansiranja institucija kulture, ali i specifičnog stava poslenika kulture u ministarstvima kulture i kompleksnim muzejima prema etnografskim predmetima, po kome ono što je „jeftino“ i nije priznato umetničko ili „vredno kulturno-istorijsko“ delo, nije ni vredno izlaganja i publkovanja. U toj grupi predmeta su bili i oni koji nisu bili specifični za određenu nacionalnu pripadnost. Sa stasavanjem kustoske profesije i buđenja svesti o značaju stručne analize muzejskih predmeta, pored prikupljanja, čuvanja i izlaganja, osmadesetih godina 20. veka otpočinje gotovo sinhronizovana borba za verifikaciju stručnog rada kustosa, debatom oko toga da li po svaku cenu izlagati muzejske predmete, bez uvažavanja svih neophodnih konzervatorskih i izlagačkih uslova i bez pisanog traga o izloženim predmetima i objavljivanja njihove stručne analize. Iz te debate i razumevanja okolnosti istorijskog konteksta polja stručnog rada kustosa, potekla je krilatica „ako izložbu ne prati katalog ona se nije ni desila“. U nemogućnosti da realizuju izložbe, odnosno da objave kataloge izložbi, kustosi su svoje stručne tekstove i obrade muzejskih predmeta objavljivali i u stručnim časopisima i zbornicima muzeja.

Dušan Duda Ivetić, kustos etnolog, realizovao  je svoju prvu izložbu pod nazivom „Nazidnice sa teritorje opštine Bečej“ u saradnji sa lokalnim ženskim vezilačkim udruženjem u Gradskom muzeju i galeriji u Bečeju, kao poklon ženama za 8. mart 1989. godine. „Кuvarice“ su tada bile pozajmljene za priliku izlaganja, što govori i o stavu autora prema problemima koje su nametale nepotpune muzejske zbirke kao i prema razumevanju savremene muzeologije. Jer muzeji nisu samo mesto za čuvanje, brigu i izlaganje predmeta od značaja za kulturu i istoriju određene oblasti, već predstavljaju centar naročite odgovornosti u čuvanju i podsećanju na etičke vrednosti, kao i u izgradnji kulturnog identiteta i okupljanju lokalne zajednice. Tako je, zahvaljujući stručnom radu Dušana Dude Ivetića predstaveljen jedan segment kulturnog nasleđa koji je tada gotovo sasvim nestao iz upotrebe, a u muzejskim zbirkama se često nalazio u manjem broju.

Mirjana Ćelap, kustoskinja etnološkinja, realizovala je izložbu „Vojvođanske kuvarice“ u Muzeju grada Novog Sada 1990. godine, podržanu od Vojvođanskog kluba, Кulturno- umetničke zadruge Slavija, Кulturno-istorijskog društva „Proleće na čenejskim salašima“, Muzeja Vojvodine, Muzeja grada Novog Sada i jednog broja entuzijasta i stručnjaka.[20]

Nataša Nikolić, kustoskinja etnološkinja, realizovala je izložbu „Kuvarice iz zbirke etnološkog odeljenja Narodnog muzeja Kragujevac“ 2006. godine, sa istoimenim pratećim katalogom, u kome je dotadašnja istraživanja dopunila svojim.[21]

Ljiljana Trifunović, viša kustoskinja etnološkinja, realizovala je izložbu „Кад у кујни влада ред… Колекција дозидница Музеја Војводине“, u Muzeju Vojvodine 2009. godine, prikazavši „kuvarice“ iz Etnološke zbirke u ambijentima vojvođanskih kuhinja. Na svečanom otvaranju izložbe sama autorka je izvodila performans uz izložene predmete, asocirajući na vreme njihove aktuelne primene.[22]               

Lila Drobac-Кrstić, muzejska savetnica, bila je autor izložbe Narodnog muzeja u Aranđelovcu „Dobro došli gosti mili….“, u kući i dvorištu „Okućnice Ilije Miloševića“ 2013. godine.[23]   

Pored izložbi u kojima su stručno obrađene i prezentovane „kuvarice“, jedan deo muzejskih izložbi i objavljenih tekstova u muzeološkim i etnološkim časopisima predstavljao je javnosti ove predmete u okviru šireg konteksta, često u domenu kućnog ili uopšte vezalačkog stvaralaštva, ili kao primer tehnike „veza po pismu“ ili kućnog tekstila i domaće radinosti.[24]

Autorke navedenih izložbi su u katalozima i stručnim tekstovima iznele stručnu obradu prikazanih „kuvarica“ kao i njihove opšte odlike, poreklo, razvoj i društvene okolnosti, kao i osnovne elemente koji su ukorporirani u ovaj predmet: motive, način obrade, izbor platna, estetiku i praktičnu svrhu, edukativnu i etičku funkciju.

Rumuni, prva plovina 20. veka, Muzej grada Novog Sada,
Rumuni, prva plovina 20. veka, Muzej grada Novog Sada

„SO RIŽA ŠEĆER BRAŠNO

Mnogo mislim šta da kuvam

Da ne bude jako skupo,

A da bude dobro za jelo“

KLASIFIKACIJA

Raznovrsnost „kuvarica“ i pokrivenost svih ključnih aspekata porodičnog i društvenog života ogleda se u njihovoj klasifikaciji, koje su izvršile kustoskinje etnološkinje prilikom svojih stručnih obrada muzejske zbirke sa ovim predmetima.

Ljiljana Trifunović je, pored osnovne podele dozidnica (kuvarica) na dozidnice s natpisom i dozidnice bez natpisa, izvršila podelu na osnovu prikazanog motiva i poruke na porodične, ljubavne, higijenske, patriotske, sa holandskim motivima, dečije, krevetske, šaljive i religiozne. Na porodičnim su prikazane idilične scene iz kuhinje, sa domaćicom i drugim ljudskim figurama pored zidanog šporeta i natpisom koji veliča kuvarsko umeće domaćice. Na higijenskim je najčešće prikazan bokal s lavorom, okružen cvetnim ornamentom u obliku medaljona ili poluluka. Natpis je savetodavna poruka o ličnoj i kućnoj higijeni. Na patriotskim su izvezeni likovi članova kraljevske porodice, nacionalni grb ili patriotski natpis. Nazidnice sa holandskim motivima prikazuju ljudske figure u holandskim nošnjama ili delovima nošnji. Na dečijim su prikazane jedna ili više figura dece ili životinja.[25] Krevetske dozidnice svojim dimenzijama prate dužinu kreveta, smeštenog pored zida.[26] Šaljive su svojim natpisima i izgledom imale ulogu da razvesele. Religiozne su sa izvezenom scenom religijskog sadržaja.

„Kuvarice“ se razvrstavaju  i prema mestu za koje su bile namenjene: za zid iznad šporeta ili pored stola u kuhinji, za zid iznad umivaonika u predsoblju ili u kuhinji, za zid pored kreveta. O njihovom položaju u enterijeru govore i prikazani motivi i poruke.

Klasifikacija „kuvarica“ drugih autorki se delimično razlikuje. Nataša Nikolić ih deli na kuhinjske, ljubavne, higijenske, patriotske, religiozne, seoske i šaljive.[27]

Izradu čitavih kolekcija vezenog kućnog tekstila omogućilo je korišćenje kupovnog umesto tkanog platna, koje je zahtevalo mnogo više vremena i veštine i truda oko izrade, upotreba tehnike „veza po pismu“ koja je nazivana i brzi vez, za razliku od „veza po broju“ koja je brojanjem niti platna i tehnikom bila komplikovanija i dugotrajnija. „Vez po pismu“ je pratio nacrtane motive linearnih kontura koje su mogle da dočaraju čitavu scenu bez popunjavanja i bojenja vezom. Prenošenjem istih motiva na više tekstilnih predmeta, počinje izrada čitavih kolekcija, u kojima se nalazi veći broj upotrebnih predmeta različite namene i koje se se uglavnom nalaze u prostoru kuhinje: „kuvarice“, stolnjaci, četkare, češljare, šibicare, šustikle, zavese, peškiri, pokrivači za bokale i čaše, trake za police i kese za kišobrane.  

PISANE PORUKE

Vizuelne i tekstualne poruke„kuvarica“ svojom slikovnošću ostavljaju utisak i dolaze do izražaja eksplicitnom i svedenom formom. Njihova upadljivost i upečatljivost proističe i iz jednostavnih kompozicija, koje linearno crtaju deo realnog sveta, na kojima preovlađuju idilične slike iz života porodice ili izmaštanog sveta (kada je u pitanju religijski sadržaj), a dopunjene su jednostavnim simboličkim ukrasima i na njima je naglašen tekst upravnog govora koji sve objašnjava.

Akcenat je bio na tekstu pisanom slovima kakva su se učila u školi, ali i kopiranim sa monograma ili šema iz šasopisa. Rečenice su u rimi, sažete i sa jasnim i konkretnim porukama, kao što su moralne, poučne, šaljive, ljubavne, patriotske i religiozne.[28]

Izvezeni slovni iskazi su monološki jer su osmišljeni kao citati prikazanog ili „zamišljenog“ lika „iza“ slike. Iskazi su u obliku poruke koja podstiče, podržava i preporučuje.

Poruke na „kuvaricama“  predstavljaju kratke jezičke forme od kojih se ističu poslovice kao najsažetiji oblik proznog narodnog stvaranja koji metaforično iskazuje narodno iskustvo, saznanje i mudrost; blagoslovi su sažeti iskazi emocionalnog stava prema nekom događaju sa izražavanjem želje za zdravljem ili kakvom dobrobiti; zdravice su vrsta svečane besede kojima se upućuju čestitke i dobre želje. U kratke jezičke forme koje se mogu naći na „kuvaricama“ spadaju i zakletve i kletve.[29]  Kletve se veoma retko nalaze na „kuvaricama“ i iskazuju uglavnom očaj neuzvraćene devojačke ljubavi.

Ove kratke književne forme često su iskazane u stihu. Njihov nastanak se vezuje za  usmenu predaju iz „davnih vremena“, ali je njihova zaokružena kratka forma efektna, tako da se lako pamti i prenosi, a izvezena na „kuvaricama“ lako uočava. U ove kratke forme uključene su i one najkraće, sastavljene od dve ili jedne reči – pozdravi i pridevi. Ti kratki jezgroviti, koncizni i jasni govorni oblici koji su upotrebljavani na „kuvaricama“, bili su lako razumljvi i često su se, kao gotove formule, neizmenjeno i lako prenosili iz „usmene“ ili „narodne“ književnosti.

KUVARICE I RODNI IDENTITETI

Iako „kuvarice“, koje su proizvodi kućne i zanatske radinosti, ne predstavljaju autohtono kulturno nasleđe, već po svom poreklu pripadaju zapadnoevropskom kulturnom krugu, našle su svoje značajno mesto u kućama u gradovima i selima Srbije, kako autorke navedenih izložbi ističu, zbog svoje praktične ali i estetke funkcije. Izgled najstarijih „kuvarica“ sa prostora Srbije sačuvan je u „holandskim“ folklornim motivima (ljudi u holandskim nošnjama, u idiličnom okruženju), koji su kopirani još decenijama i govore o njihovom poreklu. Mada se smatra da je izgled „kuvarica“ kao deo folkora nastao „u narodu“, jedan deo je imao poznate autore koji su ih iscrtavali, kreirali ili kopirali, pa čak i po uzoru na slike likovnih umetnika.  Pored toga što su motivi na njima kopirani – precrtavani, štampani, trukovani, prodavani / kupovani, a zatim veženi, njihov izbor odražava ukus i stav domaćice koja ga je, često još kao devojka, pripremala za svoj dom. One se vezuju za rodni identitet, rodnu ulogu žene i rodne stereotipe kućne radinosti.

U  „kuvaricama“ su otisnuti društveni faktori i ekonomske oklonosti koji su učestvovali  u njihovom oblikovanju. One eksplicitno govore o proizvodnim i porodičnim odnosima u kojima je žena posvećena kući i kućnim radinostima, dočekujući svog zaposlenog muža i poslušnu decu sa toplim ručkom….dakle, ona je vredna, ona je doterana, ona je brižna, sa osmehom dočekuje goste, u urednoj kuhinji, u obilju, okružena cvećem i biljem – simbolima koji bi trebalo da asociraju na to koliko je takva predstava lepa, plemenita i poželjna. Same realizatorke i izvođačice „kuvarica“ nisu se opirale ni tom zadatku, ni predstavi svoje uloge na njima, naprotiv, birale su skice na kojima se prikazuje njihov podređen ali istaknut položaj. Marina Blagojević ističe da žene ne doživljavaju trošenje svojih resursa u porodici kao eksploataciju, usled postojanja jakih emotivnih veza, kao i snažne ideološke konstrukcije „dužnosti“ žena prema porodici.[30]

Sa druge strane, sve faze izrade tekstilnog pokućstva povezivane su sa ženskim kućnim radom koji je predstavljao jednu od glavnih kućnih obaveza žena, ali i vid  ženskog znanja koje se prenosilo kroz generacije. Pored toga, ovaj vid ženskog rada bio je jedan od mogućih malobrojnih izvora ličnog prihoda žena, tako da su neke od tehnika izrade i ukrašavanja tekstilnih predmeta bile profesionalizovane.[31] Kao primer ove prakse možemo navesti zanatsko kopiranje papirnih šablona za vez „kuvarica“ i otiskivanje na platno trukovanjem.  Autorke tekstova o „kuvaricama“ i o „vezu po pismu“ ističu brojnost trukerskih radionica. Pored radionica, Ljiljana Trifunović spominje da je u svakom selu u Vojvodini postojala bar jedna žena koja se bavila trukovanjem, odnosno prenošenjem šeme na platno.[32] Takođe, navodi se i da su postojale vezilačke radionice i vešte vezilje koje su imućnijim ili manje veštim ženama vezle „devojačku spremu“ ili drugi tekstil po poružbini.

Procesi industrijalizacije i urbanizacije su tokom 20. veka doveli do odvajanja osnovne (nuklearne) porodice od tradicionalne proširene (zadružne) porodice, a samim tim i do promena u socijalizaciji ženske dece. Marina Blagojević ističe da na obim ženskog domaćeg rada i zaposlenost, dominantan uticaj imaju obim i potrebe porodice.[33] Pored smanjenja broja članova porodice, usvajanje tekovina privrednog i kulturnog napretka odnosilo se na zapošljavanje žena, a zatim i na strukturiranje njihovog radnog i slobodnog vremena. Sve češće zaposlene van kuće, sa novim tendencijama društvenog života i promenjenim običajima oko pripreme „devojačke spreme“, usled industrijske proizvodnje i novog stila modernog pokućstva, žene su sve ređe prenosile veštine veza i kućne radinosti na svoje ćerke, a sklonost posvećenosti ulepšavanju svog doma i odeće, na taj način, postala je individualna odluka i praksa, tretirana kao razonoda i hobi.  

FUNKCIJE

Neposrednom slikovitošću vizuelnog prikaza neopterećenog suvišnim detaljima, sa obrascima i sistemima prezentacije koji prenose simboličke informacije oslonjene na kategoriju lepog, „kuvarice“ pobuđuju osećaj prijatnosti, prisnosti i zadovoljstva. Ove slike prenose poruke i bez eksplicitnog teksta, a u sprezi sa kratkim i jezgrovitim tekstom izazivaju bogate i jasne predstave mašte. Pored prikazane scene i napisanog teksta, u njihovom oblikovanju učestvuju jednostavni simboli, koji u obliku ukrasa učestvuju u njihovoj komunikacionoj funkciji.

Estetika ove „tradicionalne“ kulture u sebi nosi vezene ružice i caknice koje se spuštaju sa ivice ručno vezenog, uštirkanog belog platna, učvršćenog na mustrama i valjkom dekorisanom zidu, sa motivima cveća, voća i ptica, ali i svedenu dekoraciju prostorne kompozicije kuhinje i likova oko kojih se plete kratka jezgrovita priča, najčešće opisana slovnom porukom. Kada je reč o funkciji „kuvarica“, može se reći da je manifestno reč o izrazitoj dekorativnosti – ukrašavanju životnog prostora, zatim o praktičnosti – jer uštirkano platno je lakše održavati čistim nego zid. Prikaz scene i tekst, koji se često pojavljuje kao obrazloženje ili upravni govor, govore upravo o izrazitoj komunkacijskoj ulozi iz koje proističu sociološko-psihološke funkcije.

Novi Sad, Nemci, prva polovina 20 veka, Muzej grada Novog Sada,
Novi Sad, Nemci, prva polovina 20 veka, Muzej grada Novog Sada,

„Tri ljupke zvezde svetle u tami života,

One blistaju tako ugodno,

A zovu se pesma, ljubav i vino“

Кonstrukt „kuvarica“ u određenom ambijentu jeste bio vrsta ukrasa, ali je prenosio i  preporuke moralnih i estetskih ideala, porukama koje su „čitljive“ kako iz njihove vizuelne predstave, tako i iz konkretnih natpisa.

Vizualne poruke kojima su ukućani svakodnevno bili izloženi, duži vremenski period, zahvatajući istovremeno nekoliko generacija, odražavale su ideju o negovanju sveopštih vrlina, obrazaca poželjnog ponašanja. Imale su vaspitnu i motivišuću ulogu. Okruženi simbolima ljubavi na „kuvaricama“ i drugim predmetima kućnog tekstila, članovi porodice/društva su bili podsticani da grade poverenje u dobre međuljudske odnose i stabilizuju ih. Veoma važna funkcija „kuvarica“ u vreme njihove aktuelnosti bila je socijalizacija pojedinca, porodice i društva upućivanjem na određene norme i vrednosti, koje to društvo uvažava i neguje.        

Podcrtavanje iskazanaih želja u kojima su naglašeni ljubav, harmonija, radost, zdravlje, sreća i obilje može se svrstati u imitativni magijski podsticaj koji prenosi nameru da se prikazano i izrečeno ostvari. Mada segmentirani, ovi obrasci nose elemente „realnih“ životnih scenarija i nude nadu u poželjnu ličnu i kolektivnu perspektivu blagostanja.

Latentna uloga „kuvarica“ mogla bi da proističe iz elemenata pored kojih su se nalazile. Кućna vatra i voda – ognjište i posuda za čuvanje vode, porodična trpeza, bili su izuzetno važni za opstanak porodice. Njihova životvorna snaga je osetljiva i potrebno je da se sačuva od mogućih nepovoljnosti ili da se podstakne. Izloženost kuhinjskog prostora tudjim očima, pa samim tim, ognjišta, trpeze, lavora sa bokalom, mogla je da ukazuje na nameru da se pogled pridošlica skrene sa vatre i vode, upadljivim vezenim platnima. Izloženost „kuvarica“ u životnom prostoru mogla je da ukazuje i na nameru podsticanja upravo te životvorne snage, simbolima zdravlja i obilja koji okružuju vezom nacrtane scene i koji su prikazani kao dekorativni elementi. Ako skrivene funkcije isticanja „kuvarca“ posmatramo na taj način, možemo posegnuti za tumačenjem po kome je ovde reč o verovanju da se na život i sudbinu može uticati magijskim ritualom, u ovom slučaju imitativnom magijom, u kojoj „slično izaziva slično“. Hrišćanske institucije su nastojale da ovakva paganska verovanja iskorene u narodu, ali na njihovo nestajanje uticale su i brojne društvene i ekonomske okolnosti, dovodeći do njihovog (prividnog) zaboravljanja. Ta duboko ljudska potreba za uticanjem na život, sudbinu i ispunjenje želja ogleda se i u ekspanziji New Age tehnika koje se rukovode devizom „kakve su ti misli takav ti je život“, ali i praksi, kao što je Feng Šui, sa brižljivim odabirom simbola i boja koje će ljudi postaviti u svoje okruženje.      

„Kuvarice“ se, kao pojava kuhinjske dekoracije, protežu negde od poslednjih decenija 19. veka do poslednjih decenija 20. veka (ne računajući obnovljenu ulogu u ugostiteljksom turizmu i ženskom aktivizmu), od Holandije, preko Nemačke, Austrije, Mađarske, Vojvodine, šireći se u okolne regione. Iako se u ovom radu bavimo, kada je u pitanju muzeološka praksa, „kuvaricama“ Srbije, uloga „kuvarica“ u integrativnom povezivanju multinacionalne zajednice je izrazitija na primeru Vojvodine. Kako kaže Tijana Jakovljević-Šević: „У оквирима истих културних зона развијају се заједнички културни модели у различитим етничким групама. Међу њима то ствара већу културну блискост која је ту јаче изражена неgо међу истим етничким заједницама у различитим културним зонама.“ [34]

Novi Sad, Mađari, sredina 20 veka, Muzej grada novog Sada
Novi Sad, Mađari, sredina 20 veka, Muzej grada novog Sada

„Ni sa kim srećan nećeš biti

Jer ti srce kuca za mnom“

Novi Sad, Slovaci, polovina 20. veka, Muzej grada Novog Sada
Novi Sad, Slovaci, polovina 20. veka, Muzej grada Novog Sada

„Dok moj dragi muž pije vodu

Neću ja oplakivati moju devojačku slobodu“.

Prenošenjem vezilačkih tehnika, motiva i veština, žene su, zahvaljujući svojoj ulozi u izradi i ulepšavaju odevnog i kućnog tekstila, pokrenule živu komunikaciju sa drugim ženama u svom okruženju. Značaj ove mreže komunikacije je naročito bio važan u procesu izmirenja naroda koji su se u relativno kratkom vremenskom periodu u ratnim sukobima nalazili na suprotnim stranama ili su kao „kuferaši“ (kako Vojvođani starosedeoci nazivaju pridošlice) dolazili u kolonističkim i pojednačnim imigracijama. Dokaz za ovu tvrdnju je očigledan, jer su vezeni natpisi na „kuvaricama“ ispisani na jezicima različitih naroda i etničkih grupa i često  su istog sadržaja i izgleda. Sve to govori u prilog izrazite integrišuće uloge razmene vezalačkih tehnika i motiva „kuvarica“ u delovima zapadne i srednje Evrope, duž Balkanskog poluostrva, na prostorima Srbije, kao i u drugim oblastima regiona zahvaćenim ovom „modom“.

ZAKLJUČNO RAZMATRANJE

Opredelivši se za emotivni pristup, izabrala sam da se sa antropološkog aspekta suočim sa, dosada neiskazanim tumačenjima jednog, nekada svakidašnjeg predmeta pokućstva sa kojim se srećemo u etnološkim zbirkama muzeja, na izložbama ženskih vezilačkih i gastronomskih udruženja, na tursitičkim manifestacijama i u etno-ugostiteljskim objektima. U izboru i načinu tumačenja ove teme jasno su upisani motivi iz ličnog iskustva i subjektivnost, iz čega je proisteklo i odstupanje od uobičajenih merila za analizu i tumačenje muzejskog predmeta.

Izgled i smisao „kuvarica“ nije stvoren samom kreativnošću vezilja, već je odraz drušvene situacije i rezultet kreativnosti i preduzetništva umetnika koji su ih crtali ili precrtavali i trukerskih radionica koje su ih umnožavale, izdavača albuma sa mustrama i uticaja modnih časopisa. Tako je jedan dekorativni predmet, tada neophodan u kuhinjskom ambijentu, zbog svoje praktične uloge, kao i zbog jednostavnosti kopiranja i izrade, postao lako dostupan širokim društvenim slojevima. Kupovno platno industrijske izrade, brza tehnika veza koja iscrtava konture scena i pisana slova, mogli su i tako pojednostavljeni da dočaraju prikazanu predstavu i prenesu poruku koja podstiče maštu. Pored toga, upotreba motiva čija lepota i jednostavnost simbolizuju čitav niz poželjnih osobina, osećanja i vrlina, učinili su da se „kuvarice“ lako i brzo šire po prostorima zapadne i srednje Evrope i duž Balkanskog poluostrva. Na taj način je prenošena ideja o pozitivnim osobinama pojedinaca i čitavog društva, koja se ugrađivala u svaki dom na tom ogromnom i multinacionalnom prostoru. Zbog toga je njihova integrišuća uloga bila velika i važna.  

Emocionalna reakcija ljudi u susretu sa takvim predmetima je mogla da podstiče edukaciju o pravilima i normama, etici i estetici, zadacima i o rodnim ulogama, da upućuje na tada društveno poželjno ponašanje jasno definisanim porukama. Njihova uloga je bila važna u sociološko-psihološkom razvoju ličnosti i društva, odnosno u socijalizaciji, ali i u negovanju nade u željenu ličnu i kolektivnu perspektivu blagostanja. „Kuvarice“ su nudile veru u bolju budućnost prozvanu molitvom na njima, idiličnim prikazom i napisanim blagoslovom, pa čak i šaljivom prikazom koja podstiče na smeh.

Sa prestankom funkcionalnosti takve uloge u promenjenim socijalnim i ekonomskim okolnostima, pored gubljenja praktične higijenske i dekorativne svrhe, „kuvarica“ je izgubila svoju kućnu i porodičnu komunikacijsku ulogu negovanja određene rodne interakcije kao i druge socijalno-psihološke funkcije, nestavši sa zidova kuhinje.

„Kuvarice“ su nastavile svoj život kao idiličan deo prošlosti koji se u istovetnom obliku pojavljuje u interpretaciji savremenih vezilja, za prikazivanje na vezilačkim i drugim turističkim izložbama i manifestacijama, u promovisanju nacionalne i lokalne zajednice ili kao dekor turističko ugostiteljskih objekata. Sa druge strane, novi talas izražavanja starinske vezilačke „tradicije“ ogleda se u njihovoj sasvim novoj primeni. Pored uloge muzejskog predmeta koji ovekovečuje svakodnevicu prošlih vremena, pored uloge suvenira, pojavljuje se novi oblik ove prakse koji su joj dale žene okupljene oko asocijacije „Nepraktične žene“ umetničke grupe Škart, u izražavanju svog pogleda na svet i kritike društva, aforizmima i angažovanim iskazima.

„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Brigita“ **
„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Brigita“ **
„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Brigita“ **
„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Brigita“ **
„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Pava“ **
„Milica magazin, Ručni rad, Nepraktične žene, Pava“ **

LITERATURA I IZVORI

Дражић, Јованка, (1996), „Куварице из етнографске збирке Музеја Срема“, Музеј Срема 2, Сремска Митровица, 143-159.

Дражић, Јованка, (2011), „Вез на текстилним предметима из етнографске збирке Музеја Срема“, каталог изложбе, Музеј Срема: Сремска Митровица.

Јаковљевић-Шевић, Тијана, (2015), „Политика репрезентације мултикултурализма: примери сталних етнографских поставки у музејима у Војводини“ , Годишњак Музеја града Новог Сада 10 (2014), Музеј града Новг Сада: Нови Сад 143-154.

Јанкулов, Б, (1966), „Преглед колонизације Војводине у XVIII и XIX веку, Посебна издања Матице српске: Нови Сад.

Којић, Б, (1961), „Насеља у Војводини“, Глас САНУ: књ. CCL, Одељење друштвених наука: Нова серија: књ.10, Београд.    

Лепетић, Т, (2014), „Поимање свакодневице на копну и мору: концепт слободног времена помораца“, Етнолошко-антрополошке свеске, Часопис Етнолошко-антрополошког друштва Србије бр. 23, (н.с) 12, Београд, 51-63.

Марковић, Душанка. (2010), „Вез по писму – Писмо по везу“, каталог изложбе, Музеј града Новог Сада: Нови Сад.

Недељковић Ангеловска, Весна, (2014), „Салаши – између идеализованог и стварног“, каталог изложбе, Музеј града Новог Сада: Нови Сад.

Недељковић Ангеловска, Весна, (2017), „Етнолошка музеологија актуелне свакодневице“, Музеји, Бр. 5 (н.с), Музејско друштво Србије: Београд, 123-132.

Николић, Наташа, (2006), „Куварице из Збирке етнолошког одељења Народног музеја

Крагујевац“, каталог изложбе, Народни музеј Крагујевац: Крагујевац.

Новаковић, Катарина, (2004), „Одлике народног веза у Војводини“, Рад музеја Војводине 46, Музеј Војводине: Нови Сад, 151-184.

Обрадовић, М, (2014), „Кратке књижевне форме“, Годишњак Учитељског факултета у Врању, књига V, Учитељски факултет: Врање. 379-394.

Трифуновић, Љиљана, (2004), „Каталошка обрада колекције дозидница етнолошког одељења Музеја Војводине“, Рад музеја Војводине 46, Музеј Војводине: Нови Сад, 231 -264.

Трифуновић, Љ, (2009), „Кад у кујни влада ред…Колекција дозидница Музеја Војводине“, каталог изложбе, Музеј Војводине: Нови Сад.

Blagojević, M, (1991), „Žene izvan kruga„, Institut za sociološka istraživanja Filozofski Fakultet u Beogradu: Beograd.

Nedeljković, S, (2007), „Antroplogija savremenosti ili antropologija kao savremenost: Antroplogija između prezentizma i temporalizma“, Antropologija savremenosti, Etnološka biblioteka, Knjiga 23, Beograd, 5-22. https://www.scribd.com/document/88392873/Sa%C5%A1a-Nedeljkovi%C4%87-Antropologija-savremenosti  [преузето10.09.2016.].

Nikoletić, D, (2017), „Кuvarice, više zbori, da se čuje šta te mori“, Nepraktične žene, Milica magazin, http://milicamagazine.com/sr/kuvarice-vise-zbori-da-se-cuje-sta-te-mori/ [преузето 12. 10. 2021].

*Prikazane „kuvarice“ su deo Etnološke zbirke Muzeja grada Novog Sada koje su bile prikazane na izložbi „Vez po pismu pismo po vezu“ 2010. godine i u istoimenom katalogu izložbe autora Dušanke Marković, muzejske savetnice.

** Nikoletić, D, „Kuvarice, više zbori, da se čuje šta te mori“, Nepraktične žene, Milica magazin, http://milicamagazine.com/sr/kuvarice-vise-zbori-da-se-cuje-sta-te-mori/ [преузето 12. 10. 2021].


[1] Sulima, R, (2005), „Antroplogija svakodnevnice“, Biblioteka XX vek: Beograd, 6.

[2] Isto, 12.

[3] Ože, M, (2003), “Varljivi kraj stoleća“, Biblioteka XX vek: Beograd, 107-108.

[4] Лепетић, Т, (2014), Поимање свакодневице на копну и мору: концепт слободног времена помораца, Етнолошко-антрополошке свеске, Часопис Етнолошко-антрополошког друштва Србије бр. 23, (н.с) 12, Београд, 52-53.

[5] Sulima, R. nav.delo, 6.

[6]  Nedeljković, S, (2007), „Antroplogija savremenosti ili antropologija kao savremenost: Antroplogija između prezentizma i temporalizma“, Antropologija savremenosti, Etnološka biblioteka, Knjiga 23, Beograd, 14. https://www.scribd.com/document/88392873/Sa%C5%A1a-Nedeljkovi%C4%87-Antropologija-savremenosti  [преузето10.09.2016.].

[7] Трифуновић, Љ, (2004), „Каталошка обрада колекције дозидница етнолошког одељења Музеја Војводине“, Рад музеја Војводине 46, Музеј Војводине: Нови Сад, 232.

[8] Дражић, Ј, (1996), „Куварице из етнографске збирке Музеја Срема“, Музеј Срема 2, Сремска Митровица, 144.         

[9] Isto, 146.

[10] Isto, 144.       

[11] Недељковић Ангеловска В, (2014),Салаши – између идеализованог и стварног, Музеј града Новог Сада: Нови Сад, 12.

[12]  Којић, Б, (1961), „Насеља у Војводини“, Глас САНУ: књ. CCL, Одељење друштвених наука: Нова серија: књ.10: Београд, 70; Јанкулов, Б, (1966) „Преглед колонизације Војводине у XVIII и XIX веку, Посебна издања Матице српске: Нови Сад, 473-474.

[13]  Николић, Н, (2006), „Куварице из Збирке етнолошког одељења Народног музеја Крагујевац“, каталог изложбе, Народни музеј Крагујевац: Крагујевац, бб.

[14] Nikoletić, D, (2017), Ručni rad, „Kuvarice, više zbori, da se čuje šta te mori“, Nepraktične žene, Milica magazin, http://milicamagazine.com/sr/kuvarice-vise-zbori-da-se-cuje-sta-te-mori/[преузето 12. 10. 2021.].

[15] Недељковић Ангеловска, В, (2017), „Етнолошка музеологија актуелне свакодневице“, Музеји, Бр.5 (н.с), Музејско друштво Србије: Београд, 123-124.

[16] Sulima, R, nav.delo, 9.

[17] Ože, M, nav. delo, 68.

[18] Isto:116-117.

[19] Недељковић Ангеловска, В, (2017), нав.дело, 125-126.

[20] Ћелап, М, (1993), „Вез по писму“, Војвођанске куварице, каталог изложбе, Културно уметничка задруга Славија: Нови Сад. 9-12.

[21] Николић, Н, нав. дело.

[22] Трифуновић, Љ, (2009), „Кад у кујни влада ред….Колекција дозидница Музеја Војводине“, Музеј Војводине: Нови Сад.

[23] Дробац-Крстић, Л, (2014), „Куварице аранђеловачког краја“, Шумадијски записи, Зборник Народног музеја у Аранђеловцу, Народни музеј: Аранђеловац.

[24] Na primer: Дражић, Ј, (1996), „Куварице из етнографске збирке Музеја Срема“, Музеј Срема 2, Сремска Митровица; Новаковић, К, (2004), „Одлике народног веза у Војводини“, Рад музеја Војводине 46, Музеј Војводине: Нови Сад; Трифуновић, Љ, (2004),нав. дело; Марковић, Д, (2010), „Вез по писму – Писмо по везу“, каталог изложбе, Музеј града Новог Сада: Нови Сад; Дражић, Ј, (2011), „Вез на текстилним предметима из етнографске збирке Музеја Срема“, каталог изложбе, Музеј Срема: Сремска Митровица.

[25] Često se na dečijim dozidnicama pojavljuju prikaze situacija iz bajki i figure patuljaka, okruženi stilizovanim floralnim motivima.

[26] Трифуновић, Љ, (2004), нав. дело, 233.

[27] Николић, Н, нав. дело, bb.

[28] Ћелап, М, нав. дело, 11.

[29] Обрадовић, М, (2014), Кратке књижевне форме, Годишњак Учитељског факултета у Врању, књига V, Учитељски факултет: Врање, 381- 390.

[30] Blagojević, M, (1991), „Žene izvan kruga„, Institut za sociološka istraživanja Filozofski Fakultet u Beogradu: Филозофски факултет: Beograd, 49.

[31] Јаковљевић-Шевић, Т, (2015), „Политика репрезентације мултикултурализма: примери сталних етнографских поставки у музејима у Војводини“, Годишњак Музеја града Новог Сада 10 (2014), Музеј града Новог Сада: Нови Сад,  143-154.

[32] Трифуновић, Љ, (2009), нав. дело, бб.

[33] Blagojević, M, nav. delo, 48.

[34]  Јаковљевић-Шевић, Т, нав.дело, 148.

Kategorije
audio Čitaonica tekstovi

Prve subotičke i velikobečkerečke (zrenjaninske) feministkinje


1

„Az első szabadkai és becskereki feministák“ dr Ferenca Nemeta objavljen je u listu Hét Nap od 29. septembra 2021.

Originalni tekst, dostupan na web adresi https://hetnap.rs/cikk/Az-elso-szabadkai-es-becskereki-feministak-37231.html  kao i prevod na srpski jezik koji sledi objavljeni su uz saglasnost gospođe Tot Livie  glavne urednice lista  Hét Nap i autora teksta dr Ferenca Nemeta.

Neposredno pred I svetski rat u našoj zemlji je zaživeo feminizam

Početkom 20. veka feminističke trendove i strujanja širile su, u udruženja organizovane dame u južnim krajevima[1], tačnije ugarske feministkinje, istaknute ličnosti ovog pokreta. Serija provincijskih predavanja Vilme Gliklih (Glücklich Vilma, 1872-1927) ostavila su trag. Na ovom rezultatu u gradovima regiona samosvesne dame, organizovane u udruženja, počele su da prave korake protiv nepovoljnog položaja žena.U Bačkoj, prvo u Subotici nalazimo emancipacijske ideje, u Banatu pak, u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu).

Napisao: dr Ferenc Nemet (Dr. Németh Ferenc)

Melanija Vamberi je pisala kako je pre, takođe i tokom, I svetskog rata „Feminističko udruženje pokrenulo moćnu kampanju u korist ženskog prava glasa, a u ovom stremljenju oko hiljadu seoskih i gradskih žena su pomogle udruženju.“ Vilma Gliklih, feministkinja, nastavnica, urednica, i mirovna aktivistkinja je bez odmora pohodila provinciju, držala predavanja po selima, provincijskim gradovima, ali nikad bez velikodušne čete saborkinja. Ona je naime bila osnivačica Feminističkog udruženja (Ugarske), osnovanog u Budimpešti 1904, kasnije liderka organizacije i zagovornica ravnopravnosti žena i prava deteta. Sa istim ciljem je sa saradnicama radila u provinciji takođe, te je preko predavanja širila feminističke ideje, budila žensku samosvest, ohrabrivala ih za ostvarivanje njihovih prava.

Lenke Kraus, subotička direktorka banke u suknji

Novine „Szabadkai Hírlap“ („Subotičke vesti“) su 21. januara 1914. oglasile kako će sledećeg dana popodne u Subotičkom liceju Vilma Gliklih držati feminističko predavanje, a očekuje se da se čuju ideje koje su „još uvek samo gostujuće“ u Subotici. Stoga će posetioci sigurno „ugledati hrabru borkinju ženskog pokreta koja na pijedestalu želi da vidi, jedno pored drugog, radnu ženu i radnog muškarca“. Novinar lista je istakao da ona svoje ideje crpi „iz hrabrog i istinitijeg sveta i zato se mole Subotičanke da iste sa ljubavlju i sestrinskom naklonošću prihvate“. U najavi događaja u listu „Bácsmegyei Napló“ („Novine Bačkog okruga“) je objavljena zanimljiva činjenica da Vilma Gliklih nije samo jedna od osnivačica  i liderka od osnivanja Feminističkog udruženja Ugarske, nego i prva žena koja je pohađala i završila Filozofski fakultet Univerziteta u Budimpešti i kao nastavnica fizike i matematike radila u budimpeštanskoj Građanskoj školi. Po saznanjima iz tadašnje štampe zaista je subotičko predavanje, iz razumljivih razloga, izazvalo veliko interesovanje. List „Bácskai Hírlap“ („Bački vesnik“) detaljno je izvestio o predavanju održanom 22. januara. Ispostavilo se da je Vilma Gliklih vozom stigla u Suboticu sa poznatom feministkinjom i koleginicom, Adel Špadi (Spády Adél), a njih su na stanici dočekali dr Ferenc Vojnić (dr. Vojnich Ferenc), glavni gradski beležnik i Ištvan Los (Loósz István). U pozitivnoj kritici njenog načina predavanja zabeleženo je da „Vilma Gliklih svoje istine jasno i vanserijski pametno iznosi, te razumljivim primerima podržava. U tom predavanju ona je predstavila feministički koncept i još neke ideale koji su tako vredni da ne mogu biti precenjeni. Ostvarenje tih ideala donosi dobit ne samo ženama već, bez izuzetka, svim članovima društva. Sa nepobitno ubediljivim primerima pokazala je koliko su u sociološkom, kulturološkom i svakom drugom pogledu naprednija ona društva koja su omogućila ženi pravo glasa“.

Nastup Vilme Gliklih je bio „osvajanje feminizma“ u Subotici. Izazvala je interesovanje subotičkih dama i zato nije slučajno što je posle predavanja u gostionici „Bárány“ (Jagnje), održan sastanak na kom su zainteresovani raspravljali o narednim koracima kako bi se Subotica pridružila feminističkom pokretu. Društvo je nedugo potom i osnovano, a za predsednicu je izabrana Lenke Kraus (kasnije dr Révés Gusztávné)[2], direktorka Subotičkog društva kase uzajamne pomoći. O njoj je u listu „Tolnai Világlapja“ („Tolnai svetski list“), zabeleženo „da je ona prva žena u državi koja vodi novčani zavod.“  List „A Maguarország“ („Mađarska“) ju je opisao kao „direktora banke u suknji,“ a po izgledu kao sasvim običnu, skromnu damu, da bi 14. februara 1914. tu bio objavljen jedan obiman, interesantan intervju sa „prvom ugarskom direktorskom banke.“ Tokom razgovora Lenke Kraus je između ostalog rekla: „Istina je da sam se prvo sa mnogo, mnogo neprijatelja susretala, ali već sada je u redu, nesmetano ide sve. Sad već smelo mogu reći da su mi, ne samo direktorski kadar i moji saradnici, već i javnost dali poverenje“. Pod njenim vođstvom, tokom I svetskog rata Subotičko feminističko udruženje je bilo veoma aktivno. Posebno se zalagala za žensko pravo glasa. Krajem februara 1918. na poziv subotičkih feministkinja supruga Oskara Sirmaia (Szirmay Oszkárné) je držala predavanje o „aktuelnim zadacima ženskog pokreta.“ Veče je otvorila Lenke Kraus koja je u vezi sa ostvarenjem prava glasa predala zahtev u kojem „organizacija traži od lokalnih poslanika, barona Šandora Vojnića (Vojnich Sándor) i dr Janoša Janige (dr. Janiga János) da u parlamentu podrže žensko aktivno i pasivno pravo glasa.“

Njen kasniji životni usud i karijeru (kao i tragičan kraj) ovako je decenijama kasnije zabeležio u Jerusalimu njen stariji brat Dežo Kemenj (Kemény Dezső): „kad je Bačka pripojena sadašnjoj Jugoslaviji ime institucije je postalo Centralna banka, a supruga dr Gustava Revesa (Lenke Kraus) je bila direktorka sve do 1944. kada je (Vojvodina) bila pod kontrolom Mađarske, a tada je ona zajedno sa njih 600.000 deportovana.“ To je morala biti baš ta Lenke Kraus o kojoj je pisala Žuža Turi (Thury Zsuzsa) prisećajući se zverstava nad Jevrejima u romanu „Bečki autoput:“ „Tu Lenke Kraus su sa tolikim njenim sapatnicima progonili po bečkom autoputu.“ Nikad se nije vratila.    

Suruga načelnika Torontalske županije dr Lajoša Delimanića (dr. Dellimanich Lajosné) –  feministkinja Torontala

Jedan ili dva meseca kasnije, u martu 1914. gostovanje Vilme Gliklih u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) bilo je slično onom u Subotici, jer je takođe rezultiralo osnivanjem mesnog feminističkog udruženja. I pre dolaska Vilme Gliklih, početkom marta 1914, samosvesne dame izvršile su pripreme za formiranje Velikobečkerečkog feminističkog udruženja. U ovom je posebno revnosna bila supruga Adolfa Frojnda (Freund Adolfné) koja je 4. marta 1914. sazvala pripremni feministički sastanak.

Vilma Gliklih je 7. marta 1914. u 11h pre podne izašla pred velikobečkerečku publiku u velikoj sali hotela „Kruna“ („Korona“). List „Torontál“ („Torontal“) je o uspešnom gostovanju izvestio: „Govornica je savršenim predavačkim sposobnostima opisala razvoj ženskog pitanja i položaj žene u prošlosti i sadašnjosti, te ulogu žene u porodici i javnoj sferi. Objasnila je potrebu da se ženama dá prilika da imaju glas u javnom životu, jer samo na taj način mogu da pomognu u rešavanju porodičnih problema koji su njima povereni. Govorila je o tome kako je muškarac indiferentan u mnogim javnim pitanjima, te da u vezi sa ovim samo žene zaista imaju sposobnost za rešavanje problema. […]  Publika je gromkim aplauzom odala priznanje na tom predavanju liderki ugarskog feminističkog pokreta koja je u svakom slučaju ponudila jedno nadahnuto uživanje u nedeljno pre podne za koje organizatori samo priznanje zaslužuju.“

Vima Gliklih je posle predavanja otvorila osnivački sastanak Velikobečkerečkog feminističkog udruženja na kojem su odabrali privremenu predsednicu, suprugu Adolfa Frojnda (Freund Adolfné), a mesto sekretara je povereno Adolfu Senešu (Szenes Adolf). Velikobečkerečki ogranak je ubrzo osnovan. Mesne feministkinje su vođstvo posle predale supruzi dr Lajoša Delimanića (dr Dellimanich Lajosné), načelnika Torontalskog okruga. Ona je, između ostalog, zapamćena po dobrotvorstvu i po tome što je 1906. bila predsednica Odbora za podizanje spomenika Erneu Kišu (Kiss Ernő), tom aradskom mučeniku.

O daljem radu društva dnevna štampa je za vreme I svetskog rata je ovo pisala: „… od početka rata plodonosna delatnost društva fokusirala se na dobrotvorstvo. Posebno podršci majkama i deci tokom rata i pokušaju da u ovome zadobije podršku javnosti.“  

Prevod i prilagođavanje:

Tamaš Fišer i Gordana Stojaković

Zahvaljujemo dr Agneš Kartag-Odri koja nam je ukazala na tekst dr Ferenca Nemeta.


[1] Ovde se misli na savremenu Vojvodinu tada u sastavu habzburške Kraljevine Ugarske (prim. prev.).

[2] Udate žene u ugarskom društvu su u javnom prostoru bile imenovane titulom i imenom supruga gde je sufiks né označavao da se radi o supruzi. Posle udaje Lenke Kraus je bila dr. Révés Gusztávné – gospođa dr Reves Gustava (prim.prev.).

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Prve subotičke i velikobečkerečke (zrenjaninske) feministkinje," u ŽeNSki Muzej, 25. decembra 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/2021/12/25/prve-suboticke-i-velikobeckerecke-zrenjaninske-feministkinje/.
Kategorije
audio Čitaonica Politike i prakse tekstovi

Свилара: од фабрике до институције културе


1

Душанка Марковић

Прва државна фабрика у Новом Саду, али и на територији бивше Југославије јесте Свилара у Новом Саду која је, под различитим називима и на различитим локацијама, активно радила готово 250 година. Иако се данас у том објекту не ствара ни свилена нит, нити свилено платно, објекат је активан и у њему се производе свиле вредни уметнички и културни програми.

Svilara 1884. godine
Сл. 01 Фотографија Свиларе изграђене 1884. године на обали Дунава, фото: МГНС

Да би се покренуо рад било које фабрике, поред објекта, потребно је обезбедити сировину и радну снагу. Основна сировина за фабрику свиле јесу кокони које изграђује један једини инсект на планети Земљи. То је свилена буба. Због равничарског терена и повољних климатских услова, простор данашње Војводине имао је све предиспозиције за развој овог инсекта, а самим тим и свиларске делатности. Одувек су већинску радну снагу у свиларама чиниле жене, девојке, па и девојчице од 12 година.

radnice Svilare u Novom Sadu
Сл. 02 Раднице Новосадске свиларе 1892. године (из Енциклопедије Новог Сада, бр. 24)

Свиларство, свилогојство и дударство представљају три привредне гране међусобно условљене и тесно повезане. Без дударства нема свилогојства, а без свилогојствa свиларство не постоји.

Свилена буба, свилогојство и свила  

Свилена буба (дудов прелац, свилопреља, свилобуба, свиларка, свилени губавац, Bombyx mori L.) је, поред пчеле, једини инсект који човеку даје готов производ, а то је свилена нит. Спада у ред лептира, у фамилију ноћних преља.

Привредна грана која се бави узгојем свилених буба јесте свилогојство које припада групи сточарских делатности. Зачетак свилогојства везан је за кинеску цивилизацију. Легенда каже да је Хи Линг Ши, супруга кинеског цара, 2700 г. п. н. е. открила савршену нит од које је могуће направити тканину. Тајна израде свиле строго је чувана, а сваки покушај изношења свилене бубе кажњаван је смрћу.

uzgajanje svilene bube u Kini
Сл. 03 Узгајање свилене бубе у Кини

Међу првим Европљанима који су се сусрели са свилом био је Александар Македонски у 4. в. п. н. е. и то у Персији. Зна се да су лепршаве тканине из Кине увожене у Европу 250 година п. н. е. Један килограм свиле плаћао се једним килограмом злата. Семе свилене бубе, из Азије у Европу, пренесено је у бамбусовој трсци. Према легенди, учинила су то два грчка свештеника 552. године. Ширење свиларства у европским областима, било је условљено климом, односно пределима у којима је успевао бели дуд као једини извор хране за свилопрелце. Ови плодоносни инсекти, на Балкан донесени су преко далматинских градова који су, трговачким везама, били повезани са Италијом. У 14. веку спомиње се свиларство у Србији дуж Вардара и Мораве где је прихваћено из Византије. Зна се да је, за владавине цара Душана и Стефана Дечанског, свила ткана у многим домаћинствима.

Свила је опевана и у српским народним епским песмама где се спомиње у различитим облицима … развише се свилени барјаци (Женидба Милић барјактара), … чиста свила до земље спушћена (Бој на Чокешини), … свилен калпак, оковано перје / на јунаку коласта аздија / око врата свилена марама (Косовка девојка), … у чисту те свилу завијала (Марко Краљевић и Муса Кесеџија), … и изнесе крстат свилен барјак … под пазухом клобук свиле беле (Мусић Стеван), … да ја купим свиле свакојаке (Заручница Лаза Радановића), … сваком свату од свиле кошуљу (Змија младожења), … на њег’ меће танану кошуљу / до појаса од чистога злата / од појаса од бијеле свиле (Женидба Душанова), … прести свилу на златно вретено / свилу прести, на свили сједити (Женидба краља Вукашина),… лако скочи са свил′на душека (Урош и Мрњавчевићи).

На простор Војводине свилогојство је дошло са југа, са простора Србије, крајем 17. века. У Првој сеоби, под вођством Арсенија III Чарнојевића, досељено је преко 180.000 Срба који су, између осталих предмета, са собом донели и семе свилене бубе.

Од свилених нити које ствара свилопрелац, техником ткања, ствара се свила, тканина тананог и префињеног изгледа коју одликује изузетна чврстина равна челику, еластичност и издржљивост. Зато се користи/ла у индустрији за израду млинских сита, авионских крила, падобрана. Ипак, највише свиле утроши се за израду одеће јер је пријатна на додир и префињеног изгледа. Посебан осећај влада сваком женом када је обучена у свилу. Поред за ткање и израду тканине, свилени конац се користио и за вез. Свиловез, уз златовез, се сматра највишим нивоом декоративне везилачке умешности. Свилени конац и платно, као изузетно захтевни материјали, представљају изазов за веште везилачке руке.

Процес гајења свилене бубе:

У свом развојном путу, свилена буба пролази кроз четири стадијума, односно четири форме: јаје (семе), ларва (гусеница), лутка (метуља) и лептир. Стадијум јајета траје најдуже, око десет месеци, у форми гусенице живи око месец дана, док као лутка и лептир опстаје по 15-ак дана. Свилу лучи само у форми гусенице.

Процес производње свилених буба почиње од семена, односно јајашцади из којих ће се излећи свилена буба. Овде се може поставити питање као и код кокошке: шта је старије, пиле или јаје? Код свилопреље питање би гласило: јаје или лептир? Како одговор још нико није открио, нећемо се бавити њиме, али ћемо причу о производњи сволопреље кренути од семена. Иако животни циклус свиленобубе траје годину дана, храни се само четири недеље, и то у периоду када је у облику гусенице.

svilena buba - ćetiri faze
Сл. 04 Четири форме свилене бубе: од јајашца до лептира

Повезаност свилене бубе и дуда огледа се и у времену у коме се обавља лежење јаја. У пролеће, најчешће у априлу, када почну избијати први листови дуда, време је за налегање јаја. За правилно и уједначено пилење гусеница потребно је температуру собе у којој су јајашца постепено повећавати до 20º С. Те просторије у народу су зване свиларнице. Оне су морале испуњавати одређене услове; да су простране, суве, проветрене, осунчане, да имају могућност догревања и да су дезинфиковане како би се уништиле све потенцијалне штеточине. Када започне процес пилењa, што траје 23 дана, собна температура се повећава на 2425º С и одржава све док је свилена буба у форми гусенице и кокона. Тек излежена гусеница има дужину од 3 mm, да би, након месец дана храњења дудовим лишћем, достигла 5080 mm. За то време повећа 10.000 пута своју тежину. Гусеница чији развој је завршен, престаје да се храни, стомаком се причвршћује за подлогу и почиње да формира кокон.

gosenica svilene bube
Сл. 05 Гусеница пре савијања у чауру

Подлоге су најчешће биле гране дрвећа, сирак и слама. Тада се просторија замрачује. Опредање кокона траје 23 дана. Формирањем кокона гусеница се преобраћа у лутку од које ће се, након две недеље, развити лептир који излази из кокона.

Сл. 06 Кокони на гранама и слами

Највећи део кокона иде за производњу свилене нити. Један део се оставља за репродукцију. За производњу квалитетног семена бирају се чауре са мушким и женским полом (мушке су нешто лаганије од женских). Оне се одвајају у дрвене оквире ради спаривања лептира који ће из њих изаћи. Парење се обавља одмах након изласка из чауре. Женка снесе 500-800 јаја из којих ће, након 10 месеци, испилити гусенице.

Семе за узгој се добијало у кутијама од једног лота (1 лот =17,5 gr) у којима је било по неколико хиљада јајашаца (1 gr око 1500 јаја). За један лот семена требало је предати две фунте (1 фунта = 453,59 gr) отхрањених кокона. Иначе од једне унце семена (1 унца = 25 gr или око 40.000 јаја) могуће је произвести 5070 kg кокона.  Уз семе се добијао папир на коме су свилобубе започињале свој раст. Папир је имао два слоја, с тим да је горњи слој био рупичаст. Простирао се по просторији, често и на више спратова, по столовима, клупама… У току храњења измет од гусеница који је кроз рупице падао на доњи папир лако се уклањао, односно доњи папир се морао често мењати.

kokoni i svilene niti
Сл. 07 Кокони и свилена нит

Набавка семена у почетку је обављана из иностранства. Чињено је то из Јапана (Јокaхoма), Грчке (острво Киос), САД (Мериленд), а после Првог светског рата и из Француске. Најзаступљеније и семе које је давало најбоље приносе, све до пред крај 19. века, било је грчко. Поједини узгајивачи су настојали да сами произведу репродуктивни материјал. То је пошло за руком грофу Густаву Хадику из Семлака (Арад) и инспектору свиларства, Фридиху Карваљи из Темишвара. Карваљијево семе набављено је и за новосадске узгајиваче 1857. године. Добру сорту свилене бубе одгајила је свилара у Осијеку, а своје семе производиле су и предионице у Старој Пазови и Сремској Митровици 1858. године.

kutija sa semenom svilene bube
Сл. 08  Кутија са семеном свилене бубе (из књиге Ивана Ситарића, Свиларство, 1927)

Дударство

Једини услов за гајење свилопрелца, поред повољних климатских Једини услов за гајење свилопрелца, поред повољних климатских услова, јесу засади белог дуда чије лишће се користи у исхрани овог произвођача свилене нити. Најчешће су то били дрвореди, боље рећи „дудореди“ поред путева, а често су засађиване читаве шуме (гај, дудара). Дудови су, поред лишћа за исхрану свилобуба, коришћени за храњене свиња и гусака, прављење чувене ракије „дудоваче“, од коре се добијала природна жута боја, а дрво (када остари) коришћено је за израду намештаја или као огрев. Многа домаћинства ово племенито дрво имала су у свом дворишту и због ненадмашног хлада.

dudovi
Сл. 09 Дудови били редовни пратиоци друмова између насеља у Војводини, Зрењанин, фото: З. Међо

Основни параметри у изучавању дударства јесу бројеви стабала и новозасађених садница, као и постојање расадника и дудара. За исхрану свилобубе користило се искључиво младо, суво и здраво лишће дуда. Товљење се обављало углавном у мају и јуну. За исхрану једног лота семена потребно је 1014 стабала дуда, односно за исхрану једне унце семена потребно је око 1000 kg лишћа. Што је стабло старије то је лишће квалитетније, с тим да се не користи лишће дуда млађег од шест година. Брало се два пута дневно, а гусенице су храњене 3-6 пута на дан. Брање лишћа није захтевало велики физички напор па су га обављала углавном деца и старији укућани. У документима новосадског Aрхива налазе се подаци да је у исту сврху коришћено и лишће купина.  

Процес прераде свилене нити

Основни елемент сваког текстилног производа јесте влакно. Спајањем, истезањем и усукивањем више влакана добија се танка, дугачка творевина која се назива нит, конац, пређа или предиво. Процес добијања свиле започиње одмотавањем чаура и кончањем свилене нити, односно конца. Да би одмотавање започело потребно је обавити гњилење кокона у бадњевима са топлом водом којим се уклања гумасти слој из свиле. На тај начин се спречавало да се лутка у кокону преобрати у лептира и да се, излетањем лептира, кокон оштети. У коконеријама које су грађене поред одмотачница постојале су пећи за угушивање чаура воденом паром. Након угушивања чауре су сушене на великим лесама. Процеси гушења и сушења чаура трајали су око три месеца, од јула до октобра. Након тога су паковани у џакове и транспортовани до одмотачница или свилара.

badnjevi sa čaurama svilene bube
Сл. 10 Бадњеви са чаурама свилене бубе

У народу се свила одмотавала тако што би се пронашли крајеви нити, а потом би, спаривањем 2-20 кокона вршено њихово излачење и спајање. Рад са свиленом нити захтевао је неоштећену, здраву и меку кожу. Због тога су тај посао најчешће обављале девојке од 16 до 20 година старости, а често и млађе девојчице. Тако настаје сирова свила. Од 12 kg свежих или 4 kg сувих кокона добија се 1 kg свиле.

kuvanje svilenih čaura
Сл. 11 Кување свилених чаура и извлачење нити свиле

Свила у виду тканине настаје техником спајањем свилених нити, а то се чини ткањем. Легенде многих култура проналазак ткања смештају у сам почетак сопствене историје. Асирци ту част приписују краљици Семирамиди, Египћани богињи Изис, стари Грци Атени, Римљани Минерви, а Словени Мокоши, заштитници женских послова.

Mokoš, slovenska boginja
Сл. 12 Мокоша (Мокош) заштитница женских послова у Словенској митологији (рад Марка Мемића Маше)

Историјски подаци потврђују постојање ткања још у старијем палеолиту. Сам настанак ткања, у већини народних предања, описује се по сличном сценарију. Човек је посматрајући природу: паука и гусенице, свилопреље, таласање воде, укрштање гранa дрвећа или лишћа бамбуса, дошао на идеју да сопственим рукама уради исто или слично. Да направи предмет преплитањем нити. У почетку су то биле танке и савитљиве гране, груба влакна, танка кора или лика дрвета, а касније фино опредена нит.

paukova mreža
Сл. 13 Паукова мрежа

Историјат свиларства у Новом Саду и Новосадска свилара

Историја узгоја свилене бубе и свиларства у Новом Саду и Војводини започиње доласком Срба у Сеобама крајем 17. и почетком 18. века и трајао је до 70-их година 20. века. Тај период може се посматрати кроз четири различите историјске фазе. Први период траје до бомбардовања Новог Сада 1848/49. године. Други део покрива дистанцу до Првог светског рата. Трећи је међуратни, а четврти захвата период комунизма. Прва два периода се односе на време владавине Аустријског царства или Хабзбуршке монархије и Аустроугарске државе и њихове прописе, док се друга два односе на време од када је Војводина у саставу Србије, односно Југославије. Треба рећи да је свиларство у Бачкој своје златно доба имало у периодима половина 18. Века (1838), а затим 18521857. О масовности узгоја свилене бубе говори и податак да je половином 19. века, од 49 насеља у јужној Бачкој чак 36 поседовало сопствене дударе, а крајем 19. века буба се гајила у 97 бачких насеља.

Период до Бомбардовања 1848/49

Најстарији сачувани документи о свиларству у Војводини односе се на Срем и Славонију. Када је реч о Новом Саду најраније је датиран Декрет из 1765. године којим Угарска влада наређује Намесничком већу да покрене акцију узгоја свилене бубе, нарочито код оних који поседују дудове, као и да власницима дудова који се не баве овом делатношћу изда наредбу да морају дозволити узгајивачима свилене бубе брање лишћа са својих стабала. У Извештају Магистрата о резултатима постигнутим на пољу свилогојства за 1768. наводи се да је у новосадском атару засађено 1550 дудових садница, а две године касније још 2500 садница.

dud Čenejac, star dva veka
Сл. 14 Један од сведока успешног свилогојства у Новом Саду и околини јесте и Дуд Ченејац, знаменитост тог новосадског предграђа. Пуна два века одолева зубу времена. Налази се у дворишту салаша Живке и Младенка Кузмановића, са стaблом пречника 1,3 m, обимом 3,8 m и висином од преко 16 m. Потпада под заштиту Државе као најстарије дрво дуда у Србији. 

Свиларство је имало значајну улогу у оквиру аустријске меркантилистичке привредне политике 18. и 19. века која је за циљ имала да индустрију тзв. наследних земаља снабдева квалитетним, а јефтиним сировинама које ће производити на својој територији, односно тадашњој Војводини. Највећи замах и успон свилогојство, заједно са дударством, доживело је за владавине Карла III (16851740), Марије Терезије (17171780) и цара Јозефа II (17411790). Бечке власти, а касније и пештанске су, прописима и законима, донеле бројне забране и подстицајне мере. Тако су забранили увоз свилених тканина, коришћење дудовог стабла за огрев, као и сечу дудовог стабла. Узгајивачи су од државе добијали специјалне пореске олакшице, бесплатно семе свилобубе као и саднице дуда, а они најбољи и новчане награде. Као награду за успешно подизање свилогојства, Марија Терезија је златницима наградила новосадског судију Јосипа Рудија.

Један од Прописа из Тамишког Баната из половине 18. века условљавао је склапање брака са сађењем одређеног броја садница дуда. Марија Терезије је доношењем Инструкција о колонизацији 1782. године подржала развој свиларства у данашњој Војводини. У наведеном Пропису захтевало се од сваког домаћина да у својој башти засади 12, а испред куће или у дворишту 20 дудових младица и да се брине о њима. Свим узгајивачима и школама достављана је брошура Емануела Хофмана Упутство о неговању свилобуба штампана 1833. године на пет језика у 10.000 примерака.

Ради обуке и надзора како узгајивача тако и рада у Свилари ангажовани су искусни стручњаци из Италије.

Функцију намесника за свиларство обављао је Карло Соленги, италијански стручњак, а столовао је из Осијека. На његову иницијативу, у том граду, је основана школа свилогојства. Први Новосађани који су похађали ову школу били су Михајло Амбруш и Јожеф Кираљ. За градског инспектора за свиларство у Новом Саду 1771. године именован је Матија Ердеди. Наследио га је Јозеф Канаи 1789. Почетком 19. века инспекторско задужење је обављао Јохан Сапл. За његовог мандата, поред свиларе, подигнут је магацин за смештај веће количине кокона.

Да би убрзали развој свилогојства у Новом Саду је 1773. године засађена дудара у Градској башти са 1.300 младица. Дудове саднице, две године раније засађене су дуж улица и друмова. Већ 1776. у дудари је било 2.135 стабала, a 1796. око 5.000. Крајем 18. века Нови Сад је бројао преко 13.000 стабала овог племенитог дрвета. Уређене дударе 1840. године, са око 10.000 стабала на 3,5 јутра имао је и Футог, а чак 30.000 стабала налазило се у атару Бачке Паланке. У дударама су били запослени баштовани. Међу најбољим баштованима 1845. године нашли су се Футожанин Јован Недељков са однегованих 3500 садница и Паланчани Јожеф Кетелеш са 2500 и Ђерђ Тот са 950 садница.

Откуп кокона, до 1826. године, вршила је државна управа преко комесара за свиларство, а цене је одређивала Угарска дворска комора. Разлика између цене коју је Комора одређивала и цене која је исплаћивана узгајивачима знала је бити и двадесетоструко мања. Највећу зараду имали су посредници, откупљивачи и трговци. Зна се да је у Банату, где су главни откупљивачи били Срби, откупна цена била знатно виша, него што је то било у Бачкој, па и у Новом Саду, где су се откупом бавили углавном Јевреји. Због тога је 1827. године усвојен систем закупа по коме су чауре свилене бубе исплаћиване по већим ценама. О квалитету кокона произведених у Војводини говори и чињеница да је готово ¾ укупне производње потпадало под I класу, а остатак у II (сем када накупци нису сами одређивали класу и на тај начин оштећивали узгајиваче).

Специфичност производње кокона и свилене нити, односно кратак временски период (14-16 дана) у коме се чаура морала одмотавати, немогућност транспорта откупљених кокона у том кратком периоду, као и високе цене превоза до већих центара у Аустрији или Мађарској приморале су Аустроугарску да подиже фабрике свиле у близини одгајалишта. Поред у Новом Саду фабрике су изграђене и у другим војвођанским местима попут Панчева, Ирига, Илока, Апатина, Сремске Митровице, Беле Цркве, Бачке Паланке и Новог Кнежевца. Иако их називамо фабрикама свиле треба рећи да се ради о коконеријама са одмотачницама, односно предионицама, у којима се искључиво производила свилена нит или конац.  

За разлику од других крајева бивше СФРЈ, у којима је свиларство било у приватном и друштвеном  власништву, у Новом Саду је одувек држава имала тапију над овим видом индустријске производње. Тако је било за време аустријске и аустроугарске владавине, а то су препознале и српске власти након 1918. године, те су Нови Сад прогласиле центром свиларства.

Први објекти за смештај и прераду кокона које је држава подигла у Новом Саду, изграђени су 1770. године. Ова фабрика познатија као Новосадска свилара званично је почела са радом 1799. године, а проширење смештајних капацитета урађено је већ наредне године. Подигнута је у близини пристаништа, на обали Дунава, низводно од места где се данашња Улица епископа Висариона спаја са Београдским кејом. Тиме је узгајивачима свилене бубе из Новог Сада и околине омогућено да лако и брзо предају свој производ (до тада су носили у Ириг или Осијек), а самим тим и њихова зарада била је већа.    

fabrika svile, 1884.
Сл. 15 Фабрика свиле у Новом Саду, подигнута 1884. године, ранији снимак (из Енциклопедије Новог Сада, бр. 24)

Почетком 19. века Свилара је имала три просторије уз које је дограђен магацин за свилочауре. У овим објектима вршено је откупљивање кокона и одмотавање. У периоду после 1827. године новосадски Магистрат је зграду Свиларе и целокупан инвентар издао на 20 година коришћења бечкој фирми „Хофман и синови“ и Лазару Гутману Голштајну који су држали готово све свиларе на територији Аустрије. У документима из пете деценије 19. века закупац Свиларе био је Никола (Миклош) Рошгоњи. Поред њих, као држаоци ове предионице наводе се Карло Изецки, Јохан Фридберг, те фирма „Деметровић и Морфи“. Највећи део производње из Новосадске свиларе, почетком 19. века, откупљивала је бечка фирма „Хофман и синови“, а један део је продаван путем лицитација.

У својој историји Свилара је уништавана у више наврата. Најпре је изгорела у пожару 1841. године, али је убрзо обновљена. Друго уништавање доживела је у Бомбардовању 1848/9. Тада је сравњена до темеља. На истом месту, 35 година касније (1884), биће подигнута нова.

pogled na Almaški kraj
Сл. 16 Поглед на Алмашки крај и Свилару, 191?(http://digital.bms.rs/ebiblioteka/publications/view/1039, приступљено 05.10.2021)

Кокони за новосадску Свилару откупљивани су не само са територије Бачке него и из Срема (Ириг, Сремска Митровица). Узгојем свилене бубе бавили су се Срби, Словаци, Немци и Буњевци, а највећи део откупа вршили су Јевреји. Најозбиљније, овој привредној грани, приступили су Жабаљци, Каћани, Ковиљчани, Госпођинчани, Ђурђевчани, Мошоринци…

Добра организација и све бројнији засади дуда довели су и до Добра организација и све бројнији засади дуда довели су и до повећања производње свиле. Од почетних 10-ак kg (око 20 фунти) 1771. производња се константно повећавала, па је тако 1774. износила око 50 kg, 1775. око 58 kg, 1776. око 70 kg, 1780. око 376 kg. Било је година када је род био испод очекиваног. Тако је 1796. произведено свега 73 kg свиле. У јужној Бачкој 1843. године произведено је око 744 kg свиле.

Узгој овог инсекта није био значајан само са економског становишта, јер су се њиме бавили углавном сиромашнији слојеви друштва којима је то био начин да дођу до додатне зараде и тиме омогуће преживљавање своје породице. Значајан је био и социјални аспект јер су у пословима око неговања и храњења свилене бубе могли да учествују деца и старије особе. За свилогојство се с правом може рећи да је масовна и узгредна делатност ситних произвођача.

Период од Бомбардовања 1848/49 до Првог светског рата

Пред Бомбардовање 1848/49. у јужној Бачкој није било насеља у коме није било заступљено свилогојство. Ратна пустошења нанела су дударству и свиларству велике штете, али их нису у потпуности уништили. Обнова ових привредних грана почела је 1851. године, пре свега садњом дудова. Већ наредне године у Војводини је забележено око 130.000 стабала што на јавним површинама, што у приватном власништву. Новосадска дудара се са 1,5 јутра земље до 1856. проширила на 2,5 јутра. У њој је 1905. године било засађено 25.000 стабала. Стални раст броја стабала потврђује и податак пред Први светски рат по коме је у Војводини било око 700.000 стабала, а производило се око 1200 тона свилених чаура. Од бачких насеља највећи број свилогојаца 1908. године забележено је у Жабљу (907) и Чуругу (703).

У ратним разарањима уништена је Новосадска свилара. Због тога су Новосађани били приморани да одгојене коконе, односе у бачкопаланачку, осијечку или сремскомитровачку свилару. У овом периоду добре резултате у развоју свилогојства имали су Карло Постпишел и Карло Мец који су поседовали сопствене расаднике дудова. У производњи кокона 1853. године истакли су се Јован Турдељ из Кисача и Јаков Колар из Футога. Почетком 20. века највећу зараду за произведене коконе од 162 крунe (К) имала је Kаћанка Перса Путник. Овај податак је значајнији ако се зна да је просечна зарада по једном домаћинству износила око 48 К. Од 1905. године у Бачкој опада постепено број насеља у којима се становништво бави свилогојством, као и број особа које се баве том делатношћу.

Изградња већих и модерних свилара започела је крајем 19. и почетком 20. века. Подигнуте су предионице у Панчеву (1882), Новом Саду (1884) и Новом Кнежевцу (1907). У њима се испредала свилена нит (конац) која је као сировина извожена у веће европске центре на коначну дораду.

У Новом Саду је, на предлог Министарства за радиност и трговину Краљевине Угарске, 1884. године подигнута Државна фабрика свиле. Изграђена је на истом месту, поред Дунава, на ком је била и свилара уништена у Бомбардовању Новог Сада 1848/49. Био је то зачетак прве новосадске индустријске зоне у којој су, поред свиларе, подигнуте кланица и плинара.

industrijska zona Novi Sad, 1900. karta
Сл. 17 Индустријска зона, карта Новог Сада, 1900. (http://www.mzliman.org/akcije/2011/izlozbe/Dan Grada/planovi/NOVI-SAD1900stampa.jpg, приступљено 16.09.2012)

По величини и опремљености била је то највећа и најмодернија свилара у тадашњој Угарској. Имала је нов магацин у који су били смештени бадњеви. Набавком 140 вретена модернизована је предионица. Парни котлови у фабрици су уграђени 1891. године. Поред изграђеног депоа за чауре, предионице, базена, димњака и управе, имала је и смештајне објекте за раднике, административни објекат, амбуланту и магацин за угаљ. Проширење Фабрике са просторијама за коконе – коконеријом урађено је 1893. године. У почетку су раднице за свилару долазиле из Италије и Шлеске, а касније су тај посао обављале обучене Новосађанке. Често су то биле девојчице млађе од 12 година. Почетком 20. века новосадска Фабрикасвиле је, са 300-500 запослених, остваривала производњу од 8-18 тона свиле и око 7 тона отпадака. Једна преља је у просеку успевала да опреде око 300 gr свиле. Целокупна годишња производња извожена је у Аустрију, Немачку, Француску и Италију.

spoljni izgled fabrike, kraj 19. veka
Сл. 18 Спољни изглед Државне фабрике свиле с краја 19. века

О значају и улози свиларства у Новом Саду говоре и чињенице да се данашња Улица Васе Пелагића (из Јеврејске) у периоду 17451918. звала Свиларе улица, као и да је 1888. године Министарство пољопривреде, занатства и трговине проширило свој назив на Министарство пољопривреде, занатства, трговине и свилогојства. Од 1854. године Свиларство је уведено као редован предмет у тадашњи образовни систем. Учитељи су имали обавезу да децу науче одгоју свиленог прелца, а школе да засаде најмање шест дудових стабала и да произведу одређену количину кокона, те да их предају откупним станицама.

Међуратни период (1918-1941)

За време Првог светског рата свиларство, самим тим и дударство, је запуштено и запостављено, пре свега због недостатка радне снаге. После рата, радило се на обнови ових привредних грана. Засађени су нови дрвореди дуда, набављено семе свилобубе из Француске, а производња кокона је бележила раст сваке године. У циљу унапређења свилогојства 1927. године основана је Задруга одгајивача свилене бубе у Новом Саду. Без обзира на то, количине и квалитет кокона из прве половине 19. века нису достигнути. Од свилара у Војводини рад је настављен у три већ постојеће; у Новом Саду, Панчеву и Новом Кнежевцу. Међутим, за разлику од свилогојства, свиларство и текстилна индустрија у Новом Саду доживели су своју експанзију.

У међуратном периоду Војводина је имала 11 расадника дудовог стабла и 11 коконерија. Забележен је податак да је 1924. године у Покрајини било преко 650.000 дудових стабала. У периоду 19201923. количина произведене свиле кретала се 53.000223.000 kg. Та количина није представљала ни шестину предратне производње.

Нови Сад, као центар свиларства, препознат је и од стране новоформиране државе Краљевине Срба Хрвата и Словенаца. Захваљујући постојању Државне фабрике свиле са око 300 запослених, у главном граду Војводине је оформљена Централна свиларска управа у тадашњој Краљевини СХС, односно Југославији. Ова Управа 1927. године мења назив у Дирекцију свиларства и државних фабрика свиле, односно Дирекцију за свиларство у Новом Саду.

На развој свиларства у међуратном периоду пресудну улогу су имали велика светска криза (19291933), повећане потребе за свиленом тканином и прогрес вештачке свиле на светском тржишту. Наиме, немогућност производње потребних количина природне свиле довела је до изналажења решења и производње вештачке свиле. Тај проналазак катастрофално је утицао на само свилогојство, нарочито у земљама у којима је оно било једна од основних привредних грана као што су Кина, Јапан, Италија. Какве последице је имала производња вештачке свиле види се и из чињенице да је цена 1 kg предива од природне свиле 1921. године била је 2000 динара, а 1931. године 90110 динара. Смањење цене свиленог конца утицало је на нерентабилност рада свилара. Због тога 1932. године Држава доноси Одлуку о продаји свилара.

Како Државна фабрика свиле не би била затворена, а запослени остали без запослења, управа Дирекције државног свиларства, покреће иницијативу да дотадашњу свиларску делатност прошири на прераду сировине у финални производ тј. производњу свилене тканине. Нови производни процеси захтевали су нове просторије и постројења. У том циљу су, у оквиру фабричког комплекса, изграђени објекти за предионицу са 2800 вретена и ткачницу у коју су смештене машине за ткање набављене у Швајцарској, Италији и Чешкој. Нови објекти подигнути су у Улици Душана Васиљева, поред саме фабрике, а ту је била смештена и Дирекција.

zgrada direkcije krajem 19. veka
Сл. 19 Спољни изглед зграде Дирекције државног свиларства у Новом Саду и Државне фабрике свиле фотографисано 1936.
Državna fabrka svile
Сл. 20 Спољни изглед зграде Државне фабрике свиле из 1945. године

Ова Фабрика је, у пожару 1934. године, највећим делом изгорела, али је исте године извршена санација. Нешто касније (1937) основано је одељење за оплемењивање свиле, белење, бојадисање и апретирање платна, за које је реконструисан постојећи објекат. Пред Други светски рат (1939) Фабрика мења назив у Привилеговано акционарско друштво државне фабрике свиле. За време рата фабрика је радила за окупаторску мађарску власт. Машине из Фабрике пренете су 1944. године у Мађарску, да би после две године (1946) биле враћене.

prva snovaljka
Сл. 21 Прва сноваљка у Државној фабрици свиле у Новом Саду, 1935.

Између два светска рата, у Новом Саду је постојало десетак текстилниИзмеђу два светска рата, у Новом Саду је постојало десетак текстилних индустрија, а већина њих се бавила производњом и прерадом свиле. Сем Државне фабрике свиле основане 1884. године, остале фабрике биле су у приватном власништву. Најстарија је Механичка ткаоница Мицић и Камлер основана 1914. године. Текстилно предузеће  – завод за бојење и штампање тканинаСоња Маринковић“ основано је 1921. године под називом Механичка ткачницаТекстил“. Механичка ткачница Едуард Сомерер радила је у периоду 19351946. Браћа Секе основали су 1936. године Фабрику за дораду свилених тканина и ткачницу за природну и вештачку свилуЈугосилк“. Исте године (1936) Творницу свилених, памучних и вунених тканина подигао је и Милош Ралетић. Југосвила Шпицера и Вермеша (Spitzer & Vermes) постојала је 30-их година 20. века. Ткаоницусвилених тканина имао је Гирлих Херман. Ручно ткани уметнички дамаст у Новом Саду производио је Павле Тифенбах (Лауданов сокак). Ове ткаонице су запошљавале најчешће чешке ткаче и инжењере, а конац за своју делатност набављале су једним делом од Државне фабрике свиле у Новом Саду.

enterijer fabrke, 1965.
Сл. 22 Припрема конца за ткање у Државној фабрици свиле у Новом Саду у улици Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.
kontrola otkanog
Сл. 23 Контрола откане свиле у Државној фабрици свиле у Новом Саду у улици Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.

Механичка ткаоница Мицић и Камлер основана је 1914. године. У почетку, на десет разбоја, производила је највише српско платно. Године 1922. набавља 70 разбоја из Чешке, а пред Други светски рат поседовала је 120 разбоја. Због веће тражње, боље цене и постојања сировине у самом граду, 1928. године, производњу проширује на ткање свиле. Због тога дограђује просторне капацитете. Налазила се у Футошкој улици 28. Свилено предиво набављала је из Француске, Белгије, Немачке, Италије, Швајцарске и Чехословачке.

Сл. 24 Спољни и унутрашњи изглед некадашње фабрике, фотографисано 1927/28.

Творница свилених и памучних тканинаи Текстилно предузеће – завод за бојење и штампање тканина (мерцеризирање и апретуру) „Соња Маринковић“ (1946) основано је 1921. године под називом Механичка ткачницаТекстил“. Први власник био је Корнел Јелић-Влчек. Налазила се у Косовској улици 25. Након две године (1923) Влчеку се прикључила енглеска компанија „Levant & Co“, а већ наредне 1924. година Фабрика је постала искључиво власништво наведене компаније. Промену власника Предузеће је имало и 1925. године. Откупио га је Драгољуб Ристић и самостално водио до 1934. године. Са пословним партнерима Алојзом Ленбергером (Мистек, Чешка) и Матом Стипићем (Суботица) фирма мења назив у Драг. М. Ристић К.Д. За то време Фабрика се проширила и на Косовску 2129 где су сазидане нова ткачница и управна зграда, као и на Косовску 33 где је дограђено одељење за штампање тканине. У Косовској 29 изграђена је 1935. године котларница. Припремно одељење изграђено је у Улици Ђорђа Рајковића 10, а на бр. 6 (угао са Улицом Павла Стаматовића) погон за фарбање свиле и димњак висок 50 m који је реновиран за потребе манифестације „Нови Сад – Европска престоница културе“. Број разбоја са почетних 60 повећан је на 280. Предузеће је, поред памука и природне свиле, производило тканине од вештачке свиле. Предиво и хемикалије набављали су из Чешке.

spoljni izgled fabrike, Kosovska 15
Сл. 25 Спољни изглед и двориште зграде Фабрике на локацијама Косовска 15 и 25, фотографисано 1965.

Механичка ткачница Едуард Сомерер основана је 1935. године и под тим именом је радила до 1946. године. Налазила се у улици Стевана Сремца 13.

Фабрику за дораду свилених тканина и ткачницу за производњу природне и вештачке свиле под називом Југосилк основали су браћа Калман и Карло Секе из Новог Сада. Као сувласник од 1941. године наводи се и трећи брат, Јожеф Секе. Запошљавала је око 70 радника. Фабрика се налазила у улици Александра Адамовића 47-49 (данашња Лазе Нанчића). Поседовала је ткаоницу и одељење за припрему, фарбару и штампарију, магацин и канцеларијске просторије, као и станове за запослене. Браћа Секе су септембра 1944. године напустили Нови Сад и преселили се у Будимпешту. Том приликом су пренели велику количину текстилне робе произведене у Фабрици. У ткачници 1945. године је затечено 42 разбоја, 5 сноваљки и машине за апретуру.

Jugosilk, Laze Nančića
Сл. 26 Фабрика Југосилк у Улици Лазе Нанчића 47-49, фотографисано 1965.

Тектилна индустрија Ралетић и син налазила се на углу Футошког пута 93 и Грашкове улице 2 (данашња Киш Ернеа). Основана је 1936. године, а бавила се производњом памучних, свилених и вунених тканина.

pogon Raletić i sin
Сл. 27 Погон Ралетић и син, Киш Ернеа 2, фотографисано 1965.

Југосвила Шпицера и Вермеша бавила се производњом вештачке свиле. Налазила се у Футошкој улици 130. Експроприсана је 1944. године од стране мађарских власти.

Из досадашњег излагања може се приметити да су фабрике свиле биле сконцентрисане у две индустријске зоне. Једна поред Дунава, у Алмашком крају (Подбара) где су се налазиле Државна фабрика свиле и Текстилна индустријаСоња Маринковић“. Друга уз Футошку улицу и пут и на Телепу. Ту су своје фабрике изградили Ралетић и син, Шпицер и Вермеш, браћа Секе и Мицић и Камлер.

karta Novog Sada sa uctanim mestima fabrika svile
Карта Новог Сада са означеним местима на којима су постојале фабрике свиле

Послератни период – период комунизма (1945-1975)

Да би свиларство имало сталан успон и раст неопходан је плански узгој свилобуба, а самим тим и планско сађење, односно замена дудових стабала (углавном су била искористива 50-ак година). Међутим, дуготрајно ратовање, бомбардовања, пожари, запостављеност и запуштеност дудовог фонда, људска страдања, ратна разарања, утицали су на прекид у узгоју свилене бубе. У народу је после рата, постојала тенденција обнове и свилогојства и свиларства. Фонд од 541.000 дудових стабала (1948) био је знатно испод броја из предратног периода, али довољан за перспективну обнову. Међутим, производња свилочаура није достигла производњу од пре Првог светског рата. Разлога за овај неуспех је више. Најпре државна политика СФР Југославије која је акценат ставила на развој тешке индустрије, а простор Војводине одредила за житницу новоформиране федерације. Други разлог представљала је експанзија вештачке свиле, односно синтетике као знатно јефтијег материјала. Негативан утицај имало је и запошљавање радника у индустријским постројењима ван места пребивања, чиме је смањен број чланова домаћинства способних за обављање ове делатности. Потом појава болести дудовог стабла (тзв. дудовац) због које је Држава 1955. године донела уредбу о уништавању свих дудових стабала. Та одлука директно је утицала на уништење свилогојства на простору Војводине, а посредно и свиларства.

У послератном периоду, Нови Сад је и од стране нових власти био виђен као центар текстилне индустрије, па и свиларства. Три предратне војвођанске свиларе, у Новом Саду, Новом Кнежевцу и Панчеву, интегрисане су у нову фирму под називом Војвођанска индустрија свиле (ВОИС) чије седиште је било у Новом Саду, угао Душана Васиљева и Епископа Висариона. На истој локацији налазила се и Дирекција за свиларство у Новом Саду (Душана Васиљева 16).

direkcija za svilarstvo
Сл. 28 Спољни изглед зграде Дирекције за свиларство у Новом Саду, Улице Душана Васиљева 16, фотографисано 1965.

Машине из предратне Државне фабрике свиле пронађене су у Мађарској и враћене, те је производња у овој свилари настављена 1947. године. Из ВОИС-а је, 1948. године, издвојена као самостална фирма Свилопрелац из Панчева која се једина бавила откупом кокона и испредањем на простору целе Војводине, па и шире. Свилопрелац је своје испоставе имала у Вршцу, Ковину, Жабљу, Бачкој Паланци и Новом Саду.

Послератном аграрном реформом, конфискацијом и национализацијом, све приватне текстилне фабрике проглашене су општенародним добром, те постале друштвено власништво. Извршена је њихова реорганизација и укрупњавање. Ова реинтеграција имала је више фаза. У првој фази (1945) оформљена је Прва бачка ткаоница свиле која је интегрисала две текстилне фабрике које су се налазиле на Футошкој улици: Мицић и Камлер и Ралетић и син. Решењем тадашњих власти три године касније (1948) новоформираној фирми припојена је и Механичка радионица свилене робе Свилотекс‟из Инђије. Новоформирана фабрика је сировине набављала углавном из иностранства. Запошљавала је 1954. године 190 радника.

odeljenje za snovanje
Сл. 29 Одељење за сновање у Првој бачкој ткаоници свиле, Футошка 28, фотографисано  1965.

У међувремену, 1946. године, формирана је Текстилна фабрикаСоња Маринковић‟спајањем Ристићеве фабрике, Фабрике кравата и Предузећа за бојење текстилаОмниколор – Шуј и син‟ које се налазило у Шумадијској улици 18. Крајем пете деценије 20. века Фабрици су припојене Ткачница Гирлис“, Механичка ткачница Едуард Сомерер, као и Предузеће за дорађивањеМикац“. Новоформирана фабрика је 1954. године запошљавао око 300 радника.

Сл. 30 Спољни и унутрашњи изглед Ткачнице свиле Гирлис у Новом Саду, фотографисано 1965.

Интеграционим процесима, у Новом Саду, функционисале су почетком 50-их година 20. века три велике текстилне индустрије: ВОИС-а, Прва бачка ткаоница свиле и Фабрика „Соња Маринковић“. Даљим укрупњавањем 1965. године долази до уједињавања комплетне новосадске текстилне индустрије у Војвођански текстилни комбинат који је поседовао седам хала на различитим локацијама. Тако је на углу данашње Косовске, Марка Миљанова и Земљане ћуприје био погон за сортирање, паковање и складиштење свиле, а на углу Павла Стаматовића и Ђорђа Рајковића погон за фарбање свиле. Таква ситуација била је неекономична и нерентабилна. Стога се приступило градњи новог објекта у коме ће бити обједињени сви производни процеси. Нова фабрика подигнута је у новој Индустријској зони, поред канала ДТД, у Привредниковој улици бр. 9. У нову зграду 1968. године пренесене су и машине из старе Свиларе која се налазила поред Дунава, у Улици епископа Висариона. Након кратког времена (1974) Војвођански текстилни комбинат мења назив у Новосадска индустрија текстила (НИТ). Једна од основних сировина у НИТ-а била је природна и вештачка свила, за чију производњу је сировина набављана углавном из увоза. 

Изградњом новог објекта, Алмашки крај је престао бити средиште свиларства у Новом Саду након више од два столећа свиларске традиције. Крајем 70-их година, зграда старе Свиларе, поред Дунава, у Улици епископа Висариона, порушена је, а на њеном месту изграђени су вишеспратни стамбени објекти. Ништа боље нису прошли ни остали објекти. Девастирање алмашких свилара настављено је и на Фабрици Соња Маринковић‟. Једини објекти који су пркосили урбанизацији и опстали до данас јесу објекти на углу Ђорђа Рајковића и Павла Стаматовића са 50 метара високим димњаком, као и објекти и димњак у Лазе Нанчића 4749. Први је постао институција културе тзв. Свилара. У другом се налазе штампарија Форум, а димњак се користи искључиво за постављање телекомуникационих антена.

Сл. 31 Објекат Свилара – Културна станица Европске престонице културе, фото: Д. Марковић, 2021.
Сл. 32 Објекат и димњак некадашње свиларе Ралетић и син, у Лазе Нанчића 47-49, фото: Д. Марковић, 2021.

Свила која је произвеђена у Новосадској индустрији текстила, стицајем околности доспела је 90-их година 20. века до Удружења ткаља Нови Сад. Вредне руке чланица овог Удружења преточиле су добијену свилу у десетине свилених предмета који су излагани не само у просторијама Удружења, него и у Манаковој кући у Београду, Музеју града Новог Сада (2010), Културном центру у Новом Саду (2015).

Сл. 33 Предмети изаткани у Удружењу ткаља Нови Сад од свиле произведене у Новосадској индустрији текстила (НИТ)

Уместо закључка

Последња три века дударство, свилогојство и свиларство су гране које су имале огроман значај за војвођанско становништво, нарочито за оне слабијег имовног стања. Колико је бављење свиларством било уносно зависило је од више фактора. Квалитета семена, количине и квалитета дудова листа, вредноће узгајивача, хигијенских услова у којима су гајене свилене бубе, тржишне цене и откупљивача. Предности ове пољопривредне гране су што не захтева велику физичку снагу, процес узгоја траје релативно кратко (до 40 дана), откуп кокона је већ у јуну/јулу док још остали усеви нису доспели, те не захтева посебно плодно земљиште нити велике просторије за узгој.

Откуп и прерада произведених кокона обављана је у откупним станицама, а испредање у предионицама. Одувек су се коконерије и предионице у Војводини називале свиларама. Једна од њих подигнута је пре око 250 година у Новом Саду. За два и по  века постојања мењано је много тога. Мењан је назив и то не јeданпут. Звала се СвилараНовосадска свилара – Државна фабрика свиле – Привилеговано акционарско друштво државне фабрике свиле – Војвођанска индустрија свиле (ВОИС) – Војвођански текстилни комбинат – Новосадска индустрија текстила (НИТ). Мењала је основну делатност. Иако је одувек у назива има реч свила и у народу је називана Свиларом, ипак она то није увек била. Од оснивања (крај 18. века), па до половине 19. века била је откупна станица за сабирање кокона или коконерија. У 19. веку започиње се са испредањем свилене нити, најпре мануелно, а крајем века и помоћу парних машина. Увођење ткања у фабрички процес и производња свиле као коначног производа урађено је 30-их година 20. века. Ова фабрика је одувек била под државном управом, мењала је државе које су биле њени власници. Формирана је у време аустријске власти (1770), најдужи радни век и највеће домете постигла под аустроугарском управом (1867–1918). У том периоду, једно време, Фабрика је закупљивана од стране приватних индустријалаца, попут бечке фирме „Хофман и синови“. Значајан напредак остваривала и за време Краљевине СХС, односно Југославије. Покушај реинтеграције фабрике за време СФР Југославије дао је средњорочно добре резултате. Мењала је и локације. Од прве Индустријске зоне у Новом Саду, на Кеју поред Дунава, преко  Улице епископа Висариона, до нове Индустријске зоне и Привредникове улице. Мењала је и изглед. Од мале и неугледне брвнаре из 18. века, до најзначајније свиларе на Балкану крајем 19. века.

Иако се више не баве свиларством, Алмашани чувају успомене на Свилару. Угао улица Павла Стаматовића и Ђорђа Рајковића са фабричким зградама и поносни димњак у срцу Алмашког краја негују успомену на времена када је Свилара била генератор друштвеног и привредног развоја краја. И неколико деценија након брисања готово свих трагова некадашњих погона, део Алмашког краја носи назив „Свилара‟, и то не само међу локалним становништвом, него и у стручним урбанистичким круговима. Ова чињеница најсликовитије сведочи о друштвеном и просторном значају Свиларе и њеној улози у формирању идентитета места. Према урбанистичком пројекту из 2000. године стари индустријски објекти су порушени и замењени стамбено-пословним вишеспратницама. Као сведоци некадашњих времена опстали су једино фабрички комплекс и високи димњак на углу Ђорђа Рајковића и Павла Стаматовића. Из димњака се одавно не вијори густи дим. Међутим, захваљујући љубави Алмашана који су искористили чињеницу да је Нови Сад изабран за Европску престоницу културе 2021, Свилара је добила нову улогу. Третира се као индустријско наслеђе (енгл. industrial heritage). На тај начин је од симбола прошлости постала симбол будућности!

Kategorije
audio Čitaonica književna kritika književnost tekstovi Umetnost

Judita Šalgo: „oprezni identitet“ kroz ogledalo kritičkog mimesisa


1

(jedno moguće čitanje)

Silvia Dražić

„Duša koja nalazi svoje ispunjenje uvek je već na putu.“

                                                                                        (Žil Delez)

Sintagma u naslovu,  „oprezni identitet“, izvedena je iz rečenice koju je Judita Šalgo izgovorila  u izlaganju „Moj jevrejski identitet“, na književnoj večeri pod naslovom „Jevrejski identitet u savremenoj srpskoj književnosti“, održanoj 1992.  u Jevrejskoj opštini u Novom Sadu. Rečenica je usledila kao rezime biografske sekvence koja se osim u ovom tekstu, u izvornom ili nešto izmenjenom obliku, ponavlja još nekoliko puta u njenim proznim delima. Ona glasi: „U proleće 1944. mati me je, pre no što će biti deportovana, odvela u drugi grad i „poverila“ na čuvanje jednoj ženi koju od ranije nisam poznavala. Objašnjeno mi je da ću ostati kod nje dok se mama ne vrati, a da ću dotle svoju novu poznanicu oslovljavati sa „mama“. Niko nepoznat ne sme da zna da nisam njena rođena kći.“ (Šalgo 2000: 134) Po završetku rata, majka se vratila iz logora i odnosi su ponovo prekomponovani. Šalgo dalje piše da je iz nestabilnosti, odnosno zamenjivosti ovog osnovnog životnog odnosa, odnosa majka-dete, za nju proistekla svest o zamenjivosti svega što na svetu postoji pa i nje same. I konačno, rezimirajući ovo za trogodišnje dete dramatično iskustvo, ona kaže: „Ono je, izvesno, uslovilo i moj hronični oprez u pogledu svake identifikacije, uslovilo takođe i nekakvu moju poetiku identifikacije“ (Šalgo 2000: 134)

Da li iz opreza u pogledu svake identifikacije imamo pravo da zaključimo da je potom  i svaki zadobijeni identitet bio oprezan. Da li iz priloške odredbe za način (oprezno) koja karakteriše radnju sledi i da će i njen proizvod ili rezultat deliti to obeležje, da će i on postati oprezan, da će prilog postati pridev. Da li oprezne radnje nužno imaju i oprezne posledice. Dakako, takva nužnost i generalizacija teško mogu da se brane, i neretko, početni oprez, ako bi bio razuveren, može da se dovrši  i u potpunom prihvatanju. Dakle, u ovom slučaju, pitanje je samo retoričko. Bilo da se govori o identitetu koji karakteriše spisateljsko samorazumevanje Judite Šalgo, bilo da se govori o identitetu koji ona upisuje u svoje likove, on se uvek može opisati kao oprezan. Radi se samo o tome da se oprezni identitet na navedenim pozicijama potvrdi, opiše i ako je to moguće, da se pokažu uzroci i modusi njegovog proizvođenja.

Stjuart Hol, teoretičar studija kulture, u eseju pod nazivom „Kome treba identitet“ objavljenom 1996, što je inače i godina smrti Judite Šalgo, piše: „Poslednjih se godina pojam identiteta našao u središtu prave diskurzivne eksplozije, dok je u isto vreme bio podvrgnut temeljitoj kritici. Kako objasniti taj paradoksalni razvoj?”(Stjuart Hol 2001: 215) Temeljita kritika o kojoj Hol govori destabilizovala je, deesencijalizovala i partikularizovala ovaj pojam. U jednom teorijskom zamahu od dekonstrukcije do postmoderne noseći pojmovi zapadnoevropske metafizike poput razuma, subjekta ili istine radikalno su istorizovani. Subjekt gubi svoje transcendentno uporište i kontunuitet. Identitet nije više nedeljiva, uvek sebi jednaka suština koja leži u osnovu svih ljudskih ispoljenja, nego postoji samo kroz svoje višestruko društveno, politički i kulturno određene pojavne oblike.

Ne može se, naravno, precizno znati, niti utvrditi, u kojoj je meri ovaj teorijski preokret zaokupljao Juditu Šalgo. Ali čak i ako nije bio u fokusu njenih interesovanja, raspad jedne teorijske paradigme i njeno smenjivanje drugom, tok koji se potom diseminirao u polje umetnosti i književnosti, svakako nije mogao ostao neprimećen i nedejstven. Utoliko pre što unutar konceptualne umetnosti, koja je Juditi Šalgo kao saučesnici novih umetničkih praksi sedamdesetih godina prošlog veka svakako bila poznata i bliska, pojam identiteta doživljava još jednu, sada rodnu subverziju. Raslojavanjem identiteta, relativizovanjem njegove jedinstvenosti, žena umetnica zadobija prostor i pravo da postane legitiman subjekt umetničkog istraživanja i iskazivanja.

 O književnom stvaralaštvu Judite Šalgo moguće je govoriti na mnogo načina i sa različitih polazišta: to može biti njena poezija, proza, pripadnost neoavangardi, jezički eksperimet, utopija…Verujem da će se teme i perspektive vremenom sve više umnožavati. Ovde odabrano čitanje prodenuto kroz vizuru pitanja o identitetu posmatra ga kao jedan od centralnih toposa stvaralašva Judite Šalgo.

Ono se oslanja na gore omeđani horizont („temeljna kritika”) da bi u potonjoj diskurzivnoj eksploziji o kojoj Hol 1996. govori našlo svoje dalje ideje vodilje i profinilo svoje teorijske instrumente. Jedna od ključnih akterki ove „eksplozije” bila je Džudit Batler koja je pomeranjem identiteta sa privilegovanog mesta izvora/početka delovanja na njegov kraj/rezultat dodala nešto uglja u vatru aktuelnih identitetskih sporova i dovela do radikalne preformulacije, preokretanja feminističke teorije identiteta. Tako susret dve Judite (Šalgo i Batler) otvara/zatvara narativni prostor odgonetanja jedne drugom. Dakako to neće biti u punom teorijskom opsegu i dosegu stavova Džudit Batler, nego samo u ovde odabranom teorijskom fragmentu. Mogućnost fragmentarnog funkcionalizovanja teorijskog diskursa u čitalačkom i interpretativnom, opravdava sam prozni tekst Judite Šalgo. Njen narativni postupak neretko iskoračuje iz svoje matične kompetencije i preuzima fragmente naučnih, socioloških ili filozofskih teorija koje potom narativizuje. Tako teorijski rasterećeni, ponekad pretvoreni samo u sliku poput slobodno lebdeće inteligencije, blještave aure Kirlijanove fotografije, Ajnštajnove teorije relativiteta ili Frojdove psihoanalize, oni postaju integralni deo proznog teksta. (Dražić 2013: 94). Po uzoru na Juditu Šalgo, kao neka vrsta mimikrije jedne od njenih spisateljskih strategija, preduzima se iskorak u polje feminističke teorije i kroz interpretativnu apropriaciju pojmova identiteta, performativnosti, kritičkog mimesisa i afonije, konstruiše se jedno moguće čitanje.

Pitanje identiteta je na dvostruki način uračunato u interpretativni narativ teksta Judite Šalgo. S jedne strane u kontekstu gore navedene promene jedne teorijske pa onda i umetničke paradigme, a s druge, ne manje bitno, ona sama ga je destilisala iz vlastite biografije. A ipak, ovde neće biti previše reči o biografiji Judite Šalgo. Ne zato što ona nije vredna pažnje, nego zato što će se pitanjima identiteta pristupiti iz korpusa njene književnosti. Uputstvo za to daje opet sama spisateljica. „O svetu oko sebe, svojoj svakodnevici, aktuelnoj istoriji, političkim prevratima i kulturnim skandalima ona piše samo posredno, sa distance, prelamajući ih kroz diskurs umetnosti, književnosti, nauke ili istorije. Na sličan način, neki presudni događaji u vlastitom životu postaju segment njene proze i tek tako višestruko relocirani i reinterpretirani i sastavni delovi njene biografije.“ (Dražić 2013:  16). To potvrđuje i njen nedavno objavljen radni dnevnik gde se život beleži samo kao potencijalna građa za književnost.[1]

Pitanje identiteta postavlja se i relativizuje na nekoliko ključnih tačaka onoga što uobičajeno čini jedan identitetski asortiman: na pitanjima jezika, nacije, roda i profesije[2]. Sva ona svedoče o izmeštenosti u odnosu na neki od dominantnih diskursa. Sva su svojevrsni režimi drugosti. Ponekad, to su samo prazna mesta.

1. Maternji jezik Judite Šalgo bio je mađarski[3], ipak ona je sva svoja dela napisala na srpskom.

Tek ponegde, zaostala je poneka mađarska reč.

Roditelji Judite Šalgo bili su  Jevreji i kao i svi asimilovani Jevreji u Evropi govorili jezik sredine u kojoj su živeli. Šira porodica živela je, po Juditinim sećanjima, u različitim vojvođanskim mestima. Osim Novog Sada, ona pominje Temerin, Suboticu, Bačku Topolu, Adu, Mali Iđoš i kao svoj maternji jezik navodi mađarski. S druge strane, već u ovoj tvrdnji, uočava se nestabilnost jednog od prvih slojeva identiteta, jer kad govori o majci i maternjem jeziku, Šalgo ima na umu dvostruku referencu: majku i adoptiranu majku.

Mađarski je bio jezik njene porodice ali i tragične ratne epizode u kojoj gubi oca i dva puta menja majku. To je bio jezik neprijatelja, jezik straha i skrivanja, ali i jezik prijatelja, jezik spasenja. Njena pomajka kod koje provela godine rata, koja ju je zaštitila i spasla bila je Mađarica. Srpski je bio jezik kojim je drugi put progovorila kad je 1947. pošla u školu i on je postao jezik socijalizacije i jezik njenog spisateljskog samopotvrđivanja. Dva jezika čuvaju u sebi dva iskustva sveta i ponekad su posve neprevodivi. Klasično svedočenje o toj razdvojenosti predstavlja knjiga Eme Hofman, Izgubljeno u prevodu. U kontekstu jednog mnogo radikalnijeg menjanja kulturnog i društvenog ambijenta, „kulturnog presađivanja“  u kojem se poljsko detinjstvo nastavlja u kanadsko mladalaštvo i američku zrelost, ona piše o smeni jednog identiteta drugim, gde svaki ostaje zatvoren u granicama svojih iskustava i sopstvenog jezika, bez stvarne komunikacije među njima: „ne možete da prenesete ljudska značenja u celosti iz jedne kuture u drugu“. (Hofman 2002: 200)

S druge strane, prema rečima same Šalgo, iz tog „jezičkog nepripadanja”, iz činjenice da jezik nije upis prirodnog identiteta [4], proistekla je njena prijemčivost za jezičke i konceptualisтičke prakse neoavangarde „Borba sa jezikom i svetom – kroz jezik – postala je način života”. (Šalgo 2007: 106) . Judita Šalgo uvek iznova „osvaja jezik kao što se osvaja tvrđava”, osvaja ga ali i pomalo ruši, preziđuje i preuređuje za sebe (up. Šalgo 2007: 106). Tek na taj način ona postaje vlasnik jezika kojim ispisuje svoj tekst.

Eva Hofman piše kako je osvajajući novi jezik, ponovo povezivala reči i stvari, budući da su reči ispražnjene od stvarnog iskustva bile samo to što jesu, isprane ne samo od smisla, nego i od boja i nijansi. Zato ona „postoji s većom lakoćom u apstraktnoj sferi misli i zapažanja nego u svetu“ (Hofman 2002: 140). Upravo pisanje proizvodi njeno postojanje: “Ovaj jezik počinje da izumeva moje novo ja“ (Hofman 2002: 140).

Na veoma sličan način, o tome govori i Judita Šalgo: „Zapažena je okolnost da se pisci neukorenjeni u tlu – pisci bez domovine, pisci u raznim vrstama dijaspore – čvrsto ukorenjuju u jeziku, makar to i ne bio jezik njihovog naroda ili njihov maternji jezik.” (Šalgo 2007: 117)

U jednom drugom kontekstu, ali ipak u vezi sa unutrašnjim izgnanstvom i njegovoj sprezi sa socijalnom pokretljivošću o tome govori i Ijan Mekjuen: „Izgnanstvo iz zavičaja, iako nesumnjivo teško iskustvo, pisca može dovesti u plodan ili bar korisno problematičan odnos sa usvojenim jezikom” (Mekjuen 2003: 129)

Uvek sačuvana distanca, jedan mali ali nesavladivi odmak deli autorku od oba jezika. Vlastitost prvog, mađarskog je istorijska: „moj mali dečji rečnik maternjih reči prazni se kao buđelar” (Šalgo 2007: 63) i Šalgo ga je ponovo osvojila prevodeći mađarske pisce i pesnike. Drugi nikad neće savladati onu malu nijansu tuđosti koja od svake reči može načiniti predmet razmišljanja, putokaz u nekom sasvim neočekivanom pravcu kao što na pr. pitanje o apolitičnosti može da se razvije do bepolitičnog, cepolitičnogili čak enpoličnog, a egzistencijalna upitanost „A ja? A svet” dobije mistični, kvazi odgovor: “Aja. Asvet?”[5] (Šalgo 2000: 143)

2. Judita Šalgo je bila Jevrejka.

Ova rečenica istovremeno kazuje i malo i mnogo. Malo, jer ni Šalgo poput velikog broja evropskih asimilovanih, sekularnih Jevreja nije odrasla u jevrejskoj tradiciji, nije upražnjavala verske obrede, niti je govorila nekim od jevrejskih jezika. Mnogo,  jer je cezura u istoriji 20. veka koju je proizvelo tragično događanje holokausta upravo ponovo dozvalo jevrejstvo u njima. Proganjani su i svirepo ubijani ne zbog svojih uverenja i dela, nego naprasto zbog onoga što jesu (Arent 2009: 11 ). Pa makar to što jesu (Jevreji) za njih same, do tada uopšte nije bilo od presudne važnosti. To je uslovilo sasvim specifičnu percepciju vlastitog jevrejskog identiteta, ne retku kod pisaca koji su se suočili sa teškoćama književne medijacije ili uopšte narativizacije iskustva holokausta, bilo kao ličnog sećanja, bilo kao postmemorije (Federman, Kertes,Konrad, Kiš, Levi…). Ili kako to Šalgo formuliše „zbog prirode evropskog (srednjoevropskog) jevrejstva“, kao i zbog vlastite sudbine, njen jevrejski identitet „iskazuje se više kao praznina nego punoća, više kao sumnja nego izvesnost, više kao odsustvo nego kao prisustvo“ (Šalgo 2000: 130). Njen otac, sestra, šira porodica, prekrojena demografija domova i gradova deo su tog odsustva. Budući sabran od gubitaka, jevrejski identitet Judite Šalgo iskazuje se pre svega kao prazno mesto. A tu vrstu prazninu je teško misliti, još teže ućutkati.

„U našem jeziku, a koliko znam, i u drugim evropskim jezicima, ne postoji reč za čoveka koji je svoj na svome, neiseljen, neproteran…U jeziku postoji samo izgnanik, neizgnanika nema… Ali izgnanik neće postati neizgnanik, čak ni  ako ponovo stekne državu i dom. Uz izgnanika jedino još ranjenik nikad više neće biti ono što je bio: neranjenik. Izgnanstvo i rane ne zaceljuju.“(Šalgo 2000: 185)

Slika Ahasvera, lutajućeg Jevrejina, jedna je od stereotipnih obrazaca prikazivanja naloga nomadizma upisanog u istorijsku sudbinu Jevreja. Kao hrišćanska zamisao ona jevrejskoj tradiciji nije previše draga, ali, ipak, zbog duge istočnoevropske pogromaške istorije a potom germanske metodičnosti „konačnog rešenja“ ima svoj simbolički i alegorijski potencijal. Ahasver je „otelovljenje skandala identiteta koji se ne zasniva na nedvosmislenoj teritorijalnoj definiciji“ (Hasan-Rokem 2008 :20). Prostor njegovog lutanja određen je jezikom. Ahasverova kazna[6] postaje potreba da se ta praznina različitim taktikama identifikacije, ukorenjivanjem ili raskorenjivanjem ispuni ili odredi. Tu  može biti prauzor nomadskog, neudomljenog karaktera književnih likova Judite Šalgo. Ona to naziva lebdenjem. Lebde Vera, Aleksandar i Bojan u Tragu kočenja, lebdeBerta Papenhajm, Leopold i Oskar Rota, Nenad Mitrov, Dina Levin, Flora Gutman… u romanu „Put u Birobidžan“. Prestupnički statusnomadizma upisan je u njihov uvek već pozajmljen identitet. Lebdepoput „slobodno lebdeće inteligencije“. Pojam ili još pre izraz, koji je Šalgo, takoreći, ostajući u krugu porodice, preuzela iz sociologije znanja Karla Manhajma[7] i potom ga pojmovno ispraznivši, svela na sliku („Golconda“ Rene Magrita) ima heurističku funkciju egzistencijalnih pozicija likova i ličnosti u romanu Trag kočenja ali i metaforički kapacitet kojim se može premrežiti celokupni prozni opus Judite Šalgo.[8]

Nomadizam  kao pitanje, kao temu, uveli su u teoriju/filozofiju/interpretaciju književnih dela Žil Delez i Felix Gatari. Ali njihov nomad nije migrant, nema izgubljeni dom i ne sanja o povratku. Nomadizam nije određen ekonomskom ili političkom prinudom, niti nužno u sebe uključuje kretanje. „Ako bi se nomad mogao nazvati par excellence deteritotijalizovanim, to je upravo zato zato što nema neke reteritorijalizacije posle“ (Delez 1996 ). Delez/Gatari kao metaforu za metaforički potencijal nomadizma navode Klajstovu sintagmu „nepokretan proces“. Dakle, ne radi se o lutanju zemaljskim putevima u jednoj horizontalnoj perspektivi, nego upravo suprotno, o dubljenju u mestu, o vertikali, o intenzitetu. Nomadizam podrazumeva duhovni izbor lutanja ali i nepristajanja koje ga uvek iznova proizvodi. Otud nomadizam jeste politički izbor: prestup, prekoračenje upisani su u nemir koji odluka za „beskućništvo“ podrazumeva. I za Rozi Brajdoti nomadizam se odnosi na vrstu kritičke svesti koja se odupire smeštanju u socijalne kodirane modele mišljenja i ponašanja. Mnogo pre nego samo kretanje ili putovanje, nomadsku poziciju formulišu kritička svest, neposlušnost, nekonformizam, pobuna koje dovode u pitanje ili ruše postojeće kanone.

„Podstaknuta temom Oktobarskog susreta“ Judita Šalgo je napisala je kratak  „Dnevnik izgnanstva“, čiji se objavljeni fragmenti[9], prema vrlo precizno navedenom  datiranju bave tek jednom godinom, 1988, štaviše periodom koji obuhvata nešto više od dve nedelje, od 14. septembra do 8. oktobra 1988. Šalgo nije slučajno izabrala ove datume za svoj izgnanički dnevnik[10], sabirući tragove „jednog sušnog leta i jake oluje pred skoru, po svemu sudeći, dugu i surovu zimu“ (Šalgo 2000: 194). Izborom ili ispisivanjem tog naslova ona konstruiše jednu novu, alternativnu poziciju u sagledavanju stvarnosti koja se upravo tada nemilice i brutalno preuređuje: „Izoštriće se jedna dotad nejasna, s drugim nitima isprepletena linija, i pojaviće se njegov vlastiti život pomeren, tuđ ali istinit i neizmenljiv“ (Šalgo 2000: 195). Kroz pogled/viđenje svoje ćerke koja će ideju nomadizma pretvoriti  i u faktičko kretanje ona progledava kroz „živicu rodoljubivo-pedagoškog ukrasnog bilja“ kako je: „ISključuju iz partije, IZbacuju sa posla, IZbegavaju na ulici, Izokreću činjenice, Ispituju i cinkare… Shvatila je kako je Isterivanje rezultat bezuspešnog Uterivanja, spakovala se i Izašla.“ (Šalgo 2000: 188)

Judita Šalgo je ostala. I sačuvala i negovala svoj prestupnički stav, svoju neposlušnost. „Pisci su nomadi koji se lišavaju prava da beže kako bi postali nomadi“. (Caprigui 2009). Ali, s druge strane, ili upravo zato,  remek dela književnosti, kako to Delez/Gatari formulišu, u jeziku kojim su napisana otkrivaju neku vrstu stranog jezika.  Tragajući povodom Kafke za obeležjima  manjinske književnosti[11] oni pišu: „Služiti se višejezičnošću u sopstvenom jeziku , koristiti ga na manjinski ili intenzivan način, suprostaviti potlačeni karakter tog jezika njegovom tlačiteljskom karakteru, pronaći tačke nekulture i nerazvijenosti, zone jezičkog trećeg sveta kroz koje jezik izmiče, kroz koje životinja izmiče, kroz koje se ustrojstvo grana.“ (Delez, Gatari 1998: 48) Otud se epitet „mala“ ne odnosi više na neku pojedinačnu književnost nego na revolucionarne uslove svake književnosti koja nastaje unutar velike (ili etablirane) književnosti (Delez, Gatari 1998: 31) Ili pregnantnije „biti stranac u sopstvenom jeziku“ (Delez, Gatari 1998: 47) otvara  prostor deteritorizacije. To stranstvovanje Kafki  je obezbedila  njegova paralelna pripadnost jevrejskoj kulturi i tradiciji, ali jevrejstvo ovde nije shvaćeno niti teorijski funkcionalizovano u svojoj etničko religijskoj konceptualizaciji, nego kao epistemološki, etički, estetski položaj, kao dvostrukost, kao pozicija tuđosti u vlastitom svetu.

Na sličan način sadržaj metafore, „slobodno lebdeća inteligencija“, ahasverska sudbina „bivanja Jevrejinom“, u tekstu Judite Šalgo biva univerzalizovan kao pitanje o bezdomnosti, neukorenjenosti svakog čovekovog boravka u svetu: „ne znam šta sam, ergo ja sam Jevrejin“ (Šalgo 2000: 130)

3. „Programsko beskućništvo“ je izraz u kojem je Judita Šalgo sabrala sve svoje „identitetske“nedoumice.

Interpretirajući naslovnu pesmu svoje treće zbirke Život na stolu Šalgo piše da je poslednja adresa pisca pisaći sto, čardak ni na nebu ni na zemlji sa kojeg on neguje svoj strah od života i svoje programsko beskućništvo. (Šalgo 2000: 133) I to je ključna sintagma: „programsko beskućništvo“. Ono ne samo da opisuje vlastiti lični i spisateljski izbor same autorke nego je i narativni prostor u koji smešta likove svojh romana.

U jednom od poglavlja čuvene knjige Nevolja s rodom: feminizam i subverzija identiteta Džudit Batler piše: „Utemeljujuće shvatanje politike identiteta obično pretpostavlja da prvo mora da postoji identitet, da bi mogli da se elaboriraju politički interesi i, zatim, preduzme politička akcija. Moja teza je da ne mora postojati ’činilac iza čina’, već da se ’činilac ’ različito konstruiše u činu i kroz čin“ (Batler 1995: ) Identiteti se proizvode, performiraju samim delovanjem koje na različite načine koristi raspoložive resurse povesti, jezika i kulture.

Ako iz polja politike pređemo u polje umetnosti ili književnosti „programsko beskućništvo” Judite Šalgo može se pročitati kao pregnantna formula strategije proizvodnje ili konstruisanja identiteta.

Tako u pesmi „Rečnik“ (67 minuta naglas) prva odrednicaglasi „Ja idem kući“. Svi delovi ove rečenice u službi su proizvodnje identiteta, onoga što bi trebalo da odredi ovo početno ja. Njegova gramatička, rodna, porodična i društvena pozicioniranja a potom i promenljive konkretne adrese koje su saučestvovale u njegovom prizemljivanju. Ja ili subjekt tek nastaje, konstruiše se u procesu samoreprezentacije. Stih za stihom, autorka iscrtava mapu različitih tačaka u vremenu i prostoru kao promenljiva ishodišta identiteta, mesta na kojima se on takoreći privremeno nasukava. Sva ona ravnopravno ulaze u korpus identifikacija, raspršujući ideal jedinstvenog identiteta u otvoreni niz prostornih i vremenskih koordinata.

Delikatniji primer konstruisanja identiteta nalazi se u priči Irena ili o Marini ili o biografiji (autobiografija). Delikatniji, jer svoje resurse nalazi u fragmentima tuđih biografija. Jezikom Stjuarta Hola rečeno dolazi do „ušivanja u priču“ drugoga koja se potom povratno kao odredbena „ušiva“ u vlastitu priču, postaje autobiografija. Odredbene ličnosti priče su: Miroslav Mandić, avangardni pesnik i performer od koga potiče njen naslov[12], Irena Vrkljan, hrvatska spisateljica iz čijeg je romana Marina ili o biografiji preuzet narativni postupak i Marina Cvetajeva, ruska pesnikinja čija tragična sudbina postaje prauzor izgnaničke biografije. Povezna nit njihovih životnih priča upravo je egzil. „Marina Cvetajeva je život provela u izgnanstvu, povratak kući značio je samo izvesnost smrti. Irena Vrkljan je unutrašnji i spoljašnji egzil učinila temom svoje književnosti. Miroslav Mandić je u lutanju utemeljivao svoju poetiku“ (Dražić 2013: 99). Rasuti, nomadski identiteti Marine Cvetajeve, Irene Vrkljan i Miroslava Mandića postaju model za nestabilni i zamenjivi identitet glavne junakinje priče, Judite Šalgo, građa za njeno programsko beskućništvo, njen unutrašnji „apstinirani nomadizam“. Proizvodnja vlastitog identiteta uvezivanjem tri tuđe spisateljske biografije učinila je svagdašnju perfomativnost autobiografskog govora neposredno sagledivom. Subjekt/identitet tek je proizvod priče koja u ovoj radikalnoj relativizaciji ne mora biti ni svoja vlastita.

„Biografije se prenose sa čoveka na čoveka kao bolest ili nasledstvo” (Šalgo 1995: 44) piše Judita Šalgo. Isto tako Irena Vrkljan: „Biografije onih drugih. Krhotine u našem tijelu. Izvlačeći ih, izvlačim i vlastite slike iz dubokog tamnog lijevka.” (Vrkljan 2004: 194) Ja sam ti je on naslov je knjige Miroslava Mandića.

Programsko beskućništvo može se pročitati i kao književna slika ili elaboracija strateškog i pozicijskog identiteta koji Stjuart Hol u već pominjanom tekstu razvija. Jer iako je pojam identiteta u svojoj esencijalističkoj formi podvrgnut radikalnoj kritici koja je pokazala njegovu neadekvatnost, ta kritika, uprkos svojoj radikalnosti, nije mogla sasvim da ga ukine. Nije stvoren nijedan novi pojam koji bi ga mogao zameniti. Otuda on ostaje u svom dekonstruisanom, „prekriženom” obliku jedini alat za promišljanje različitih ljudskih odnosa, pre svega onih u polju delatnosti i politike. Ovako shvaćen identitet uvek je u procesu konstituisanja, na razmeđu poziva (interpelacije) kojima nam se različiti diskursi obraćaju i odgovora, artikulacije koje proizvode sami subjekti. Ono što je bitno jeste da u tom artikulisanju saučestvuje ne samo ono što jesmo ili šta smo već bili nego i ono što bismo mogli postati. Ili kako to Hol formuliše, ne samo tradicija nego i izmišljanje tradicije. Štaviše, čak iako se proces artikulacije/identifikacije zbiva u u ravni simboličkog ili u području fikcionalnog ili imaginarnog, to ne umanjuje njegovu delotvornost i bitnost.

Upravo ovaj projektivni momenat u proizvodnji identiteta može postati teorijski predložak za čitanje konstrukcije i dekonstrukcije ženskog identiteta koje Šalgo sprovodi u romanu Put u Birobidžan. U jednom segmentu složene priče o Birobidžanu čija je stvarna geografija prepunjena imaginarnim značenjima, on pod nazivom Ženski kontinent postaje utopijski prostor u kojem žene mogu da ostvare, da žive svoj punokrvni ženski identitet. Ovo bi na prvi pogled moglo da zazvuči sasvim esencijalistički da autorka taj identitet kao i sam Ženski kontinent kao prostor njegove realizacije nije ostavila sasvim otvorenim. Kroz likove romana – Bertu Papenhajm, Floru Gutman i Sutinu – tematizovane su kao mesta proizvodnje identiteta kategorije drugosti, tela, jezika, bolesti i izlečenja, ali nikada kao dovršena ili definisana suština, već uvek kao proizvodnja razlike. Kao što ženski kontinent postoji, ne kao stvarni prostor, niti kao socijalno i politički definisana utopija, nego najpre kao heterotopija u Fukoovom smislu, kao prostor odstupanja od dominantne norme, mesto gde su stvarni odnosi predstavljeni ali u isti mah i suspendovani. Famozni ženski identitet ostaje jedna otvorena pozicija drugosti koja subvertira vladajuće kanone mišljenja i ponašanja. Zato ženski kontinent kao geoimaginat koji za Juditu Šalgo ima istu meru realiteta kao i stvarni kontinenti može da nastane bilo gde i bilo kada. „U svetu mora postojati ravnoteža između stvarnog i imaginarnog“ (Šalgo 1997: 104). Tako se, na primer, u romanu „Mansarda“ austrijske spisateljice Marlen Haushofer[13] ženski kontinent smešta upravo na mansardu koja postaje heterotopijski prostor u kojem su suspendovane norme građanskog života. „Veče u mansardi dovoljno je za moja negrađanska iskliznuća“ piše Haushofer ( Haushofer 2008: 43).

„Postajanje ženom“, u korodinatama Birobidžana,  zadobija gotovo delezovski naboj (devenir femme): postaje privilegovano mesto „drugosti“, prototip manjinskog ili nomadskog koji pokreće proces rađanja nove subjektivnosti. Performativna snaga utopijskog nomadizma mesto je rađanja kritičkog iskustva transgresije.

Preostaje pitanje kako se taj identitet performira, kako se proizvodi ako se radi o proizvodnji razlike. Nadovezujući  se na teoriju performativa Džona Ostina, Džudit Batler pravi i neke suštinske razlike,  otvarajući novi prostor na samom rubu Ostinove teorije govornih činova, u neuspelom performativu. Prema Ostinu svaka upotreba performativa zasniva se na konvenciji, na pristajanju na normu, na pounutravanju zakona a u nespelom performativu ovaj sklad jednostavno nije ostvaren, norma nije uspešno upotrebljena i on kao neuspeli ispada iz okvira daljih Ostinovih analiza. Ispada da bi ga Batlerova, upravo zbog te neuspelosti, zbog greške koja ga čini takvim, vratila u život kao temelj vlastite teorije identiteta, smatrajući da je pogrešan odgovor itekako konstitutivan u formiranju identiteta. Nalozi društva uvek su diskurzivno posredovani: „biti dobra majka“, dobar radnik“ „biti poželjan heteroseksualni objekat“ samo su neki koji saučestvuju u proizvodnji roda i rodnih uloga. (Batler 1995)

Perfomativni iskaz zavisi od društvenih normi i konvencija i stoga postoji samo kroz ponavljanje. Ono je uvek društveno i istorijski kontekstuirano i predstavlja dugu istoriju poziva i odaziva, tačnih i pogrešnih odgovora upisanih u istoriju konstruisanja subjekta (Jakovljević 2001) Neuspeli performativ zapravo remeti poredak ponavljanja. On predstavlja grešku, narušavanje samorazumljivosti sklada između norme i govornika koji joj se odaziva. Batler uvodi pojam katahreze, iskrivljenog ogledala koji menja smisao iskaza ili „kritičkog mimesisa“ koji otvara mogućnost subverzije dominantnog diskursa.

Iako možda upotreba ovako jednog složenog teorijskog izvođenja može izgledati izlišna u čitanju jednog književnog teksta, pojam „kritičkog mimesisa“ kao privilegovano mesto subverzije i mesto na kojem će Batler uvesti materijalnost ili telo u govor, neodoljivo konvergira sa jednim fragmentom priče Irena ili o Marini ili o biografiji koje u fakticitetu greške nalazi potvrdu realnosti pojava: „da upravo netačne, a ne tačne, reči naglašavaju čulnost, da tek netačnost naglašava nesumnjivu realnost pojava. Ima li ičeg čulnijeg, opipljivijeg od greške, od zamenjivih, zamenjenih reči, od blistavih omaški, pogrešnih ljudi, ičeg stvarnijeg od zamenjenih biografija, podmetnutih izjava, ispremeštanih misli, lažnih priznanja na osnovu kojih gone ljude u aps i smrt”. (Šalgo 1995: 50)

Greška, kao iskrivljeno ogledalo koje menja smisao izrečenog, batlerovski pojam „katahreze“ upisana je u sudbine junakinja romana o Birobidžanu. Berta Papenhajm, Mesijana, kao vesnica jednog pokreta žena, traga za putem koji će je od izlečenja vratiti bolesti („zdravlje je konzervativno, bolest je revolucionarna“) Sutina, prostitutka i luetičarka, nalazi se na samom obodu, margini svih društvenih stratifikacija a njeno bolesno telo postaje ključ jedne druge epistemologije. Flora Gutman remeti okvir vlastite društvene akomodiranosti sanjajući zemju u kojoj „žena može da pleše na ulici, ili da hoda, trči, peva“ (Šalgo : 134) Greška je upisana i u tragičnu sudbinu Nenada Mitrova, pesnika i jednog od junaka Puta u Birobidžan.

Na poslednjim stranicama romana, junakinja Mansarde nakon niza suočavanja sa aktuelnim i prošlim životom namesto ptice koju uvek iznova iscrtava (jer ume da crta samo ptice), i nehoteći, gotovo greškom crta jedno sasvim novo žutooko biće: crta zmaja. Zmaj, kao pozicija moći, postaće potom na poslednjim stranicama romana generator uspostavljanja novih odnosa.

U kratkom eseju „Zašto sam apolitična?“ Judita Šalgo i sama proizvodi grešku subvertirajući jezik kao mesto konstituisanja Norme ili Zakona. Prepuštajući odgovor na pitanje postavljeno u naslovu  samovolji jezika koji nenadgledan („dovoljno je malo nebudnosti“) pravi pravopisni ili gramatički prekršaj, pa pitanje „A političnost?“ u isti mah razume kao odgovor „Apolitičnost“, ona  pokazuje „da je naše znanje pa i opredeljenje ponekad samo stvar lingvistike“ (Šalgo 2000: 142) Šalgo  dalje zaključuje da jezik odlučuje o tome šta treba a šta ne treba da znamo a nekoliko rečenica dalje, opet proizvodeći grešku, prevodeći „A ja? A svet?“ u „Aja, asvet“, otvara u njemu jaz koji remeti sve konvencionalne modele čitanja i razumevanja. Štaviše, završnom rečenicom: „Jezik kojim govorim dovoljno je lukav da bi prikrio ko sam, ali i dovoljno političan da bi me uputio kakva treba da budem.“ (Šalgo 2000: 143) – Šalgo u tu grešku, u to remetilačko pogrešno razumevanje smešta subverzivni potencijal proizvodnje drugog, kao mesta kritike i promene. U svojoj analizi mita o Narcisu G. Č. Spivak za razliku od dotadašnjeg, pre svega psihoanalitičkog tumačenja, figuru Narcisa (ili šire evropski narcizam) određuje kao instancu  koja će svaku vrstu drugosti svesti na vlastitu sliku. Održavanje simboličkog poretka, društveno prihvaćenih i uvaženih obrazaca mišljenja, ponašanja i delanja odvija se kroz proces preslikavanja. Jedino potencijalno mesto iskoraka, mesto nemira i nesigurnosti, Spivak smešta u lik Eho koja zbog svog mešanja u božje poslove biva kažnjena gubitkom vlastitog govora: ona može da ponavlja samo tuđe reči. Stoga Eho ne može da postane subjekt iskazivanja, nema vlastiti glas. S druge strane, zbog nesavršenosti ponavljanja koje nikada nije potpuno, ono u sebi nosi mogućnost subverzije dominantnih narativa, subverziju njihove samorazumljvosti.  Spivak njen govor naziva afonijom, ona je katahreza odgovora kao takvog. Otud Eho neće biti uvučena u kolo političkih imitacija (Spivak 1993) i otud njen manjkavi odgovor ima potencijal transgresije. Tako i kroz „Aja“i „Asvet“ Judite Šalgo, manjkavo odjekuju postavljena pitanja, povratno postavljajući neka sasvim druga.

Konačno, upisujući svoj narativni postupak pisanja priča po tuđim naslovima u Rečnik književnih termina, Judita Šalgo upisuje grešku u kanon kao mesto vlastite spisateljske legitimacije. Jednom neznatnom marginalnom intervencijom ona ga destabilizuje, sopstvenim uključivanjem ukazuje na njegov konstruisani, promenljivi i uvek isključujući karakter.

Svako od navedenih odstupanja otvara mogućnost daljeg istraživanja.

Ako se sad, na kraju vratimo na pitanje postavljeno na početku: da li je oprez u pogledu svake identifikacije urodio i „opreznim identitetom“ čini se da je po svim izabranim osama identifikacije (izabranim na tragu puta kojim ide i Judita Šalgo) taj odgovor potvrdan. On se iščitava u nikada potpunoj pripadnosti jednom jeziku (dvojeziku), u precrtavanju svake nacionalne ili teritorijalne ukorenjenosti, u univerzalizaciji lebdenja, u transgresijskom karakteru ženskog identiteta i u mimikriji legitimacije njenih spisateljskih postupaka. „Biti istovremeno i tamo i ovde to je tajna bolesti žena i ženskog kontinenta“.

U poslednjim rečenicama  „Irena ili o Marini ili o biografiji“ Judita Šalgo citira tekst Miroslava Mandića iz knjige Ja sam ti je on,  gde on pokušavajući da popuni vlastiti identitetski vakuum piše:“ Ja sam Gudrun Eslin, Ljubica Sokić, Anica Savić Rebac, Roza Luksemburg, Dubravka Ugrešić, Žana Moro itd. itd. ….“ ali kako Šalgo dalje  piše, on nijednom ne kaže „Ja sam Judita Šalgo“.

Pa onda jesam’li ?  – pita na kraju priče Judita Šalgo. (Šalgo 1995: 54)

Literatura

Arent, Hana, „Mi izbeglice“, u Studije o izbeglištvu, Beograd, Grupa 484, 2009,str. 11-27.

Batler, Džudit, „Od parodije do politike“, Ženske studije, Beograd, 1995, br.1. elektronsko izdanje.

Braidotti, Rosi, Nomadic Subjects: Embodiment and Sexual Difference in Contemporary Feminist Theory,

Caprigui, Basri Caprigui, „Apstinirani nomadizam“, Sarajevske sveske, br. 23/24, 2009. elektronsko izdanje

Delez, Žil, Gatari, Feliks, „Rasprava o nomadizmu“, Ženske studije, 1996,br.4 , elektronsko izdanje

Dražić, Silvia, Stvarni i imaginarni svetovi Judite Šalgo, Novi Sad, Futura publikacije, Alumnistkinje rodnih studija, 2013

Hasan-Rokem, Galit (2008): “Carl Schmitt and Ahasver. The Idea of the State and the Wandering Jew”,

Behemoth. A Journal on Civilisation, (2008) 2, str. 4–25.

Haushofer, Marlena, Mansarda, Novi Sad,

Hofman, Eva, Izgubljeno u prevodu, Beograd, Geopoetika, 2002
Hol, Stjuart, „Kome treba identitet“?, Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 2001, br. 64, str. 215-233.

Jakovljević, Branislav, „Prostrelne rane diskursa: premetanje performativa Judith Butler“, Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 2001, br. 62/8, str. 399-412

Mekjuen, Ijan, „Maternji jezik: hvala ti Rouz na tome“, Danas, 2003, 12-13 april, str. 12-13.

Šalgo, Judita, Jednokratni eseji, Beograd, Stubovi kulture, 2000.

Šalgo Judita, Put u Birobidžan, Beograd, Stubovu kulture, 1997.

Šalgo, Judita, Hronika, Novi Sad, Studentski kulturni centar, 2007.

Šuvaković, Miško, Politika tela: izabrani radovi 1968-1997, Novi Sad, Prometej 1997.

Tolnai, Oto, „Esej za Juditu: papirizvor ili lebdenje“, Rukovet, 2008, br. 5–6.

Vrkljan, Irena, Marina ili o biografiji, Zagreb, GZH, 2004.


Delez, Žil, Gatari, Feliks, Kafka, Sremski Karlovci, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998

Mekjuen, Ijan, „Maternji jezik: hvala ti Rouz na tome“, Danas, 2003, 12-13 april, str. 12-13.

Šalgo Judita, Da li postoji život, Beograd Vreme knjige, 1995.


[1] Izvesna promena nastaje nakon osamdesetih godina prošlog veka kada se relativna bezbednost socijalističkog sveta raspada i nova stvarnost brutalno nasrće i u dobro čuvan i branjen Juditin književni svet.

[2] Ovome se mogu dodati, na pr, rasa, telesne sposobnosti, sesksualnost, klasa… Ovaj niz predikata je nemoguće zaključiti budući da neminovno završava s jednim „i tako dalje” što prema Džudit Batler s jedne strane svedoči o nemogućnosti da se jednom za svagda uspostavi identitet a sa druge može postati polazište nove feminističke politike. Ovde je dakle napravljen jedan mogući izbor identitetskih odrednica koji je za izabranu temu biti potkrepljujući i ilustrativan.

[3] O svom odnosu prema jeziku Šalgo piše u: Hronika, Novi Sad, SKC, 2007, str. 134

[4] Termin je preuzet  iz teksta Miška Šuvakovića „Esej o Slavku Bogdanoviću“ (Šuvaković 1997: 15)

[5] Igra jezika, ili igra u jeziku sprovedena u eseju „Zašto sam apolitična“ biće prezicnije protumačena u nastavku teksta.

[6] Prema legendi Hrist je Ahasveru, jerusalimskom obućaru, koji mu je, na putu za Golgotu, uskratio predah u vlastitom domu, rekao „Ja ću se ovde odmoriti, a ti ćeš lutati..“

[7] Ime oca Judite Šalgo bilo je Šandor/ Aleksandar/ Manhajm. Upravo u romanu Trag kočenja on sanjari o odlasku na grob svog rođaka Karla/Karolja Manhajma koja se nalazi u Londonu, sučelice Frojdovov, kako Šalgo piše i najavljuje mogući interpretativni prostor romana.

[8] Oto Tolnai u ovom pojmu, vrlo precizno, vidi centralnu metaforu književnog dela Judite Šalgo (Tolnai 2008: 53).

[9] Da li postoji išta više od fragmenata kada se radi o izgnanstvu.

[10] Zaokret koji je najavila Osma sednica 1987, faktički se realizuje nizom populističkih „grand parada“ kojima se razvlaščuje aktuelna vlast u pokrajini i levičarska retorika potiskuje nacionalnom i nacionalističkom.

[11] Kao obeležja manjinske književnosti Delez i gatari  navode deteritorijalizaciju jezika, uključivanje pojedinca u neposrednu političku sferu i kolektivno sastavljanje iskaza 31

[12] Priča je deo ciklusa priča nastalih po tuđim naslovima koje su svojom formom i same primer hotimične fragmentacije spisateljskog identiteta i posledično relativizaciju koda autorstva.

[13] Roman Mansarda Marlene Hausfover, napisan je 1969, samo godinu dana pre njene smrti. Iako je bila dobitnica više austrijskih književnih nagrada, Hausfover nije bila dobro prihvaćena od kritike koja je njene tekstove neretko opisivala kao dosadno naklapanje žene domaćice. Uvažavanje dobija tek nakon smrti a roman Mansarda dobija novu afirmaciju kroz naknadna feministička čitanja. Prikazujući gotovo posustalu dnevnu i životnu rutinu žene  uklopljene (i zarobljene) u konvencije bračnog i građanskog života ona otvara jedan alternativni ženski prostor koji kao izlaz i kao mesto ženskog ispunjenja, smešta na mansardu. Izmeštanje ženske bolesti, histerije, čulnosti i kreativnosti u jedan, u svakodnevnom životu marginalizovani prostor, kao što su  to tavan ili mansarda, prati tradiciju žrenskog spisateljstva iniciranu romanom Džejn Ejr, Šarlote Bronte, na koju su sintagmom „luđakinja na tavanu“ ukazale  Sandra Gilbert i Suzan Gubar. Svaki nekontrolisani „upad“ sadržaja sa tavana destabilizuje važeće obrasce ponašanja, dovodi u pitanje njihovu samorazumljivost i prirodnost. U kamernoj pripovesti Marlen Hausfofer  mansarda je alterenativni ženski prostor u kojem glavna junakinja kroz suočavanje sa pričom vlastitog života postupno zadobija snagu za njegovo preuređivanje.

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Judita Šalgo: „oprezni identitet“ kroz ogledalo kritičkog mimesisa," u ŽeNSki Muzej, 19. decembra 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/2021/12/19/judita-salgo-oprezni-identitet-kroz-ogledalo-kritickog-mimesisa/.

Kategorije
audio Čitaonica književnost tekstovi Umetnost

Еустахија Aрсић у европском женском просветитељском кругу


1

Радивој Додеровић

Година 1814. је веома важна у српској културној историји. Наиме, те године прва жена, српкиња, објављује књигу. Била је то Еустахија Арсић која је у Будиму, о свом трошку објавила књигу Совјет матерњи. На основу података који су доступни у међународној бази података „Women Writers“ / Жене писци (http://www.womenwriters.nl)[1] може се утврдити и једна још занимљивија чињеница – Еустахија Арсић је међу првим женама књижевницама које су објавиле књигу на територији тадашњег Аустријског царства (или Хабзбуршке монархије)[2]. Свега је неколико списатељица које су биле активне у то време и објављивале књиге. Johanna Franul von Weissenthurn је од 1804-1817. у Бечу објавила своје позоришне комаде Schauspiele у 6 томова. Maria Anna Neudecker је 1805. године у Карловим Варима (садашња Република Чешка) издала свој кувар (поновљено издање 1810)[3]. Тих година у Бечу стварају Karoline Pichler и Maria Therese von Artner, обе објављују своје прве књиге 1810. У Пешти је Judit Dukai Takach објавила 1815. књигу песама (A kesergő özvegy). У Прагу у првим деценијама XIX века књиге објављују Josefa Pedálová (1819, религиозна поезија) и Magdalena Dobromila Rettigová (1820, поучне приповести, поезија). Међу првих пет књига жена аутора објављених у Аустријством царству чак су две из пера Еустахије Арсић, поменути Совјет матерњи (1814) и Полезнаја размишљања (1816). Ако посматрамо тадашњу Европу, из базе Women Writers можемо извући занимљиве податке. Године1814. када Еустахија Арсић објављује своју прву књигу забележено је 36 дела жена аутора (Уједињено краљевство – Енглеска, Шкотска и Ирска чак 17 дела, Холандија 8, Француска 6, Швајцарска 2, Русија и Немачка по 1 дело). Од 19 књижевница које су у то време стварале само је њих шест имало објављену књигу до 1814. године. Ништа није боља ситуација ни 1816. године када уз Еустахијина Полезнаја размишљања налазимо податке о још 34 дела (Енглеска и Ирска 11, Француска и Холандија по 6, Аустрија, Швајцарска, Немачка и Русија по 2 и Пољска и Португал по 1 дело. Године 1829. када Еустахија Арсић објављује своја Морална поученија у Летопису Матице српске пронаћи ћемо податке о свега 22 дела европских књижевница (од тога 4 на територији Аустријског царства). Ови подаци не обухватају само објављене/штампане књиге већ и дела која су објављена у периодичним публикацијама (часописима, зборницима и др.), врло често анонимно или под псеудонимом. Најчешће је то религиозна или морализаторска поезија и проза, сентименталистичке новеле и покоји позоришни комад. Међу ауторкама и делима тога периода свакако се издваја енглеска списатељица Џејн Остин која је исте године када и Еустахија свој првенац, објавила роман Менсфилд парк (1814) који по својим уметничким вредностима далеко надмашује дела већине побројаних књижевница.

Осветлимо мало време у којем Еустахија Арсић почиње да се бави књижевношћу. То је доба просветитељства. Осамнаести век поставио је коначно човека у средиште свог света, усмеривши на њега сву своју пажњу и размишљања. То је век космополитизма, размене и протока идеја који је олакшан распростирањем књиге, часописима и институцијом преписке (омогућеном развојем комуникација, поштанских служби …). По први пут у историји жене ступају на друштвену позорницу: Катарина Велика, Марија Терезија, краљица Ана у Енглеској, просвећене владарке које ће својим реформама значајно утицати на будући развој Европе. Маркиза де Помпадур, Марселина из Фигарове женидбе, Софија јунакиња Русоовог Емила, стварни и имагинарни ликови жена, намећу се чим се помене доба просветитељства. Жена је у средишту мноштва списа у којима филозофи, писци и лекари испитују њен разум, васпитање, друштвену улогу, физиологију. У том смислу век просвећености је век жене, али жене која је још подређена, без грађанских и политичких права, искључена из центара моћи, а своја законска права може да оствари само преко мушкарца.

То је основни парадокс „века просвећености“ – жена ужива „учествовање без једнакости“. У остваривању својих правних, економских, образовних и културних права жена је у потпуности зависила од мушкарца. Пре брака од оца а у браку од супруга. Само преко њих могле су колико-толико остварити своја права. Биле су искључене из пословног света и из политике. Будући да је основна улога жене средње класе (грађанство) била да води домаћинство, њено образовање је било много оскудније од оног које је могао добити мушкарац. Учена жена била је често предмет критике и подсмеха (Стеријина Покондирена тиква). Женски модел просвећености је Русоова Софија, покорна сапутница Емилова, за њега створена, чија је главна дужност да обезбеди срећу и добробит свом супругу (Емил или о васпитању / Emile, ou de l’Éducation, 1762). Француска револуција ће женама дати грађанска права, али ће им ускратити политичка права. Жене ће бити искључене и када револуционарне идеје просвећености буду уграђене у покушај стварања државе у којој ће сваки одговорни грађанин делити сувереност. Веровање у савршеност људске врсте је један од темеља просвећености – напредак разума је један од покретача историје, али, жене су смештене изван историје, потпуно одређене својом физиологијом оне су у знаку непроменљивог. „У свим временима њихове дужности су исте“ (Жан Жак Русо, Емил).

„Мушкарци просвећености редовно са женама размењују идеје, концепте, али сумњају у интелектуалне способности њихове, док просвећеност ратује против предрасуда, непријатеља разума, филозофи и не помишљају да их напусте у размишљању о жени, и док у средиште свог дискурса стављају појам универзалног и начело једнакости засновано на природном праву, они бране појам женске природе, издвојене и инфериорне.“[4]

Док се друштвена улога мушкарца остваривала у јавној сфери дотле је жени припадала искључиво приватна сфера (дом, породица, брак, деца). Тако је било и са образовањем. Женама тога доба универзитетско образовање није било доступно (ретки су изузеци од овог правила). Циљ образовања жена тога доба су радне и пријатне супруге („Свако образовање жена мора бити у функцији мушкарца“ Русо) и мајке способне да пристојно васпитавају децу. Било је тада веома образованих жена, најчешће самоуких. Жена просвећености уточиште налази у читању (романи, расправе о образовању, историјске књиге, филозофски списи). Једна од институција за које су се просветитељке избориле био је и „књижевни салон“. Иако жене владају литерарним, филозофским и политичким салонима, иако највећи филозофи тога времена не презиру размену идеја са њима и пријемчиви су за њихова гледишта, ипак треба напоменути да Дидроова и Даламберова Енциклопедија није отворила своје стране ниједном женском аутору. Образоване жене из аристократских и виших грађанских слојева често су новчано подржавале објављивање књижевних и филозофских дела. Међу њима је било и оних које су помагале и финансирале отварање школа и сиротишта. Друга половина XVIII-ог и почетак XIX-ог века на неки начин су, ипак, изнедриле климу у којој је улога жена у друштву и култури постајала све значајнија. Проћи ће још готово читав век док се оне не изборе за своја права и не постану равноправне мушкарцима.

Еустахија Арсић је одрасла и живела међу Србима на територији тадашње хабзбуршке монархије. Аустрија је у то време била једна од најконзервативнијих европских земаља у коју су идеје просвећености и француске револуције споро продирале. Све до 70-тих година XVIII века, међу Србима који су се населили на територији Хабзбуршке монархије, просвета и књижевност задржале су претежно црквени карактер. Школе се оснивају уз цркве, у њима предају углавном свештеници, а настава, иако обухвата и световне предмете, има претежно духовни карактер. Књижевност је црквена а и језик такође, под руским црквеним и културним утицајем. Та културна и религиозна оријентација Срба на Русију најмање је одговарала интересима Аустрије, па је предузела кораке да их уклопи у друштвено-политички и културни живот монархије.

Реформе Марије Терезије донеле су отварање грађанских школа, црквени празници су сведени на минимум а 1770. Срби добијају и своју прву штампарију у Бечу (Курцбек). Све те мере предузете су с намером да се Срби одврате од утицаја Русије.

Реформе Јосифа II у складу су са филозофском доктрином просвећеног апсолутизма. Патентом о толеранцији (1781) изједначује пред законом све вероисповести у хабзбуршкој монархији. Јозефинизам као антиклерикални, просветитељски покрет добио је одушевљене присталице међу напредним Србима. Преко јозефинизма Срби се укључују у широки покрет европске просвећености. У српској књижевности, која у то време настаје на територији хабзбуршке монархије, долазе до изражаја најважније идеје и тежње просвећености:

– демократизација културе

– филозофска критика стварности

– оријентација на морална и политичка питања

– слављење науке и знања

– истицање толеранције

Ове идеје су наговештене већ код Орфелина да би пуни замах и живот нашле у Доситејевим делима.[5]

Да се поново вратимо на Еустахију Арсић уз тврдњу да су „најважније идеје и тежње просвећености“ (како каже Деретић) и те како заступљене у њеном књижевном делу и у целокупном културном и друштвеном ангажовању. Штавише, уколико све напред речено о епохи просветитељства покушамо да поредимо са Еустахијиним животом и делом увидећемо да она припада, у потпуности, оном малобројном, храбром кругу образованих европљанки без чијег залагања „век просвећености“ не би био потпун.

Еустахијино образовање, о којем веома мало знамо, вероватно је као и код већине девојака из грађанског сталежа било основно. У Иригу у којем је рођена и одрасла, Еустахија се вероватно школовала у школи која од 1781. има сопствену зграду и два учитеља. О значају иришке школе кроз коју су прошли многи значајни оновремени Срби, писао је подробно Владимир Миланков.[6]

Лаза Чурчић је приметио да је Еустахија Арсић током детињства и школовања у Иригу могла доћи у додир и са усменом народном поезијом, епском пре свега, захваљујући чувеној „слепачкој академији“. Веома рано, у својој првој књизи (1814) она се служи десетерцем.[7] Не знамо ништа о томе да ли је по одласку из Ирига наставила образовање (приватни учитељи) али будући да је и у родитељској кући било књига, можемо претпоставити да је била самоука. Доласком у Арад и удајом за Саву Арсића (пре 1802) постала јој је доступна и мужевљева библиотека коју ће следећих година обоје знатно увећати будући да су се претплаћивали на готово сваку српску књигу.[8] За Еустахију Арсић сигурно је најзначајнији прозор у свет представљала импозантна библиотека Саве Текелије која јој је била доступна. Њена друга књига Полезна размишљања … (1816), садржи и део о четири годишња доба под утицајем енглеског сентименталисте Џејмса Томсона. Већ је у литератури примећена чињеница да у то време ово дело није било преведено на немачки језик и да га је Еустахија могла једино читати у оригиналу, на енглеском језику. Штавише, у Текелијиној библиотеци, која јој је била доступна, а која се данас чува у Библиотеци Матице српске, под сигнатуром РТкЕнг I 14 налази се и књига The Seasons by James Thomson објављена у Бечу, на енглеском језику, 1802. године.[9] Било би интересантно данас анализирати Еустахијино дело водећи рачуна о Текелијиној библиотеци која броји више хиљада књига на многим европским језицима а коју је Еустахија Арсић у своје доба, док су њен супруг Сава Арсић и она били у добрим односима са својим знаменитим и образованим комшијом сигурно користила.

Еустахија Арсић припада оним просвећеним, имућним европским просветитељкама које су финансијски помагале рад мушкараца на пољу књижевности (између осталих, помагала је Јоакима Вујића који је своје Животописаније објавио захваљујући њеној помоћи) и које су у оквиру својих могућности у свом дому окупљале учене људе и држале неку врсту „књижевног салона“. Уз њу би ту свакако требало споменути и Марију Поповић Пунктаторку.

Просветитељске идеје није само пропагирала својим књижевним делом већ је заједно са супругом Савом Арсићем омогућила отварање прве Препарандије у Араду 1812. године. Помагала је и друге, између осталог и Матицу српску у коју се учланила 1838. и тако постала прва жена, чланица овог до тада, ексклузивно мушког друштва. Четири стотине примерака своје прве књиге послала је школама, с упутством да се новац од продаје стави под камату, и да се од тог новца сваке године награди „сиромашан, а доброг владања ученик српске Препарандије у Сомбору“. Залаже се и за школовањежена, па се љути на оне „кои говоре да женскому полу не потребујет учити читати и писати, да пишу љубавником писма, за женско е, вели, преслица“. Обраћајући се својим „другама и сестрама“ 1816. године она пише: „Купујте књижице, пренумерирајте се, уписујте имена дражајша ваша, да се спомињемо докле смо живе зде в кратком времени жизни. Наћи ће у књигама имена наша потомци наши, и спомињаће, и видеће да је и садашњега века нашег пола читателница било“.

За живота поштована и спомињана међу ученим Србима, у другој половини XIX века готово је потпуно пала у заборав. Мада је о њој писано (најисцрпније Владимир Миланков), њено дело је остало готово непознато и непроучено. Наши савремени историчари књижевности је само успут спомињу[10], а неки од њих ни толико, као Јован Деретић који јој је у својој свеобухватној Историји српске књижевности посветио једну заграду коју дели са још три српске књижевнице.[11]

Последњих година Еустахијино дело улази у видокруг европских слависткиња те налази заслужено место у књигама Силије Хорскрофт и Магдалене Кох[12], које се аналитички баве доприносом жена у развоју културе, уметности и просвете међу Србима, и показују како је тај допринос, иако стално потискиван и занемариван, веома значајан и континуиран. Нама тек предстоји да попунимо празнине и непознанице о Еустахијином животу а затим следи озбиљно и темељно критичко ишчитавање њеног књижевног опуса које би морало бити компаративно у односу на још увек непроучене књижевне и филозофске узоре њене а такође и у односу на оновремене европске књижевнице, просветитељке, њихова културна и друштвена залагања и уметничке домете. Будући да је Еустахија Арсић прва међу српкињама новога доба која се упустила у књижевну и просветитељску авантуру, у најмању руку треба да будемо благонаклони и да јој одамо дужно признање.

Литература:

Миланков, Владимир: Еустахија пл. Арсић и њено доба. – Нови Сад, 2001.

Радовановић, Стеван: О знаменитим српкињама XIX века. – Земун, 2006. (Еустахија Арсић, стр. 11-37)

Копицл, Вера: Женска читанка. – Нови Сад, 2013. (Еустахија Арсић, стр. 35-45)

Петровић, Теодора: Еустахија Арсић – прва српска списатељица. – У Зборник Матице српске за књижевност и језик, књ. VI/VII (1959), стр. 67-72

Арсић, Еустахија: Полезна размишљања / превео, приредио и допунске текстове написао Стеван Бугарски. – Темишвар, 2013.

Кох, Магдалена: … Када сазремо као култура. – Београд, 2012.

Hawkesworth, Celia: Voices in the Shadows : Women and Verbal art in Serbia and Bosnia. – Budapest, 2000. (Еустахија Арсић, стр. 93-97)

Дамјанов, Сава: Вртови нестварног. – Београд, 2011. (Три лирске фантазмагорије Еустахије Арсић, стр. 192-196)

Чурчић, Лазар: Иришка слепачка академија и Гаврило Ковачевић песник Првог српског устанка У: Први српски устанак у књигама – зборник радова. – Београд, 2004, стр. 129-157.

Човек доба просвећености / приредио Мишел Вовел. – Београд, 2006.

Приватни живот код Срба у XIX веку / приредили Ана Столић, Ненад Макуљевић. – Београд, 2006.

Тимотијевић, Мирослав: Рађање модерне приватности : приватни живот Срба у Хабзбуршкој монархији од краја 17. до почетка 19. века. – Београд, 2006.


Текст је објављен у зборнику посвећеном Еустахији Арсић:
Арад кроз време; 15. Темишвар : Савез Срба у Румунији, 2014, стр. 13-24.


[1] Ова база података обухвата информације о женама ауторима и њиховим делима у периоду од средњег века до 1900 године. Укључене су ауторке из европских земаља а у бази су унети и подаци о рецепцији њихових дела. На интернету је доступна од априла 2001. а неколико година касније добила је „International Innovation Award 2005“. Свакодневно се допуњава и развија уз учешће истраживача из готово свих европских земаља под руководством Сузан ван Дијк са Универзитета у Утрехту а под покровитељством Краљевске академије наука у Хагу.
Српски еквивалент овој бази података је „Књиженство – теорија и историја женске књижевности на српском језику до 1915.“ (http://www.knjizenstvo.rs).

[2] Хабзбуршка монархија (1526-1804), Аустријско царство (1804-1867), Аустро-угарска монархија (1867-1918)

[3] Neudecker, Maria Anna : Die Bayersche Koechin in Böhmen : ein Buch, das sowol für vornehme, als gewöhnliche Küchen eingerichtet ist, Karlsbad : Gedruckt bei F.J. Franiek, 1805 (1810)

[4] Доминик Годино, у зборнику Човек доба просвећености, стр. 404.

[5] Јован Деретић, Историја српске књижевности

[6] Миланков, Владимир: Еустахија пл. Арсић и њено доба. – Нови Сад, 2001.

Иришка школа је одиграла значајну улогу у стварању круга љубитеља књиге, који ће пресудно утицати на даље токове културног живота у граду. Своја прва знања ту је стекао и у њој се школовао и један број личности, које ће оставити знатног трага у нашој националној култури: Доситеј Обрадовић (од 1757-1760), док је боравио у Хопову учио је латински језик, Димитрије Крестић (1762-1843) – оснивач Српске читаонице у Иригу, Милован Видаковић (1770-1841), књижевник, Еустахија Арсић, рођена Цинцић у Иригу (1776-1843), – прва песникиња код Срба новијег времена, Милорад Поповић-Шапчанин (1842-1895), Стеван Фрушић (1831-1861), Јосиф Јовановић-Шакабента (1743-1805), Гаврило Ковачевић (1765-1832), књижевник, Георгије Лазаревић (1808-?), Владимир Вујић (1818-1882), Јован Исаиловић (?-1807), Атанасије Сударевић (1765-?), Коста Хранисављевић (1807-1880) и други. (…)

[7] Чурчић, Лазар: Иришка слепачка академија и Гаврило Ковачевић песник Првог српског устанка У: Први српски устанак у књигама – зборник радова. – Београд, 2004, стр. 129-157.

[8] Претплаћивала се на све значајније књиге. У њеној библиотеци сабирала су се дела Доситеја Обрадовића, историчара Јована Рајића, физичара Атанасија Стојковића, првог славеносербског романописца Милована Видаковића, француског просветитеља Волтера … Уважавају је и сви виђенији људи с почетка 19. века. Еустахија је ретко сакупљала претплату, али је Вук Караџић успео да је на то наговори. У писму из 1821. назива је „благодарном и високоученом госпођом“ и наводи да му је добро позната њена „ревност к нашему книжеству“. Моли је да сама, или преко својих познаника скупи претплатнике за његову збирку народних песама. Еустахија му је убрзо послала списак од сто претплатника, и новац. Касније се испоставило да је од књига које јој је Вук послао заправо продала само шест, а да је остале откупила сама и раздељивала их најбољим српским ђацима у Араду и у Србији. На тај начин Еустахија је ширила књиге међу Србима и потпомагала књижевнике. (Владимир Миланков)

[9] И заиста је била веома образована. Ото Дубислав плем. Пирх је 1829. године путовао по Србији и, поред осталог, забележио стање у литератури које је, касније, описао у својој књизи Путовање по Србији у години 1829, у којој је записао и ово: Преглед српске књижевности, који следује, има само тај смер да покаже да се је већ по разним врстама књижевности почело понешто радити. Ја сам се у њему држао поглавито Српског Летописа и понешто допунио сам из Шафарика… Еустахија Арсић разврстава у одељак Преводи. За њена Полезнаја размишленија пише да су превод Томсона (1816). Приписује јој да је превела и Волтеровог Задига (Будим, 1828), и Виландовог Агатона. Спев Енглеза Џемса Томсона, Четири годишња доба, у време кад Пирх путује по Србији још увек није био преведен на српски језик. Виландовог Агатона и Волтеровог Задига или Опредељење – источна приповетка, Еустахија, такође, није могла имати у рукама кад пише своје књиге, јер их је Павле Берић објавио доста касније – прву 1820. (посветио Еустахији) а другу чак 1828. године. Ове књиге не бележи ни Петрик у својој Библиографији Мађарске од 1712. до 1860. године, па их Еустахија Арсић није могла прочитати ни на том језику. Морала је, дакле, знати (поред српског, румунског и мађарског) још и немачки, можда енглески, а неки биографи сматрају да је знала и грчки, француски, па можда и латински језик. (Владимир Миланков)

[10] „ … сентименталном току српске прозе припада и једна књижевница, Еустахија Арсић (1776-1843), песникиња која се рано (1814) служи десетерцем и прозна списатељица која је оставила дела под утицајем предромантичке књижевности (Томсон) са нешто свежине у опису и визији природе.“ (Милорад Павић, Рађање нове српске књижевности, Београд, 1983, стр. 495)

[11] „ … XIX век је дао неколико песникиња (Еустахија Арсић, Јулијана Радивојевић, Милица Стојадиновић-Српкиња, Драга Дејановић) од којих ниједна није много значила у свом времену …“ (Јован Деретић, Историја српске књижевности, Зрењанин, 2011, стр. 1083)

[12] Hawkesworth, Celia: Voices in the Shadows : Women and Verbal art in Serbia and Bosnia. / Budapest, 2000. (Еустахија Арсић, стр. 93-97); Кох, Магдалена: … Када сазремо као култура. – Београд, 2012. – превод са пољског језика (Еустахија Арсић, стр. 31-39).

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Еустахија Aрсић у европском женском просветитељском кругу," u ŽeNSki Muzej, 23. oktobra 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/2021/10/23/eustahija-arsic-u-evropskom-zenskom-krugu/.
Kategorije
audio Čitaonica književnost scenske umetnosti scenske umetnosti tekstovi Umetnost

Počeci udruživanja slovačkih žena u Vojvodini


1

Zdenka ValentBelić

U prvoj polovini 20. veka Slovakinje u Vojvodini počinju da se organizuju u ženska udruženja pod uticajem sličnog delovanja žena u Slovačkoj. Kao uzor u organizovanju poslužilo im je udruženje Živena koje je bilo aktivno u drugoj polovini 19. veka (1869-1918), a čiji je jedan od glavnih ciljeva bilo osnaživanje slovačkih žena u Ugarskoj. Ovo udruženje odigralo je značajnu ulogu u formiranju i kodifikaciji nacionalnog identiteta slovačkog, naročito što je  brzo po njegovom osnivanju ostalim slovačkim društvima i ustanovama rad bio zabranjen. Upravo to je razlog zašto se najčešće kao značaj ovog udruživanja navodi podsticanje nacionalnog osvešćenja, a time se u velikoj meri zanemaruje njegov doprinos emancipovanju i jačanju ženske samosvesti Slovakinja u Ugarskoj. Ova udruženja – kako Živena tako i Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, osnovano nakon Prvog svetog rata pre svega su zagovarala borbu za ženska prava, kao i jačanje njihove samosvesti, aktivno učešće u kulturnom životu i preuzimanje odgovornih zadataka.

Udruženje Živena osnovano je 4. avgusta 1869. godine u Turčjanskom Svetom Martinu u okviru svečanosti koje je organizovala Matica slovačka. U proglasu se kao glavni cilj navodi „dostojanstveno razumeti poziv ženskog pola i primereno tome delovati, tako da slovačke devojke, bilo kog društvenog sloja naše otadžbine, stasaju u moralne, čestite i vredne gospođice, ali i u vatrene ćerke domovine i naroda našeg“. Obrazovanju Slovakinja u to vreme doprineli su slovački ženski časopisi prvenstveno koncipirani kao obraćanje žena ženama, kao što su: Almanah Živene (1872), Letopisi Živene (1896), prvi ženski časopis Danica (1898) i časopis Živena (1910).

  Jake porodične i prijateljske veze, koje su povezivale Slovake iz gornje i donje Ugarske, zaslužne su za saradnju i u više oblasti: naučnoj, crkvenoj, obrazovnoj, književnoj i kulturnoj.  

Nakon raspada Austrougarske i posle formiranja novih zemalja, Slovaci koji su živeli u Vojvodini, našli su se van matične zemlje. Upravo zbog toga se najveći deo društvenih i kulturnih aktivnosti u to vreme usmeravaju na osnivanje ovdašnjih slovačkih ustanova i institucija. Tako je nastalo i žensko Udruženje. Ljudmila Hurbanova je zajedno sa ostalim aktivistkinjama 1921. godine osnovala Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS i bila je njegova prva predsednica sve do 1924. godine, kada je na tu funkciju izabrana Eržika Mičatkova, koja je tu ostala do 1932 kada je osnovana Matica slovačka u Jugoslaviji i od kada je i žensko udruženje delovalo u njenim okvirima.

Osnivačka skupština udruženja održana je 11. maja 1921. godine u Novom Sadu i na njoj se sastalo preko sto žena i gospođica, ali takođe i muškaraca iz svih slovačkih mesta iz Srema, Banata i Bačke. Inicijatorka skupštine bila je Štefanija Mičatekova, supruga Dr. Ljudovita Mičateka (brata Eržike Mičatekove). Slogan novoosnovanog udruženja bio je: „snage iscepkane ujediniti radi ostvarivanja nacionalnih ciljeva, na polju socijalnom pomagati, podržavati i po potrebi doprineti umanjivanju tih nedostataka.“ Ovo udruženje delovalo je u okviru Čehoslovačkog saveza u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslaviji) i svoje aktivnosti je proširilo u skoro svim slovačkim i češkim mestima na ovim prostorima. Udruženje je delovalo kroz priređivanje izložbi i pozorišnih predstava, prikupljanje dobrovoljnih priloga za sirotište u Kovačici (osnovano 1920. godine), propagiranje knjiga, časopisa i čitanja uopšte, kao i organizovanje predavanja za žene na razne teme. Ljudmila Hurbanova bila je jedna od predavačica. Tako je 1929. godine održala predavanje na temu O muzejskom društvu slovačkog društva, dok je 1923. godine govorila O zahvalnosti našim nacionalnim prvacima, a 1928. godine o 25-godišnjem radu  pozorišnih amatera u Staroj Pazovi.

Prema sačuvanim dokumentima i zapisnicima, misija ovog društva bila je da istrgne ženu iz društvene pasivnosti, da joj obezbedi javni i društveni rad, da je upozna sa njenim pravima i obavezama u državi, kako bi postala aktivna i korisna građanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Načini postizanja ciljeva su: uzajamno informisanje i samoobrazovanje, edukativni kursevi, javna predavanja i diskusije na teme koje se tiču prava i obaveza žena u društvu i državi; osnivanje biblioteka i čitaonica u kojima će biti obezbeđene knjige i časopisi koji se bave ženskim temama. Udruženje je osnovalo ogranke po pojedinim slovačkim mestima.

Centralno udruženje čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS sarađivalo je i sa ostalim ženskim udruženjima, pre svega Kolom srpskih sestara. Nalazimo o tome informaciju u septembarskoj Živeni broj 9 iz 1921. godine, gde se na strani 178, sem o osnivanju ovog društva, navodi da će se „početkom septembra (od 1.9. do 3.9) u Beogradu održati Kongres saveza jugoslovenskih žena. Ovo udruženje je izričito nacionalnog karaktera i u njemu Srpkinje, Hrvatice i Slovenke ujedinjene istim ciljem, žele da deluju na nacionalnom i obrazovnom uzdizanju jugoslovenskih žena, ali takođe žele da neguju što bliže sestrinske veze sa ženama drugih slovenskih naroda i njihovim udruženjima.

„Mi, Slovakinje iz Živene, takođe želimo da sa oba udruženja uđemo u sestrinske veze a to ćemo postići najlakše preko svojih sunarodnica i sestara u kraljevini SHS.”

Veze sa srpskim udruženjima bile su toliko jake da su predstavnice ovog udruženja 1922. godine bile zvanice na venčanju kralja Aleksandra I sa kraljicom Marijom, da bi nekoliko godina kasnije – 1928. godine brojni Slovaci, a među njima Hurbanova i Mičetkova bile odlikovane Ordenom svetog Save.

Jedna grana aktivnosti društva bila je i socijalna zaštita slovačkih žena. Na primer 1928. godine organizovan je vanredni sastanak Centralnog udruženja žena povodom zaštite devojaka i žena koje su radile kako služavke u Beogradu, kako su ih već tada zvali – bedinerki, čija su ljudska i radna prava vrlo često bila ugrožena. Kroz brojne susrete i predavanja Udruženje je nastojalo da ovim ženama podigne svest o njihovim pravima i da ih osnaži.

Takođe je jedan od zadataka bilo obrazovanje žena iz oblasti zdravstva. Žene su podučavane kako da pravilno povijaju decu, kako da ih hrane i održavaju higijenu, ali takođe je bilo reči i o biračkim pravima na opštinskim i državnim izborima i o potrebama fizičkog vaspitanja, koje su u to vreme aktivno propagirala sokolska društva.

Ako polazimo od savremenog shvatanja koncepta ženskih prava, oba ova udruženja možemo svrstati u oblast klasičnog liberalnog feminizma, koji i dalje zadržava podelu na privatno i javno. U udruženju se, kada je reč o rodnoj jednakosti i borbi za prava žena, ne dotiču sfere privatnog, već se zadržavaju na sferi javnog života. To možemo videti iz tema kojima se bave na predavanjima – od obrazovanja i izdavaštva do ženskog preduzetništva, zanemarujući ili čak podržavajući koncept postojeće uloge žene u braku i eksploatacije žene u privatnoj sferi. Uprkos tome, oba ova udruženja i dalje predstavljaju primer kako se osvajaju novi prostori slobode za žene. Zahvaljujući njima, žene počinju da pišu književne i publicističke tekstove, što im je omogućilo da predstave svoje interese, da progovore javno o svojim potrebama u formi koja je dostupna i široj populaciji.

Bliske prijateljice i saradnice Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatek (Slovačka varijanta imena: Mičatkova) su dve od četiri najznačajnije predstavnice aktivistkinja vojvođanskih Slovaka s kraja 19. i prve polovine 20. veka. Druge dve su Marina Maljijakova (1878-1946) i Adela Čajakova-Petrovičova (1901-1976). Imena koja su takođe značajna i trebalo bi ih pomenuti su: Marina Horvatova, Ljudmila Kvačalova, Marija Medvecka, Marina Ormisova Malijakova, Ana Pivkova, Terezija Vansova, Oljga Krnova, Ljudmila Markovičova itd.

Ljudmila Hurbanova u mladosti
Ljudmila Hurbanova u mladosti

LJUDMILA HURBANOVA
(18781969)

Dramska spisateljica, glumica, predsednica Centralnog društva čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Ljudmila Hurbanova, rođena je 8. juna 1878. godine u Staroj Pazovi u čuvenoj porodici slovačkih intelektualaca i sveštenika. Njen otac bio je staropazovački sveštenik Vladimir Hurban (1850–1914) a deda pisac i revolucionar Jozef Miloslav Hurban (1817–1888). Ljudmilina majka bila je poreklom iz porodice Štur (Ljudevit Štur bio je kodifikator standardnog slovačkog jezika), dok je njen rođeni brat, Vladimir Hurban (VHV) istaknuti slovački dramski pisac (1884– 1950).

Ljudmila Hurbanova je u Staroj Pazovi završila četiri razreda slovačke osnovne škole kod učitelja Martina Kopčika. Peti i šesti razred pohađala je u hrvatskoj školi kod učiteljice Ljubice Pavićević. Dve godine se školovala u Zagrebu u školi koju je osnovao hrvatski slikar, kulturni i javni radnik Isidor Kršnjavi. U ovom gradu usavršila je nemački i francuski jezik i perfektno se služila njima.

O njenoj borbi za položaj žena, odnosno o shvatanju i mestu žene u društvu govore i činjenice iz njenog privatnog života. Mada je bila verena za Fedora Ormisa, koji je bio evangelistički sveštenik u Binguli, nije se udavala. Veridbu je raskinula kada je shvatila da njen budući suprug očekuje da ona napusti kulturno i javno delovanje, te da se u budućnosti posveti isključivo kućnim poslovima i radu na njivi. Posle smrti roditelja, vodila je domaćinstvo svoga brata, sveštenika i pomagala mu oko poslova u kancelariji gde je trideset godina vodila matične knjige. Po bratovoj smrti ostala je da živi u parohijskom domu slovačke evangeličke crkve, a sveštenik Vladimir Vereš koji je došao na mesto njenog brata, prihvatio je Ljudmilu kao člana svoje porodice.

Iako se kao spisateljica nije afirmisala u široj meri, važno je pomenuti njen skromni književni rad. Od 1915. godine, kada počinje da piše, do 1957. napisala je 32 književna i publicistička teksta objavljena u novinama i časopisima u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, ali i Kraljevini Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. Međutim, o inhibiranosti njenog angažovanja u oblasti prava žena, odnosno o preprekama na tom putu,  takođe svedoči činjenica da je pod svojim imenom za života objavila samo dva teksta November (Novembar) i Rozpomienka na Martina Kukučina (Sećanje na Martina Kukučina). Na drugim mestima koristila je inicijale i pseudonime, kao što su: B., Đurko, Đurko Pazovski, jedan iz publike, teta Ljudmila itd. U rukopisnoj zaostavštini ostala su dva neobjavljena manja teksta Dúha (Duga) a Podjeseň (Rana jesen).

Ljudmilin najveći angažman pripadao je pozorištu. U periodu od 1903– 1925. godine igrala je, režirala i organizovala brojne amaterske pozorišne predstave u Staroj Pazovi i sve vreme vodila pozorišnu hroniku staropazovačkih amatera (1903–1933), koja je na slovačkom jeziku objavljena tek 1993. godine kao Kronika divadelného ochotníctva v Starej Pazove v rokoch 19031933. (Hronika pozorišnog amaterizma u Staroj Pazovi u godinama 19031933). Ova knjiga ujedno predstavlja njeno najznačajnije delo.

Ljubav prema pozorištu bila je porodična tradicija u ovoj značajnoj porodici slovačkih intelektualaca. Ljudmilina baka, Anička Jurkovičova, bila je prva slovačka glumica a otac Vladimir Hurban član organizacionog odbora Srpskog narodnog pozorišta. Najveće rezultate u oblasti pozorišne umetnosti ipak su postigli njen brat Vladimir Hurban Vladimirov, dramski pisac (1884–1950) a da ga nije prerana smrt sprečila i Sveto Hurban (1909–1933)  glumac Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Slovačkog narodnog pozorišta u Bratislavi.

U okviru pozorišnog i književnog rada važno je pomenuti njenu dramatizaciju pripovetke Rysava jalovica (Šarulja), pripovetke Martina Kukučina, koju su igrali na ovdašnjim scenama ali i u Slovačkoj. Hurbanova je takođe napisala dve jednočinke Na letnom byte (U letnjikovcu), Stôl (Sto), 8 basni i 7 kratkih priča. Na srpskom jeziku objavila je bajku za decu Dečaci i ptice.

Kao dopisna novinarka pisala je članke za više listova u Slovačkoj, među kojima su bili i  Narodne novine i Narodno jedinstvo. Pisala je i za dečiji časopis Zornička, ženski časopis Živena, za crkveni list – mesečno glasilo slovačke evangeličke crkve, kao i za Narodni kalendar.

Zajedno sa bratom Vladimirom postala je oslonac i pokretačka snaga kulturnog života u Staroj Pazovi. Često je putovala kod rođaka u Slovačku i intenzivno održavala veze sa prijateljima i rodbinom u toj zemlji do kraja života. Poslednji put je bila u Slovačkoj u Bratislavi leta 1960. godine. Posećivala je Budimpeštu, Beč i Veneciju. Preminula je 19. oktobra 1969. godine a sahranjena je na staropazovačkom groblju u porodičnoj grobnici.

Eržika Mičatekova sa ordenom Svetog Save
Eržika Mičatkova sa ordenom Svetog Save prvog reda sa srebrnim vencem, ulje na platnu Zuske Medveđove

ERŽIKA MIČATEKOVA
(18721951)

Slovačka književnica, prevodilac, aktivistkinja za prava žena i predsednica Centralnog saveza čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Eržika Mičatek rođena je u Kisaču 18. novembra 1872. u čuvenoj porodici intelektualaca. Bila je ćerka učitelja Jana Mičateka čije su svih sedmoro dece bile značajne ličnosti u kulturnom i javnom životu vojvođanskih Slovaka. Pomenućemo brata Vladimira Mičateka, prevodioca, publicistu i prvog sekretara Čehoslovačkog saveza u Kraljevini SHS i advokata Ljudevita Mičateka, prvog predsednika čehoslovačkog saveza i jednog od poslanika Velike narodne skupštine.

Osnovnu školu je pohađala kod oca a zatim je dve godine išla u nemačku manastirsku školu u Novom Sadu i godinu dana u privatnu školu u Osjeku.

U književnost je ušla prevodilačkim radom. Sem sa srpskog, prevodila je i sa slovenačkog i ruskog jezika. U periodu 1900‒1932. objavljivala je brojne prevode, među kojima se ističu dela  J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučenik (1902), B. Nušića Godina devestopetnaesta (1926) i Onamo! Namo! (1931), kao i Srpske priče Vladimira Mičateka (1940), koje je prevela i objavila osamnaest godina nakon bratovljeve smrti.

Eržika je često pisala pod pseudonimom Ćerka naroda. Među njenim proznim tekstovima značajnije su pripovetke Dedina (Selo), Katuškino previnenie (Katuškina krivica) i Anča samopašnica (Nevaljala Anča).

Za istoriju ženskog pokreta značajna je serija njenih tekstova koje je pod naslovom Pisma iz Jugoslavije pisala za list Živena u periodu 1924–1927. a u kojima je informisala u društvenim događanjima i radu udruženja. Takođe je objavljivala tekstove u časopisima Dennica, Dolnozemsky Slovak, Narodna jednota, Sbornik ČS zvazu v Kralovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena i Letopis Živena. Istovremeno sa pisanjem, radila je na propagiranju čitanja i širenju štampe, te pridobijanju pretplatnica slovačkih listova. Uspevala je da u ratno vreme (1916) pridobije veliki broj pretplatnica i čitateljki Živene iz različitih društvenih slojeva i da ih poveže u kružok. Na njenu inicijativu fotografisane su devojke u narodnim nošnjama i fotografije su slate u Živenu. Danas ove fotografija imaju veliki dokumentarni značaj.

Na mesto predsednice Centralnog udruženja čehoslovačkih žena Kraljevine SHS došla je 1924. godine kao druga po redu posle Ljudmile Hurbanove i ostala je na toj funkciji kao vrlo aktivna sve do 1932. godine kada Udruženje potpada pod rad Matice slovačke. Naročito se istakla u osnivanju ogranaka ovog udruženja po slovačkim mestima i uspevala je da pridobije u njegove redove veliki broj žena. Samo u Novom Sadu društvo je imalo 110 članica. Kuća u kojoj je Eržika stanovala u Novom Sadu u Dunavskoj 13 još uvek postoji, ali na njoj ne postoji nikakvo obeležje.

Eržika Mičatekova bila je ugledna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (Jugoslavije) gde je na kongresu Saveza u Zagrebu 1926. inicirala rezoluciju o zaštiti Slovakinja, među kojima je bilo mnogo mladih devojaka, koje su kao posluga (bedinerke) radile u Beogradu. U rezoluciji se zahtevalo da se za potrebe vaspitno-obrazovnog rada na službi u Beogradu obezbedi nedeljom popodne jedna učionica u nekoj od beogradskih škola. Mičatekova je učestvovala u radu kongresa žena Male Antante u Sarajevu 1924. godine i Narodnog ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije na Bledu. Kao jedna od zvanica prisustvovala je na venčanju Kralja Aleksandra I sa rumunskom princezom Marijom i lično im predala poklon – slovačku zlatom i srebrom vezenu košulju – u ime ženskog Udruženja.

Mičatekova je u godinama 1910–1913. bila članica odbora Lipa, privrednog deoničarskog društva osnovanog kao podrška narodnim zanatima. Bila je u tom društvu jedina predstavnica iz naših krajeva. U odboru Lipe nalazile su se brojna značajna imena poput književnice Ljudmile Riznerove Podjavorinske. Kao jedan od glavnih zadataka društvo je sebi postavilo za cilj da pronalazi poznate vezilje koje se bave narodnim vezom, a koje bi za novčanu nadoknadu vezle za Lipu, kako bi se podsticalo negovanje slovačkih narodnih ornamenata i motiva i time doprinelo očuvanju narodne nošnje, narodnih zanata i umetnosti. Sem toga bila je do 1918. godine potpredsednica Društva evangeličkih žena u Kisaču i zajedno sa drugim predstavnicama udruženja učestvovala je na svečanosti otkrivanja spomenika Slovacima streljanim u Kragujevcu.

Kao i Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatekova bila je aktivna u amaterskom pozorištu i isto kao i njena drugarica, nikada se nije udavala. Govorilo se o njoj da je posebna, neskromna i da kako od sebe, tako i od ostalih ima velika očekivanja.

U Centralnom arhivu Slovačke evangeličke crkve sačuvana je korespodencija Eržike Mičatekove i Ljudmile Hurbanove, ukupno 12 pisama. Ova pisma prestavljaju vredan dokument, koji svedoči ne samo o njihovom bliskom prijateljskom odnosu, već pružaju i sliku o društvenom i kulturnom životu u tom periodu.

Za rad na polju podizanja narodne kulture, naročito među ženama u slovačkoj zajednici u Vojvodini, odlikovana je Ordenom Sv. Save V reda, kojim ju je odlikovao kralj Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičateova je umrla je 29. decembra 1951. godine u Kisaču, gde je i sahranjena.

Koliko god sa današnjeg aspekta rezultati ženskih udruženja u to vreme delovali skromno, važno je osvestiti da bez njih, ni danas ne bismo mogli da govorimo o novim prostorima borbe i osvajanjima nekih većih prava žena na ovim prostorima.

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Počeci udruživanja slovačkih žena u Vojvodini," u ŽeNSki Muzej, 15. juna 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/2021/06/15/poceci-udruzivanja-slovackih-zena-u-vojvodini/.