Povod
za razmišljanje o ženskom umetničkom nasleđu bio je projekat Percepcije, koji
je Galerija Matice srpske u saradnji sa British Council-om realizovala kroz
izložbu Žena po meri društva? Podstaknuti studijskom posetom kolekciji British
Council-a, kao i samom temom projekta koja se bavi (ne)vidljivosti umetnica na
umetničkoj sceni i percepcijom umetnica u javnosti, izložba je postavila dela
savremenih britanskih umetnica u dijalog sa delima srpskih umetnica iz
kolekcije Galerije, kako bi se istakla vanvremenska pitanja ženskog
stvaralaštva. Platforma K.A.T. u okviru koje je u vreme trajanja izložbe
Percepcije. Žena po meri društva? u Galeriji Matice srpske održana konferencija
na temu Žensko kulturno nasleđe – modeli čuvanja i prezentacije bila je više od
dobre prilike da se priča o umetnicama u novosadskih muzejima.
Kada
je 1971. godine u časopisu Art News (br. 69) Linda Noklin objavila članak Why
Have There Been No Great Women Artists? postavila je niz problemskih tema koje
su sadržane u pitanju zbog čega u prošlosti nije bilo veliki umetnica. Ono
zapravo ističe široko polje jedne sveopšte mistifikacije umetnosti izvan
političkih i ideoloških pitanja koje se tiču žena. U srži pitanja stoje mnoge
naivne, iskrivljene i nekritičke pretpostavke o stvaranju umetnosti odnosno
stvaranju „velike umetnosti“. Zahvaljujući njima u istoriji umetnosti su se
izrodili umetnički „superstarovi“ poput Mikelanđela, Rafaela, Van Goga, ili u
srpskoj istoriji umetnosti – Paje Jovanovića, Uroša Predića, Save Šumanovića
itd. Takođe, pitanje nas usmerava na razmišljanje da umetnost nije slobodna,
autonomna aktivnost koju stvara obdarena individua, pod uticajem prethodnih
umetnika i društvenih sila, već da je stvaranje umetnosti, razvijanje umetnika,
kao i priroda i kvalitet samog umetničkog dela integralni element date
društvene situacije, vođene i utvrđene specifičnim društvenim i umetničkim
institucijama – umetničkim akademijama, patronima, kolekcionarima, umetničkom
tržištu kao i muzejima i galerijama.
U
svetu istorije umetnosti „beli–zapadnoevropski muški pogled“ nesvesno je
prihvaćen kao pravi i jedini pogled tradicionalne nauke. Iz perspektive čoveka
kraja XX i početka XXI veka, on postaje neadekvatan, ne samo u smislu njegove
moralne ili etičke osnove, već i one intelektualne. Na neki način, otkrivajući
jedan neuspeh većeg dela akademske istorije umetnosti, razvijaju se tzv. rodne
studije koje na različite načine osvetljavaju „izgubljene“ ili „zaboravaljene“
umetnice i umetnike, i posmatraju poznata dela iz nove perspektive.
Međutim,
pristup u kojem samo dodajemo spisak imena umetnica u postojeću istoriju
umetnosti nije dovoljan, ukoliko istražujući njihovu umetnost, ipak ne
preispitamo celokupan metod istorije umetnosti koji je zasnovan na principu
postavljanja umetnika na određeno mesto u vremenskoj liniji umetnosti. Danas
želimo da utvrdimo načine i radnje koje su dovele do marginalizacije određenih
umetnika/umetnica, a isticanja drugih.
Muzej
i njegova kolekcija su s jedne strane određeni akademskim postulatima istorije
umetnosti, a s druge strane društveno–političkim okolnostima u kojima nastaju i
deluju. Kolekcije novosadskih muzeja razvijale su se na različite načine i to
mahom tokom XX veka, sa izuzetkom Galerije Matice srpske čija je kolekcija
osnovana 1847. godine. Sa jasnim opredeljenjem i delovanjem: Galerija Matice
srpske, Muzej Vojvodine, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Muzej grada Novog
Sada, Spomen–zbirka Pavla Beljanskog i Galerija likovne umetnosti poklon–zbirka
Rajka Mamuzića baštine i predstavljaju sveobuhvatno umetničko stvaralaštvo
Srbije, Vojvodine i Novog Sada od XVI veka do danas. Međutim, postavlja se
pitanje da li i u kojoj meri u tim kolekcijama postoji stvaralaštvo umetnica?
Ako
posmatramo muzej XXI veka, on za razliku od gore navedene odrednice, treba da
teži da postane platforma za pokretanje najrazličitijih društvenih pitanja.
Koncept kritičkog muzeja odnosi se na kreiranje muzeja kao mesta u kojem se
promišljaju i dovode u pitanje različiti aspekti života savremenog čoveka u
korelaciji sa istorijom, nasleđem, savremenom umetnosti, tehnologijama i
prirodnim naukama. Podstaknuti tezom Linde Noklin, ali i potrebom da odgovorimo
na stremljenja društva XXI veka, kustoskinje iz pomenutih novosadskih muzeja
sastavile su spisak umetnica čija se dela nalaze u njihovim kolekcijama. Taj osnovni nivo istraživanja, otvorio je
mogućnost za razmišljanja koja se tiču zastupljenosti ženskog umetničkog
stvaralaštva u kolekcijama ovih muzeja i politici akvizicija, tačnije načinu na
koji su dela pristizala u kolekcije i kako se danas nabavljaju, načinu
interpretacije u kontekstu istorije izložbene delatnosti ali i današnjem vidu
prezentacije.
Iz
osnovnog uvida može se zaključiti da se u kolekcijama novosadskih muzeja nalazi
izvestan broj imena umetnica koje su stvarale na teritoriji Srbije, Vojvodine i
Novog Sada u periodu od tridesetih godina XIX veka pa sve do danas. Međutim,
ako se posmatra u odnosu na zastupljenost i broj dela njihovih muških kolega,
procenat stvaralaštva umetnica je veoma mali. Opravdanje se može delom pronaći
u istorijskim činjenicama da je umetnika tokom XIX i prve polovine XX veka bilo
znatno više, imajući u vidu društveni kontekst vremena. Ali, druga polovina XX
veka, kao i umetnost današnjice ne zaostaje u ženskom stvaralaštvu u odnosu na
muško. Iz tog razloga, novosadski muzeji pretežno u svojim kolekcijama i imaju
dela umetnica druge polovne XX veka, a mnogo manje onih iz prošlih epoha.
Zanimljivo
je napomenuti da su kolekcije većine novosadskih muzeja nastajale i dan danas
se razvijaju zahvaljujući poklonima i zaveštanjima. Često motivisani željom da
budu zapamćeni i vrednovani od strane muzejskih ustanova i javnosti uopšte,
umetnici i umetnice su svoja dela poklanjali muzejima. Na taj način je u
muzejske kolekcije pristizao i određeni broj dela umetnica. Pored toga,
naslednici i kolekcionari su takođe upisivani kao veliki darodavci muzejskih
kolekcija. Najređe su generalno otkupljivana umetnička dela, a još ređe
umetnička dela autorki. I dan danas, najveće akvizicije novosadskih muzeja jesu
pokloni. Činjenica je da ne postoji jasna strategija na nivou muzejskih
ustanova niti kulturna politika države koja uređuje sistem muzejskih
akvizicija, a još da je on i rodno ravnopravan kao što su primera radi to
učinili muzeji Velike Britanije (Tejt muzej ili kolekcija British Council-a). S
jedne strane to govori o društvu koje nije svesno potrebe za ravnopravnosti na
svim nivoima funkcionisanja, a s druge o sporoj transformaciji muzeja u
kritički muzej. Kada je reč o izlagačkoj delatnosti ženskog stvaralaštva,
takođe su dela umetnica u kolekcijama novosadskih muzeja retko posmatrana kroz
prizmu ili u odnosu na feministički diskurs i u javnosti su se uglavnom
prezentovala u okvirima određenih umetničkih pravaca, tema ili monografski. Sve
ovo uticalo je na percepciju javnosti i neznanje većine stanovništva o
postojanju ženskog umetničkog stvaralaštva, pa čak i o imenima srpskih
umetnica.
Spisak
umetnica čija se dela nalaze u kolekcijama novosadskih muzeja daju povod za
pravo istraživanje i analizu o zastupljenosti umetnica kolekcijama novosadskih,
a možda i šire svih muzeja u Srbiji. Na tim osnovama se dalje mogu sagledavati
same kolekcije i žensko stvaralaštvo, donositi pravi zaključci, razvijati
politike akvizicija i ponuditi nova čitanja istorije društva, kulture i
umetnosti u kojima neće biti „velikih“ i „malih“ umetnika i umetnica.
Spisak umetnica čija se dela nalaze u kolekcijama novosadskih muzeja:
Malo je poznata činjenica da su ženske organizacije u Habzburškoj monarhiji /od 1867. u Austrougarskoj/ (uključujući i ženske organizacije Srpkinja) bila dobro organizovana, a često i bogata[1] preduzeća. Postojao je jasan sistem hijerarhije (članice, potpomažuće članice, dobrotvorke i dobrotvori) i plan u vezi sa trošenjem sredstava. Svake godine završni račun organizacije, uz izveštaj o radu, javno su publikovani u ženskoj i drugoj štampi. Srpkinje u Austrougarskoj nisu prednjačile[2] u osnivanju posebnih organizacija, ali su preuzimale i razvijale korisna iskustva svojih sugrađanki drugih vera i nacija.
U početku, osnovne delatnosti ženskih
zadruga su bile briga za siromašne, nezbrinute i napuštene ljude. Кasnije se
ustanovljavaju specifične zadužbine ili fondovi kojima se pomaže siromašnoj i
napuštenoj ženskoj deci, fondovi za školovanje darovite ženske dece, a
zabeleženo je i postojanje azila za starice, kao i dečjeg zabavišta za
siromašnu decu. Vrednost koji su Srpkinje Austrougarskoj i SAD u novcu i u
imovini zaveštale ženskim udruženjima (zadrugama) za humanitarne i prosvetne
ciljeve i danas možemo ceniti kao izuzetnu. O tome je podatke ostavio Arkadije
Varađanin: „… u Austro-Ugarskoj, Bosni i Hercegovini, kao i Americi ima
svega 5441 članica (svake vrste), a imanje im u gotovini i drugim posedima
iznosi К 927.514,47… (Varađanin 1910: 97-106). Prema odnosu američkog dolara i
austrougarske krune, koji je u istom tekstu zapisao Varađanin /1 USA $ vredeo
je 5 К./ vrednost zadružne imovine Srpkinja Austrougarske, Bosne i Hercegovine
i Amerike od 927.514,47 К vredela je 1910. godine 185.502,89[3] USA $. U “Spomenici dvadesetptogodišnjeg rada (1880-1905)
Dobrotvorne Zadruge Srpkinja Novosatkinja” dat je podatak da je uz pomoć stipendija
ove zadruge škole i univerzitete završilo: 48 učiteljica, 2 zabavilje, 7
radnica, 3 trgovkinje 2 operske pevačice (Sultana Cijuk i Jelena Uglješić), 1
fotografkinja (Katinka Stakić) i 1 lekarka (dr Kornelija Rakić) (Stojaković
2001: 28).
Siguran i respektabilan imovinski status
dobrotvornih zadruga omogućavao je stabilne i dugoročne aktivnosti među kojima
su bile i one u vezi sa školovanjem darovite ženske dece na umetničkim školama
i zanatima. Primeri stipendiranja Katinke Stakić, Sultane Cijuk i Danice
Jovanović daju uvid u načine na koji su žene, preko ženske organizacije ili
direktno, učestvovale u kreiranju ženske umetničke elite.
Novosađanka, Katinka (Tinka) Stakić (oko
1890 -?) bila je dugi niz godina stipendistkinja Dobrotvorne zadruge Srpkinja
Novosatkinja. Najpre je stipendirana kao učenica[4] Srpske više devojačke škole[5] i to tokom sve četiri godine školovanja, potom joj je omogućeno
dodatno usavršavanje[6] a zatim i trogodišnje šegrtovanje kod vrhunskog, novosadskog fotografa
Josifa Singera koji je imao titulu „Kneževski crnogorski dvorski fotograf“
(Montenegrói Kir. Udv. Fényképesz).
Tokom i po završetku školovanja u Srpskoj
višoj devojačkoj školi u Novom Sadu Katinka (Tinka) Stakić je bila i ostala
stipendistkinja Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja što se vidi iz izveštaja
organizacije jer je: “…Uzet na znanje izveštaj da je pitomica društvena Tinka
Stakićeva stupila u fotografski atelje ovdašnjeg fotografa Josifa Singera na
izučavanje struke te će joj se određena pripomoć izdavati“ (Ženski svet, br. 11, 1906: 253).
Šegrtovanje Katinke Stakić kod čuvenog
novosadskog fotografa Josifa Singera trajalo je tri godine, a je završeno sa
uspehom, jer u oktobru 1909. nalazimo oglase u novosadskom Ženskom svetu i Zastavi
kojima uredništvo ovih listova obaveštava javnost da je otvorila sopstveni
fotografski atelje (Ženski svet, br.
10, Novi Sad 1909. str. 233; Zastava, Novi
Sad, 6 (19) oktobar 1909).
U dokumentaciji JKP „Lisje“ u Novom Sadu
nema podataka o tome da li Tinka Stakić sahranjena na nekom od grobalja u Novom
Sadu.
Sultana, Cijuk, crtež prema arhivskoj fotografiji
Sultanu Cijuk (1871-1935), novosadsku
opersku divu, kao sopran velikih mogućnosti, cenila je i pozdravljala publika
najznačajnijih evropskih gradova. Njen, kratki nastup 1896. u Srpskom narodnom
pozorištu uzima se za početak rada Opere u Novom Sadu. Ovu mladu Vrščanku, čiji
je talenat za muziku rano primećen stipendirala je Dobrotvorna zadruga Srpkinja
Novosatkinja. Konzervatorijum u Beču je upisala 1981. kao siromašna, ali
talentovana učenica. Školovanje je završila zahvaljujući potpori Dobrotvorne
zadruge Srpkinja Novosatkinja i patronatu austrijske carice Jelisavete[7] Habzburške. Na završnom ispitu, kome su prisustvovali upravnici i
stručnjaci vodećih svetskih operskih kuća, Sultana
Cijuk je dobila
izuzetno laskave ocene i ponude za angažman od mnogih velikih operskih ansambala, uključujući ponudu njujorške Metropoliten Opere. Po sopstvenoj želji od 1895. postala članica Opere u Hamburgu.
Pored Hamburga i Novog Sada Sultana Cijuk
je u periodu 1909-1911. bila članica prve beogradske privatne opera, Opere na
Bulevaru koju je osnovao i vodio Sultanin suprug, Žarko Savić. U
periodu 1917-1928. živela je i radila u Zagrebu da bi poslednje
godine života
provela u Beogradu.
Delo Danice Jovanović (1886-1914),
beščanske slikarke tragičnog[8] usuda, došlo je u focus javnosti kada je jedan njen rad 1963.
izložen (zajedno sa slikama najznačajnijih srpskih ekspresionista i modernista),
na izložbi “Nadežda Petrović i počeci modernog srpskog slikarstva”. Zahvaljujući
naporima jedne druge Novosađanke, dr Jasne Jovanov, u Galeriji Matice srpske
održana je Monografska izložba Danice Jovanović (1987) povodom stogodišnjice
slikarkinog rođenja, koja je doprinela novom vrednovanju[9] njenog dela.
Danica Jovanović, crtež prema arhivskoj fotografiji
Danica Jovanović je rođena u mnogočlanoj
ratarskoj porodici u Beški. Srpsku višu devojačku školu u Novom Sadu upisala je
i završila relativno kasno (1903-1907). Za slikarstvo se opredelila tokom
novosadskog školovanja, a odlučujuću podršku su joj pružili nastavnica Anđelija
Sandić i direktor škole, Arkadije Varađanin[10]. Beogradsku Umetničko-zanatsku školu, u tajanju od dve godine, je
uspešno završila zahvaljujući potpori beščanske pravoslavne Crkvene opštine.
Žensku slikarsku akademiju u Minhenu upisala je 1909. zahvaljujući mecentkinji
Danici Jovanović iz Velike Kikinde koja je, na preporuku Arkadija Varađanina,
prihvatila da ličnim sredstvima omogući da Danica, pored skromne stipendije Petrovaradinske imovne opštine, može da studira u Minhenu. Mecentkinja Danica
Jovanović je bila jedna od osnivačica Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Rumi, a
posle preseljenja u Veliku Kikindu i članica Velikokikindske dobrotvorne
zadruge Srpkinja gde je kao imućna osoba učestvovala u finansiranju aktivnosti
organizacija. Potpora koju je pružala slikarki-imenjakinji bila je lični čin
koji nije bio redak u doba kada je mecenat i dobrotvorstvo bilo način života.
Na žalost, mecentkinja Danica Jovanović je već prve školske godine preminula te
je opet po preporuci Arkadija Varađanina, finansiranje školovanja Danice
Jovanović preuzela Olga Jovanović, kćerka Lazara i Sofije Dunđerski, jedna od
uglednih članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja i dobrotvorka Zavoda
za vaspitanje srpskih devojaka u Budimpešti. Danica Jovanović je po završetku
osam semestara na Ženskoj likovnoj akademiji u Minhenu stekla zvanje nastavnice
crtanja i malanja i akademske slikarke. Radovi Danice Jovanović nalaze se u Narodnom muzeju
u Beogradu, Galeriji Matice srpske u Novom Sadu,
Memorijalu u Beški
i u privatnim kolekcijama.
Zakonska obaveza svih dobrotvornih zadruga
u Austrougarskoj je bila da u slučaju prestanka rada organizacije imenuju
pravni entitet koji će naslediti imovinu organizacije. Mnoge zadruge Srpkinja
su svoju imovinu (u novcu i nekretninama) zaveštale Matici srpskoj ili Srpskoj
pravoslavnoj crkvi (crkvenoj opštini). Onim zadruga Srpkinja, kao što je to bio
slučaj u Kikindi, koje su nastavile rad u Kraljevini SHS/Jugoslaviji imovina je
nacionalizovana u socijalističkoj Jugoslaviji. Mnoge institucije koje su
osnovale naše pretkinje danas imaju istu namenu i druge nazive ali, nema znanja
o tome na čijim ramenima stoje. To je npr. slučaj sa obdaništem u Kikindi koje
je u istoj kući i na imanju Velikokikindske dobrotvorne zadruge Srpkinja i sa
obdaništem u Novom Sadu koje je nastalo velikim trudom Jelene Kon. Mnogobrojni
fondovi za stipendiranje darovite dece, posebno ženske dece i pomoć ugroženim
kategorijama stanovništva nestali su tokom turbulentnih vremena kada su u krvi
nestajale i nastajale države. Mnogo toga je nepovratno nestalo, ali ono što ne
može da nestane to je znanje o sjajnim dometima aktivističkog i humanitarnog
rada koje su naše prethodnice uporno i sa velikom ljubavlju gradile.
Literatura
А.В. (Варађанин Аркадије). „Женска удружења међу Српкињама.” Женски свет- Kалендар за 1910. (1910): 97-106.
Варађанин Аркадије, прир, Извештају о Српској вишој девојачкој школи у Новоме Саду на крају тридесете а школске 1903 – 1904. г. Kњига двадесетседма (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића 1904), 48.
Варађанин Аркадије, прир, Извештај о Српској вишој девојачкој школи у Новоме Саду на крају тридесетпрве а школске 1904-1905 год. Kњига двадесетосма. (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића, 1905), 13-14 и 54-55.
Ђорђевић Мита, прир, „Извештај о Српској вишој девојачкој школи у Новом Саду на крају тридесетруге а школске 1905-1906. г. Kњига двадестдевет (Нови Сад: Српска штампарија дра Светозара Милетића, 1906), 52.
Jovanov, Jasna. Danica Jovanović. Beograd/NoviSad/Inđija: Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Narodna biblioteka Đorđe Natošević, Vojnoizdavački zavod i TOPY, 2007.
Stojaković, Gordana. „Skica za studiju: Počeci feminističkog pokreta u Vojvodini (1748-1941). Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 5-61. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Danica Jovanović (1886-1914)”. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 186-188. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Sultana Cijuk-Savić (1871-1935) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 154-156. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, G. „Diskursne osobine privatne prepiske o knjizi Srpkinja njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas (1909-1924)“. Specijalistički rad, Univerzitet u Novom Sadu. ACIMSI: Centar za rodne studije, 2005
Stojaković, Gordana. Kikinda iz ženskog ugla. Kikinda: Centar za podršku ženama, 2010.
[1] „Veliko Кikindska Dobrotvorna Zadruga Srpkinja“ je 1908. imala „9 dobrotvora, i 90 redovnih članica“, a imovinu su činile kuća u vlasništvu u vrednosti 7.663,67 kruna (К) u kojoj je radilo zabavište i gotovina u iznosu od 18.993,59 К. (1910. je to bilo oko 3.700$ ) Zadruga je pored zabavišta (1. maj 1891), osnovala i izdržavala „radeničku školu“ za devojke. Posle velike izložbe ženskih rukotvorina u Novom Sadu 1884, na kojoj su Velikokikinđanke imale „celu jednu dvoranu“ Zadruga je osnovala „srpsku ćilimarsku školu“. Godine 1938. Zadruga je u vlasništvu imala dve kuće u centru Кikinde: na uglu tadašnjih ulica Vuka Кaradžića i Nikole Pašića i u Vilsonovoj ulici (Stojaković, 2010: 8).
„Dobrotvorna Zadruga Srpkinja Novosatkinja“ osnovana je 1880. Prema podacima koje je ostavio Arkadije Varađanin novosadska zadruga je 1908. imala: „… 196 redovnih članica i 32 potpomagačice.. svoju kuću na sprat, u vrednosti od 40.000 К i u gotovini 20.121,39 К … Fond Đorda F. Nedeljkovića od 11.581,86 К, za odelo sirote škol. dece i na ogrev sirotinji“ (Кalendar Ženski Svet 1910: 99). Značajne tekovine novosadske zadruge bile su: osnivanje prvog srpskog zabavišta 1892, pokretanje inicijative za osnivanje zavoda za obrazovanje „srpskih zabavilja“, pokretanje inicijative za formiranje Saveza dobrotvornih zadruga Srpkinja na prostoru Austrougarske i Bosne i Hercegovine (osnovan1921) i finansiranje Ženske zanatske škole, pokretanje i finansiranje časopisa Ženski svet – ženskog mesečnog časopisa koji je izlazio 28. godine (Stojaković 2001: 28).
[2] Prva zadruga Srpkinja u Austrougarskoj je osnovana 1872. u Velikoj
Kikindi, ali Srpkinje su već od 1866. bile aktivne i organizovane u ženska kola
u okviru Ujedinjene omladine srpske (1866-1872). Ova činjenica se mora uzeti u
obzir kada se računa prvenstvo u vezi sa organizovanjem žena u javnoj sferi
(prim.aut).
[3] Danas (2019) vrednost imovine ženskih organizacija koje su osnovale i vodile Srpkinje u državama koje su 1910. napred navedene u novcu i nekretninama iznosile bi 5.001.583,00 $ Videti: Inflation Calculator http://www.in2013dollars.com/us/inflation/1910?amount=1
[4] U „Izveštaju o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novome Sadu na
kraju tridesete a školske 1903 – 1904. g“u poglavlju VIII nailazimo na ime
„Tinka Stakićeva iz Novog Sada“. Ona je u grupi učenica trećeg razreda i po
načinu ispisivanja imena zna se da je vrlo dobra učenica (Izveštaj o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novom Sadu na kraju
tridesetruge a školske 1905-1906. g. Knjiga dvadestdeveta, 1906. str. 48).
[5] U školskom izveštaju za školsku 1904 – 1905. nalazimo podatak da je
Tinka Stakić učestvovala u pozorišnoj predstavi u okviru „Zabave sa igrankom“
koju je škola priredila „u korist svojim skromnim učenicama i delom učila
školskih“. U istom izveštaju na stranama nalazimo spisak učenica četvrtog
razreda Srpske više devojačke škole, sa pregledom ocena iz svih predmeta, među
kojima je i „Stakićeva Tinka iz Novog Sada“. Tu vidimo da je Stakić Tinka vrlo
dobra učenica i da ima odlične i vrlo dobre ocene. Odličan uspeh pokazala je iz
sledećih predmeta: „Vladanje, Srpski, Zemljopis, Hemija, Kućanstvo, Higijena,
Crtanje, Pevanje i pojanje i Gimnastika“ a vrlo dobar iz:“ Nauka i vera,
Mađarski, Nemački, Povesnica, Račun i Ženski ručni rad“ ( Izveštaj o Srpskoj višoj devojačkoj školi u Novome Sadu na kraju tridesetprve
a školske 1904-1905 god. Knjiga dvadesetosma, Novi Sad 1905. str. 13-14 i
54-55).
[6] Katinka (Tinka) Stakić je imala i talenat za slikanje. Iz
„Izveštaja o Srpskoj višoj devojačkoj školi na kraju trideset druge a školske
1905-1906. godine“[6], Novi Sad 1906. može saznati o „Kurzu za slikanje i bojenje“. U
tekstu se kaže: …“ Među te lepe veštine spada i slikanje (molovanje) masnim
bojama…Nastavnica Anđelija A. Sandić u sporazumu sa školskom upravom podnela
je molbu visokoslavnom Školskom Savetu u Srem. Karlovcima… te je odma uz
Srpsku višu devojačku školu u Novom Sadu otvoren kurz za slikanje vodenim i
masnim bojama na staklu, drvetu, limu, porcelanu i platnu… „Kurz“ je pokrenut
3. oktobra 1906. i trajao je tokom čitave školske godine. Osim redovnih učenica
Srpske više devojačke škole kurs su pohađale i „tri hospitantkinje: Danica
Tomićeva, Zorka Grujićeva i Tinka Stakićeva, kao izučene učenice više devojačke
škole“…(Izveštaj o Srpskoj višoj
devojačkoj školi u Novom Sadu na kraju tridesetruge a školske 1905-1906. g.
Knjiga dvadestdeveta, Novi Sad 1906. str 52).
[7] Elizabeta Amalija Eugenija od Bavarske (1837-1898) je bila
austrijska carica i ugarska kraljica (prim.aut.).
[8] Posle
poraza na Ceru, prve godine I svetskog rata,
Austrougarska vojska, polačeći se ka severu, u sremskom selu Beška pohapsila je grupu Srba – taoca, među kojima je
bila i Danica Jovanović i po odluci Prekog suda streljala na Patrovaradinskoj
tvrđavi 12. 09. 1914. Na mestu pogibije Beščana, na samom skretanju ka današnjoj Akademiji umetnostui u Novom Sadu nalazi se spomen- tabla.
[9] Danica Jovanović nije stigla da razvije svoj umetnički izraz, ali
prema korpusu slika koje postoje možemo reći da se radi o značajnom delu smelog,
snažnog kolorita. Po oceni dr Jasne Jovanov opus Danice Jovanović je „simbolički,
koloristički ekspresivan i na svojevrstvan način nacionalno obojen“ te „uprkos
ovako neusklađenim i višeznačnim epitetima deluje jedinstveno i celovito“
(Jovanov 2007: 64).
[10] Arkadije Varađanin (1844-1922) je po obrazovanju bio pedagog, ali i ugledan društveni i kulturni radnik. Zna se da je bio jedan od osnivača Srpskog učiteljskog konvikta i Učiteljske zadruge, član uprave najznačajnije srpskog novčanog zavoda u Ugarskoj, Centralnog kreditnog zavoda, višegodišnji član Upravnog odbora i Književnog odbora Matice srpske, član uprave Srpskog narodnog pozorišta, urednik Letopisa Matice srpske (1910-1911) i sekretar Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja od osnivanja organizacije. Napisao je mnogo stručnih članaka i tekstova,a za istorijat feminističkog pokreta značajan je njegov rad na planu ohrabrivanja i podržavanja ženskog kreativnog rada, naročito u književnosti, kao i njegov rad na prikupljanju i objavljivanju izveštaja o radu ženskih organizacija kod nas i u svetu. Upravitelj „Srpske Više Devojačke Škole“ u Novom Sadu postao je po njenom osnivanju 1874, da bi na tom položaju ostao 31 godinu. Važan je i je njegov doprinos stvaranju i emancipaciji književnih radova koje su pisale žene. Obrazovane, talentovane i manje talentovane žene slale su njemu svoje prve radove na uvid i ocenu. Nije bio ciničan i strog kritičar, pre bi se moglo reći da ih je ohrabrivao. Deo radova objavljivao je u listu Ženski svet, čiji je urednik bio punih dvadest osam godina. Unutar ženskog aktivističkog i kreativnog bića u srpskoj zajednici, od kraja 19. i početkom 20. veka, uživao je nepodeljeno poverenje i autoritet.
Digitalna platforma ŽeNSki muzej bavi se istraživanjem, digitalizacijom, sistematizacijom i javnim predstavljanjem ženskog i feminističkog nasleđa (umetnost, teorija, zadužbinarstvo, aktivizam, svakodnevni život), kao i aktuelnog ženskog stvaralaštva i delovanja u Novom Sadu (i Vojvodini) na način da predstavljena građa bude javno dostupna i pretraživa.