Kategorije
audio

Mileva Marić Ajnštajn



Čitaj mi

(1875 – 1948)

Priredila Marija Gajicki

Fotografija Mileve Marić iz studentskih dana
Mileva Marić Ajnštajn (1875 – 1948)

Možda je granica[1] ona reč koja najbolje opisuje život Mileve Marić Ajnštajn.  Za Milevu ona nije bila „samo metafora“, ona je zaista postojala. U obrazovanju, u odnosima prema drugima koji je bio obeležen hendikepom koji ju je pratio od rođenja, ali i u odnosu prema čoveku kojeg je volela. Put koji je prešla od blistave učenice i matematičarke do žene koja je ostala u senci slavnog supruga, obeležen je ograničenjima. Od nje se očekivalo da život posveti mužu i podrži njegovu karijeru, i da njegove ambicije stavi ispred sopstvenih, dajući mu sve zasluge za zajednički rad. Učinila je to, nadajući se da će nastaviti da se sa njim bavi fizikom. Posle 11 godina braka, Albert joj je postavio neprihvatljive uslove za zajednički život[2], i to je bila tačka otpora, kojom je prekinula sva dotadašnja ograničenja.  

Mileva Marić je rođena 19. decembra 1875. godine u Titelu. Bila je najstarije od troje dece Miloša Marića i  Marije Ružić Marić. Po rođenju joj je iščašen kuk, pa se Mileva celog života borila s ovim hendikepom. Školovala se u Rumi, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Šapcu i Zagrebu – gde god su primali žene. Njen otac je pisao Ministarstvu u Zagrebu, Ministarstvu u Beču tražeći da se napravi iznimka, podržan od njenih profesora, da se ona primi na muško odeljenje. Imala je briljantne ocene iz svih predmeta, naročito matematike i fizike.

Mileva sa 19 godina odlazi u Cirih, jedan od retkih evropskih gradova gde su žene mogle da studiraju. Najpre upisuje studije medicine, a zatim 1896. prelazi na Državnu politehničku školu, na studije fizike i matematike. Bila je jedina devojka u grupi od šestoro studenata i tek peta žena koja je uopšte bila primljena na odeljenje za fiziku i matematiku. Jedan od njenih kolega bio je i Albert Ajnštajn, s kojim se brzo sprijateljila. Milevina prva godina studija bila je veoma uspešna, a drugu je započela semestrom u Hajdelbergu, gde je sa nobelovcem Filipom Lenardom proučavala fotoelektrični efekat, a kod profesora Hermana Minkovskog izučavala četvorodimenzijalnu geometriju, koja je matematička osnova teorije relativiteta. Ona i Albert su ostali u kontaktu dok je bila u Hajdelbergu. Po okončanju studijske godine Mileva se vratila u Cirih u proleće 1899. godine. Započinje ljubavnu vezu sa Albertom. Milevini roditelji su bili tolerantni prema ovoj vezi, znajući da su mali izgledi da se ona uda, uzimajući u obzir njenu inteligenciju i njen fizički nedostatak. Ajnštajnova porodica bila je izrazito protiv njihove veze, posebno njegova majka. Što je otpor ovoj vezi bio veći, Mileva je više štitila Alberta, stavljajući njegove interese ispred svojih.

Uprkos obećavajućem početku studija Milevin uspeh je počeo da slabi. U leto 1900. godine Mileva nije položila završni ispit, dok je Albert diplomirao. Nakon neuspeha na ispitima, Mileva je ostala u Cirihu, radeći kao asistent u labaratoriji i pripremajući se da ponovo polaže ispite. Ajnštajn je otišao u Italiju u posetu porodici. U maju 1901. godine sastali su se na jezeru Komo na par dana. Nekoliko nedelja kasnije, Mileva je otkrila da je trudna. U julu je ponovo pala na ispitima i prekinula pisanje diplomskog ispita.

Po ondašnjem švajcarskom zakonu, muškarac koji dobije vanbračno dete automatski ostaje bez posla u državnoj službi. Pošto je Albert bio u fazi traženja posla, a nisu bili venčani, Mileva je otputovala u Novi Sad kod roditelja, gde se pripremala za porođaj. Krajem januara 1902. godine Mileva je rodila kćerku Lizerl u roditeljskoj kući u Novom Sadu, daleko od očiju javnosti. Za postojanje prvog Albertovog i Milevinog deteta, male Lizerl, saznalo se tek krajem osamdesetih godina 20. veka, kada su objavljena njihova ljubavna pisma, koja su čuvana u Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. Nakon dve godine Lizerl se gubi svaki trag. Šta se desilo sa njom i koja je bila njena sudbina nije poznato. Mileva se vraća u Bern bez Lizerl, a Albert nikad nije video svoju ćerku.  

Uprkos protivljenju svojih roditelja, Albert je oženio svoju koleginicu Milevu Marić, 6. januara 1903. godine u Bernu. Njihov zajednički život započeo je s Ajnštajnovim radom u Švajcarskoj kancelariji za patente u Bernu i zajedničkim večernjim radom na istraživačkim problemima u oblasti fizike. Po svedočanstvima njihovih tadašnjih prijatelja, Mileva je pokušavala da se izbori sa gubitkom ćerke i karijere, što je bio bolan i dugotrajan proces. Baš pre njihove druge godišnjice braka, Nobelova nagrada za fiziku dodeljena je Mari i Pjeru Kiri i to je svakako bio bolan podsetnik na to da se i ona nekada nadala karijeri. Ipak, činilo se da su oboje zadovoljni zajedničkim životom i radom. Prvi sin Hans Albert, rodio se 14. maja 1904. godine, a 28. avgusta 1910. godine drugi sin Eduard koji je dugi niz godina bio bolestan.

Albert će 1905. godine u „Analima fizike“ (Annalen der Physik) objaviti revolucionarne radove, zbog kojih se i danas ta godina naziva Godinom čuda.  Objavljeni su radovi o fotoelektričnom efektu, Braunovom kretanju i veličini molekula, specijalnoj teoriji relativiteta i jednačini E=mc2.  Albert će polako sticati slavu, a Mileva, blistava učenica i matematičarka, do kraja života će ostati u senci slavnog supruga.

Posle razvoda, 1919. godine, Ajnštanovi su se dogovorili da će, ako Albert dobije Nobelovu nagradu, Mileva zadržati novac koji se dodeljuje.  Njihov brakorazvodni ugovor mogao bi biti jedini poznati dokaz o zajedničkom radu. U ovom sporazumu sklopljenom u Cirihu 1919. godine, a objavljenom u Ajnštajnovim spisima sa Univerziteta u Prinstonu gde je proveo poslednji deo karijere, jasno se sugeriše da će glavnica eventualne Nobelove nagrade postati Milevino vlasništvo. Kada je Albert sastavio testament, Mileva je navodno pretila da će otkriti vlastiti doprinos njegovim delima, posebno jer je mnoge radove ona svojeručno pisala. Njen rukopis, često vidljiv u radovima, jedni tumače kao dokaz autorstva, a drugi – da je ona samo zapisivala Anštajnove ideje. Albert Ajnštajn je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1921. godine, kada je već dve godine odvojen od Mileve i u novom braku sa rođakom Elzom.

Mileva je vremenom zapala u finansijske probleme, a 1930. godine njenom i Albertovom mlađem sinu Eduardu dijagnostikovana je šizofrenija, Do kraja života brinula je o njemu, iako je u kasnijim godinama doživela nekoliko moždanih udara. Preminula je  4. avgusta 1948. godine u Cirihu.

Savremena nauka ne priznaje Milevi Marić značajan doprinos fizici. Čak i oni koji veruju da je doprinela Ajnštajnovom radu, te da su njegove teorije plod njihovog zajedničkog rada, ne mogu da kažu šta je tačno bila njena ideja, jer nema sačuvanih dokumenata koji bi to potvrdili. Međutim, u 43 sačuvana pisma od onih koje su godinama razmenjivali, često se pominju „naši radovi“ i „naša teorija relativnog kretanja“, „naše gledište“ ili „naši članci“. Iako postoje dokazi koji govore da su radili zajedno, nikad nećemo moći da kažemo Mileva je uradila ovo, Albert je uradio ono.  Jedno je sigurno, Mileva je bila zaljubljenica u fiziku i tu veliku strast od početka je delila sa Albertom.

BBC Svetski servis uvrstio je 2018. godine Milevu Marić među 100 žena u svetu koje su bile daleko zaslužnije od onog što su im pripisivali muževi, očevi ili muški rođaci.

Literatura

Benedikt, Mari: Drugi Ajnštajn, Laguna, Beograd, 2019.

Drakulić, Slavenka: Mileva Ajnštajn, teorija tuge, Fraktura, Zagreb, 2019.

Krstić, U. Đorđe: Mileva i Albert Ajnštajn: ljubav i zajednički naučni rad, Akademska knjiga, Novi Sad, 2007.

Ognjenović, Vida: Mileva Ajnštajn, Stubovi kulture, Beograd, 1998.


[1] “Granica nije samo metafora za nešto drugo. Granica jeste. Kao što samo značenje ukazuje, granice nisu “odnosi između” nego “odnosi prema” – ograničenja. Ograničenje je ono dokle možemo da idemo. Ona je tačka koja pruža otpor. Ograničenje je poprište otpora. U oba smisla – tačka iz koje ne možemo da nastavimo dalje, i jedina tačka sa koje je moguće nastaviti dalje. Budući da je naše mesto u svetu određeno i individualizacijom i procedurama totalizacije, mi možemo da se krećemo samo ograničeno.”- Melita Zajc, Kadrovi, izmišljaji, tekst objavljen u zborniku “Žene, slike, izmišljaji”, priredila Branka Arsić, Centar za ženske studije, Beograd 2000.

[2] Godine 1914. Albert postavlja Milevi sledeće uslove za zajednički život: A. Ti ćeš voditi računa o sledećem: 1. Da moja odeća uvek bude u redu. 2. Da mi se svakog dana uredno posluže tri obroka, i to u mojoj sobi. 3. Da moja spavaća i radna soba budu uvek čiste, nameštene i da na mom radnom stolu niko ne sme ništa da dira. B. Ti ćeš se odreći svih ličnih odnosa sa mnom, osim kad to nalažu društvene obaveze. Naročito ne smeš zahtevati: 1. Da ja sedim s tobom kod kuće. 2. Da izlazim s tobom ili da zajedno putujemo. C. U svim kontaktima sa mnom moraš se pridržavati sledećeg: 1. Ti nećeš očekivati nikakvu moju naklonost. 2. Moraš bez pogovora da napustiš moju sobu kad ja to kažem. 3. Moraš mi obećati da me pred decom nećeš ocrnjivati…