Kategorije
audio Čitaonica književna kritika književnost scenske umetnosti Umetnost Vizuelne umetnosti

Multimedeja


1

Marija Gajicki

Polazeći od činjenice da u Novom Sadu ne postoji dovoljno organizovanih aktivnosti kojima bi se afirmisala delatnost žena u gradu, krajem 1995. godine nastao je projekat mreža ženskih inicijativa Multimedeja. Projekat su inicirale profesorke Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – Vladislava Felbabov, Svenka Savić, Vladislava Gordić i Svetlana Tomin i novinarka Marija Gajicki.

Cilj projekta je bio da na jednom mestu okupi žene koje duže ili kraće vreme učestvuju u kulturi, umetnosti i drugim aspektima života u gradu. Svesni da njihov rad u različitim domenima nauke, umetnosti i kulture nije uvek dovoljno vidljiv za sve koji jesu ili bi mogli biti zainteresovani, ovim projektom smo želele da objedinimo već postojeće aktivnosti u gradu i podstaknemo nove za koje postoje potencijalne autorke i autori, ali ne postoje organizacione forme u okviru kojih bi se iskazali. Javne tribine, predavanja ženskih studija, muzičko scenska prezentacija, radionice i likovni program bili su osnovni organizacioni oblici u okviru kojih su se interdisciplinarno i multimedijalno realizovale delatnosti mreže ženskih inicijativa Multimedeja.

Javne tribine su predstavljale deo aktivnosti u okviru koje se promovisane nove knjige, časopisi ili druge novine koje predstavljaju deo trenutne ili buduće delatnosti žena kod nas. Osnovna namera ovog programa je bila da se omogući aktivno učešće autorki/a, kritičarki/ra i publike u zajedničkom događaju.

Predavanja ženskih studija su kocipirana kao otvoren, alternativni ženski projekat u okviru kog se teorijski promišljaju i kritički analiziraju bitne odrednice trenutnog položaja žena u društvu. S jedne strane, one predstavljaju kritiku mnogih pojmova i stereotipa u nauci i kulturi koja vodi ka redefinisanju dominantnih modela u različitim disciplinama iz perspektive ženskog pola. S druge strane, nude nove načine tumačenja poznatih činjenica i upućuju na one segmente zajedničkog iskustva žena koja su u važećim sistemima vrednosti ostajali nevidljivi, zanemareni ili prećutani. Ženske studije otkrivaju, prepoznaju i konstituišu žensku tradiciju u društvu koje je još uvek primarno patrijarhalno.

Radionice predstavljaju kreativni nastavak predavanja ženskih studija u okviru kojih se predstavljaju nove ličnosti ili one koje još uvek nisu dovoljno „vidljive“, a bave se ženskim pismom, pitanjem žene u literaturi i drugim disciplinama.

Muzičko scenske prezentacije usmerene su na alternativni rad pozorišnih trupa ili pojedinaca na ovom prostoru.

Namera likovnog programa je bila da pokaže koliko je zaista žena prisutno u likovnom životu grada i šire regije.

Realizacijom ovog programa želele smo da doprinesemo većoj vidljivosti žena, kako onih koje su već afirmisane, tako i onih koje se nalaze na početku i kojima je potrebno mnogo više podrške i ženske solidarnosti da postanu vidljive srazmerno svom radu. Osnovna namera ove inicijative je bila da oplemeni i izmeni dosadašnje shvatanje o značaju i ulozi žene u našoj kulturnoj sredini.

Kratak istorijat rada mreže ženskih inicijativa Multimedeja

Krajem 1995. godine u okviru programa Agencije „Apostrof“ i uz njenu materijalnu pomoć, mreža ženskih inicijativa Multimedeja realizovala je seriju tribina i predavanja ženskih studija koji su potvrdili opravdanost ove inicijative u Novom Sadu. Interesovanje publike za program koji smo ponudile u periodu od decembra 1995. godine do maja 1996. godine, pokazalo je da se nalazimo na dobrom tragu. U ovoj, prvoj fazi u Novom Sadu smo predstavile: novi časopis za žensku književnost ProFemina, rad Centra za ženske studije iz Beograda i njihov časopis za feminističku teoriju Ženske studije, izdavačku delatnost prve ženske izdavačke kuće na Balkanu  – DevedesetČetvrta, prvu knjigu Vladislave Gordić Sintaksa tišine: Poetika Rejmonda Karvera objavljenu u izdanju Matice Srpske. Osim ovih aktivnosti, jednom nedeljno (sredom u trajanju od tri sata) održale smo i prvu seriju uvodnih predavana ženskih studija predavačica iz beogradskog Centra za ženske studije. Predavanja su održale: Branka Arsić – filozofija, Jasmina Lukić – književnost, Svenka Savić – lingvistika, Marina Blagojević – sociologija, Zorica Mršević – pravo, Slavica Stojanović – književost. Posle serije predavanja beogradskih predavačica usledila su i prva predavanja novosadskih predavačica iz književnosi – Vladislave Felbabov, Svetlane Tomin i Vladislave Gordić.

Tokom leta 1996. godine ideja o projektu meže ženskih inicijativa Multimedeja koncipirana je u okviru programa Asocijacije „Apostrof“, kao jedan od alternativnih gradskih programa čiji je glavni pokrovitelj bio Fond za otvoreno društvo – Jugoslavija.

U periodu od oktobra do decembra 1996. godine realizovan je program koji je obuhvatio sledeće aktivnosti: nastavak predavanja ženskih studija (jednom nedeljno), javne tribine, muzičko scensku prezentaciju i likovni program koji je realizovala Vera Kopicl.

S obzirom na činjenicu da u 1996. godini u Novom Sadu još uvek nije bio dovoljan broj zainteresovanih predavačica za ženske studije, koncipirale smo program koji je obuhvatio predavanja iz književnosti i umetnosti, jer je u ovoj oblasti bilo najviše zainteresovanih predavačica. U okviru novog ciklusa održana su predavanja: Svetlana Tomin – „Znamenite žene našeg srednjeg veka – Carica Mara“, Aleksandra Nikolić – „Ženski likovi u romanima Miloša Crnjanskog“, Vesna Krmpotić, predavačica beogradskog Centra za ženske studije, održala je seriju od četiri predavanja povezanih indološkim temama – „Broj i bezbroj“, „Ramajana“, „Mahabharata“ i „Avatar“, Vladislava Felbabov i Vladislava Gordić održale su seriju od tri predavanja pod zajedničkim nazivom „Žensko pismo crne Amerike“ u okviru kojih su govorile o afro-američkim spisateljicama – Zori Nil Herston, Maji Andželou, Alis Voker i Toni Morison. U nastavku ove serije predavanja tokom februara 1997. godine, kompozitorka  Aleksandra Vrebalov održala je predavanja na temu „Stvaralaštvo žena kompozitora kod nas i u svetu“, dok je Marijana Perišić Tabaković govorila  na temu „Pogled jednog kolekcionara utisaka na japansko žensko biće“. U ovom periodu organizovana je promocija nove zbirke poezije Jasne Manjulov Lažno predstavljanje, objavljenje krajem 1996. godine u izdanju Matice srpske.

U saradnji sa Otvorenim klubom i u kancelarijskom prostoru Asocijacije „Apostrof“ u okviru muzičko scenske prezentacije predstavljen je rad DAH TEATRA iz Beograda. Program prezentacije obuhvatio je: igranje fragmenata iz predstave za otvorene prostore „Sećanje anđela“, razgovor o specifičnom radu ovog alternativnog teatra koji vode Dijana Milošević i Jadranka Anđelić, i prikazivanje video materijala koji je obuhvatio njihovu petogodišnju aktivnost. Program je izveden u prostorima koji nisu namenjeni ovim aktivnostima (stambena zgrada u Jevrejskoj ulici), korišćene su dve terase sa dvorišne strane zgrade i kancelarijski prostor koji koristi Asocijacija „Apostrof“ kao i prostor namenjen radu sa decom u Otvorenom klubu.

U okviru programa tribina promovisana je knjiga Nede Božinović Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, novi broj časopisa Ženske studije, rad Centra za antiratnu akciju iz Ade, Centra za žene „Isidora“ iz Pančeva i Autonomnog ženskog centra protiv seksualnog nasilja iz Beograda.

U znak sećanja na preminulu novosadsku književnicu Juditu Šalgo organizovale smo razgovor o njenom književnom delu pod nazivom „U dosluhu sa životom“.

U okviru likovnog programa mreže ženskih inicijativa Multimedeja Vera Kopicl je realizovala dva projekta: međunarodni video festival „VideoMedeja“ i izložbu radova novosadskih autorki pod nazivom „Ogledalo anime – od predmeta ka telu“.

Fleksibilna i otvorena koncepcija projekta mreže ženskih inicijativa Multimedeja tokom 1996. i 1997. godine dovela je i do formiranja dva samostalna projekta koji su u svojoj prvoj fazi bili koncipirani u okviru ovog projekta: Međunarodni video samit VideoMedeja (1996-1998), kao samostalni projekat Vere Kopicl proistekao je iz likovnog programa Multimedeje, a tokom 1997. godine formiran je Centar za ženske studije i istraživanja koji je prerastao u samostalni projekat koji vodi Svenka Savić sa saradnicima.

Mreža ženskih inicijativa Multimedeja nastavila je i u 1997. godini da organizuje u Novom Sadu niz otvorenih razgovora, tribina, i okruglih stolova, koji su, pre svega, imali za cilj promovisanje i popularizaciju ženskog stvaralaštva. Nastavljajući da podstiče stvaralaštvo žena u Novom Sadu i regiji, kako onih koje se aktivno bave umetnošću, tako i svih onih koji žele da razbiju zabran svoje nevidljivosti nekim vidom kreativnog angažmana, mreža ženskih inicijativa Multimedeja je pokušala da u jednu tačku sakupi niti ženske inicijative na svim područjima delovanja i doprinese njenom izlaženju iz anonimnosti. Program koji je mreža ženskih inicijativa Multimedeja organizovala u 1997. godini bio je usmeren na polje umetnosti reči, slike, pokreta i zvuka sa željom da se prezentuju ženske stvaralačke moći.

Od marta 1997. godine do januara 1998. godine mreža ženskih inicijativa Multimedeja realizovala je sledeće programe:

U saradnji sa Radničkim univerzitetom Radivoj Ćirpanov“ (20. mart 1997.) organizovan je otvoreni razgovor o „Alternativnoj pedagogiji“ u kojem su učestvovale Ivana Inđin, Milica Radulović, Ljubica Kovačević, Marija Gajicki i Ljiljana Gantar.

U saradnji sa Radničkim univerzitetom „Radivoj Ćirpanov“ (22. aprila 1997.) organizovana je tribina pod nazivom „Tri priče o muzici“, na kojoj su govorili tri novosadske kompozitorke: Nineta Avramović, Aleksandra Vrebalov i Jasmina Mitrušić. Namera ove tribine je bila da učinim vidljivim ne samo dosadašnju delatnost i ostvarenja ove tri kompozitorke već i sam proces nastajanja dela, njihov odnos prema savremenoj muzici, sredini u kojoj stvaraju, odnosno šta znači raditi (komponovati) u gradu koji nema orkestar.

U okviru drugog Međunarodnog video samita VideoMedeja, koji je održan od 5. do 7. decembra 1997. godine u Novom Sadu, mreža ženskih inicijativa Multimedeja održala je okrugli sto o „Ženskim strategijama u umetnosti“. Učesnice u razgovoru za okruglim stolom bile se: Milena Dragičević Šešić, Ksenija Radulović, Biljana Tomić, Vesna Tokin, Dubravka Đurić, Vladislava Gordić, Vladislava Felbabov, Svetlana Tomin, Keti Re Hofman, Erika Pastor, Gordana Novaković, Marija Gajicki, Ilijana Nedkova i Dimitrina Sevova. Namera ovog okruglog stola je bila da okupi žene iz različitih oblasti delovanja (književnost, umetnost, pozorište, mediji) koje bi iznele svoje kreativno iskustvo. Teme koje su nas zanimale i na koje smo tražile odgovor bile su sledeće: Koliko je žensko iskustvo specifično? Da li žene biraju vid i oblik svog angažmana ili im je on nametnut? Odgovore na ova pitanja uglavnom smo tražile u iznošenju ličnog iskustva razmatrajući žensko stvaralaštvo u široj perspektivi.

U saradnji sa Kulturnim centrom Novog Sada (6. januara 1998.) održana je tribina posvećena „Drugoj liniji mlađe srpske poezije“ sa posebnim osvrtom na stvaralaštvo pesnikinja iz Novog Sada i Beograda. Namera ove tribine bila je da nasuprot pesnicima koji obnavljaju daleke istorijske stilove prošlih vremena i koji u središte interesovanja stavljaju melanhoniju, predstavi pesnikinje i pesnike koji se bave urbanom sadašnjicom i koji su inspirisani poezijom nastalom tokom druge polovine XX veka. U razgovoru su učestvovali: Nenad Milošević, Danica Vukičević, Jasna Manjulov, Radmila Lazić, Slobodan Tišma i Marija Gajicki.

U saradnji sa Kulturnim centrom Novog Sada (28. januar 1998.) održana je tribina „Savremeni YU teatar“ sa posebnim osvrtom na specifičan ženski senzibilitet stvaranja.Teme koje su nas interesovale u okviru ove tribine bile su sledeće: Ženske strategije u okviru alternativnih pozorišta vezane za pojavu realtivno velikog broja žena (kao neposrednih autorki tako i teoretičarki scene) u pozorišnim nerepertoarskim projektima. Da li je to posledica sociokulturološkog procesa, ili se može govoriti  i o određenom specifičnom ženskom senzibilitetu stvaranja? Da li postoji teatarsko „žensko pismo“ ili je ono spolja nametnuta, vanestetska kategorija? Učesnici u ovom razgovoru su bili: Ksenija Radulović, Aleksandar Milosavljević, Dijana Milošević, Jadranka Anđelić, Valentina Milivojveić i Marija Gajicki.

Kategorije
Umetnost Vizuelne umetnosti

Marama kao kulturni označitelj


1
Međunarodna izložba
18. maj–30. juni 2022, Muzej Vojvodine (Dunavska 37)

PRATEĆI PROGRAMI:

19. i 20. maj 2022. 

11–14h, Svilara

Oko glave: Diskursi jednog komada platna (radionica)

Gaby Franger, Еlisabeth Bala, Tijana Jakovljević Šević

23.maj i 24. maj 2022.

11– 14h, Svilara

Marama u funkciji odevnih predmeta različite namene (radionica)

Tijana Popović Pješčić, Dragana Dubljević

25.maj 2022.

11–14h,  Parkić između muzeja ( Dunavska 35–37)

Crvena marama (radionica)

Dečiji kulturni centar, Novi Sad

26. maj 2022.

18– 20h,  Svilara

Tribina Opresija ili emancipacija

Fahrudin Kladničanin Gledanje u kaldrmu, dokumentarni film

Gordana Stojaković Poruke o zaru i feredži u AFŽ štampi na srpskom jeziku (1947-1951): slučaj Kosmet, prezentacija

27. maj 2022. 

19 h  Muzej Vojvodine

Dokumentarni film Otkrivanje (Under The Cover)

Nejra Latić Hulusić, Sabrina Begović-Ćorić

Kategorije
Čitaonica estetika književnost publikacije Umetnost Vizuelne umetnosti

Teorijski diskursi savremene ženske kulture


1

Kategorije
Čitaonica estetika književnost publikacije Umetnost Vizuelne umetnosti

Ženska čitanka


1
Korica Ženske čitanke
Kategorije
audio tekstovi Umetnost Vizuelne umetnosti

Umetnice u muzejima


1

Razmišljanje o ženskom
umetničkom nasleđu

Jelena Ognjanović

Povod za razmišljanje o ženskom umetničkom nasleđu bio je projekat Percepcije, koji je Galerija Matice srpske u saradnji sa British Council-om realizovala kroz izložbu Žena po meri društva? Podstaknuti studijskom posetom kolekciji British Council-a, kao i samom temom projekta koja se bavi (ne)vidljivosti umetnica na umetničkoj sceni i percepcijom umetnica u javnosti, izložba je postavila dela savremenih britanskih umetnica u dijalog sa delima srpskih umetnica iz kolekcije Galerije, kako bi se istakla vanvremenska pitanja ženskog stvaralaštva. Platforma K.A.T. u okviru koje je u vreme trajanja izložbe Percepcije. Žena po meri društva? u Galeriji Matice srpske održana konferencija na temu Žensko kulturno nasleđe – modeli čuvanja i prezentacije bila je više od dobre prilike da se priča o umetnicama u novosadskih muzejima.

Kada je 1971. godine u časopisu Art News (br. 69) Linda Noklin objavila članak Why Have There Been No Great Women Artists? postavila je niz problemskih tema koje su sadržane u pitanju zbog čega u prošlosti nije bilo veliki umetnica. Ono zapravo ističe široko polje jedne sveopšte mistifikacije umetnosti izvan političkih i ideoloških pitanja koje se tiču žena. U srži pitanja stoje mnoge naivne, iskrivljene i nekritičke pretpostavke o stvaranju umetnosti odnosno stvaranju „velike umetnosti“. Zahvaljujući njima u istoriji umetnosti su se izrodili umetnički „superstarovi“ poput Mikelanđela, Rafaela, Van Goga, ili u srpskoj istoriji umetnosti – Paje Jovanovića, Uroša Predića, Save Šumanovića itd. Takođe, pitanje nas usmerava na razmišljanje da umetnost nije slobodna, autonomna aktivnost koju stvara obdarena individua, pod uticajem prethodnih umetnika i društvenih sila, već da je stvaranje umetnosti, razvijanje umetnika, kao i priroda i kvalitet samog umetničkog dela integralni element date društvene situacije, vođene i utvrđene specifičnim društvenim i umetničkim institucijama – umetničkim akademijama, patronima, kolekcionarima, umetničkom tržištu kao i muzejima i galerijama.

U svetu istorije umetnosti „beli–zapadnoevropski muški pogled“ nesvesno je prihvaćen kao pravi i jedini pogled tradicionalne nauke. Iz perspektive čoveka kraja XX i početka XXI veka, on postaje neadekvatan, ne samo u smislu njegove moralne ili etičke osnove, već i one intelektualne. Na neki način, otkrivajući jedan neuspeh većeg dela akademske istorije umetnosti, razvijaju se tzv. rodne studije koje na različite načine osvetljavaju „izgubljene“ ili „zaboravaljene“ umetnice i umetnike, i posmatraju poznata dela iz nove perspektive.

Međutim, pristup u kojem samo dodajemo spisak imena umetnica u postojeću istoriju umetnosti nije dovoljan, ukoliko istražujući njihovu umetnost, ipak ne preispitamo celokupan metod istorije umetnosti koji je zasnovan na principu postavljanja umetnika na određeno mesto u vremenskoj liniji umetnosti. Danas želimo da utvrdimo načine i radnje koje su dovele do marginalizacije određenih umetnika/umetnica, a isticanja drugih.

Muzej i njegova kolekcija su s jedne strane određeni akademskim postulatima istorije umetnosti, a s druge strane društveno–političkim okolnostima u kojima nastaju i deluju. Kolekcije novosadskih muzeja razvijale su se na različite načine i to mahom tokom XX veka, sa izuzetkom Galerije Matice srpske čija je kolekcija osnovana 1847. godine. Sa jasnim opredeljenjem i delovanjem: Galerija Matice srpske, Muzej Vojvodine, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Muzej grada Novog Sada, Spomen–zbirka Pavla Beljanskog i Galerija likovne umetnosti poklon–zbirka Rajka Mamuzića baštine i predstavljaju sveobuhvatno umetničko stvaralaštvo Srbije, Vojvodine i Novog Sada od XVI veka do danas. Međutim, postavlja se pitanje da li i u kojoj meri u tim kolekcijama postoji stvaralaštvo umetnica?

Ako posmatramo muzej XXI veka, on za razliku od gore navedene odrednice, treba da teži da postane platforma za pokretanje najrazličitijih društvenih pitanja. Koncept kritičkog muzeja odnosi se na kreiranje muzeja kao mesta u kojem se promišljaju i dovode u pitanje različiti aspekti života savremenog čoveka u korelaciji sa istorijom, nasleđem, savremenom umetnosti, tehnologijama i prirodnim naukama. Podstaknuti tezom Linde Noklin, ali i potrebom da odgovorimo na stremljenja društva XXI veka, kustoskinje iz pomenutih novosadskih muzeja sastavile su spisak umetnica čija se dela nalaze u njihovim kolekcijama.  Taj osnovni nivo istraživanja, otvorio je mogućnost za razmišljanja koja se tiču zastupljenosti ženskog umetničkog stvaralaštva u kolekcijama ovih muzeja i politici akvizicija, tačnije načinu na koji su dela pristizala u kolekcije i kako se danas nabavljaju, načinu interpretacije u kontekstu istorije izložbene delatnosti ali i današnjem vidu prezentacije.

Iz osnovnog uvida može se zaključiti da se u kolekcijama novosadskih muzeja nalazi izvestan broj imena umetnica koje su stvarale na teritoriji Srbije, Vojvodine i Novog Sada u periodu od tridesetih godina XIX veka pa sve do danas. Međutim, ako se posmatra u odnosu na zastupljenost i broj dela njihovih muških kolega, procenat stvaralaštva umetnica je veoma mali. Opravdanje se može delom pronaći u istorijskim činjenicama da je umetnika tokom XIX i prve polovine XX veka bilo znatno više, imajući u vidu društveni kontekst vremena. Ali, druga polovina XX veka, kao i umetnost današnjice ne zaostaje u ženskom stvaralaštvu u odnosu na muško. Iz tog razloga, novosadski muzeji pretežno u svojim kolekcijama i imaju dela umetnica druge polovne XX veka, a mnogo manje onih iz prošlih epoha.

Zanimljivo je napomenuti da su kolekcije većine novosadskih muzeja nastajale i dan danas se razvijaju zahvaljujući poklonima i zaveštanjima. Često motivisani željom da budu zapamćeni i vrednovani od strane muzejskih ustanova i javnosti uopšte, umetnici i umetnice su svoja dela poklanjali muzejima. Na taj način je u muzejske kolekcije pristizao i određeni broj dela umetnica. Pored toga, naslednici i kolekcionari su takođe upisivani kao veliki darodavci muzejskih kolekcija. Najređe su generalno otkupljivana umetnička dela, a još ređe umetnička dela autorki. I dan danas, najveće akvizicije novosadskih muzeja jesu pokloni. Činjenica je da ne postoji jasna strategija na nivou muzejskih ustanova niti kulturna politika države koja uređuje sistem muzejskih akvizicija, a još da je on i rodno ravnopravan kao što su primera radi to učinili muzeji Velike Britanije (Tejt muzej ili kolekcija British Council-a). S jedne strane to govori o društvu koje nije svesno potrebe za ravnopravnosti na svim nivoima funkcionisanja, a s druge o sporoj transformaciji muzeja u kritički muzej. Kada je reč o izlagačkoj delatnosti ženskog stvaralaštva, takođe su dela umetnica u kolekcijama novosadskih muzeja retko posmatrana kroz prizmu ili u odnosu na feministički diskurs i u javnosti su se uglavnom prezentovala u okvirima određenih umetničkih pravaca, tema ili monografski. Sve ovo uticalo je na percepciju javnosti i neznanje većine stanovništva o postojanju ženskog umetničkog stvaralaštva, pa čak i o imenima srpskih umetnica.

Spisak umetnica čija se dela nalaze u kolekcijama novosadskih muzeja daju povod za pravo istraživanje i analizu o zastupljenosti umetnica kolekcijama novosadskih, a možda i šire svih muzeja u Srbiji. Na tim osnovama se dalje mogu sagledavati same kolekcije i žensko stvaralaštvo, donositi pravi zaključci, razvijati politike akvizicija i ponuditi nova čitanja istorije društva, kulture i umetnosti u kojima neće biti „velikih“ i „malih“ umetnika i umetnica.

Spisak umetnica čija se dela nalaze u kolekcijama novosadskih muzeja:

GALERIJA MATICE SRPSKE

Judita Ajzenhut (? – posle 1922)

Danica Dokić Atanacković (1913–1978)

Ana Atanacković (1949–2000)

Ivanka Acin (1925−2011)

Milena Pavlović Barili (1909–1945)

Zlata Markova Baranji (1906–1984)

Milica Bešević (1892–1941)

Ana Bešlić (1912− 2008)

Miomira Blagojević (1945)

Olivera Brdarić (1960)

Anka Burić (1956)

Tamara Vajs (1985)

Angela Varga (1925)

Marija Atanasijević Veselinović (1842–1891)

Draginja Vlašić (1928–2011)

Beta Vukanović (1872–1972)

Vilhemina (Mina) Karadžić Vukomanović (1828 –1894)

Adela Ber (Berova) Vukić  (1888–1966)

Milica Vučković (1946)

Biljana Gavranović (1956)

Biljana Golubović (1961)

Tamara Delić

Vukosava (Vukica) Obradović Dragović (1933)

Ivanka (Vanča) Adamović Dunđerski (1901–1984)

Mirjana Đurić (1938)

Jelena Đurić (1978)

Maja Erdeljanin (1971)

Dragana Cigarčić Živanović (1931)

Zdenka Živković (1921–2011)

Sanja Žigić (1985)

Vera Zarić (1948)

Katarina Zarić (1966)

Katarina Ivanović (1811–1882)

Ksenija Ilijević (1923–2005)

Jovanka Jagodić (? –1962)

Olga Jančić (1929–2012)

Svetlana Kuljić Jeftić (1967)

Danica Jovanović (1886–1914)

Jelena Jovanović (1908−?)

Dragana Jokić (1966)

Vidosava Jocić (1921–2002)

Branka Janković Knežević (1950)

Bosiljka (Bosa) Kićevac (1932–2016)

Vidosava Kovačević (1889–1913)

Vera Koko (kraj 19–prva polovina 20. veka)

Milena Jeftić Ničeva Kostić (1943)

Ljubica Ratkajec Kočica (1935)

Katarina Klauber (sredina 18. veka)

Julijana Kiš (1944)

Milena Kuzmanović

Majda Kurnik (1920–1967)

Staša Lorbek (1963)

Emina Čamo Lorbek (1932)

Jelena Lacković

(prva polovina 20. veka)

Morin But Lusia (1939)

Zora Matić (1923–1999)

Ana Marinković (1882–1973)

Aranka Mojak (1932)

Margareta Šefer–Martinko

Olga Medvedska

Dragana Milisavljević (1941)

Grozdana Mikitišin (1947)

Mirjana Mihač (1924–2006)

Vukica Mogin (1949)

Ljiljana Mirković (1963)

Ljubica Mrkalj (1946)

Desa Kerečki Mustur (1936–2011)

Olga Nikolić (1926–1983)

Dunja Dokić Nikolić (1948–2017)

Višnja Nikolić (1983)

Ankica Oprešnik (1919–2004)

Ružica (Beba)Pavlović (1927)

Živka Pajić (1919–1994)

Anka Krizmanić Paulić (1896–1987)

Nadežda Petrović (1873–1915)

Zora Petrović (1894–1962)

Jelena Popović (1977)

Cveta Popović (1892–1965)

Bogdanka Poznanović (1930–2013)

Marica Radojčić Prešić (1943–2018)

 Stoja Ljiljana Rudić

Olga Radović (1916–1995)

Marija Grigorijevna Gagarin Rajevska (1851–1941)

Ljubica Radović (1950)

Drinka Radovanović (1943)

Olivera (Vera) Čohadžić Radovanović (1910–2003)

Nasta Rojc (1883 –1964)

Radmila Graovac Ris (1920–2011)  

Kristina Ristić (1973)

Miroslava (Mira) Sandić (1924–2010)

Zorka Stevanović

Ljubica (Cuca) Sokić (1914–2009)

Ljiljana Stojanović (1955)

Paulina Sudarski (1914–1943)

Sonja Kovačić Tajčević (1894–1968)

Ranka Maček Tepser (1921)

Nina Todorović (1973)

Poleksija Todorović (1848–1939)

Jelena Ćirković (1910–1975)

Slavka Ćurčin  (kraj 19. – početak 20. veka)

Zuzana Halupova (1925– 2001)

Dora Car (1889 –1964)

Gala Čaki (1987)

Zlatana Čok (1939)

Milena Čubraković (1924–2004)

Mirjana Šipoš (1916–1996)

MUZEJ VOJVODINE

Ljiljana Antić (1956)

Zlata Markova Baranji (1906–1984)

Anica Radošević Babić (1972)

Ana Babjakova (1949)

Dina Barešić (1986)

Valerija Barna (1956)

Dušanka Bodulić (1947)

Mirjana Blagojev (1974)

Jelena Vasiljević (1991)

Bela Virag (1872)

Jelena Vuković (1981)

Sonja Vrkatić (1987)

Marija Davidović (1960)

Nada Denić (1954)

Jelena Dobrović (1979)

Isidora Dunđerski (1977)

Rada Drakulić

Maja Erdeljanin (1971)

Vera Zarić (1948)

Olja Ivanjicki (1931–2009)

Gordana Kazimirović Jankov (1963)

Leda Janković (1980)

Stojanka Jasika (1918–2004)

Milijana (Juca) Jovanović (1944)

Gordana Knežević Janković

Ksenija Kovačević (1974)

Luiza Koc

Anđelka Lugonja (1974)

Dejana Marišan (1971)

Branka Knežević Marković

Marina Milanović (1988)

Nada Mojak (1964)

Iva Nedeljković

Višnja Nikolić (1983)

Šarlota Nojbauer

Ida Dropka Obućina (1965)

Ankica Oprešnik (1919–2004)

Olivera Gavrić Pavić (1964)

Kristina Pantelić (1982)

Ksenija Pašić (1971)

Milena (Nena) Popović (1991)

Štefica Radovanović (1931)

Maja Radosavljević

Simonida Rajčević (1974)

Tatjana Savić (1984)

Miroslava (Mira) Sandić (1924–2010)

Leposava Milošević Sibinović (1950)

Milica Slaćanin (1981)

Ljubica Đurđev Stanković (1943)

Jelena Sredanović (1982)

Višnja Stojanović

Tamara Terzić (1977)

Marija Čoban (1977)

Isidora Čoban (1978)

Marija Škaljac (1979)

Zita Šuhajda (1970)

MUZEJ SAVREMENE UMETNOSTI VOJVODINE

(data su imena većine umetnica čija se dela nalaze u kolekciji MSUV-a)

Marina Abramović (1946)

Ana Bešlić (1912− 2008)

Mira Brtka (1930–2014)

Biljana Bakaluca (1971)

Vera Zarić (1948)

Ksenija Ilijević (1923–2005)

Jelena Janev (1972)

Jelena Jureša (1974)

Gordana Kaljalović (1951)

Branka Janković Knežević (1950)

Julijana Kiš (1944)

Miroslava Kojić (1949)

Ksenija Kovačević (1974)

Milica Mrđa Kuzmanov (1960)

Katalin Ladik (1942)

Zita Majoroš

Mirjana Stojanović Maurič (1947)

Dejana Nešović (1976)

Tanja Ostojić (1972)

Andrea Palašti (1984)

Vesna Perunović (1960)

Darinka Pop Mitić (1975)

Bogdanka Poznanović (1930–2013)

Jelena Radić (1978)

Marica Radojčić (Prešić) (1943–2018)

Vahida Ramujkić (1973)

Marijeta Sidovska (1973)

Lidija Srebotnjak Prišić (1961)

Jelena Sredanović (1982)

Ivana Stojanović (1979)

Mirjana Subotin Nikolić (1960)

Nataša Teofilović (1968)

Isidora Todorović (1984)

Milica Tomić (1960)

Olga Ungar (1975)

Jasmina Cibic (1979)

Milena Čubraković (1924–2004)

Rada Čupić (1951)

Katarina Šević (1979)

MUZEJ GRADA NOVOG SADA

Nina Antoković

Nada Poznanović Adžić (1944)

Branka Veselinović

Zora Stefanović Vučetić

Mirjana Đurić (1938)

Katinka Evinger-Kovačević

(1904–1990)

Maja Erdeljanin (1971)

Vera Zarić (1948)

Bosiljka Lečić Zirojević (1971)

Branka Knežević Janković (1950)

Jelena Jeropoljska

Julijana Kiš (1944)

Mila Kostić (1965)

Luiza Koc

Milica Mrđa Kuzmanov (1960)

Olivera Marić (1966)

Mirjana Stojanović Maurič (1947)

Maja Mišević (1948)

Aranka Mojak (1932)

Mira Narandžić (1925–2008)

Mirjana Nikolajević (1927–1984)

Olga Nikolić (1926–1983)

Ankica Oprešnik (1919–2004)

Bogdanka Poznanović (1930–2013)

Ana Popov (1964)

Marina Popović (1976)

Radmila Graovac Ris (1920–2011)

Helena Sivč (1922–2016)

Marina Kostić Sujetova (1941)

Ilonka Vagner Tatić

Etelka Tobolka (1919–1989)

Smilja Hadžić (1936)

Rada Čupić (1951)

SPOMEN ZBIRKA PAVLA BELJANSKOG

Danica Antić (1916–1989)

Bosa Tucaković Beložanski

Beta Vukanović (1872–1972)

Olivera Galović (1923–2000)

Milica Zorić (1909–1989)

Danica Jovanović (1886–1914)

Desanka (Desa) Glišić Jovanović (1911–1991)

Gordana Kaljalović (1951)

Vidosava Kovačević (1889–1913)

Liza Križanić (1905–1982)

Emilija Lazarević

Ljubica Luković

Ana Marinković (1982–1935)

Leposava St. Pavlović (1906–2004)

Zora Petrović (1894–1962)

Jelisaveta Petrović (1896–1969)

Milica Lozanić Petrović

(1915–2003)

Nadežda Petrović (1873–1915)

Pravda Ristić

Miroslava (Mira) Sandić

 (1924–2010)

Milica Simić (1928)

Ljubica Sokić (1914–2009)

Olga Stojsavljević Jadviga Šperling Četić

GALERIJA LIKOVNE UMETNOSTI POKLON ZBIRKA RAJKA MAMUZIĆA

Danica Antić (1916–1989)

Kosara Boškan (1925–2009)

Ksenija Divjak (1924–1995)

Angelina Gatalica (1924–2001)

Ljubinka Mihailović Jovanović (1922–2015)

Olivera Kangrga (1923–1999)

Majda Kurnik (1920–1967)

Mirjana Mihač (1924–2006)

Milica Ribnikar (1931–2002)

Ljubica (Cuca) Sokić (1914–2009)

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Umetnice u muzejima," u ŽeNSki Muzej, 21. januara 2020., https://zenskimuzejns.org.rs/2020/01/21/umetnice-u-muzejima/.
Kategorije
audio Čitaonica fotografija scenske umetnosti scenske umetnosti Umetnost Vizuelne umetnosti

Podrška stvaranju ženske umetničke elite


1

Gordana Stojaković

Malo je poznata činjenica da su ženske organizacije u Habzburškoj monarhiji /od 1867. u Austrougarskoj/ (uključujući i ženske organizacije Srpkinja) bila dobro organizovana, a često i bogata[1] preduzeća. Postojao je jasan sistem hijerarhije (članice, potpomažuće članice, dobrotvorke i dobrotvori) i plan u vezi sa trošenjem sredstava. Svake godine završni račun organizacije, uz izveštaj o radu, javno su publikovani u ženskoj i drugoj štampi. Srpkinje u Austrougarskoj nisu prednjačile[2] u osnivanju posebnih organizacija, ali su preuzimale i razvijale korisna iskustva svojih sugrađanki drugih vera i nacija.

U početku, osnovne delatnosti ženskih zadruga su bile briga za siromašne, nezbrinute i napuštene ljude. Кasnije se ustanovljavaju specifične zadužbine ili fondovi kojima se pomaže siromašnoj i napuštenoj ženskoj deci, fondovi za školovanje darovite ženske dece, a zabeleženo je i postojanje azila za starice, kao i dečjeg zabavišta za siromašnu decu. Vrednost koji su Srpkinje Austrougarskoj i SAD u novcu i u imovini zaveštale ženskim udruženjima (zadrugama) za humanitarne i prosvetne ciljeve i danas možemo ceniti kao izuzetnu. O tome je podatke ostavio Arkadije Varađanin: „… u Austro-Ugarskoj, Bosni i Hercegovini, kao i Americi ima svega 5441 članica (svake vrste), a imanje im u gotovini i drugim posedima iznosi К 927.514,47… (Varađanin 1910: 97-106). Prema odnosu američkog dolara i austrougarske krune, koji je u istom tekstu zapisao Varađanin /1 USA $ vredeo je 5 К./ vrednost zadružne imovine Srpkinja Austrougarske, Bosne i Hercegovine i Amerike od 927.514,47 К vredela je 1910. godine 185.502,89[3] USA $. U “Spomenici dvadesetptogodišnjeg rada (1880-1905) Dobrotvorne Zadruge Srpkinja Novosatkinja” dat je podatak da je uz pomoć stipendija ove zadruge škole i univerzitete završilo: 48 učiteljica, 2 zabavilje, 7 radnica, 3 trgovkinje 2 operske pevačice (Sultana Cijuk i Jelena Uglješić), 1 fotografkinja (Katinka Stakić) i 1 lekarka (dr Kornelija Rakić) (Stojaković 2001: 28).

Dr Kornelija Rakić, učenica Mileve Simić i prva lekarka u Novom Sadu: „Veliki Orao – Ilustrovani srpski narodni kalendar za prostu godinu 1907.“ Novi Sad: Srpske knjižare i štamparije Braće M. Popović. str. 49.
Dr Kornelija Rakić, učenica Mileve Simić i prva lekarka u Novom Sadu: „Veliki Orao – Ilustrovani srpski narodni kalendar za prostu godinu 1907.“ Novi Sad: Srpske knjižare i štamparije Braće M. Popović. str. 49.

Siguran i respektabilan imovinski status dobrotvornih zadruga omogućavao je stabilne i dugoročne aktivnosti među kojima su bile i one u vezi sa školovanjem darovite ženske dece na umetničkim školama i zanatima. Primeri stipendiranja Katinke Stakić, Sultane Cijuk i Danice Jovanović daju uvid u načine na koji su žene, preko ženske organizacije ili direktno, učestvovale u kreiranju ženske umetničke elite.

Novosađanka, Katinka (Tinka) Stakić (oko 1890 -?) bila je dugi niz godina stipendistkinja Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja. Najpre je stipendirana kao učenica[4] Srpske više devojačke škole[5] i to tokom sve četiri godine školovanja, potom joj je omogućeno dodatno usavršavanje[6] a zatim i trogodišnje šegrtovanje kod vrhunskog, novosadskog fotografa Josifa Singera koji je imao titulu „Kneževski crnogorski dvorski fotograf“ (Montenegrói Kir. Udv. Fényképesz).

Tokom i po završetku školovanja u Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novom Sadu Katinka (Tinka) Stakić je bila i ostala stipendistkinja Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja što se vidi iz izveštaja organizacije jer je: “…Uzet na znanje izveštaj da je pitomica društvena Tinka Stakićeva stupila u fotografski atelje ovdašnjeg fotografa Josifa Singera na izučavanje struke te će joj se određena pripomoć izdavati“ (Ženski svet, br. 11, 1906: 253).

Šegrtovanje Katinke Stakić kod čuvenog novosadskog fotografa Josifa Singera trajalo je tri godine, a je završeno sa uspehom, jer u oktobru 1909. nalazimo oglase u novosadskom Ženskom svetu i Zastavi kojima uredništvo ovih listova obaveštava javnost da je otvorila sopstveni fotografski atelje (Ženski svet, br. 10, Novi Sad 1909. str. 233; Zastava, Novi Sad, 6 (19) oktobar 1909).

U dokumentaciji JKP „Lisje“ u Novom Sadu nema podataka o tome da li Tinka Stakić sahranjena na nekom od grobalja u Novom Sadu.

Sultana, Cijuk, crtež prema arhivskoj fotografiji
Sultana, Cijuk, crtež prema arhivskoj fotografiji

Sultanu Cijuk (1871-1935), novosadsku opersku divu, kao sopran velikih mogućnosti, cenila je i pozdravljala publika najznačajnijih evropskih gradova. Njen, kratki nastup 1896. u Srpskom narodnom pozorištu uzima se za početak rada Opere u Novom Sadu. Ovu mladu Vrščanku, čiji je talenat za muziku rano primećen stipendirala je Dobrotvorna zadruga Srpkinja Novosatkinja. Konzervatorijum u Beču je upisala 1981. kao siromašna, ali talentovana učenica. Školovanje je završila zahvaljujući potpori Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja i patronatu austrijske carice Jelisavete[7] Habzburške. Na završnom ispitu, kome su prisustvovali upravnici i stručnjaci vodećih svetskih operskih kuća, Sultana Cijuk je dobila izuzetno laskave ocene i ponude za angažman od mnogih velikih operskih ansambala, uključujući ponudu njujorške Metropoliten Opere. Po sopstvenoj želji od 1895. postala članica Opere u Hamburgu.

Султана Цијук: „Велики Орао – Илустровани српски народни календар за просту годину 1898.“ Нови Сад: Српске књижаре и штампарије Браће М. Поповић. стр. 49.
Sultana Cijuk:
„Veliki Orao – Ilustrovani srpski narodni kalendar za prostu godinu 1898.“ Novi Sad: Srpske knjižare i štamparije Braće M. Popović.
str. 49.

Pored Hamburga i Novog Sada Sultana Cijuk je u periodu 1909-1911. bila članica prve beogradske privatne opera, Opere na Bulevaru koju je osnovao i vodio Sultanin suprug, Žarko Savić. U periodu 1917-1928. živela je i radila u Zagrebu da bi poslednje godine života provela u Beogradu.

Delo Danice Jovanović (1886-1914), beščanske slikarke tragičnog[8] usuda, došlo je u focus javnosti kada je jedan njen rad 1963. izložen (zajedno sa slikama najznačajnijih srpskih ekspresionista i modernista), na izložbi “Nadežda Petrović i počeci modernog srpskog slikarstva”. Zahvaljujući naporima jedne druge Novosađanke, dr Jasne Jovanov, u Galeriji Matice srpske održana je Monografska izložba Danice Jovanović (1987) povodom stogodišnjice slikarkinog rođenja, koja je doprinela novom vrednovanju[9] njenog dela.

Danica Jovanović, crtež prema arhivskoj fotografiji
Danica Jovanović, crtež prema arhivskoj fotografiji

Danica Jovanović je rođena u mnogočlanoj ratarskoj porodici u Beški. Srpsku višu devojačku školu u Novom Sadu upisala je i završila relativno kasno (1903-1907). Za slikarstvo se opredelila tokom novosadskog školovanja, a odlučujuću podršku su joj pružili nastavnica Anđelija Sandić i direktor škole, Arkadije Varađanin[10]. Beogradsku Umetničko-zanatsku školu, u tajanju od dve godine, je uspešno završila zahvaljujući potpori beščanske pravoslavne Crkvene opštine. Žensku slikarsku akademiju u Minhenu upisala je 1909. zahvaljujući mecentkinji Danici Jovanović iz Velike Kikinde koja je, na preporuku Arkadija Varađanina, prihvatila da ličnim sredstvima omogući da Danica, pored skromne stipendije Petrovaradinske imovne opštine, može da studira u Minhenu. Mecentkinja Danica Jovanović je bila jedna od osnivačica Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Rumi, a posle preseljenja u Veliku Kikindu i članica Velikokikindske dobrotvorne zadruge Srpkinja gde je kao imućna osoba učestvovala u finansiranju aktivnosti organizacija. Potpora koju je pružala slikarki-imenjakinji bila je lični čin koji nije bio redak u doba kada je mecenat i dobrotvorstvo bilo način života. Na žalost, mecentkinja Danica Jovanović je već prve školske godine preminula te je opet po preporuci Arkadija Varađanina, finansiranje školovanja Danice Jovanović preuzela Olga Jovanović, kćerka Lazara i Sofije Dunđerski, jedna od uglednih članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja i dobrotvorka Zavoda za vaspitanje srpskih devojaka u Budimpešti. Danica Jovanović je po završetku osam semestara na Ženskoj likovnoj akademiji u Minhenu stekla zvanje nastavnice crtanja i malanja i akademske slikarke. Radovi Danice Jovanović nalaze se u Narodnom muzeju u Beogradu, Galeriji Matice srpske u Novom Sadu, Memorijalu u Beški i u privatnim kolekcijama.

Zakonska obaveza svih dobrotvornih zadruga u Austrougarskoj je bila da u slučaju prestanka rada organizacije imenuju pravni entitet koji će naslediti imovinu organizacije. Mnoge zadruge Srpkinja su svoju imovinu (u novcu i nekretninama) zaveštale Matici srpskoj ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi (crkvenoj opštini). Onim zadruga Srpkinja, kao što je to bio slučaj u Kikindi, koje su nastavile rad u Kraljevini SHS/Jugoslaviji imovina je nacionalizovana u socijalističkoj Jugoslaviji. Mnoge institucije koje su osnovale naše pretkinje danas imaju istu namenu i druge nazive ali, nema znanja o tome na čijim ramenima stoje. To je npr. slučaj sa obdaništem u Kikindi koje je u istoj kući i na imanju Velikokikindske dobrotvorne zadruge Srpkinja i sa obdaništem u Novom Sadu koje je nastalo velikim trudom Jelene Kon. Mnogobrojni fondovi za stipendiranje darovite dece, posebno ženske dece i pomoć ugroženim kategorijama stanovništva nestali su tokom turbulentnih vremena kada su u krvi nestajale i nastajale države. Mnogo toga je nepovratno nestalo, ali ono što ne može da nestane to je znanje o sjajnim dometima aktivističkog i humanitarnog rada koje su naše prethodnice uporno i sa velikom ljubavlju gradile.


Literatura

  • А.В. (Варађанин Аркадије). „Женска удружења међу Српкињама.” Женски свет- Kалендар за 1910. (1910): 97-106.
  • Варађанин Аркадије, прир, Извештају о Српској вишој девојачкој школи у Новоме Саду на крају тридесете а школске 1903 – 1904. г. Kњига двадесетседма (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића 1904), 48.
  • Варађанин Аркадије, прир, Извештај о Српској вишој девојачкој школи у Новоме Саду на крају тридесетпрве а школске 1904-1905 год. Kњига двадесетосма. (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића, 1905), 13-14 и 54-55.
  • Ђорђевић Мита, прир, „Извештај о Српској вишој девојачкој школи у Новом Саду на крају тридесетруге а школске 1905-1906. г. Kњига двадестдевет (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића, 1906), 52.
  • Jovanov, Jasna. Danica Jovanović. Beograd/NoviSad/Inđija: Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Narodna biblioteka Đorđe Natošević, Vojnoizdavački zavod i TOPY, 2007.
  • Stojaković, Gordana. Skica za studiju: Počeci feminističkog pokreta u Vojvodini (1748-1941). Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 5-61. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. Danica Jovanović (1886-1914)”. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 186-188. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, Gordana. „Sultana Cijuk-Savić (1871-1935) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 154-156. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
  • Stojaković, G. „Diskursne osobine privatne prepiske o knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas (1909-1924)“. Specijalistički rad, Univerzitet u Novom Sadu. ACIMSI: Centar za rodne studije, 2005
  • Stojaković, Gordana. Kikinda iz ženskog ugla. Kikinda: Centar za podršku ženama, 2010.

[1] „Veliko Кikindska Dobrotvorna Zadruga Srpkinja“ je 1908. imala „9 dobrotvora, i 90 redovnih članica“, a imovinu su činile kuća u vlasništvu u vrednosti 7.663,67 kruna (К) u kojoj je radilo zabavište i gotovina u iznosu od 18.993,59 К. (1910. je to bilo oko 3.700$ ) Zadruga je pored zabavišta (1. maj 1891), osnovala i izdržavala „radeničku školu“ za devojke. Posle velike izložbe ženskih rukotvorina u Novom Sadu 1884, na kojoj su Velikokikinđanke imale „celu jednu dvoranu“ Zadruga je osnovala „srpsku ćilimarsku školu“. Godine 1938. Zadruga je u vlasništvu imala dve kuće u centru Кikinde: na uglu tadašnjih ulica Vuka Кaradžića i Nikole Pašića i u Vilsonovoj ulici (Stojaković, 2010: 8).

„Dobrotvorna Zadruga Srpkinja Novosatkinja“ osnovana je 1880. Prema podacima koje je ostavio Arkadije Varađanin novosadska zadruga je 1908. imala: „… 196 redovnih članica i 32 potpomagačice.. svoju kuću na sprat, u vrednosti od 40.000 К i u gotovini 20.121,39 К … Fond Đorda F. Nedeljkovića od 11.581,86 К, za odelo sirote škol. dece i na ogrev sirotinji“ (Кalendar Ženski Svet 1910: 99). Značajne tekovine novosadske zadruge bile su: osnivanje prvog srpskog zabavišta 1892, pokretanje inicijative za osnivanje zavoda za obrazovanje „srpskih zabavilja“, pokretanje inicijative za formiranje Saveza dobrotvornih zadruga Srpkinja na prostoru Austrougarske i Bosne i Hercegovine (osnovan1921) i finansiranje Ženske zanatske škole, pokretanje i finansiranje časopisa Ženski svet – ženskog mesečnog časopisa koji je izlazio 28. godine (Stojaković 2001: 28).

[2] Prva zadruga Srpkinja u Austrougarskoj je osnovana 1872. u Velikoj Kikindi, ali Srpkinje su već od 1866. bile aktivne i organizovane u ženska kola u okviru Ujedinjene omladine srpske (1866-1872). Ova činjenica se mora uzeti u obzir kada se računa prvenstvo u vezi sa organizovanjem žena u javnoj sferi (prim.aut).

[3] Danas (2019) vrednost imovine ženskih organizacija koje su osnovale i vodile Srpkinje u državama koje su 1910. napred navedene u novcu i nekretninama iznosile bi 5.001.583,00 $ Videti: Inflation Calculator http://www.in2013dollars.com/us/inflation/1910?amount=1

[4] U „Izveštaju o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novome Sadu na kraju tridesete a školske 1903 – 1904. g“u poglavlju VIII nailazimo na ime „Tinka Stakićeva iz Novog Sada“. Ona je u grupi učenica trećeg razreda i po načinu ispisivanja imena zna se da je vrlo dobra učenica (Izveštaj o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novom Sadu na kraju tridesetruge a školske 1905-1906. g. Knjiga dvadestdeveta, 1906. str. 48).

[5] U školskom izveštaju za školsku 1904 – 1905. nalazimo podatak da je Tinka Stakić učestvovala u pozorišnoj predstavi u okviru „Zabave sa igrankom“ koju je škola priredila „u korist svojim skromnim učenicama i delom učila školskih“. U istom izveštaju na stranama nalazimo spisak učenica četvrtog razreda Srpske više devojačke škole, sa pregledom ocena iz svih predmeta, među kojima je i „Stakićeva Tinka iz Novog Sada“. Tu vidimo da je Stakić Tinka vrlo dobra učenica i da ima odlične i vrlo dobre ocene. Odličan uspeh pokazala je iz sledećih predmeta: „Vladanje, Srpski, Zemljopis, Hemija, Kućanstvo, Higijena, Crtanje, Pevanje i pojanje i Gimnastika“ a vrlo dobar iz:“ Nauka i vera, Mađarski, Nemački, Povesnica, Račun i Ženski ručni rad“ ( Izveštaj o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novome Sadu na kraju tridesetprve a školske 1904-1905 god. Knjiga dvadesetosma, Novi Sad 1905. str. 13-14 i 54-55).

[6] Katinka (Tinka) Stakić je imala i talenat za slikanje. Iz „Izveštaja o Srpskoj višoj devojačkoj školi na kraju trideset druge a školske 1905-1906. godine“[6], Novi Sad 1906. može saznati o „Kurzu za slikanje i bojenje“. U tekstu se kaže: …“ Među te lepe veštine spada i slikanje (molovanje) masnim bojama…Nastavnica Anđelija A. Sandić u sporazumu sa školskom upravom podnela je molbu visokoslavnom Školskom Savetu u Srem. Karlovcima… te je odma uz Srpsku višu devojačku školu u Novom Sadu otvoren kurz za slikanje vodenim i masnim bojama na staklu, drvetu, limu, porcelanu i platnu… „Kurz“ je pokrenut 3. oktobra 1906. i trajao je tokom čitave školske godine. Osim redovnih učenica Srpske više devojačke škole kurs su pohađale i „tri hospitantkinje: Danica Tomićeva, Zorka Grujićeva i Tinka Stakićeva, kao izučene učenice više devojačke škole“…(Izveštaj o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novom Sadu na kraju tridesetruge a školske 1905-1906. g. Knjiga dvadestdeveta, Novi Sad 1906. str 52).

[7] Elizabeta Amalija Eugenija od Bavarske (1837-1898) je bila austrijska carica i ugarska kraljica (prim.aut.).

[8] Posle poraza na Ceru, prve godine I svetskog rata, Austrougarska vojska, polačeći se ka severu, u sremskom selu Beška pohapsila je grupu Srba – taoca, među kojima je bila i Danica Jovanović i po odluci Prekog suda streljala na Patrovaradinskoj tvrđavi 12. 09. 1914. Na mestu pogibije Beščana, na samom skretanju ka današnjoj Akademiji umetnostui u Novom Sadu nalazi se spomen- tabla.

[9] Danica Jovanović nije stigla da razvije svoj umetnički izraz, ali prema korpusu slika koje postoje možemo reći da se radi o značajnom delu smelog, snažnog kolorita. Po oceni dr Jasne Jovanov opus Danice Jovanović je „simbolički, koloristički ekspresivan i na svojevrstvan način nacionalno obojen“ te „uprkos ovako neusklađenim i višeznačnim epitetima deluje jedinstveno i celovito“ (Jovanov 2007: 64).

[10] Arkadije Varađanin (1844-1922) je po obrazovanju bio pedagog, ali i ugledan društveni i kulturni radnik. Zna se da je bio jedan od osnivača Srpskog učiteljskog konvikta i Učiteljske zadruge, član uprave najznačajnije srpskog novčanog zavoda u Ugarskoj, Centralnog kreditnog zavoda, višegodišnji član Upravnog odbora i Književnog odbora Matice srpske, član uprave Srpskog narodnog pozorišta, urednik Letopisa Matice srpske (1910-1911) i sekretar Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja od osnivanja organizacije. Napisao je mnogo stručnih članaka i tekstova,a za istorijat feminističkog pokreta značajan je njegov rad na planu ohrabrivanja i podržavanja ženskog kreativnog rada, naročito u književnosti, kao i njegov rad na prikupljanju i objavljivanju izveštaja o radu ženskih organizacija kod nas i u svetu. Upravitelj „Srpske Više Devojačke Škole“ u Novom Sadu postao je po njenom osnivanju 1874, da bi na tom položaju ostao 31 godinu. Važan je i je njegov doprinos stvaranju i emancipaciji književnih radova koje su pisale žene. Obrazovane, talentovane i manje talentovane žene slale su njemu svoje prve radove na uvid i ocenu. Nije bio ciničan i strog kritičar, pre bi se moglo reći da ih je ohrabrivao. Deo radova objavljivao je u listu Ženski svet, čiji je urednik bio punih dvadest osam godina. Unutar ženskog aktivističkog i kreativnog bića u srpskoj zajednici, od kraja 19. i početkom 20. veka, uživao je nepodeljeno poverenje i autoritet.

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Podrška stvaranju ženske umetničke elite," u ŽeNSki Muzej, 10. decembra 2019., https://zenskimuzejns.org.rs/2019/12/10/podrska-stvaranju-zenske-umetnicke-elite/.
Kategorije
Čitaonica estetika fotografija književnost obrazovanje Politike i prakse publikacije Razgovori scenske umetnosti scenske umetnosti stav savremenica tekstovi Umetnost Vizuelne umetnosti

Čitaonica


1

Digitalna platforma  ŽeNSki muzej bavi se istraživanjem, digitalizacijom, sistematizacijom i javnim predstavljanjem ženskog i feminističkog nasleđa (umetnost, teorija, zadužbinarstvo, aktivizam, svakodnevni život), kao i aktuelnog ženskog stvaralaštva i delovanja  u Novom Sadu (i Vojvodini) na način da predstavljena građa bude javno dostupna i pretraživa.