Kategorije
audio

Eržika Mičatekova



Čitaj mi

(18721951)

Zdenka Valent-Belić

Erzika-Micatkova-u-narodnoj-nosnji-2
Eržika Mičatekova u narodnoj nosnji

Slovačka književnica, prevodilac, aktivistkinja za prava žena i predsednica Centralnog saveza čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Eržika Mičatek rođena je u Kisaču 18. novembra 1872. u čuvenoj porodici intelektualaca. Bila je ćerka učitelja Jana Mičateka čije su svih sedmoro dece bile značajne ličnosti u kulturnom i javnom životu vojvođanskih Slovaka. Pomenućemo brata Vladimira Mičateka, prevodioca, publicistu i prvog sekretara Čehoslovačkog saveza u Kraljevini SHS i advokata Ljudevita Mičateka, prvog predsednika čehoslovačkog saveza i jednog od poslanika Velike narodne skupštine.

Osnovnu školu je pohađala kod oca a zatim je dve godine išla u nemačku manastirsku školu u Novom Sadu i godinu dana u privatnu školu u Osjeku.

U književnost je ušla prevodilačkim radom. Sem sa srpskog, prevodila je i sa slovenačkog i ruskog jezika. U periodu 1900‒1932. objavljivala je brojne prevode, među kojima se ističu dela  J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučenik (1902), B. Nušića Godina devestopetnaesta (1926) i Onamo! Namo! (1931), kao i Srpske priče Vladimira Mičateka (1940), koje je prevela i objavila osamnaest godina nakon bratovljeve smrti.

Eržika je često pisala pod pseudonimom Ćerka naroda. Među njenim proznim tekstovima značajnije su pripovetke Dedina (Selo), Katuškino previnenie (Katuškina krivica) i Anča samopašnica (Nevaljala Anča).

Za istoriju ženskog pokreta značajna je serija njenih tekstova koje je pod naslovom Pisma iz Jugoslavije pisala za list Živena u periodu 1924–1927. a u kojima je informisala u društvenim događanjima i radu udruženja. Takođe je objavljivala tekstove u časopisima Dennica, Dolnozemsky Slovak, Narodna jednota, Sbornik ČS zvazu v Kralovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena i Letopis Živena. Istovremeno sa pisanjem, radila je na propagiranju čitanja i širenju štampe, te pridobijanju pretplatnica slovačkih listova. Uspevala je da u ratno vreme (1916) pridobije veliki broj pretplatnica i čitateljki Živene iz različitih društvenih slojeva i da ih poveže u kružok. Na njenu inicijativu fotografisane su devojke u narodnim nošnjama i fotografije su slate u Živenu. Danas ove fotografija imaju veliki dokumentarni značaj.

Na mesto predsednice Centralnog udruženja čehoslovačkih žena Kraljevine SHS došla je 1924. godine kao druga po redu posle Ljudmile Hurbanove i ostala je na toj funkciji kao vrlo aktivna sve do 1932. godine kada Udruženje potpada pod rad Matice slovačke. Naročito se istakla u osnivanju ogranaka ovog udruženja po slovačkim mestima i uspevala je da pridobije u njegove redove veliki broj žena. Samo u Novom Sadu društvo je imalo 110 članica. Kuća u kojoj je Eržika stanovala u Novom Sadu u Dunavskoj 13 još uvek postoji, ali na njoj ne postoji nikakvo obeležje.

Eržika Mičatekova bila je ugledna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (Jugoslavije) gde je na kongresu Saveza u Zagrebu 1926. inicirala rezoluciju o zaštiti Slovakinja, među kojima je bilo mnogo mladih devojaka, koje su kao posluga (bedinerke) radile u Beogradu. U rezoluciji se zahtevalo da se za potrebe vaspitno-obrazovnog rada na službi u Beogradu obezbedi nedeljom popodne jedna učionica u nekoj od beogradskih škola. Mičatekova je učestvovala u radu kongresa žena Male Antante u Sarajevu 1924. godine i Narodnog ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije na Bledu. Kao jedna od zvanica prisustvovala je na venčanju Kralja Aleksandra I sa rumunskom princezom Marijom i lično im predala poklon – slovačku zlatom i srebrom vezenu košulju – u ime ženskog Udruženja.

Mičatekova je u godinama 1910–1913. bila članica odbora Lipa, privrednog deoničarskog društva osnovanog kao podrška narodnim zanatima. Bila je u tom društvu jedina predstavnica iz naših krajeva. U odboru Lipe nalazile su se brojna značajna imena poput književnice Ljudmile Riznerove Podjavorinske. Kao jedan od glavnih zadataka društvo je sebi postavilo za cilj da pronalazi poznate vezilje koje se bave narodnim vezom, a koje bi za novčanu nadoknadu vezle za Lipu, kako bi se podsticalo negovanje slovačkih narodnih ornamenata i motiva i time doprinelo očuvanju narodne nošnje, narodnih zanata i umetnosti. Sem toga bila je do 1918. godine potpredsednica Društva evangeličkih žena u Kisaču i zajedno sa drugim predstavnicama udruženja učestvovala je na svečanosti otkrivanja spomenika Slovacima streljanim u Kragujevcu.

Kao i Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatekova bila je aktivna u amaterskom pozorištu i isto kao i njena drugarica, nikada se nije udavala. Govorilo se o njoj da je posebna, neskromna i da kako od sebe, tako i od ostalih ima velika očekivanja.

U Centralnom arhivu Slovačke evangeličke crkve sačuvana je korespodencija Eržike Mičatekove i Ljudmile Hurbanove, ukupno 12 pisama. Ova pisma prestavljaju vredan dokument, koji svedoči ne samo o njihovom bliskom prijateljskom odnosu, već pružaju i sliku o društvenom i kulturnom životu u tom periodu.

Za rad na polju podizanja narodne kulture, naročito među ženama u slovačkoj zajednici u Vojvodini, odlikovana je Ordenom Sv. Save V reda, kojim ju je odlikovao kralj Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičateova je umrla je 29. decembra 1951. godine u Kisaču, gde je i sahranjena.

Koliko god sa današnjeg aspekta rezultati ženskih udruženja u to vreme delovali skromno, važno je osvestiti da bez njih, ni danas ne bismo mogli da govorimo o novim prostorima borbe i osvajanjima nekih većih prava žena na ovim prostorima.

Citiranje: ŽeNSki muzej, "Eržika Mičatekova," u ŽeNSki Muzej, 1. avgusta 2021., https://zenskimuzejns.org.rs/erzika-micatekova/.