Kategorija: Biblioteka
Gordana Todorić
Dobrotvorka Jelena Kon rodila se 1. septembra 1882. u austrijskom gradu Ajzenštatu (Eisenstadt). I mada se se njen rodni grad može zivati i Kišmarton (Kismarton), ali i Željezno, a njeno ime izgovarati i kao Ilona, i mada joj je devojačko prezime bilo Špicer (Spitzer), dve, povezane i stabilne činjenice, dovoljne su da ova žena krupnim slovima bude zapisana u istoriji ne samo Novog Sada nego i u istoriji ženskog aktivizma uopše.
Jedna se odnosi na Jelenin odnos prema svetu, koji je bio vođen idejom da je čovek dužan da se trudi da čini dobro uvek kada može, i koji stoga nije bio ograničen konvencionalnim podelama na vere i nacije, a druga je odnos jednog dela tog sveta prema Jeleni, zbog kojeg je njen život nasilno prekinut.

Reagujući na ekonomsku krizu koja je socijalno ugrozila mnoge novosadske porodice, Jelena Kon se priključila dvema tradicijama: aktivizmu ženskih društava Novog Sada koje datira još od polovine XIX veka, ali i tradiciji koju oblikuju jevrejske ženske organizacije, Novog Sada i Beograda.[1] Vođena idejama humanizma i solidarnosti, Jelena Kon je 1925. osnovala humanitarni fond Kora hleba i Dečije obdanište.
Rad humanitarnog fonda Jelene Kon, prevashodno je bio usredsređen na brigu o deci bez roditelja, kojima je bio obezbeđen po jedan obrok dnevno, kao i na decu samohranih majki. Osim kuhinje i celodnevnog boravka (što je bilo od velike pomoći zaposlenim majkama), Fond je pružao uslugu zdravstvene zaštite dece, kao i, za to doba veoma modernu, pedijatrijsku podršku odojčadi, u vidu odgovarajuće mlečne formule namenjene njihovoj ishrani.
Ono što je ovaj fond izdvajalo od drugih sličnih humanitarnih organizacija jeste njegova otvorenost za svu decu i majke, bez obzira na versku i etničku pripadnost. Taj, jugoslovenski duh, jedan je od razloga zbog kojeg je kraljica Marija Karađorđević bila pokroviteljka doma, izgrađenog u ulici koja danas nosi ime Sonje Marinković. I ta zgrada podignuta je zahvaljujući brojnim humanitarnim koncertima i drugim aktivnostima Jelene Kon, kao i ne malim ličnim prilozima nje i njenog muža Julija.
Prvobitna namena zgrade, da posluži deci Novog Sada, zadržala se do danas. Na staklenim površinama unutrašnjih vrata ove zgrade, još uvek stoje imena dobrotvorki ovoga fonda. (slika)
Iako poznata humanitarka, nošena idejom univerzalnog dobra, Jelena Kon ubijena je sa mužem u Novosadskoj raciji, januara 1942. godine, zato što je bila Jevrejka.
Godine 2020. na zgradi Doma u Sonje Marinković postavljena je info tabla[2] sa natpisom:

Ovu zgradu podigla je dobrotvorka Jelena Kon, da služi deci Novog Sada.
Jelena Kon je ubijena u Novosadskoj raciji, januara 1942. godine.
Linkovi:
Heroine i heroji Novog Sada (Jelena Kon):
Katalog izložbe o Jeleni Kon:
https://www.kcns.org.rs/wp-content/uploads/2020/01/Secanje-na-Jelenu-Kon-izlozba.pdf
[1] Novosadsko izraelitsko dobrotvorno žensko društvo osnovano je 1876. godine. Naziv udruženja ukazuje na njegovu primarnu orijentaciju – dobrotvorni rad. „U periodu 1907/1921. pod predsedništvom Eugenije Ernst društvo beleži uspešne rezultate: dve godine je izdržavalo vojnu bolnicu i staralo se za rad javne kuhinje, koja postoji i danas, gde su svi siromašni mogli da dobiju hranu.” (Gordana Stojaković, Znamenite žene Novog Sada I, Futura publikacije, Novi Sad, 2001, str.27)
[2] Info tabla postavljena je zahvaljujući velikom zalaganju gđe. Sunčice Marković. Detaljna biografija Jelene Kon, u kontekstu vremena u kojem je živela, prikazana je na izložbi upriličenoj u Kulturnom centru Novog Sada, povodom postavljanja info table. Katalog izložbe na: https://www.kcns.org.rs/wp-content/uploads/2020/01/Secanje-na-Jelenu-Kon-izlozba.pdf

Rođena u Srpskoj Crnji, gde je i živela veći deo svog života. Osnovnu škola završila je u Novom Sadu, a Učiteljsku školu u Somboru. U Somboru se upoznaje sa idejama Ujedinjene omladine spske i Svetozara Markovića, pre svega idejama o emancipaciji žena.
Od 1880-1911. radi kao učiteljica u Srpskoj Crnji i aktivno se bavi prosvećivanjem seoskih žena. Jedna od dominantnih tema njenog dela jeste upravo iskustvo srpskih učiteljica u siromašnom i neprosvećenom društvu u kojem se suočavaju sa predrasudama ali i egzistencijalnim problemima. U svojoj prozi bavila se temama vezanim za žensku i mušku emancipaciju, temama iz učiteljskog života, društvenog licemerja, problemima ugovorenih brakova, ali i pitanjima korelacije moralnih vrednosti i sreće.
Svojim delom „Devojački roman“ postala je prva žena romanopisac u srpskoj književnosti, začetnica ženskog pisma ali i feminizma. Sentimentalono-prosvetiteljski stil omogućavao je da kroz likove svojih junakinja iznosi emancipatorske ideje, da njihove stavove suočava sa društvenim normama i sopstvenim očekivanjima, pokazuje žensku samosvest o sopstvenom položaju i zahtevima da se on promeni. Isticala je upravo važnost obrazovanih žena za pokretanje društvenih reformi, vrednujući istom merom rad učiteljica i glumica.
Pored romana pisala je pesme, pripovetke, humorističke i polemičke članke. Često je koristila epistolarne forme, veoma važne za književnost koju su pisale žene.
Objavljivala je u najznačajnijim časopisima svog vremena, kao što su Javor, Orao, Sadašnjost, Neven, Starmali.
Tokom života nije štampala radove u formi knjige, već ih je objavljivala isključivo u periodici.
Dela
U spomen Đ. Jakšiću (1878), Za slobodu (1879), Iz učiteljskog života (1884), Misli u pozorištu (1884), Nedelja pred izbor kmetova na selu (1884), Slika iz života (1884), Diplomatski (1885), Mora se pokrenuti (1886), Jedno za drugo (1886), Razume se, onu lepšu (1886), Babadevojka (1887), Šaljiva igra (1887), Devojački roman (1889), Poslednji članak (1889), San (1889), Blagosloveno ricin ulje (1890), Ona je, srce mu kaže (1890), Nekoliko iskrenih reči (1891), Zašto greh napreduje (1892), Pismo pobratimu (1894), Njen greh (1896), Radi nje (1896), Pre Božića (1898), Petao ga dovukao (1900), rukopis „Seoskog romana“ je izgubljen.
Više na: http://www.knjizenstvo.etf.bg.ac.rs.
PREPORUČENA LITERATURA
- Ana Živković, Devojački roman Drage Gavrilović: prvi ženski roman u srpskoj književnosti (2011)
- Jelena Milinković, Devojački roman kao Bildungsroman (2013)
- Nada Mirkov, Draga Gavrilović (1999)
- Slavica Garonja Radovanac, Devojački roman 1889 (2010)
- Svetlana Tomić, Draga Gavrilović (1854-1917), the First Serbian Female Novelist: Old and New Interpretations (2008)
Gordana Stojaković

Draga Dejanović (1840-1871) je bila pedagoškinja, književnica i glumica i autorka prve feminističke platforme na srpskom jeziku
Ono što je napisano o delu i životu Drage Dejanović oblikovalo je kanonsku predstavu o njoj kao o feministkinji[1], prvoj koja je na srpskom jeziku ponudila platformu emancipacije[2] žena. Njeno delo najpre treba sagledati u kontekstu društvenih i političkih prilika šezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka u Vojvodini, tada južnoj periferiji Habzburške monarhije. Draga Dejanović je jedan od najsjajnijih izdanaka „Miletićeve[3], takozvane romantičarske omladinske[4] epohe“, a Veljko Petrović[5] je tu epohu video kao „poslednji veliki napor Vojvodine da misli i oseća ispred celog naroda” (V. Petrović 1930: 194).
U teškim vremenima često se posezalo za narodnim korenima i vrednostima koje su ga sačuvale kod tolikih iskušenja. Zato ne treba da čudi taj sveprisutni nacionalni zanos koji je obeležio (čak) i ideje o emancipaciji žena koje su u periodu 1868-1873. iznedrili predstavnici naprednjačke kulturne i političke elite[6] u srpskoj vojvođanskoj zajednici, pa i socijalisti[7] Vasa Pelagić i Ljuben Karavelov, te Draga Dejanović i mnogi drugi.
Savremenog istraživača/ istraživačicu iznenadi činjenica da se u tekstovima o ženskom oslobođenju autorka prve feminističke platforme (ali ne samo ona) u kreiranju aktivnih ženskih uloga, koje treba da ospore načela i praksu potčinjenosti žena, delom oslanjala i na ženske uzore iz srpske, srednjevekovne narodne poezije. Mislim da je Silija Hoksvort bila u pravu kada je navedenu situaciju veličanja mitologizovane prošlosti videla kao poštovanje vrednosnog sistema i osećaja dostojanstva, manje kao doslovnu istinu i samim tim kao paradoksalnost (Hoksvort 2017: 103). Važno je zapažanje Hoksvort da su feminističke ideje Dejanović prožete socijalističkim idejama Svetozara Markovića koji je u okviru teorije narodnog blagostanja zagovarao prelazak iz sistema porodičnih zadruga na socijalističkim načelima zasnovan društveno-ekonomski sistem, u nameri da zaobiđe zapadni kapitalizam (Isto, 103). To je takođe doprinelo preuzimanju iz idealizovane prošlosti. Zlata Jukić je primetila da je Dejanović „iz rodoljublja postala glumica“ jer je pozorišni izraz bio najadekvatniji[8] alat za prenošenje vrednosnih, i nacionalno-političkih poruka (Jukić 1992: 12).
Povezivanje ideja nacionalnog preporoda i emancipacije žena nije bila ekskluzivna tekovina srpske zajednice u Vojvodini, a Draga Dejanović nije bila usamljeni glas na tom planu, naprotiv. Žene jevrejske zajednice u Nemačkoj povezale su emancipaciju Jevreja i žena, čak su „svi ženski pokreti (sredine 19. veka) delovali i reagovali u svom nacionalnom kontekstu pogotovo u fazama nacionalne demokratizacije i kad se radilo o pravnom položaju i političkoj participaciji, ali i vezi sa kolonijalizmom ili imperijalizmom“ (Bok 2005: 191). Primer povezivanje nacionalnog i ženskog oslobađanja nalazimo u Vojvodini, u Novom Sadu, jer to je okruženje koje je iznedrilo još jednu borkinju za ženska prava čiji je životni i aktivistički put vrlo sličan onom koji je imala Draga Dejanović. Radi se o Jaroslavi Jaroši[9], prvoj slovačkoj pesnikinji u Vojvodini, vatrenoj zagovornici obrazovanja žena, te kulturnog i socijalnog razvoja Slovaka.
Posredstvom nemačkog jezika, kao tada najznačajnijeg jezika komunikacije u Habzburškoj monarhiji, bilo je moguće[10] upoznati se sa delima autorki koje su tretirale pitanje položaja žena. Sredinom 19. veka u Nemačkoj je „cvetao ženski roman“ u kom su junakinje pokušavale da razreše nametnute rodne uloge, ali i one koje su bile u vezi sa emancipacijom manjinskih naroda (Isto, 176-175). U više od dvadeset četiri romana Lujze Oto[11], u književnim radovima spisateljica iz Poljske, Rusije, Ugarske… često su problematizovani odnosi među polovima, jednom rečju novi duh je strujao među evropskim ženama (Isto, 178-179). Draga Dejanović je svojim delom i životom svedočila da je i na jugu Habzburške monarhije plamen pobune žena držan smelo i visoko, problem je što se najveći deo literature koja se bavila njenim delom zadovoljavala time da je zatvori u nacionalne okvire.
Poezija Drage Dejanović je u srpskoj književnosti viđena kao spoj „konvencionalne rodoljubive lirike“ i „osećajne razgolićenosti jedne žene“ i to ne bez „zanatske uglađenosti i veštine“ (Pavlović 1981: 191-192). Ostaje nepoznato koliko je njen strasni i čežnjivi glas bio autentičan izraz među mnogobrojnim evropskim ženskim autorima[12] koje je probudila politička poezija (Bok 2005: 179). Zapažanje Magdalene Koh da su tekstovi Drage Dejanović primeri feminističkih eseja koji su iz ličnog iskustva autorke postali sredstvo, način, platforma i prostor za polemiku sa patrijarhalnim diskursom u vezi sa emancipacijom žena retka je poveznica sa spisima evropskih sestara (Koh 2007: 159).
Feministička platforma Drage Dejanović, ali i narodnjačke elite, polazi od ideje narodnog preporoda posredstvom kulturnog preobražaja koji je započinje obrazovanjem dece oba pola, najpre u porodici, a zatim i u školi. U tom procesu žene nisu mogu biti ona polovina narodnog bića koja ne napreduje, jer bi to ugrozilo plan opšteg, narodnog razvoja. Problem je bio naći meru ženskog oslobođenja, a za tim aršinom nervozno je tragala srpska elita. Potraga[13] je kulminirala sedamdesetih godina 19. veka, a deo je pretočen u tekstove koje je nagradila Matica srpska[14].
Meru i način emancipacije Srpkinja najjasnije je izložio Dimitrije Mita Petrović u knjižici „Devojački svet“ (1871). Pozivajući se na narodnu tradiciju on žene povezuje sa vilama, sa onima koje neguju junake i zato im pristaje „trudni poziv negovati bone i ranjene“ ali najpre moraju biti svestrane domaćice, majke, pedagoškinje, onoliko svestrano obrazovane da mogu da razonode umornog muža i po potrebi da shvate njegove misli (D. M. Petrović 1871: 15). Takođe, on nalazi razloge potčinjenosti žena u „oskudnoj krepljivoj moći i duševnoj prirodi ženskinja“ kojima, pri tom, odriče mogućnost bavljenja državnim poslovima, naukom, lepom veštinom uključujući i lepu književnost gde je kako je tvrdio žena „radila sretno tek u lakšim potčinjenim vrstama“ (Isto, 164). Za D.M. Petrovića društveni odnosi su samo odjek „unutrašnjih društvenih različitosti“ koje roditeljsko vaspitanje[15] ne bi trebalo da propituje (Isto, 165). Čitav ovaj, mizogini[16] plan bio je uokviren stavovima o pozitivnom nasleđu Slovena koji su po D. M. Petroviću bili kontrast onome što u porodičnim odnosima nudi korumpirana zapadna civilizacija.
Prema shvatanju Drage Dejanović žene su u srpskom društvu tada bile u neosporenoj podređenosti spram očeva i muževa, što je za posledicu imalo izostanak aktivnosti koje bi im donele lični napredak kroz obrazovanje i samostalan rad. Ovako smelo suprotstavljanje Drage Dejanović patrijarhalnom ustrojstvu potčinjenosti žena koja se tumačila njihovom manje vrednom prirodom (te su dom i majčinstvo težišta unutar kojih se može razgovarati o emancipaciji), ima dva snažna uporišta. Mnoge Vojvođanke, kao građanke Habzburške monarhije, su imale mogućnosti da se školuju u Temišvaru, Pešti, Beču, Požunu i drugim mestima, učile su putujući po Evropi. Za školovanje Srpkinja na stranim univerzitetima i školama vrlo rano je ustanovljen i poseban fond[17]. Zato ne čudi jasan glas Drage Dejanović (žene su zarobljenice a ne vile), koji se suprotstavio glasovima moćnika srpske zajednice nadajući se da će sve veći broj školovanih žena učiniti da se žene „ne mogu više natrag (vratiti) u onaj skučeni krug duševni, u krug njihovih prababa“ (Dejanović 1870: 58). Borba za emancipaciju žena u Habzburškoj monarhiji je pokrenuta, a taj proces[18] se nije mogao zaustaviti ni u južnim provincijama.
Drugo uporište je zakonski okvir koji je omogućio da se sve veći broj Srpkinja iz Vojvodine bori i sudski dobija očevinu[19] i bračnu[20] tekovinu. Mnoge Srpkinje građanskog staleža iz Vojvodine su prema zakonima Habzburške monarhije[21] bile vlasnice značajne imovine kojom su samostalno[22] raspolagale. One su osnivale ženske omladinske odbore, debatovale, istupale u javnosti čak i na političkim[23] događajima, borile se za lična prava u vezi sa bračnim[24] odnosima. Sva njihova lica, nade i zanose nekim čudnim usudom u literaturi o Omladinskom periodu je preuzela Draga Dejanović.
Dejanović se, zagledana uglavnom u nemačke uzore[25], nadala da će kao i kod „tuđinskih žena“ i kod Srpkinja desiti da one koje mogu da napreduju u svim sferama života ne ostave za sobom „svoje sestre“ koje nisu imale „ni snage ni prilike da sa njima zajedno napreduju“ (Dejanović 1870: 58). Razumevši obrasce emancipacije koji su bujali u neposrednom okruženju, ali i Engleskoj i Americi, Dejanović je predstavila tri moguće platforme: minimalističku (da ženskinje treba još većma skučiti), maksimalističku (za neograničenu slobodu ženskog spola) i onu „umnih stranih ženskinja“ sa kojima se Dejanović[26] ne samo slaže, već smatra glavnim ciljem emancipacije:
„… da ženskinja uvidi i prizna da je nju bog obdario onim istim vrlinama kojima je obdario i čoveka. Po tome treba žensko da se vaspita za umni i telesni rad isto kao čovek. Ono treba da se pripravi za svaki slučaj života, da može svakoj teškoći snažno se odupreti, ali pri tom neka nijedna ne zaboravi na svoju svetu dužnost, da je dužna narodu svome mlade članove ostaviti, koji će iste te vrline od nje naslediti… (Isto, 58).
Prvi korak na putu emancipacije je uvek pravo na školovanje ženske dece, uključujući univerzitete, te je to i početni korak Dejanović koja dodaje i zahtev za promenu domaćeg vaspitanja koje treba ustrojiti po istom principu po kome su se vaspitavala i školovala muška deca. Vasa Pelagić[27], ugledni narodni učitelj takođe se zalagao za otvaranje takvih škola gde će se dobijati znanja zasnovana na savremenim naučnim dostignućima, ali i za obrazovanje nastavnika nastavnica koje to znanje treba da prenesu deci oba pola. Istovremeno je Srpkinjama zadao vrlo težak zadatak u vezi sa negovanjem znanja, veština i vrlina koji bi mogla da ispuni samo ona osoba koja poznaje osnove medicine, hemije, poljoprivrede, higijene, pedagogije, istorije i celokupnu srpsku tradiciju.
Za razliku od srpske narodnjačke elite,
koja se bavila merom poželjne emancipacije žena radi njihovog kontrolisanja,
Dejanović je pisala da je vaspitanje devojaka, sa ciljem da se ona uda, to koje
od njih pravi „majmunasto nakinđurene lutke“ i da to nakaradno lice nije suština
žene. Jasno se suprotstavila tezi D.M. Petrovića o oskudnim mogućnostima žene
koji su uzrok njene potčinjenosti tvrdnjom „ da
je nju bog obdario onim istim vrlinama kojima je obdario i čoveka“, te da će
smislenim, sadržajnim vaspitanjem, obrazovanjem i radom žena pokazati znanje,
umeće, veštinu, vrlinu, hrabrost, upornost kao i pod istim uslovima vaspitan i
obrazovan muškarac (Isto, 58). Opis nakaznog domaćeg vaspitanja devojaka u
srpskoj zajednici, koji je dala Dejanović, je opis geneze društveno
konstruisane uloge – predstava sistema mišljenja, znanja i vrednosti kojim se
devojka pripremala da se svidi muškarcu, radi udaje kao jedinog vida
egzistencije, na način da se kod nje podstiče izveštačenost, besposlica, raskoš
i pomodarstvo. Radilo se o neodrživoj situaciji koja je jedino mogla biti
razrešena ako, kako je pisala Dejanović, žene „imaju odvažnosti, razuma i
trpeljivosti javnoj radnji i nauci odati se“ i „osigurati sebi život“ baveći se
zanatima i drugim javnim poslovima (Isto, 84). Problem je bio u tome što su
snažne predrasude sprečavale Srpkinje da zarađuju baveći se zanatima i javnim
poslovima, te je, osim u ratarskom staležu, bilo prihvatljivije prositi ili
trpeti nasilje nego raditi. Ovaj, očito ozbiljni, problem u srpskom narodu žigosao
je i Ljuben Karavelov[28] u pripoveci „Nakazao je Bog“ gde otac glavnoj junakinji, koja trpi
grozno nasilje maćehe, ne dozvoljava da ode i zaposli se kao kuvarica ili
sobarica:
„.. Ja bih pre voleo da je vidim mrtvu, no što bi dozvolio da bude kuvarica…. Nakazao je bog a ja ne, oprostite.“ (Karavelov 1870: 36).
Sličnim predrasudama bavila se u Nemačkoj i Lujza Oto, dajući argumente koji su se širili i van Nemačke:
„Vrlo je budalasta predrasuda da žena ponižava sebe i muža ako radi za novac. Naprotiv, nedostojno je za ženu ako misli da ima prava da sedi besposlena, dok joj muž radi, i da drži, da je rad za nju poniženje kad isti njenog muža ne ponižava… (Oto 1893: 113).
Dejanović je iznela sličan stav prilagođen uslovima života Srpkinja u Vojvodini:
„Pa jeli to pravedno, da se mi žene do veka po kući rahatno širimo, a siromašni muž, da se sam mora starati, čime će ženu i sitnu dečicu zaraniti i odenuti, a one se sve jednako brinu o lepoti, skupocenom nošivu i lepom izgledu…“ (Dejanović 1869: 112).
Da je rad taj koji osigurava egzistenciju i može biti izvor zadovoljstva žena (kao što jeste muškaraca) bio je jasan stav Dejanović koja je za razliku od Oto[29], pošavši od konteksta u kome su srpske žene u Vojvodini živele, predlagala da se one bave zanatima: krojačkim, obućarskim, sajdžijskim pekarskim, poslastičarskim, tkačkim, bojadžijskim, kuvarskim, staklarskim (Dejanović 1870: 110). Vojvođanke iz bogatijih slojeva su mogle da biraju različite životne planove koje im je zakonski i društveni okvir Habzburške monarhije pružao. Žene ratarskog staleža radile su koliko njihovi muževi u polju uz sav domaćički i materinski posao koji je tradicionalno bio njihovo zaduženje. Zato se Dejanović najpre obraćala Srpkinjama u Vojvodini trgovačkog, zanatskog, činovničkog staleža jer je svedočila čestim slučajevima jada i bede u koje su kćeri i udovice tog staleža zapadale jer su društveni nazori proizvodili ženu o kojoj je neko uvek morao da brine. Svet koji je opisivala Draga Dejanović tada još nije bio pogođen strašnim posledicama industrijskog kapitalizma kao što je to bio slučaj u Engleskoj, te nije ni postojalo iskustvo masovnog, surovog siromaštva industrijskih radnica, radnika.
Danas moramo istaći da ona baštini i deo zasluga za ulazak Srpkinja u pedagošku profesiju, jer se kroz polemiku sa „bratom Politom“ u Skupštini Ujedinjene omladine srpske (1870) izborila[30] da se „somborska preparandija otvori ženskinju“ (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 91-92; Bešlin 2005: 768). Pored toga ona je kao učiteljica, ne samo prisustvovala, već i imala važnu ulogu na ”Učiteljskom zboru u St. Bečeju”, 1870 (M.K. 1918: 492). Događaj je bio uvod u „stvaranje moderne srpske škole“ postavljene na temeljima uređenja pravne, materijalne, upravne i nastavne strane, ali i uvođenja „jednakosti muškinja i ženskinja“ u izboru i bavljenju pedagoškom profesijom (Isto, 492-493). Ovo je, u godinama koje će uslediti, uticalo na celokupni društveni život jer su učiteljice sa jedne strane „postale misionari svoje ravnopravnosti i sviju naprednih odluka u školi“, te istih takvih ideja u celom narodnom životu, ali je sa druge strane postavilo temelje nejednakosti[31] u zaradama između muškaraca i žena u pedagoškoj profesiji koje će od 1876. dovesti do feminizacije[32] pedagoške profesije kod Srba u Vojvodini (Isto, 494).
Deo emancipatorske platforme Drage Dejanović: žena mora da stekne svest o sopstvenoj vrednosti i da kroz obrazovanje za različita zanimanja i rad stekne ekonomsku sigurnost, uklapa se delom u potpuri[33] ideja o emancipaciji žena koji su socijalisti okupljeni oko lista Radenik (Radnik) sedamdesetih godina 19. veka konstruisali. Svetozar Marković se slagao sa prikazom položaja Srpkinja koji je dala Draga Dejanović kao i sa idejom da treba pobediti predrasude da su ženske sposobnosti oskudnije od muških, te da se treba boriti da se obrazovanjem žena mora uključiti u društvenu privredu. Nužnost radnog angažovanja žena u proizvodnji, za šta se zalagala Dejanović, Marković[34] je nadogradio postavivši to kao uslov za opšti društveni napredak koji bi inaugurisao ženu kao privrednu silu jednaku muškarcu i istovremeno joj priznao sva prava uključujući i politička (Marković 1870: 89). Teret osvajanja prava i kod Markovića i kod Dejanović ležao je na ženskim leđima.
Pitanje emancipacije žena bilo je u Omladinsko doba zbir različitih, često oprečnih ideja, od mizoginih do onih koje ženu vide kao ekonomski nezavisnu društvenu akterku. Ipak, u srpskoj zajednici u Vojvodini u okviru debate o emancipaciji žena gotovo da nije nanovo promišljena institucija materinstva. Ta je viđena kao sveta, blagoslovena dužnost žena, a kritički tonovi su se ticali pojedinih slučajeva u vezi sa negovanjem i vaspitanjem dece. Draga Dejanović slavi značaj materinstva i dovodi ga u vezi sa snaženjem naroda:
„Draga sestro! Ti si uzdanica naroda svoga, u tvom krilu gajiš sokolove, te im prva razvijaš krila da polete. Neka ti je dakle prva briga, da ti tić poleti, pun najsvetije ljubavi k rodu svom” (Dejanović 1869: 64).
Ona je zatim primerima iz života pretežno ratarskih i građanskih srpskih porodica ilustrovala situacije nemara prema deci, njihovog zapuštanje ili predavanja u ruke stranih dojkinja i opominjala da su majke odgovorne za brigu, negu i dojenje dece kao i za to da ih uče svakom poslu, vrednoći i da “još iz malena uče oskudicu u svačemu poznavati” (Dejanović 1869: 65, 88, 112).
O bračnim odnosima unutar mnogih srpskih građanskih porodica bez upliva patetike i rodoljubivog sentimenta kao i o tome da postoje i osobe koje nisu zrele za brak i roditeljstvo pisala je Draga Gavrilović[35], ali ne i Draga Dejanović. Dejanović nije napadala brak u načelu već onaj koji nije sklopljen iz ljubavi. Tako, bračna veza, po Dejanović, „ako je izašla iz ljubavi, jedino (je) zadovoljstvo ženskog srca” … to joj je sam bog usadio, radi stanja materinskog… Sreća braćnog života stoji u srcu svakoj ženskoj jer joj ta sreća od srca i duše dolazi. Za tu sreću srca ženskoga, nema nikakvih izmena; a kad ta sreća kojoj ženskoj ne dođe, onda nema nesnosnijeg i žalosnijeg stanja na svetu…“ (Dejanović 1870: 84). Ipak, Dejanović je primetila da „ako u tom stanju koja (sestra) zaostane, neka ne misli da joj je time dostojanstvo čovečnosti propalo; može se i samohranim srcem svoje uvaženje i dostojanstvo čoveštva pred svetom održati i sačuvati.“ (Isto, 84).
Dakle, nova emancipovana žena, prema ideji Drage Dejanović, trebala je da nosi dobar deo starih uloga. Međutim, deo rodnih uloga unutar bračnog aranžmana morao je da pretrpi promene samim inaugurisanjem žene kao obrazovanog i ekonomski samostalnog društvenog subjekta. Predstavu emancipovane, nove žene, koju je zagovarala Draga Dejanović nije uspela da smesti u sasvim zaokružen i izvodljiv entitet u koji bi bio mera za većinu žena. Ali, to jeste bio njen plan u koji je stala čitavim svojim životom i svim darovima sopstvenog bića. Julki Hlapec-Đorđević je verovatno uzor bila Draga Dejanović kada je pisala o tome šta bi sve feministkinja trebalo da bude: praktični sociolog, upućeni teoretičar, esteta i kulturni stvaralac, pedagog žena i kritičar kulture (Hlapec-Đorđević prema Stojaković 2001:48).
Podaci o njenom privatnom životu poznati su i često prenošeni. Draga Dejanović je rođena u Staroj Kanjiži u porodici Sofije plemenite Međanski i advokata Živojina Dimitrijevića. Školovala se u Temišvaru i Pešti gde se sa oduševljenjem priključila Ujedinjenoj omladini srpskoj. Protiv volje roditelja 1861. udala se za učitelja Mihajla Dejanovića, ali ga je posle nekoliko nedelja napustila zbog neslaganja sa svekrvom. U Novom Sadu se 1862. priključila ansamblu Srpskog narodnog pozorišta, a sledeće je prihvatila angažman u pozorištu u Beogradu gde je ostala do 1864. Vrativši se Stari Bečej nastavila je zajednički život sa mužem, radeći povremeno kao učiteljica. Prvo dete koje je Draga rodila umire po rođenju, a prilikom drugog porođaja umire i ona, nešto pre svog 31. rođendana.
Napisala pripovetke Uskok Kariman i Svećenik u Morlaku, dramu Deoba Jakšića i raspravu Mati. Feministički eseji Dve tri reči Srpkinjama, Emancipacija Srpkinja i Srpskim majkama objavljeni su u Matici 1869. i 1870. i Mladoj Srbadiji 1871. Bila je saradnica sledećih časopisa i novina: Danice (1862-1865), Javora (1862-1863), Zastave (1869-1870), a radovi su joj posthumno objavljeni u Istoku 1872 i Guslaru 1899.
Draga Dejanović je sopstvenim životom svedočila feminizam. On jeste bio određen nacionalnom platformom srpskog naroda u Ugarskoj u drugoj polovini 19. veka, ali i idejama o emancipaciji žena Svetozara Markovića, te idejama koje su u isto vreme artikulisali ženski glasovi u Habzburškoj monarhiji oslonjeni na mnoge puteve prosvetiteljstva. Zato se analiza feminističkih ideja Drage Dejanović ne može oslanjati samo na meru jedne etničke zajednice, jedne društvene klase, niti se njen doprinos feminističkoj misli, kako je to već primetila Silija Hoksvort, može ceniti na osnovu normi savremenih feminizama (Hoksvort 2017: 104).
Odabrana i citirana literatura
- Бешлин, Бранко. Европски утицаји на српски либерализам у XIX веку. Сремски Карловци/Нови Сад: Издавачка књижарница Зорана Стојаковића, 2005.
- Bok, Gizela. Žena u istoriji Evrope: od srednjeg veka do danas. Beograd: Klio, 2005.
- Варађанин, Аркадије ур. Календар Женски свет за 1910. Земун: Милан Илкић, 1910.
- Дејановић, Драга. „Две три речи нашим Српкињама – јавно предавање Драге Дејановића. Матица. Нови Сад, 31.01.1869, 63-65; 10.02.1869, 88-89; 20.02.1869,110-112.
- Дејановић, Драга. „Еманципација Српкиња – јавно предавање“. Матица. Нови Сад, 30.01.1870, 56-61; 10.02.1870, 81-85; 20.02. 1870, 108-111.
- Дејановић, Драга. „Српским мајкама – јавно предавање. Млада Србадија, лист за науку, уметност и јавни друштвени живот. Београд: 31.03.1871, 85-87; 10.04.1871, 100-105.
- „Записник треће скупштине Уједињене омладине српске што је била у Великом Бечкереку 22., 23., 24. и 25. августа 1868. године.“Омладинска заједница за годину 1868 свеска I. Нови Сад: Уједињена омладина српска.
- „Из одлука на омладинским скупштинама“. Млада Србадија. Београд, 8.01.1872.
- Женски покрет у Војводини – Приликом прославе педесетогодишњице рада свог издала Добротворна Задруга Српкиња Новосаткиња. Нови Сад: Добротворна Задруга Српкиња Новосаткиња, 1933.
- Јукић, Злата. „Пркос малограђанским предрасудама: Драга Димитријевић-Дејановић, глумица, песникиња и једна од првих феминисткиња у Срба“. Мисао: лист просветних, научних и културних радника САП Војводине бр. 9. 12. Нови Сад: Мисао, 1992.
- Kаравелов Љубен. „Наказао је Бог“. Млада Србадија. Нови Сад, 15.04.1870, 28-36.
- Кириловић, Димитрије. „Српско народно позориште. [1], Од оснивања до доласка Јована Ђорђевића у Београд: 1861-1866.“ Гласник Историјског друштва у Новом Саду књ.3. св. 2. 417-448. Сремски Карловци: Историско друштво, 1930.
- Кох, Магдалена. „Почеци женског феминистичког есеја у српској књижевности“. Зборник синхронијско и дијахронијско изучавање врста у српској књижевности књ. 1. 157-169. Нови Сад: Филозофски факултет, 2007.
- Марковић, Светозар. „Је ли жена способна да буде равноправна с човеком“ Млада Србадија. Нови Сад, 15.05. 1870.
- М.К. „Кратка повесница женског покрета“ Жена,(10. мај 1918): 230-231.
- М.К. „Кратка повесница женског покрета“ Жена, (22. септембар 1918): 491-494.
- Ото, Лујза. Домаћи ђеније. Превела Даница. Велика Кикинда: Штампарија Миленковића, 1893.
- Павловић, Миодраг. „Лирски глас Драге Дејановић“. Есеји о српским песницима. 191-192. Београд: Вук Караџић, 1981.
- Петровић, Вељко. „Шумадија и Војводина“. Гласник Историјског друштва у Новом Саду књ. III св. 2. 186-197. Сремски Карловци: Српска манастирска штампарија, 1930.
- Петровић, Мита. Девојачки свет – књига за одрасле девојке. Панчево: Јовановић и Павловић, 1871.
- Stojaković, Gordana. „Skica za studiju: Počeci feminističkog pokreta u Vojvodini (1748-1941). Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 5-61. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Sofija Pasković (1809-1874) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 72-73. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Milica Jovanović (1832-1880)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 88-89. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Draga Dejanović (1840-1871)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković, 100-102. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Jaroslava Jaroši / Františka Jozefína Jarošiová (1851-187) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 111-112. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Vladislava Beba Polit (1886 – posle 1940) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 189-191. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
- Stojaković, Gordana. „Na Konkursu Matice srpske ‘Kakva valja da je Srpkinja u kući i društvu’ – nagradu dobio muškarac“. Mapiranje mizoginije u Srbiji: Diskursi i prakse (II tom). ur. Marina Blagojević. 117-139. Beograd: AŽIN, 2005.
- Stojaković, Gordana. „Draga Gavrilović: prilog za istoriju stvaranja novih rodnih uloga u srpskom društvu 19. veka“. Valorizacija razlika – Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović (1854-1917). ur. Svetlana Tomić. 56-74. Beograd: Altera i Fondacija multinacionalni fond kulture, 2013a.
- Stojaković, Gordana. On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (rukopis)
- Tomić Svetlana ur. Valorizacija razlika – Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović (1854-1917). Beograd: Altera i Fondacija multinacionalni fond kulture, 2013.
- Tomić, Svetlana. Doprinosi Nepoznate elite – Mogućnosti sasvim drugačije budućnosti. Beograd: Alfa BK Univerzitet, 2016.
- Хоксворт, Силија. Гласови у сенци: жене и књижевност у Србији и Босни. Превела Александра Ђуричић. Београд: Службени гласник, 2017.
Prilog
Rukopisno odeljenje Matice srpske (ROMS), pozdravna pisma ženskih odbora iz Srbobrana i Temišvara Skupštini Omladine srpske. Pisma su objavljena na osnovu dozvole Predsedništva Matice srpske. Ista se ne mogu preuzimati.


[1] Dragu Dejanović sam označila kao feministkinju, mada je vojvođanska sredina tek početkom 20. veka dr Vladislavu Bebu Polt (1886- 1966) 1913. imenovala feministkinjom (prim.aut.).
[2] Koristim izraz emancipacija žena (koji je koristila i Draga Dejanović) da označim koncept koji kao prioritete postavlja: oslobađanja žena kroz obrazovanje, kvalifikovanje za različita zanimanja i ulazak u svet rada gde će žene kroz zarađenu nadnicu steći ekonomsku sigurnost (prim.aut.)
[3] Tokom šezdesetih godina 19. veka u okviru Habzburške monarhije pod vođstvom Svetozara Miletća stvara se politička platforma vojvođanskih Srba koju će u periodu koji obrađuje ovaj rad prevashodno zastupati predstavnici Srpske narodne slobodoumne stranke (narodnjaci) (prim.aut).
[4] Sredinom 19. veka evropski narodi su bili pred izazovima u vezi sa razvojem svih narodnih potencijala, kulturnih, ekonomskih i političkih, a kod Srba ove težnje artikulisala je Ujedinjena omladina srpska (1866-1871). Žene su
primljene u njeno okrilje, ali tako da„ i po mogućnosti i društvenom položaju svome treba da pomažu postiženju zadatka omladine srpske.“ Ilija Vučetić je predložio a Skupština Ujedinjene omladine srpske prihvatila da se položaj žena ne određuje rečju “prirodan” jer “o prirodnom položaju ženskinja vladaju vrlo razna mišljenja.” Vučetić je smatrao “da današnji položaj ženskinja nikako neje onakav kakav bi trebalo da bude; zato se ne može reći da je to prirodan nihov položaj”, već u Ustavu delokrug ženskog rada treba definisati rečju “društveni položaj”. U odbranu ove teze dodao je da “ne može biti poziv Srpkinja samo za to da u prosvetnom kolu delaju, nego još veće polje njihovog delanja otvoreno je u porodičnom i društvenom životu; za to ne treba polje njihovog delanja ograničiti, već neka bude njihov zadatak isti onaj što je u njihovoj muškoj braći u ovom ustavu postavljen”. Videti:” Zapisnik treće skupštine Ujedinjene omladine srpske što je bila u Velikom Bečkereku 22., 23., 24., i 25.avgusta 1868. godine” str. 33-34.
[5] I kako je dalje primetio Veljko Petrović Srbi u Vojvodini su „izazvali pritisak jedne velike, moderne države i njenog kapitala“ i drugih resursa te se odbrana srpskog nacionalnog bića mogla ceniti prema tome „koliko je žrtava stajalo održavanje škola, crkava, Matice srpske, pozorišta…“ (V. Petrović 1930: 195).
[6] Ovde ću navesti stavove Dimitrija Mite Petrovića – glavnog učitelja Srpske učiteljske škole u Somboru, Antonija Hadžića- sekretara Matice srpske i urednika Letopisa Matice srpske jer je oba rada o emancipaciji žena nagradila Matica srpska (prim.aut.).
[7] Ljubena Karavelov, Vasa Pelagić i Svetozar Marković su u periodu 1868-1873. kao izbeglice boravili u Novom Sadu i svojim aktivizmom uticali na političke i društvene tokove unutar srpske zajednice u Vojvodini i šire. Njihove stavove o emancipaciji analizirala sam u posebnom radu: On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu ) (prim.aut.).
[8] “U Subotici `Pokondirena tikva` je propala jer publika voli samo ‘istorijski epos’, nikako pak vesele i šaljive komade” (Kirilović 1930: 428).
[9] Františka Jozefína Jarošiová (1851-1877) ( Stojaković, „Jaroslava Jaroši / Františka Jozefína Jarošiová , 2001).
[10] Sasvim je moguće das u ideje Meri Voulstonkraft bile poznate unutar kulturnog prostora Habzburške monarhije, pa i Vojvodine, budući da je prvi prevod na nemački jezik njenog dela A Vindication of the Rights of Woman (Odbrana prava žena) urađen odmah pošto je knjiga štampana, 1792 (prim. aut.).
[11] Jedno od poznatijih dela Lujze Oto /Loise Otto-Peters (1819-1895) prevela je na srpski jezik Danica Čaklović. Kako nije dat naslov originalnog dela, a prevodilac navela da je prevela i prilagodila tekst, pretpostavljam da se radi o romanu Die Idealisten koji je štampan u Nemačkoj 1867. a u prevodu na srpski jezik 1893. u Velikoj Kikindi kao Domaći đenije. Lujza Oto je jedna od majki osnivačica sifražetskog pokreta u Nemačkoj, urednica političkog časopisa za žene, autorka koja se dobar deo života izdražavala pišući angažovane tekstove, novele, romane…Zalagala se za ista prava za muškarce i žene na ličnom, ali i na planu ekonomije i politike (prim.aut.).
[12] Džordž Henri Luis je 1850. primetio da …“žene pišu najbolje romane, najbolje putopise , najbolje recenzije, najbolje uvodne članke i najbolje kuvare…“ (Bok 2005: 178).
[13] U Letopisu Matice srpske krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 19. veka nalazimo tekstove koji razmatraju neki od aspekata emancipacije žena (Stojaković 2005: 122-123).
[14] Na konkursu Matice srpske „Kakva valja da je Srpkinja u kući i u društvu“, pobednički rad Antonija Hadžića, Srpkinja na domu u narodu i u svetu (1883) doneo je jalovu zbrkanost i očekivano pozivanje na primere ženskih likova iz narodne poezije (Stojaković 2005).
Drugi nagrađeni rad je knjižica Devojački svet (1871) Mite Petrovića. Knjižica se sastoji iz nekoliko celina od kojih su dve pripovetke „Iz života jedne devojke“ i „Stari košar“ rad „jedne žene“ čije ime Petrović, (kako je u uvodu napisao) nije imao dozvolu autorke da otkrije. U tri kratka eseja „Devojka“, „Žena“ i „Ulomci iz pisma jednoj gospi“ Mita Petrović je izložio ideje o mestu žene u srpskom društvu u kontekstu rasprava o emancipaciji žena. Suštinska poruka ženama je : Nemojte samo da mislite, da mi hoćemo iz žene filosofa, čoveka da napravimo… Mi hoćemo samo ženu koja je s mužem u istini jedno, koja će imati svojstva, da ga i onda za sebe vezuje, kad nestane mamca lepote, koja će moći biti čestita domaćica, a najviše svesna mati… No učene moje gospođice učeni gospodin hoće ovo od žene: Žena mora kuću da vodi… Sve čim se kuća može unaprediti, mora joj poznato biti. Žena je pozvana da bude mati. Ona je prvi učitelj, nastavnik svog deteta od temelja… zato pedagogija je zanimanje za žene … Sa punim pravom od nje zahtevati da sebi onoliko od opšteg izobraženja pribavi (jer)… ko će muža umornog od dnevnog rada lepše da razonodi, nego njegova žena, ali samo ona žena… koja je u stanju njegove misli pratiti i da ih pojmi… (D.M. Petrović 1871: 90, 95-7).
[15] Žensko dete treba vaspitati, nežno postupajući, za kuću a ne za svet, suzbijajući brbljivost, rasejanost, sklonost ka modi, kontrolisati izbor drugarica, ne zabranjivati balove, a rezultat treba da bude devojka koja pomaže materi u kućnim poslovima, koja pokazuje „nežnu pažnju za potrebe oca“, “umiljatu uslužnu i tihu brigu” za negu mlađe braće i sestara naročito u bolesti (D. M. Petrović 1871: 167-168). Ono što devojka čita takođe je deo vaspitnog procesa te Petrović preporučuje: „Rkota, Kupera, i Bulvera; suviše revnosne čitateljke mogu za nevolju Haklendera, pa i Žorž Sand (ali samo iz kasnijeg doba), Viktora Iga i Oktava Feljeta” (Isto, 97).
[16] Ideje o emancipaciji žena koju su pretežno promovisali predstavnici intelektualne elite kao što su bili Dimitrije Mita Petrović, Antonije-Tona Hadžić i drugi predstavnici srpske, narodnjačke, političke i Kulturträger elite slikovito je sažeo Svetozar Marković: „… kod Nemaca ima jedna sorta ’emancipatora’ koji pod emancipacijom razumu to da žena izuči malo bolje prirodne nauke, da ume bolje skuvati jelo za njiove trbuhe, i da ume malo bolje negovati decu t.j. da žena postane veštija kuvarica i dojkinja: pa i kod nas javlja se po katkad takav emancipator da predikuje po novinama“ (Marković 1870: 88).
[17] Novosađanka Anastasija Kolarović (1811-1891) ostavila je znatnu sumu za školovanje devojaka na medicinskim i pedagoškim studijama u Nemačkoj i Švajcarskoj (Stojaković 2001: 14).
[18]Rezultat rasprave unutar kulturnih i političkih elita srpske zajednice u Vojvodini bilo je otvaranje srpskih viših devojačkih škola i dozovola da devojke pohađaju učiteljske škole, što je doprinelo da pedagoška struka postane dostupno zanimanje mnogim devojakama. Srpske više devojačke škole su trebale da budu i čuvališta srpske kulturne tradicije, brana zapadnoj civilizaciji u kojoj je deo srpskih intelektualaca toga doba video mnogo truleži. Dejanović se zalagala da Srpkinje šalju u srpske, a ne u tuđinske škole Rezultat rada ovih važnih institucija pak, nije zdušno ocenjen odličnom ocenom. Danica (Čaklović) je u uvodu prevoda knjige Lujze Oto napisala:
„Kod srećnijih naroda žene mogu stupiti u hramove nauke i umetnosti i opšte obrazovanosti, dotle se kod Srba dovoljnim smatra otvaranje viših devojačkih škola. I to je lepo ali šta može jedna mlada Srpkinja u toj školi da nauči, nije ni blizu ono što bi je za utakmicu sa potpuno i savršeno obrazovanom ženskom osposobiti moglo.“
[19] “Već u početku XVIII stoleća naša žena počinje da se poziva na zakon, a da napušta patrijarhalni običaj”. Kao korektura zakona postojali su i slučajevi nagodbe između sestre i brata, kada se sestra odricala očevine u korist brata, ali i “kada se odriče u korist brata ne odriče se alature svog miraza, nego zadržava pravo da njom raspolaže testamentarno…razume se da se svaka sestra nije odricala prava na ravan deo sa bratom u očevini i to dokazivala sudom” (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 12-13).
[20] “Zakon i sud tako pouzdano osiguravaju ženi alaturu (donos, miraz) da svaki testatar, pre nego što će raspolagati svojom imovinom (subštancijom) , izdvoji alaturu svoje žene… I žena raspolaže svojom očevinom slobodno i bez obzira na to da li iza nje ostaje muž… I ne samo da su udovice često nastavljale voditi radnju pod imenom muža, i čistiti ga od dugova, nego su vodile i pod svojim imenom… I nije to uvek sitna kakva bakalska radnja, nego Katarina, udova Janković vodi od godine 1841. do 1846. industrijsko poduzeće, štampariju koju je Emanuel Janković još 1790. doneo u Novi Sad, izdaje kalendare, a štampa i druga književna dela” (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 20, 25).
[21] Državu u kojoj su se životi žena o kojima pišem dešavali najčešće sam imenovala Habzburškom monarhijom. Od 1804 do 1876. to je bilo Austrijsko carstvo a od 1876 do 1918, Austrougarska. U okviru Austrougarske od 1876. današnja Vojvodina je bila u sastavu Ugarske tačnije: Kraljevine Ugarske/ Zemlje Krune Sv. Stefana (prim.aut.).
[22]Vrednost koji su Srpkinje Austrougarskoj i SAD u novcu i u imovini zaveštale ženskim udruženjima (zadrugama) za humanitarne i prosvetne ciljeve i danas možemo ceniti kao izuzetnu. O tome je podatke ostavio Arkadije Varađanin: „… u Austro-Ugarskoj, Bosni i Hercegovini, kao i Americi ima svega 5441 članica (svake vrste), a imanje im u gotovini i drugim posedima iznosi К 927.514,47… (Varađanin 1910: 97-106). Prema odnosu američkog dolara i austrougarske krune, koji je u istom tekstu zapisao Varađanin /1 USA $ vredeo je 5 К./ vrednost zadružne imovine Srpkinja Austrougarske, Bosne i Herecegovine i Amerike od 927.514,47 К vredela je 1910. godine 185.502,89 USA $. Danas (2019) vrednost imovine ženskih organizacija koje su osnovale i vodile Srpkinje u državama koje su napred navedene u novcu i nekretninama iznosile bi 5.001.583,00 $ (prim. aut.).
[23] Sofija Pasković (1809-1874) predsednica Ženskog omladinskog odbora u Novom Sadu govorila je na dočeku Svetozara Miletića u Novom Sadu pošto je pušten iz zatvora u Vacu 1871. (Stojaković 2001: 72-73).
[24] Milica Jovanović (1832-1880) još jedna sjajna ličnost Omladinskog pokreta, vatreno je radila u okviru Ženskog odbora ali je takođe bila na čelu odbora za štampanje Zmajeve „Pevanije“. U rad Ujedinjene omladine srpske se uključuje kao supruga i majka, a da svoj društveni angažman nije usklađivala sa muževljevim, koji je optužio za brakolomstvo i pretio da će je osakatiti. Milica je 1858. zatražila zaštitu od suda, jer je bračne sporove rešavala odgovarajuća konzistorija, a sud je radi Miličine zaštite odobrio odvojeno stanovanje koje nije donelo smirenje. Naprotiv, muž je i dalje progonio, a kako je pokazivao znake duševne poremećenosti sud je odredio njegovo lečenje te je posredstvom staraoca, koji mu je takođe određen, poslat u Budim. Milica je nastavila društveni angažman koji joj je 1877. doneo i počasno članstvo Ženskog društva iz Beograda. Ovakve situacije su u maloj novosadskoj sredini bile povod da se razgovara o odnosu među supružnicima, a sudeći prema zahtevima za razvod braka (za katolike) u Arhivu Kaločko – bačke biskupije u Kaloči, koje je autorka ovih redova imala prilike da pogleda, ne radi se o izolovanim slučajevima.
[25] U radu On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu ) navela sam još jedan od mogućih uzora – tekst „Oslobođenje (emancipacija) žena (po Kulleriju)“ objavljen u Srpskom omladinskom kalendaru za prostu godinu 1870 (prim.aut).
[26] Dejanović piše „i mi se potpuno slažemo“ što znači da je imala istomišljenice / istomišljenike (Dejanović 1870: 58).
[27] Emancipatorskim elementima unutar platforme opšteg narodnog preporoda koje je Vasa Pelagić izneo 1871. u tematima „Spkinjama celokupnog Srpstva“ i „Radinka i Pomodarka ili Težnje i razgovori uzoritih i štetnih Srpkinja“ detaljnije sam se bavila u radu On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu )
[28] Doprinos Ljubena Karavelova raspravi o emancipaciji žena detaljnije sam obradila u tematu On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu )
[29] Oto je predlagala poslove koje je žena mogla u kući da obavlja: da drži časove stranih jezika, muzike, crtanja i da se bavi prevođenjem (Oto 1893: 113).
[30] „Sestra Draga Dejanovića ograđuje se protiv izreke brata Polita da ženskinje ne traži to da muški rade u ime ženskinja. U podužem govoru, ona nacrta odbranu te tačke i predloži da se sabor zauzme za žensko pitanje, i to na ovaj način da se somborska preparandija otvori ženskinju . Skupština proprati reči govornice sa odobravanjem, a predsednik je pozdravi u ime skupštine. Brat M. Polit povlači reči svoje nazad.“ (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 91-92).
[31] Na Učiteljsko zboru održanom 1871. izglasana je jednakost muškaraca i žena u izboru i vršenju pedagoške profesije na osnovu argumenta da će „učiteljice manje koštati“ ( M. K. 1918: 494). „No bilo je, gde su ženskinje imale jednaku spremu i jednak rad sa muškinjama, pa im je nagrada bila manja. Na pr. kod učiteljica. Govorili su – ona je devojka, ne treba joj… Jednom reči njihov rad, pa ma kakav bio, nije imao prave vrednosti. Za nju je bilo ni živeti ni umreti“ (M. K.1918: 233).
[32] Na osnovu teze da narod neće moći izdržavati narodne škole umanjene su učiteljske prinadležnosti, utvrđen minimum plate što je za nekoliko godina proizvelo situaciju da se „učiteljski redovi“ popunjavali tako što se na učiteljske škole „upisivalo ženskinje“ (M.K. 1918: 493-494).
[33] Bilo onih koji žensko pitanje nisu videli kao posebno ili su smatrali da se radi o buržoaskom pitanju. O idejama socijalista u vezi sa emancipacijom žena detaljnije sam pisala u radu On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu )
[34] Svetozaru Markoviću su bile poznate ideje Drage Dejanović Pomenuo je (i ohrabrio) Dragu Dejanović i njenu istomišljenicu (čije je ime nažalost nepoznato) u kontekstu koji pokazuje da su se žene unutar Ujedinjene omladine srpske borile da rasprava o emancipaciji žena – ne zamre (Marković 1870: 88-89).
[35] Draga Gavrilović je kako navodi Svetlana Tomić bila vrlo popularna spisateljica među savremenicima a jedna priča objavljena je i u nemačkom Hazfelder Zeitung-u 1871 (Tomić 2016: 192). O Dragi Gavrilović videti: Tomić Svetlana. „The First Serbian Female Teachers and Writers: Their Role in Emancipation of Srbian Society“. Serbian Studies – Serbian Women and the Public Sphere 1850-1950. Ed. Anna Novakov and Svetlana Tomić. 25 (1). 57-79. Bloomington: Slavica Publisher, Indiana University, 2011; Tomić Svetlana ur. Valorizacija razlika – Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović (1854-1917). Beograd: Altera i Fondacija multinacionalni fond culture, 2013;

Rođena u Irigu 14.marta 1776, veći deo života provela je u Aradu gde je i preminula 1843. godine.
Prva srpska književnica koja je štampala svoje knjige i to u izdanju Budimske univerzitetske biblioteke 1814. i 1816. godine. Svoje delo Sovet maternji štampa 1814. u Budimu, sa naznakom sočiteljnica na naslovnoj strani a imenom na kraju knjige, drugu knjigu potpisuje na naslovnoj strani i tako postaje prva prva srpska književnica koja potpisuje svoje autorstvo. Posebno je štampala i Poleznaja razmišljenija. Bila je i prva žena koja je sarađivala sa Maticom srpskom objavivši tekst u Letopisu Matice srpske, a njena članica postala je 1838. godine, bila je članica i Prve aradske štedionice. Čitala je Rajića, Dositeja, Stojkovića, Tomsona, Voltera, Njutna, Demokrita. Govorila je nemački, rumunski, latinski. Bila je pretplaćena na sva Dositejeva dela, ali i na većinu srpskih časopisa i knjiga. Poznata je po propagiranju prosvetiteljskih ideja, pre svega prava žena na obrazovanje. Popularna u tadašnjim književnim krugovima. Pomagale je srpske književnike, naročito Dositeja Obradovića, što se može videti u posvetama u znak zahvalnosti P. Berića, J. Vujića, prepiskama sa Vukom… i darivala srpske i rumunske prosvetne i verske institucije. Matici srpskoj ostavila dva legata, njena porodična kuća u Aradu poklonjena je srpskoj preparandiji a danas je Muzej rumunskog školstva.
Smatra se prvom obrazovanom Srpkinjom, prvom književnicom nove srpske književnosti. Iznenađuje Eustahijina obaveštenost u pitanjima etike, filosofije, geografije, astronomije, anatomije, fiziologije, ekonomije, mitologije, njeno zastupanje ženskih prava i isticanje uloge žene u porodici i društvu. U svojim tekstovima prepliće nauku i umetnost, piše i u prozi i u stihovima, pod uticajem Vuka piše u desetercu ali ne prihvata njegovu reformu. Bilo je tvrdnji da je ona „do sada prva spisatelnica serbska“ (Grigorije Jakšić, 1815), „prva srpska književnica u domovini“, (to jest u Ugarskoj; Jožef Sinjeji, 1891), da se „prvi put … javlja Srpkinja s perom u ruci kao književnik“ (Andra Gavrilović, 1914), da je njen Sovjet maternjij… „prva srpska knjiga koju je napisala Srpkinja“ (Milica Tomić, 1914), da je Eustahija „prva kulturna Srpkinja novog vremena“ (Jelena Lazarević, 1929), „prva žena književnik u Srba iz Vojvodine“ (Vlastoje D. Aleksijević, 1941), „prva srpska spisateljica“, (Teodora Petrović, 1959), da njena pojava pripada „rađanju nove srpske književnosti“ (Milorad Pavić, 1983), da je „prva spisateljica nove srpske književnosti“ (nadgrobna ploča, Arad, 2003), itd.
Približno mesto Eustahijinog počivka obeležila je Crkvena opština pri crkvi Hrama svetih apostola Petra i Pavla, mramornom pločom na crkvenom zidu, tek 2003. godine. Kolika je važnost Eustahijinog dela za kulturu srpske manjine u Rumuniji govori činjenica o objavljivanju fototipskog izdanja njenih knjiga povodom 170. godišnjice smrti (pisac predgovora i priređivač Stevan Bugarski) od strane Saveza Srba u Rumuniji (Temišvar 2013), uz finansijsku podršu Departmana za međuetničke odnose Vlade Rumunije.
Šafarik ju je prvi uvrstio u Istoriju naše književnosti, a njeno delo Slovo nadgrobnoje uvršteno je u Antologiju starije srpske poezije M. Leskovca.
Više na: http://www.irig.org; http://www.knjizenstvo.rs
Dela
Sovet maternji predragoj obojego pola junosti serbskoj i valahijskoj, Budim (1814),
Poleznaja razmišljenija o četireh godišnih vremeneh, s osobnim pribavlenijem o trudeljubi čeloveka, i otudu proishodešei sveopšej polzu, Budim (1816),
Moralna poučenija, Letopis Matice srpske (1829).
(1872–1951)
Zdenka Valent-Belić

Slovačka književnica, prevodilac, aktivistkinja za prava žena i predsednica Centralnog saveza čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Eržika Mičatek rođena je u Kisaču 18. novembra 1872. u čuvenoj porodici intelektualaca. Bila je ćerka učitelja Jana Mičateka čije su svih sedmoro dece bile značajne ličnosti u kulturnom i javnom životu vojvođanskih Slovaka. Pomenućemo brata Vladimira Mičateka, prevodioca, publicistu i prvog sekretara Čehoslovačkog saveza u Kraljevini SHS i advokata Ljudevita Mičateka, prvog predsednika čehoslovačkog saveza i jednog od poslanika Velike narodne skupštine.
Osnovnu školu je pohađala kod oca a zatim je dve godine išla u nemačku manastirsku školu u Novom Sadu i godinu dana u privatnu školu u Osjeku.
U književnost je ušla prevodilačkim radom. Sem sa srpskog, prevodila je i sa slovenačkog i ruskog jezika. U periodu 1900‒1932. objavljivala je brojne prevode, među kojima se ističu dela J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučenik (1902), B. Nušića Godina devestopetnaesta (1926) i Onamo! Namo! (1931), kao i Srpske priče Vladimira Mičateka (1940), koje je prevela i objavila osamnaest godina nakon bratovljeve smrti.
Eržika je često pisala pod pseudonimom Ćerka naroda. Među njenim proznim tekstovima značajnije su pripovetke Dedina (Selo), Katuškino previnenie (Katuškina krivica) i Anča samopašnica (Nevaljala Anča).
Za istoriju ženskog pokreta značajna je serija njenih tekstova koje je pod naslovom Pisma iz Jugoslavije pisala za list Živena u periodu 1924–1927. a u kojima je informisala u društvenim događanjima i radu udruženja. Takođe je objavljivala tekstove u časopisima Dennica, Dolnozemsky Slovak, Narodna jednota, Sbornik ČS zvazu v Kralovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena i Letopis Živena. Istovremeno sa pisanjem, radila je na propagiranju čitanja i širenju štampe, te pridobijanju pretplatnica slovačkih listova. Uspevala je da u ratno vreme (1916) pridobije veliki broj pretplatnica i čitateljki Živene iz različitih društvenih slojeva i da ih poveže u kružok. Na njenu inicijativu fotografisane su devojke u narodnim nošnjama i fotografije su slate u Živenu. Danas ove fotografija imaju veliki dokumentarni značaj.
Na mesto predsednice Centralnog udruženja čehoslovačkih žena Kraljevine SHS došla je 1924. godine kao druga po redu posle Ljudmile Hurbanove i ostala je na toj funkciji kao vrlo aktivna sve do 1932. godine kada Udruženje potpada pod rad Matice slovačke. Naročito se istakla u osnivanju ogranaka ovog udruženja po slovačkim mestima i uspevala je da pridobije u njegove redove veliki broj žena. Samo u Novom Sadu društvo je imalo 110 članica. Kuća u kojoj je Eržika stanovala u Novom Sadu u Dunavskoj 13 još uvek postoji, ali na njoj ne postoji nikakvo obeležje.
Eržika Mičatekova bila je ugledna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (Jugoslavije) gde je na kongresu Saveza u Zagrebu 1926. inicirala rezoluciju o zaštiti Slovakinja, među kojima je bilo mnogo mladih devojaka, koje su kao posluga (bedinerke) radile u Beogradu. U rezoluciji se zahtevalo da se za potrebe vaspitno-obrazovnog rada na službi u Beogradu obezbedi nedeljom popodne jedna učionica u nekoj od beogradskih škola. Mičatekova je učestvovala u radu kongresa žena Male Antante u Sarajevu 1924. godine i Narodnog ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije na Bledu. Kao jedna od zvanica prisustvovala je na venčanju Kralja Aleksandra I sa rumunskom princezom Marijom i lično im predala poklon – slovačku zlatom i srebrom vezenu košulju – u ime ženskog Udruženja.
Mičatekova je u godinama 1910–1913. bila članica odbora Lipa, privrednog deoničarskog društva osnovanog kao podrška narodnim zanatima. Bila je u tom društvu jedina predstavnica iz naših krajeva. U odboru Lipe nalazile su se brojna značajna imena poput književnice Ljudmile Riznerove Podjavorinske. Kao jedan od glavnih zadataka društvo je sebi postavilo za cilj da pronalazi poznate vezilje koje se bave narodnim vezom, a koje bi za novčanu nadoknadu vezle za Lipu, kako bi se podsticalo negovanje slovačkih narodnih ornamenata i motiva i time doprinelo očuvanju narodne nošnje, narodnih zanata i umetnosti. Sem toga bila je do 1918. godine potpredsednica Društva evangeličkih žena u Kisaču i zajedno sa drugim predstavnicama udruženja učestvovala je na svečanosti otkrivanja spomenika Slovacima streljanim u Kragujevcu.
Kao i Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatekova bila je aktivna u amaterskom pozorištu i isto kao i njena drugarica, nikada se nije udavala. Govorilo se o njoj da je posebna, neskromna i da kako od sebe, tako i od ostalih ima velika očekivanja.
U Centralnom arhivu Slovačke evangeličke crkve sačuvana je korespodencija Eržike Mičatekove i Ljudmile Hurbanove, ukupno 12 pisama. Ova pisma prestavljaju vredan dokument, koji svedoči ne samo o njihovom bliskom prijateljskom odnosu, već pružaju i sliku o društvenom i kulturnom životu u tom periodu.
Za rad na polju podizanja narodne kulture, naročito među ženama u slovačkoj zajednici u Vojvodini, odlikovana je Ordenom Sv. Save V reda, kojim ju je odlikovao kralj Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičateova je umrla je 29. decembra 1951. godine u Kisaču, gde je i sahranjena.
Koliko god sa današnjeg aspekta rezultati ženskih udruženja u to vreme delovali skromno, važno je osvestiti da bez njih, ni danas ne bismo mogli da govorimo o novim prostorima borbe i osvajanjima nekih većih prava žena na ovim prostorima.
Novo u Čitaonici:
Gordana Stojaković, O istoriji žena u Vojvodini i pridevu „srpski“ i nekim drugim temama
Draga Gavrilović, Devojački roman (odlomak)
Draga Gavrilović, Pismo pobratimu (odlomci)
Silvia Dražić, Vera Kopicl, Teorijski diskursi savremene ženske kulture (deo I)
Silvia Dražić, Vera Kopicl, Teorijski diskursi savremene ženske kulture (deo II)
Anica Savić Rebac (1892-1953) smatra se jednom od najučenijih žena u Srbiji u prvoj polovini XX veka. O tome svedoči njen izuzetan esejistički, pesnički i prevodilački opus koji do danas nije dobio odgovarajuću recepciju i uvažavanje.

vlasništvo Matice srpske u Novom Sadu
Anica Savić Rebac rođena je 1892. godine u Novom Sadu kao jedino dete Milana Savića, književnika, pozorišnog kritičara i prevodioca i Julijane Savić (Davidovac), domaćice.
Osnovnu i srednju školu završila je u Novom Sadu. Još kao gimnazijalka čitala je u originalu antičke i moderne pisce i prevodila. Sa trinaest godina objavila je u Brankovom kolu svoj prvi prevod, Bajronov spev Manfred, a potom i svoje pesme i prevode Šelija, Emila Verhama…
Nakon završene gimnazije upisuje klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču. Početkom Prvog svetskog rata prekida studije u Beču i diplomira u Beogradu.
Godine 1921. Anica Savić udaje se za Hasana Repca, službenika Ministarstva vera Kraljevine SHS. Od 1922. radi kao profesorka latinskog jezika u Trećoj beogradskoj gimnaziji u kojoj ostaje do 1930. godine, kada se sa mužem seli u Skoplje, gde je on premešten.
Kada je 1926. osnovan PEN centar u Jugoslaviji, Anica je zajedno s Desankom Maksimović, bila među prvim književnicama koje su primljene u njegovo članstvo.

Bila je u grupi beogradskih intelektualki koje su 1927. godine osnovale Jugoslovensku organizaciju univerzitetski obrazovanih žena. Osnovna delatnost Udruženja, vođenog feminističkim idejama, bila je odbrana profesionalnih interesa visoko obrazovanih žena.
Godine 1929. u Beogradu je objavila zbirku poezije Večeri na moru.
Anica Savić Rebac bila je među prvim ženama koje su 1932. godine doktorirale na Beogradskom univerzitetu. Njena doktorska disertaciju Predplatonska erotologija objavljena je u Skoplju, gde je u to vreme živela. Anica se nadala akademskoj karijeri i zaposlenju na Filozofskom fakultetu u Skoplju, ali to se nije ostvarilo. Dobila je profesorsko mesto u skopskoj Ženskoj realnoj gimnaziji, na Velikoj medresi kralja Aleksandra radila je kao profesor latinskog, grčkog, nemačkog i francuskog jezika, a na fakultetu je predavala grčki i latinski samo honorarno
Posle rata, 1945. godine, kao jedna od članica predratnog Ženskog pokreta, uključila se u rad Beogradskog odbora AFŽ.
Konačno, 1946. Anica je, uprkos protivljenju nekih članova Univerziteta, izabrana za vanrednu profesorku na Beogradskom univerzitetu gde je predavala istoriju rimske književnosti i latinski jezik.
Anica Savić Rebac napisala je veliki broj studija rasprava, članaka iz oblasti književnosti, antičkih studija, filozofije, istorije ideja, istorije. Njene teorijske ideje i stavovi najpregnantnije su izraženi u radovima iz oblasti antičkih studija koji su napisani sa velikim znanjem, erudicijom i širinon pogleda. Antička estetika i nauka o književnosti, objavljena je posthumno, 1954. godine. Njene studije i eseji, rasuti po brojnim časopisima, prikupljeni su i objavljene pod naslovom Helenski vidici (1966).
Anica Savić Rebac podjednako se bavila prevođenjem, pisanjem i kritikom. U svojim kritičkim tesktovima bavila se stvaralaštvom Dantea, Šelija, Getea a pre svega književnim delom Tomasa Mana sa kojim je bila u stalnoj književnoj komunikaciji. Kada se radu o domaćoj književnosti pisala je najviše o onima koji su se upisali u književnu i kulturnu istoriju Vojvodine i pre svega Novog Sada, ali i obeležili, često i lično, njeno odrastanje. Pisala je o Lazi Kostiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, ali i o poeziji Jovana Dučića i Milutina Bojić. U dva navrata, Anica Savić Rebac pisala je i o ženama, o pesnikinji Milici Stojadinović Srpkinji, o njenom pesničkom „treperenju“, i o jednoj od prvih srpskih feministkinja, Savki Subotić. Pišući izraztito senzibilisano o ženskom aktivizmu Savke Subotić, Anica daje živu sliku vojvođanskog feminizma s početka 20.veka koji je u godinama nakon II svetskog rata već uveliko zaboravljen.
Prevodila je sa engleskog, nemačkog, grčkog i latinskog jezika na srpski jezik, te sa srpskog na nemački i engleski jezik. Između ostalog, prevela je Njegoševu Luču mikrokozma na nemački i engleski jezik, sa latinskog na srpski prevela je Lukrecijeve stihove, a sa nemačkog više dela Tomasa Mana (Smrt u Veneciji, Tonio Kreger, Tristan)

Posle teške bolesti, 1953. godine, umro je njen muž Hasan Rebac. Ubrzo nakon toga Anica je izvršila samoubistvo ostaviviši oproštajno pismo koje je potvrdilo njenu svagdašnju duhovnu privrženost antičkim idealima koji su je vodili tokom života, i na koncu doveli i do slobodne odluke o vlastitoj smrti.
„Ovo što činim, činim iz uverenja i u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće poniklo je, takoreći, zajedno sa mnom, razvijalo se naročito pod uticajem antičkih shvatanja o samoubistvu i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode… To ne znači da nisam volela život, da ga ne volim čak i u ovom času, ali baš zato ne želim da živim bedno…. Život mi je darovao mnoge prednosti, pa i ovu poslednju da mogu umreti svesno i autonomno.“
Anica Savić Rebac o Savki Subotić
Anica Savić Rebac o Milici Stojadinović Srpkinji

Eustahija Arsić (1776-1843) was the first Serbian female writer to have her books printed. She was also the first woman to work with the Matica srpska foundation and eventually become its first female member. She was a proponent of the Age of Enlightenment, and particularly vocal on the topic of women’s right to education. She promoted the endowment of Serbian and Romanian educational and religious institutions, as well as the Matica srpska foundation itself. Her writings are included in The Anthology of Olden Serbian Poetry by M. Leskovac.
Judita Horovic (1787-1857) was the first local female independent merchant in the food industry. Hers is the only female name to be found in the records of governing heads of Jewish families in Novi Sad in 1844. She was the first woman to officially submit a proposal for the opening of a women-centered organization in Novi Sad in 1848.

Marija Trandafil (1816-1883) is considered the greatest philanthropist in Serbian history. Her most famous bequest is the “Orphanage of Marija Trandafil for Serbian Orthodox-Christian Children”. The building is now the home of the Matica srpska foundation and the Library of Matica srpska. In addition to helping the needy, she supported the renovation and renewal of many churches in Novi Sad. She established the self-titled foundation for the financial support of Novi Sad’s high school students.

Milica Stojadinović Srpkinja (1828-1878), nicknamed “the fairy of Vrdnik“, was a poet, author, and translator. She was also the first female war correspondent in the region. Her 1862 piece about the bombing of Belgrade entitled “The Heart and the Barricades” was published in the Hungarian Daily Paper the same year. She worked as an associate of Vuk Karadžić, collecting folk proverbs. She published three collections of poetry and two volumes of her diary called In Fruška gora.

Savka Subotić (1834-1918) was a researcher in the field of traditions concerning the social lives of women. She fought for women’s rights to education, and financial independence, and self-sustainability. After her talk “Woman on the East and the West” at the Science Club in Vienna in 1911, she became the most famous woman of the region. She was the first chairwoman of The Serbian National Women’s Council, The Circle of Serbian Sisters, and The Collective of Serbian Women from Novi Sad.

Draga Dejanović (1840-1871) was the first woman in the Balkan region to offer a clearly formulated feminist theory, influenced by national ideas on the topic. She presented her theories in public lectures (“A Couple of Words about Serbian Women”, “To Serbian Mothers”) and in an essay “The Emancipation of Serbian Women” published in 1870. For her, feminism wasn’t just a theory, but a way of life. She promoted a new vision of a financially independent and modern-thinking woman.

Draga Gavrilović (1854-1917) was the first female novelist in Serbian literature. Her first published work was called “A Young Woman’s Novel”. She is considered the establisher of the category of “women’s fiction” in Serbia, as well as credited as being one of the first Serbian feminists. Alongside novels, she wrote poetry, short stories, humor columns, and opinion pieces. Her work was published in the most significant journals of her time, such as Javor, Orao, Sadašnjost, Neven, and Starmali.

Milica (1854-1881) and Anka (1855-1923) Ninković were the first Serbian feminists with an education in politics, and thus the first feminists joining the political fight. They developed their feminist views within the framework of the socialist movement. They were associates and writers for all socialist papers, as well as translators. Milica is known for translating “Serbia in the East” by Svetozar Marković (from Serbian to Russian).
Adel Nemešanji (1857-1933) was the first woman to hold the position of principal of the Novi Sad Trade School with a teaching program in Hungarian. In 1891 she founded and became chairmen of the “Maria Dorottya” collective that worked on the betterment of the education women receive as well as the organizing of female teachers.

Milica Tomić (1859-1944) writer, journalist and politician, is one of the most important Serbian feminists. From 1911 to 1914, and then again from 1918 to 1921, she was the editor and publisher of the journal called “Woman”. The journal openly discussed political rights of women, advocating an increase in women’s involvement. She was one of the seven women from Vojvodina who were chosen as representatives in the Great Assembly in 1918, after which women quickly gained the legal right to vote.
Mileva Simić (1859-1946) The biography of Mileva Simić from Novi Sad is a surprisingly rich series of important beginnings connected with the entry of women into public space, during the second half of the 19th century, in the Serbian community of Habsburg Hungary. She belonged to the group of the first educated pedagogues who were particularly responsible for creating young female intelligence. She is the first Serbian female author of two textbooks for girls’ schools. In 1902, for her accomplishments in the field of pedagogy and education, along with her work in the field of literature, King Aleksandar Obrenović Ⅰ decorated her with the “Royal Order of the Serbian Crown’’ (Оrdеn Краljеvа Doma Ⅰ stepena sa krunom). Furthermore, in 1925, King Aleksandar Karađorđević also awarded Mileva with the ‘’Order of Saint Sava’’(”Оrden Svetog Save IV stepena), making her one of the rare women whose work was rewarded by both Serbian ruling dynasties. According to her contemporaries, her most significant work „Serbian Folk Songs“ – a collection of two thousand folk songs made by women from Vojvodina, was the reason for her to be included among the members of the ‘’Literary Council of Matica Srpska’’, the most significant cultural and educational institution among the Serbs. Matica Srpska lost Mileva’s work, however, it was published in 2019, based on a copy found in her family’s heritage. Her literary opus (more than a dozen short stories and novellas as well as translations of literary works from the German language) is being rediscovered, and her „children’s plays“ are once again valued as children’s literature. The discovery of Mileva Simić’s pedagogical and literary experience offers new insights into the struggle for women’s recognition in public space.
Jelica Belović Bernadžikovska (1870–1946) was a pedagogue, teacher, and ethnographer, museologist, writer, journalist, and translator. She is the founder of modern ethnology, a collector of national treasures, and the best-known expert on women’s folk weaving and embroidery among the Southern Slavs. She published books and texts under the pseudonyms: “Ljuba T. Daničić’’, ‘’Hele’’, ‘’Jelica’’, ‘’Jele’’, ‘’Jasna’’, ‘’Teta Jelica’’, and ‘’Mlada Gospoja Ana’’. She was born in Osijek where she finished primary and secondary school. After that, she finished Catholic school in a priory in Đakovo, as well as a Teachers’ school in Zagreb. Furthermore, she studied in Vienna and spoke nine different languages. As a teacher, she worked in Zagreb, Ruma, Sarajevo, Banjaluka, Osijek, Mostar, and Novi Sad. She published articles in the fields of literature, pedagogy, psychology, philosophy, and ethnology in numerous magazines, along with short stories, poems, literary essays, and reviews. Some of her noteworthy works include: “Material for the Technological Dictionary of Women’s Handwork” (Građa zа tеhnološki rečnik ženskog ručnog rada), “Serbian Folk Embroidery and Textile Ornamentation’’ (Srpski narodni vez i tekstilna ornamentika), ‘’Croatian Folk Embroidery’’ (Hrvatski narodni vezovi), “The Development of Textile Ornamentation Among Serbs and Croats (O razvitku tetkstilne ornamentike kod Hrvata i Srba), “Album of Serbian Embroidery” (Album srpskih vezova). Thanks to her work, the almanac “Serbian Women‒ Her life and Work, Her Cultural Development and Her Folk Art Until Today” (1913) was published. It represents a cross-section of the history of the intellectual work of more than fifty Serbian women who were writers, philanthropists, intellectuals, artists, teachers, etc. Jelica Belović Bernadžikovska passed away in 1946 in Novi Sad and was buried at ‘’Uspensko groblje’’, where a memorial plaque was placed in 2021.
Mileva Marić Einstein (1875-1948) was educated in Ruma, Novi Sad, Sremska Mitrovica, Šabac and Zagreb – wherever they would allow women. At the age of 19, she went to Zurich, one of the few European cities where women could study. She first enrolled in medical studies, and then in 1896 she transferred to the State Polytechnic School, to study physics and mathematics. She was the only girl in a group of six students and only the fifth woman to be admitted to the physics and mathematics department at all.
Ljudmila Hurbanova (Stara Pazova, 1878-1969) Slovak playwright, actress, and president of the Central Association of Czechoslovak Women in the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes. She wrote prose and drama texts, and her most significant engagement was in the theater. In the period from 1903 to 1925 she played, directed, and organized numerous amateur theater plays in Stara Pazova and during which time she was running the theater chronicle of Stara Pazova amateurs (1903-1933), which was only published in Slovak language in 1993 as Kronika divadelného ochotníctva v Starej Pazove v rokoch 1903–1933. (Chronicle of theatrical amateurism in Stara Pazova in the years 1903–1933).
Eržika Mičatekova (Kisač 1872–1951) Slovak writer, translator, activist for women’s rights, and president of the Central Association of Czechoslovak Women in the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes. She wrote prose, and journalistic texts and translated from Serbian, Slovenian and Russian languages. The series of her texts, which she wrote for the newspaper Živena in the period from 1924–1927 under the title Letters from Yugoslavia, is significant for the history of the women’s movement, in which she informed about social events and the work of the association. For her work in the field of enriching folk culture, especially among women in the Slovak community in Vojvodina, she was awarded the Order of St. Sava V class, which she was decorated by King Aleksandar Karađorđević.

Jelena Kon (1883-1942) was a humanitarian who founded the charity “Crust of Bread” in 1925, as well as a Kindergarten. The organizations were open to the general public, regardless of ethnic or religious affiliation. Thanks to her advocacy, Queen Marija Karađorđević oversaw the building of a new institution, the “Crust of Bread Home”, which still houses a kindergarten today. Jelena Kon was murdered in 1942, during the Novi Sad Raid.
Zuska Medveđova Academic painter Zuska Medveđova was born in a peasant family on October 5, 1897, in Bački Petrovac. She began to show her talent in elementary school, while the general public noticed her for the first time at the exhibition of paintings and handcrafts at the first Slovak festivities in Bački Petrovac, on August 28, 1919. Zuska Medveđova‒” The Self-Taught Peasant Girl ’’ was then presented to the public with her paintings and sculptures. She studied at the school of Professor Ferdinand Engelmüller, the famous landscape painter, at the Royal Academy of Arts and Crafts. She also studied at the Academy of Fine Arts in Prague. She held her first solo exhibition in Petrovac in 1922 in the building where her gallery still exists today. Today, the works of Zuska Medveđova can be found in the Slovak National Gallery in Bratislava, the Bratislava City Gallery, the P.M. Bohunja Gallery in Liptovský Mikuláš, the Njitrjan Gallery, the Slovak National Museum – History Museum in Bratislava, the museum in Martin, Trenčany Museum, Liptovsky Museum, as well as other public and private collections. In 1982, the Bački Petrovac Municipal Assembly awarded Zuska Medveđova the October Award. Zuzka Medveđova passed away in Pezinok (Bratislava) on February 11, 1985. Her artwork in Petrovac is kept by the Zuska Medveđova Gallery, which was opened on July 1, 1989.

Anica Savić Rebac (1892-1953) is one of the most learned women of the mid-20th century Serbia. She left a remarkable legacy of poetry, essays and translated works. She was a member of a group of Belgrade female intellectuals who founded the Yugoslav Organization of University Educated Women in 1927. She was one of the first women to be accepted into the Yugoslav PEN Club.
Ida Sabo (1915 -2016) was a communist, anti-fascist, partisan, member of the Yugoslav People’s Liberation Fight, the president of the Women’s Antifascist Front, and a women’s liberation fighter. She has numerous accolades and awards to her name. After World War II, she remained an active politician.
Ankica Oprešnik (1919–2005), painter and graphic artist. After completing her undergraduate and master’s studies in Belgrade, she transferred her life and work to Novi Sad, where she became part of the artistic milieu of the city. She integrated the influence of famous professors (Ivan Tabaković, Marko Čelebonović, Milo Milunović, Mihajlo Petrov) into the creation of authentic expression within the framework of intimism, poetic realism, and lyrical expressionism. In the years of general affirmation of Yugoslav graphics, she remains an almost lone example of an artist who dedicated herself to research in the field of visual and poetic possibilities of this technique. From 1952 to 1974, Oprešnikova regularly exhibited at the May Graphics and Color Graphics festivals, and for almost four decades she was closely associated with the Graphic Collective. In 1954, she participated in the Yugoslav selection of the Venice Biennale. She is the winner of the award for graphics at the international exhibition in Lugano, as well as numerous other national and international awards. With her painting and graphic preoccupations, she made a significant contribution to the most advanced artistic aspirations of the second half of the 20th century.
Bogdanka Poznanović (1930- 2013) was one of the founders and members of the editorial board of the Youth Tribune and “Polja” magazine. She was also the editor of the Youth Tribune Salon, an art critic, and a professor at the Academy of Arts in Novi Sad. At the Academy, she founded the first Visual Studio for intermedia research in former Yugoslavia. She developed her own artistic practice which was focused on experimental painting and new artistic practice. Moreover, she was also focused on the interdisciplinary approach, new media, art interventions in public spaces, mail art, installations, and video art. She exhibited her art both independently and at many group exhibitions in Yugoslavia and abroad. She held a retrospective exhibition of her works, at the Museo d’Arte Contemporanea Multimediale d’Europa (Domus Jani, 1990) in Verona.
Judita Šalgo (Novi Sad, 1941-1996) writer. She wrote poetry, prose, and essays, and translated from Hungarian and English. She was the program editor at the Youth Forum and later the editor at the Matica Srpska Publishing Centre. The beginning of her work is connected to the Vojvodina’s neo-avant-garde wave, which shook the Novi Sad literary and artistic scene in the 1960s and 1970s. Language research, experiments in text, genre subversion, and hybrid form have remained permanently inscribed in her literary writing style. She has published three poetry collections, a collection of stories and a collection of essays, as well as two novels.
Katalin Ladik (1942) poet, performer, and actress. She appeared on the Yugoslav art scene for the first time as one of the founders of the Subotica avant-garde group Bosch + Bosch. Her multi-genre experimental work includes literature, poetry and prose, phonic poetry, interpretation of experimental sound compositions and radio games, acting, performances, happenings, actions, and mail art. Katalin Ladik’s performances, as an extension of her female identity, can be classified as subversive feminist practices. She has published 20 poetry collections and one novel. She is the winner of the Lennon Ono Grant for Peace and Courage Award for the Arts 2016.