Dobrotvorka Jelena Kon rodila se 1. septembra 1882. u austrijskom gradu Ajzenštatu (Eisenstadt). I mada se se njen rodni grad može zivati i Kišmarton (Kismarton), ali i Željezno, a njeno ime izgovarati i kao Ilona, i mada joj je devojačko prezime bilo Špicer (Spitzer), dve, povezane i stabilne činjenice, dovoljne su da ova žena krupnim slovima bude zapisana u istoriji ne samo Novog Sada nego i u istoriji ženskog aktivizma uopše.
Jedna se odnosi na Jelenin odnos prema svetu, koji je bio vođen idejom da je čovek dužan da se trudi da čini dobro uvek kada može, i koji stoga nije bio ograničen konvencionalnim podelama na vere i nacije, a druga je odnos jednog dela tog sveta prema Jeleni, zbog kojeg je njen život nasilno prekinut.
Jelena Kon (1883-1942)
Reagujući na ekonomsku krizu koja je socijalno ugrozila mnoge novosadske porodice, Jelena Kon se priključila dvema tradicijama: aktivizmu ženskih društava Novog Sada koje datira još od polovine XIX veka, ali i tradiciji koju oblikuju jevrejske ženske organizacije, Novog Sada i Beograda.[1] Vođena idejama humanizma i solidarnosti, Jelena Kon je 1925. osnovala humanitarni fond Kora hleba i Dečije obdanište.
Rad humanitarnog fonda Jelene Kon, prevashodno je bio usredsređen na brigu o deci bez roditelja, kojima je bio obezbeđen po jedan obrok dnevno, kao i na decu samohranih majki. Osim kuhinje i celodnevnog boravka (što je bilo od velike pomoći zaposlenim majkama), Fond je pružao uslugu zdravstvene zaštite dece, kao i, za to doba veoma modernu, pedijatrijsku podršku odojčadi, u vidu odgovarajuće mlečne formule namenjene njihovoj ishrani.
Ono što je ovaj fond izdvajalo od drugih sličnih humanitarnih organizacija jeste njegova otvorenost za svu decu i majke, bez obzira na versku i etničku pripadnost. Taj, jugoslovenski duh, jedan je od razloga zbog kojeg je kraljica Marija Karađorđević bila pokroviteljka doma, izgrađenog u ulici koja danas nosi ime Sonje Marinković. I ta zgrada podignuta je zahvaljujući brojnim humanitarnim koncertima i drugim aktivnostima Jelene Kon, kao i ne malim ličnim prilozima nje i njenog muža Julija.
Prvobitna namena zgrade, da posluži deci Novog Sada, zadržala se do danas. Na staklenim površinama unutrašnjih vrata ove zgrade, još uvek stoje imena dobrotvorki ovoga fonda. (slika)
Iako poznata humanitarka, nošena idejom univerzalnog dobra, Jelena Kon ubijena je sa mužem u Novosadskoj raciji, januara 1942. godine, zato što je bila Jevrejka.
Godine 2020. na zgradi Doma u Sonje Marinković postavljena je info tabla[2] sa natpisom:
Ovu zgradu podigla je dobrotvorka Jelena Kon, da služi deci Novog Sada.
Jelena Kon je ubijena u Novosadskoj raciji, januara 1942. godine.
[1]Novosadsko izraelitsko dobrotvorno žensko društvo osnovano je 1876. godine. Naziv udruženja ukazuje na njegovu primarnu orijentaciju – dobrotvorni rad. „U periodu 1907/1921. pod predsedništvom Eugenije Ernst društvo beleži uspešne rezultate: dve godine je izdržavalo vojnu bolnicu i staralo se za rad javne kuhinje, koja postoji i danas, gde su svi siromašni mogli da dobiju hranu.” (Gordana Stojaković, Znamenite žene Novog Sada I, Futura publikacije, Novi Sad, 2001, str.27)
[2] Info tabla postavljena je zahvaljujući velikom zalaganju gđe. Sunčice Marković. Detaljna biografija Jelene Kon, u kontekstu vremena u kojem je živela, prikazana je na izložbi upriličenoj u Kulturnom centru Novog Sada, povodom postavljanja info table. Katalog izložbe na: https://www.kcns.org.rs/wp-content/uploads/2020/01/Secanje-na-Jelenu-Kon-izlozba.pdf
Јелица Беловић Бернаџиковска, Рукописно одељење Матице српске IV – 44 805
Марљива, свестарана, скромна, проницљива, интелигентна и даровита. Учитељица, књижевница, етнограф, кустос и шта још не – само су неке од речи које одређују Јелицу Беловић Бернаџиковску. Цео свој живот провела је радећи и градећи илузију једног бољег, једног праведнијег и једног богатијег, у сваком смислу, друштва. Сва своја знања, своја размишљања и визије, јавности је презентовала на различите начине. Кроз писану реч, кроз изложбену делатност, кроз просветарски позив, кроз предавања, кроз хуманитарни активизам, кроз бројна теоретисања, кроз борбу за права жене…
Поред познавања више језика красила ју је и жеља за ширењем својих видика, свога образовања и својих знања. На њу су једнако били поносни и Хрвати, и Муслимани, и Срби. Исто тако су се одрицали њеног имена и једни и други и трећи када им није одговарало оно што је писала или говорила.
Као и дела многих других знаменитих научника и писаца, и Јеличино дело добило је на важности тек када је стекла светску славу и када су странци указали на њен рад. Нажалост, и данас њен рад чешће је предмет пажње страних истраживача док се код нас, готово читав век, траже „меродавни кругови“ који ће га оценити и проценити. На срећу, и то се мења. Долазе генерације које умеју ценити достигнућа Јелице Беловић.
Животни пут Јелице Беловић
Рођена је у Осијеку 25.02.1870. године у породици просветара. Отац Јосим Беловић био је професор у гимназији, најпре у Љубљани, а касније у Осијеку. Породица Беловић потиче из Црне Горе одакле су у 17. веку пребегли у Херцеговину (село Беловићи код Стоца). Јелица наводи да су Беловићи у 18. веку пребегли из Србије у Мађарску и тамо добили мађарско племство. Јосим (Јоза) у Осијеку упознаје Јеличину мајку Немицу Марију (Кату) рођ. Фрагнар чији отац је био учитељ. Породица у којој је Јелица одрасла припадала је образованом, римокатоличком кругу.
За Пољака Јанка Бернадзиковског (1866-1913), витеза реда Фрање Јосифа I, удала се 1896. године. Венчали су се у Мостару где су обоје службовали; Јелица у школи, а Јанко, као виши судија, у Окружном суду. У том браку 1911. године стекла је јединог сина Владислава Габријела (Гавра, Аба) кога касније у наводима потписује са именом Влада или Владимир Бернаджиковски. Владимир је био музички надарен; свирао је клавир, виолину и чело.
Јелица Беловић са сином у народној ношњи, МГНС
За живота је често мењала место боравка – углавном вођена најпре школовањем, потом пословним ангажовањем, а касније сопственим изборима. У родном Осијеку живи до своје 11-е године, када је жеља за знањем одводи у Ђаково, а потом и у Загреб. Из Хрватске 1894. године одлази у Босну и Херцеговину. Сарајево, Мостар, Бања Лука, кључ су дестинација у којима је Јелица Беловић провела највећи део свога радног века. Последње две деценије живота провела је у Србији, односно Војводини.
Рођена је као Хрватица, а по сопственој жељи, примила је православље. Не зна се тачно од када потиче Јеличина жеља да промени веру, али се зна да је своју дугогодишњу намеру остварила, након смрти супруга, у Сарајеву 1913. године, и да је њен духовник био митрополит Евгеније Летица.
Преминула је у Новом Саду, 30. јуна 1946. године и сахрањена на Успенском гробљу. Како на гробљу није постојало сачувано гробно обележје, Коло српских сестара Епархије бачке је 2016. године покренуло иницијативу за постављање спомен плоче на гробљу у коме почива, са подацима Јелице Беловић што је и учињено 2021. године.
Спомен плоча Јелици Беловић Бернаџиковској на Успенском гробљу у Новом Саду, постављена 2021. године
Образовни пут
Окружена просветарима оцем, мајком и дедом, прво образовање Јелица стиче у кругу породице. И не само то, него и жељу за сталним учењем и сталним усавршавањем. Основну школу завршава у родном граду. Нижу гимназију у Ђакову, у Заводу бискупа Јосипа Јураја Штросмајера, који похађа у периоду 1881-1885. године. Похађање ове школе је добрим делом одредило Јеличин животни пут. Ту је упознала Ј. Штросмајера, а преко њега и дух илиризма и тежње за јужнословенско уједињавање. У Заводу се први пут сусреће и са народним ношњама и везом. То је и место где је започела сакупљање ручно рађених текстилија и стварање своје етнолошке збирке.
Након завршене гимназије у Ђакову, школовање наставља у Загребу где 1889. године завршава самостанску Учитељску школу (Препарандија). Образовање, бар оно званично, наставља у Бечу и Паризу где проводи две године (1889-1891) и где завршава Вишу педагошку школу. На свом самообразовању Јелица је радила до краја живота и тако стекла завидна знања из многих области.
Оно што је красило Јеличино образовање било је познавање страних језика, а знала их је, поред матерњег, још девет. Од родитеља је научила немачки, француски, латински и енглески, самошколовањем је савладала италијански, руски, словачки, и мађарски, а пољски је научила уз супруга Пољака.
Јелица Беловић Бернаџиковска, Рукописно одељење Матице српске CLXXXVIII-3 806
Радни век
Радни век Јелице Беловић интересантан је са више становишта. Започела га је са 18, а завршила, бар онај званични, са 66 година живота. Међутим, и након пензионисања 1936. активно је држала предавања, писала и објављивала текстове и учествовала у јавном животу Новог Сада и Београда. Од 48 пуних година рада, чак 29 је провела у раду са младима, односно у школама. За разлику од многих који живот проведу на једном, евентуално два места, она је променила десетак градова на територији Аустроугарске монархије и Краљевине СХС, касније Краљевине Југославије. Да се ради о необичној личности говори и податак да је и пензионисање доживела два пута.
Као учитељица почела је радити најпре у Загребу (1888), још за време школовања. Загребу се враћа и 1891. године, по завршетку студија, где ради као стручна учитељица.
Наредне две године (1892-1894) службује у Руми и Осијеку.
Свој радни век наставља 1894. године у Босну и Херцеговину где ће остати, уз краће изнимке, наредне 32 године. Најпре се запошљава као професор у Трговачкој школи у Сарајеву (од 1908. године Стручна трговачка школа). Годину дана касније (1895), на позив босанских власти, а пре свега Љубоја Длустуша, прелази у Мостар где проводи две године у Државној вишој дjевојачкој школи. У том периоду, у кругу „Зора“ дружи са чувеним песницима Ј. Дучићем, А. Шантићем, А. Шолом, С. Ћоровићем и др. На сопствену молбу 1896. године премештена је из Мостара у Државну вишу дјевојачку школу у Сарајеву где остаје до 1898. године. Наградом за свој дотадашњи рад доживљава премештање у Бања Луку, где је годину дана касније (1899) именована за управницу Више дјевојачке школе. На тој позицији доживеће и своје прво пензионисање 1901. године. Разлози њеног превременог пензионисања су били искључиво политички. Наиме, у Бања Луци су државне власти, нешто раније, укинуле Српску школу, а ученике су преместили у Вишу дjевојачку школу. Због рада са српском децом и познавања српске националне историје, односно улоге Светог Саве у српском школству, новопостављена управница је настојала да и у школу коју похађају српска деца уведе Светосавље као школску славу. За то је тражила дозволу од тамошњих власти. Првобитно позитиван одговор убрзо је негиран, а Јелица за своју идеју била проглашена „политички неподобном“. Одлука власти није ју деморалисала и спутала у исказивању емпатије према српству и српском народу. Због јавног изношења критика власти, често је позивана на саслушавање и морално уподобљавање. Како нису могли да утичу на промену њених ставова, држава ју је пензионисала у 31. години живота уз образложење да је „тешко болесна“ од очних болести.
Казна аустроугарских власти није стигла само Јелицу. Кажњен је и њен супруг премештењем у мали крајишки град Кључ. Она га, као „умировљеник“, прати на том путу. Да у сваком злу има нешто добро доказ је и њихово пресељење. Доласком у Кључ, дружењем са женама различитих националности и упознавањем са богатством народне историје и стваралаштва, Јелица се посвећује истраживању богате прошлости свога новог завичаја и „старој љубави“ – прикупљању и изучавању ручних радова.
За Јеличину опсесију и изузетно познавање народних рукотворина знали су многи. Због тога је позвана од стране Земаљске владе у Загребу да уреди етнографске збирке у два музеја: Земаљском умјетничко-обртном музеју и Трговачко-обртном музеју. На тим пословима радила је 1906. и 1907. године.
Портрет Јелице Беловић Бернаџиковске, Музеј Војводине
Можда и због тог рада у Загребу, враћена је у педагошку службу октобра 1908. године, на место професора у Трговачкој школи у Сарајево где остаје да ради до 1913. године. Због ангажовања у издавању алманаха Српкиња – њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас (1913), промене вере и избијања Великог рата, Јелица је морала, по трећи пут, да напусти Сарајево. Ратне године проводи у родном Осијеку. Због својих заслуга реактивирана је 5. новембра 1918. године. Наставља просветни рад у Стручној трговачкој школи у Сарајеву коме се враћа по четврти пут. У исто време уређује часопис Наша снага. У периоду 1925-1927. године ради као наставница у Женској грађанској школи у Сарајеву (раније Државна виша дјевојачка школа).
По сопственој жељи 1927. године долази у Нови Сад где се, као учитељица немачког језика, запошљава у Женској грађанској школи, која касније постаје Мешовита. У овој школи остаје до свог другог пензионисања, односно до 1936. године. Иако умировљена није престала са радом. Своје пензионерске дане користила је за писање и држање предавања и ангажовање у радио емисијама где је говорила на теме из српског фолклора, историје, обичаја и веровања.
Боравак у Новом Саду
Нови Сад је био последње одредиште Јелице Беловић. Њеном доласку претходило је дугогодишње дописивање са челницима Матице српске. Са собом је довела и сина Владимира. Боравак у Новом Саду био је везан за више адреса. Зна се да је живела у улици Земљане ћуприје 2, у кући која још увек постоји. Један период (1937-1938) станује у Улици Ђурђа Бранковића 6. На том месту изграђена је нова стамбена зграда. На основу једне дописнице из 1940. године може се претпоставити да је неко време живела и у Улици Лазе Телечког 28. Адреса у којој је Јелица дочекала крај свога живота јесте Улица Југословенске армије 6 (некада Јеврејска, Ференц Ракоција или Мала Футошка). Почетком 70-их година 20. века срушена је и ова кућа ради изградње СНП-а.
Рад Јелице Беловић
Међу бројним научницима и истраживачима који су, крајем 19. и почетком 20. века, проучавали народно стваралаштво југословенских простора, било је мало жена. Једна од њих јесте Јелица Беловић Бернаџиковска.
Текстови Јелице Беловић дотакли су се многих области људског живота, а у некима је била зачетник. Професија педагога одредила је само део њених будућих интересовања. Сакупљала је и проучавала народне песме, приче и приповетке. Одушевљавала се народном реториком и умотворинама. Изучавала народну историју и народну музику. Писала је романе, приповетке, песме, афоризме… Због тога су је њени савременици, писци њене биографије, сматрали теоретичарем књижевности за децу и омладину, писцем, песником, баштиником народног изворног блага. Посебне почасти указиване су јој за рад на очувању народне традиције – најчешће везилачке уметности. Она је једна од ретких која је увидела вредност женског рукотворства, која га је сакупљала, обрађивала, изучавала и кроз текстове публиковала.
Међутим, ни друге теме Јелици нису биле непознате. Једна од њених опсесија биле су јавне расправе на различите актуелне друштвене теме. Није се устручавала да свој став изнесе о политичким темама, о тада готово забрањеним темама попут еротике и секса. Заслужна је за превођење бројних народни епских песама на стране језике. И сама је преводила текстова са других језика на српски или хрватски језик, нарочито педагошког садржаја.
Укупан рад Јелице Беловић може се сагледавати са педагошко просветног, књижевног, етнографско музејског становишта и као рад на еманципацији жене.
Педагошко просветни рад Јелице Беловић Бернаџиковске
Рад у просвети Јелица Беловић је користила на више начина. Онај основни јесте да, као учитељица/наставница/професорица, пренесе своја знања новим генерацијама. Свој готово тридесетогодишњи рад у школи није свела на пуко репродуковање стечених знања деци, него је настојала да, увођењем новина у школски систем, иновативним методама, допре до сваког детета и пружи му максимум. Радећи у просвети имала је прилику да, у директном контакту са децом, увиди њихове потребе, жеље, схвати њихова размишљања, и да, на основу тога, тражи корекције постојећег просветног система и метода рада. У ту сврху се и сама перманентно образовала, читала стране часописе, пратила светске трендове, преводила корисне чланке из светске литературе, али и сама писала како би њени ставови били доступни и другим просветним радницима. Своје текстове и преводе објављивала је у тадашњим педагошким часописима попут Школског вјесника, Хрватског учитеља, Школе, Напредка, Школског одјека… Због тога је многи сматрају првом женом – педагошким писцем на нашим просторима.
Дијапазон њеног познавања педагошке проблематике био је широк, а потицао је, добрим делом, из личног искуства. Сматрала је да је за успешан просветни рад изузетно важно изучавање дечје психологије Стога је тој теми посветила неколико књига као и велики број радова. Најчешћи поводи за Јеличино писање били су свакодневни догађаји. Она о детету пише као о младој биљци којој треба прићи нежношћу и топлином како би што пре одрасло и осамосталило се. По узору на европске критичаре и она се критички односи према тадашњој стварности у којој школа не увиђа дечју индивидуалност и сензибилитет, нема разумевања за дечје ћуди и у неком проценту убија дечји дух. Заступала је тезу по којој деца треба да развијају самосталност и жељу за самопотврђивањем. Залагала се за промену положаја деце у породици, школи и животу.
Хрватско педагошко-књижевни збор је имао позитиван став о настојањима Јелице Беловић, те је 1898. године именована за члана Збора. Исти мишљење је имало и Друштво за унапређење узгоја у Загребу које ју је 1905. године укључило у тадашњу реформу школства. Јелица је инсистирала на неговању естетике, увођењу уметности у школе, а нарочито оне традиционалне. Заговорала је изучавања народних везова у школској настави и употребу народних мотива на свим декорацијама, нарочито јавним. Њеном заслугом у школама се почео уводити народни вез и учење везилачких техника и орнамената.
Борбу за увођење традиционалних вредности у школски систем, али и гимнастике као обавезних предмета наставила је и доласком у Нови Сад (1927). У оквиру новоформиране државе Краљевине Југославије, сачинила је предлог увођења гимнастике у програмску шему школа, као и изучавање народних обичаја (игра, песма, вез, обреди) на простору целе државе. Сматрала је да ће унификација програма, уз свесрдно залагање свих учитеља, допринети неговању југословенства. У том циљу извршила је одабир народних игара, дала њихов опис и тумачење њихове важности у развоју не само детета него и југословенске државе. За Јелицу … светковање поједини успомена на прошлост сваком је народу прирођено а југословенском оно је потреба душе.
Јелица се није бавила децом само када су у школи. Она своја истраживања проширује на анализу породичних односа, анализу појединих осећања младих попут досаде. Интересовало ју је како деца користе своје слободно време и шта читају. Сматра да и омладинска литература мора бити врхунска уметност, односно да само прави писци и песници треба да пишу за децу и омладину што изражава речима: Слог нека је детињи, али не и детињаст. Због тога је пратила књижевни рад у Европи на пољу дечје литературе и настојала да, на тим основама, успостави сопствени критички систем. Своје виђење тог проблема изнела је у чланку „Наша омладинска литература“ (Школски вјесник, 1897) у коме се залаже за нов приступ књижевном делу. И на овом пољу, пољу дечје литературе, али и критике дечје и омладинске књижевности, многи је сматрају предводником на нашим просторима. Њена књига Меандри важила је за најбољу омладинску књигу тога доба.
Већина њених текстова, просветно дидактичког садржаја, посвећена је стању школства у Босни и Херцеговини с краја 19. и почетка 20. века. Радови су јој испуњени цитатима тадашњих знаменитих педагошких радника и белетристичких писаца што јој текстове чини продуховљеним, разумљивим и лако читљивим.
Рад Јелице Беловић на пољу књижевности
Књижевни рад Јелице Беловић има неколико печата. Сакупљачки који се односи на бележење народних прича, бајки, легенди, пословица, загонетки… Литерарни где се са мање или више успеха отиснула у песничке и прозне воде. Преводилачки захваљујући коме су јужнословенским народима били доступни бројни, пре свега педагошки текстови, али и руске и пољске народне приче, филозофски радови, феминистички чланци.
Како је Јелица постала писац у време када је јако мало жена узимало перо у руке? Све је кренуло сасвим случајно. Према сопственим речима њен рад у школи у којој је започела радни век и у којој се истицала, не само младошћу (била је најмлађа), него и својим радом, дипломом и новчано наградио је надзорник школе. Биће да је баш та награда, која изазва задиркивање и завист остатка колектива, била повод да се млада учитељица, о својим повређеним осећањима, повери папиру. Тај текст, под псеудонимом, послала је педагошком часопису Хрватски учитељ (1893) који га је објавио. Захваљујући том чланку Јелица је наставила писати. Међутим, још пре тога, своје прве песме објавила је са само 15 година (1885) у Glasniku sv. Juraja.
Лепоту и значај народних умотворина ЈББ је рано схватила. Да би их сачувала за будућа поколења, почела их је записивати и објављивати. Сакупљене приповетке, приче, бајке, легенде, песме, загонетке, пословице и изреке објављивала је у часописима Школски вјесник, Босанска вила, Споменак, Смиље, Бршљан, Школски одјек. Прикупљене народне фразе и умотворине често је и тумачила. Поред сакупљања и штампања, пише и расправе о улози и значају народних песама у језикословној настави (Школски одјек). Бавила се и анализом поједини епских песама и тумачењем њиховог садржаја и симболике. Захваљујући њеном раду сачувана су народна сећања на народне хероје (Марко Краљевић, Омер Велагић, Петар Пеција Поповић, Алија Ђерзелез, последњи босански краљ Стјепан Томашевић), духовна лица (Исус Христ, Свети Илија, Свети Сава, Свети Никола, Свети Балбине). Из њеног писања није видљива граница између српског, хрватског или босанског. Она је својим радом, јавним ангажовањем и личним примером доприносила ширењу и продубљивању братских односа између три народа. Исти дојам оставља и њена прича Братска љубав, а то се може осетити и у стиховима: Да нестане суше у срцима људским, / да не буде злобе, јала, свађе и зала. / Да брат брату о глави не ради, / јер: брат је мио, које вјере био, / када братски ради и братски се влада.
Највећи део сакупљене грађе објавила је за време рада у Босни и Херцеговини, односно за време аустроугарске власти. Поред штампања у периодичним публикацијама, издала је и три самосталне збирке: Пољско цвијеће (Народне приповијетке из Босне и Херцеговине, 1899), Разговор цвијећа (1901) и Хрватске Јелице (1908). Једна од народних приповедака „Узајамност“ коју је забележила у збирци Пољско цвијеће нашла се у избору Милана Црнковића међу сто најлепших дечјих прича.
Јелица се бавила књижевношћу како за одрасле, тако и за децу и младе. За децу је писала драме и приче са практичним саветима, а за одрасле приповетке и романе. Једна од првих књига намењених младим, нарочито девојкама била је њена збирка приповедака Меандри (1900). Важила је за најбољу омладинску књигу у нашој литератури тога доба. У збирци је објављено, садржајем и формом, 100 различитих, али попут меандара испреплетених приповетки у којима се откривају многе народне мудрости. Свака од прича представља психолошку фотографију девојачке ћуди, осећања и мишљења. Сличног садржаја јесте и књига Hrvatske jelice (1908) у којој су приповетке које могу читати и деца и одрасли, али ће их свако схватити на свој начин. У ову област спада и збирка прича и песама Јабука за добру дјецу у слободној Југославији (1918) која је штампана тројезично на српском, хрватском и словеначком језику.
Издала је и три романа. У књизи Из мог албума доноси менталитет младих девојака „празне главе и празна срца“ из имућних слојева. Роман Млада учитељица је са доста аутобиографских елемената, а Бијело робље је посвећен проблему проституције.
Писала је и приказе, односно критике књижевних дела, попут приказа Романа из харемског живота од Ј. Димитријевић, Приповјест савременог живота од Ф. Хорвата Киша, С далматинских жала од Динка Сировице, Наше село од Јосипа Биничког, Ни из чега од Стевана Радића и многе друге. Приказе пише и за стране књиге, нарочито пољску књижевност. Посебно је ценила пољску поетску стварност, а са најбољима међу њима упознала је и јужнословенску јавност. То су песници Болеслав Прус и Марек Ржетковски и романсијер Хенрик Сјенкјевич. Текстове је посветила и Американцу Марку Твену, Аустријанцу Херману Бахру, Русу Владимиру Загорском, Италијану Паолу Монтегазију. Врло често, Јелица је своје писање усмеравала и на критику. Тако се под оштрицом њеног пера нашао и Рудолф Мађер, песник, за кога није имала лепе речи. Због тих критика добила је не само злонамерне антикритике, него је завршила на суду. Поред књижевне, као новинарка, бавила се и музичком и позоришном критиком.
Део њеног књижевног опуса чине биографски текстови и некролози. Биографске чланке је посветила хуманисткињи Савки Суботић, књижевницима Јелени Димитријевић, Велимиру Дежелићу, Лази Костићу, Вуку Караџићу, Људевиту Штуру, али и учитељима Ђури Кларићу и Аркадију Варађанину. Некрологе је писала о учитељима Вјекославу Фрагнеру, Густи Милчић, Јелисавети Павловић, Хенрику Сјенкјевичу, Антонију Слосарском, Димитрију Нешковићу, оперском певачу Фернанду Теркузију (Fernando Tercuzzi), хрватском глумцу Андрији Фијану…
Своје радове често је потписивала и различитим псеудонимима. Чинила је то из два разлога. На први је била „приморана“ јер су јој аустроугарске власти, због њених сталних критика система, забрањивале рад и јавно појављивање. Други јој је дао могућност објављивања већег броја текстова у истим часописима. Решење је пронашла у непознатим именима, али од писања није одустала. Потписивала се, поред различитим варијантама свога имена и презимена у ћириличном и латиничном облику, са псеудонимима: Млада родољупка, Бианка (Bianca), В., Јелица, Јелена, Јелица Б.Б., Ј.Б.Б., J., J.B.-B., Jasna, Jela, Jasna Belović-Bernadžikovska, Јеле, Јасна Беловић, Хеле, Hela, teta, тета Јелица, Љуба Т. Даничић, Млада Ана госпоја, Голубинка, Љ.Д., Ellen Withening… Неке текстове је потписивала и именом свога сина, Влада Бернаджиковски (Југословенски дневник)
Рад Јелице Беловић као преводиоца
Рад ЈББ на пољу превођења може се сагледавати са три становишта. Текстове које је она преводила на стране језике; страни текстови које је преводила на српски/хрватски језик, њени ауторски текстови које је преводила или објављивала на другим језицима.
Народне песме са Косова и народне приповетке биле су прва Јеличина преводилачка искуства и то на француски и немачки језик. На том послу сарађивала је са францускom књижевницом коју је упознала у Сарајеву 1906. године. У Јеличиној заоставштини налази се и податак да је на француски језик превела 20-ак народних песама и прича из збирки Вука Караџића и Вука Врчевића, те да их је послала у Париз, на академију, чувеном слависти Луjу Легеру. Захваљујући Јеличиним препорукама и сарадњи са Ф. Краусом, бројне народне епске песме су преведене и објављене на немачком језику.
Многи текстови преведени са страних језика штампани су у нашим публикацијама захваљујући Јеличином познавању девет језика. Преводила је како стручне текстове тако и народну књижевност. Највише педагошких текстова преводила је са француског, енглеског, пољског, руског, шпанског и чешког, а објавњивала их је у Школском вјеснику, Школском одјеку, Школском листу, Српској домаји, Новом васпитачу. Са француског језика превела је публикацију Интелектуални и морални развитак дјетета од Г. Компејреа која је у два дела штампано 1903, односно 1904. године као самостално издање. Њену пажњу привлачили су и афоризми. Преводила их је са француског, немачког италијанског, грчког, руског, енглеског, латинског и пољског језика и објављивала у Женском свету и Новом васпитачу. Поред педагошких текстова и текстова из области дечје психологије на српски језик је преводила руске, украјинске и пољске народне приче, текстове о борби за женска права, психолошке и астролошке теме.
Многи њени радови су преведени на чешки, пољски, словачки, руски језик. Неке је објавила и у немачким, француским и енглеским часописима. Бројне текстове, па и књиге, које је објавила на немачком језику никада нису објављени на српском или хрватском језику. То је случај и са њеним чувеним делом Die Sitten der Südslawen (Културна историја Јужних Славена) које је штампано у Дрездену 1927. године.
Рад Јелице Беловић као уреднице
Уредништвом Јелица Беловић се бавила у периоду пре и после избијања Првог светског рата. Пре рата уређивала је алманах Српкиња – њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас, а после рата часопис Наша снага. Једно време је била члан уредништва берлинског листа Frauenwelt.
Публикација Српкиња коју је Јелица уређивала и у којој је објавила поред уводног и већи број биографских и ауторских текстова, представља пресек историје интелектуалног рада више од 50 Српкиња – књижевница, добротворки, интелектуалки, уметница, учитељица. Ово дело је огледало рада Српкиња у прошлости на културно просветном пољу. Илустрована је њиховим фотографијама и детаљима веза из области где Срби живе или су живели (Србија, Црна Гора, Далмација, Војводина, Босна и Херцеговина). Због рада на овој публикацији, која је издата 1913. године, Јелица Беловић је морала, избијањем Великог рата, напустити Сарајево. Склониште је пронашла у родном Осијеку.
Рад Јелице Беловић на пољу етнографије и женског рукотворства
Ако се … по јутру дан познаје, онда није необично што се Јелица Беловић посветила прикупљању и проучавању народне текстилне радиности. Наиме, како је сама написала, од малена је волела носити народно, везено одело, а и бавити се ручним радовима.
У нашој историји мало је било сакупљача народне уметности који су то чинили искључиво да би је сачували за будућа поколења. Јелица јесте једна од њих. Народно благо је прикупљала на свим просторима Балкана где живи или је живео хрватски, муслимански и српски народ.
Иако се школовала за учитељицу и у том позиву имала изузетне успехе, а и писање јој је ишло од руке, ипак је њено опредељење да се бави проучавањем народне уметности, пре свега текстилне, имало највећи одјек. На ову уметности указао јој је Ј. Штросмајер још у Заводу који је похађала у Ђакову. Схватила је да је то тема која је слабо или готово никако истражена, а да представља једну неисцрпну и богату ризницу. За разлику од народних песама, музике и игре за које је постојало интересовање код већег броја истраживача и сабирача, па и саме Јелице, код текстила то није био случај.
Поред женског рукотворства проучавала је и друге етнографске теме попут дечјих игара, народних обичаја и веровања, народне игре. Због тог рада многи је сматрају зачетницом модерне етнологије на простору јужних Словена.
Женско рукотворство
Сакупљање, изучавање и презентовање женског рукотворства били су послови које је Јелица Беловић својевољно прихватила, чему је посветила највећи део свога живота и у чему је оставила најзначајније резултате. Како је сама забележила везови су јој били омиљена тема. Њено ангажовање на том послу дешава се у време када се код нас на ручни рад гледало са ниподаштавањем, време када се народна ношња замењује грађанском, време у коме се све чешће у везу користе страни елементи. Јелица, која је изузетно ценила домаће женско рукотворство, није могла да прихвати промене које су биле евидентне. Није могла да прихвати ни чињеница да многи наши везови завршавају на европским тржиштима и то не као српски или хрватски, него као персијски, орјентални, бугарски, мађарски… Таква ситуација нагнала ју је да се определи да заштита и очување народног умећа буду њена мисија на којој ће истрајно радити цео живот.
За Јелицу Беловић израда тканина процесом ткања, украшавање различитим техникама веза и разнородност шара, нису били само насушна потреба жене за стварањем неког употребног предмета. За њу је то била права примењена уметност. Да би је што боље проучила и разумела, бавила се проучавањем њене историје. Чинила је то кроз проучавање народне књижевности, народних епских песама, народних легенди и обичаја везаних за женско рукотворство. За 40 година ишчитавања књижевних дела створених у народу открила је преко 1500 дела у којима се помиње домаћа делатност жене. У њима се, врло често, наводи да су виле заштитнице везиља.
Јелицу нису занимали само ручни радови њених савременица. Изучавала је старије сачуване текстилије, као и тканине откривене археолошким ископањима. Учинила је то са тканинама пронађеним код Шида и Винче у чијем идентификовању и одређивању старости је лично учествовала.
Бављење домаћом радиношћу Јелице Беловић било је свеобухватно и заокружено. На терену се бавила сакупањем етнолошких текстилних предмета. Њихово идентификовање, одређивање и истраживање обављала је на лицу места у разговору са ткаљама и везиљама, користећи страну и малобројну домаћу литературу, и консултујући стручна лица. Презентовање стечених знања вршила је кроз штампање бројних текстова што у периодичним публикацијама, што као самосталне монографије или лексиконе. Своја знања, али и сакупљене збирке, јавности је приказивала и кроз различите изложбе и музејске поставке, али и одржавањем бројних предавања. У њој је јужнословенска народна текстилна уметност имала правог тумача и светског промотера са широким уметничким схватањем и стручним знањем.
Сакупљачки рад
Јеличино познавање народне традиције, поред велике љубави, везано је за њен предан рад на терену. Своје слободно време користила је за путовања кроз различите крајеве тадашње Аустроугарске и за упознавање народног живота, али и народног духа. На тим путовањима обишла је многе дворове, богате градске куће, сеоска имања, али и сиромашне кућерке и чобанске колибе. Да би што боље разумела женски домаћи рад настојала је да свој боравак искористи поистовећивајући се са народом. Зато је са радошћу седела крај чобанске ватре и са чобанима водила разговоре. Посматрала жене и девојке уз огњишта како преду, ткају или везу и слушала породичне разговоре уз светлост свеће. Шетала цветним ливадама, шумама и покрај бистрих потока. Уживала у народном колу на сеоској свадби или учествовала у песми на моби. Посећивала је сијела и прела, зборове и саборе – места на којима се народ окупљао и на коме је показивао своје најсвечаније рухо. Гледала момке у витешким борбама попут рвања и бацања камена са рамена. Уживала у диванима са прељама које се од преслице не одвајају ни када чувају стоку. Укључивала се у пољопривредне радове попут жетве пшенице или комушања кукуруза. А све то како би на лицу места записивала народно називље, учила специфичне везилачке бодове, бележила значење појединих шара са циљем да што веродостојније интерпретира женско везилачко умеће.
На путовањима сакупљала је драгоцене примерке пре свега ношње, али и других текстилија. Поред прикупљања за своје личне збирке, чинила је то и за музеје, оне у Загребу, Сплиту, Сарајеву, Београду. Највише узорака сакупила је на простору Босне и Херцеговине и Хрватске.
Позив Јелици Беловић од Покрајинског музеја за народни обрт и умјетност из Сплита, 1912, Рукописно одељење Матице српске
Изучавање народног рукотворства
Увиђајући лепоту, оригиналност и специфичност народне уметности исказану кроз ткање и вез, Јелица Беловић се релативно рано опредељује за истраживање ових тема. Изучавањем историјских аспеката долази до сазнања да је словенска култура у прошлости била на високом нивоу. Проучавала је и тумачила многе стихове из народне епске књижевности у којима се помиње женски ручни рад или текстилије како би их боље разумела. Уједно, ти извори указују на дуготрајност веза код Словена на Балкану.
Са етнолошког становишта Јелица је успела да класификује народне везове и везилачке технике, систематизује њихову разнолику терминологију и проучи симболику многих везених орнамената.
Поделу везилачких техника на везове бројем и везове по писму преузела је од Савке Суботић. Јелица их је додатно описала и дефинисала. У класификацијама веза примењује и уважава народне термине забележене од ткаља и везиља. Успела је да идентификује око 80 различитих везилачких бодова. Многи од њих су своја прва одређења добили у Јеличиним текстовима. Захваљујући њеном раду и знању неке „изумрле“ везилачке технике су обновљене. Тако је вез ђинђанка (перленарбајт) који су Херцеговке изводиле на малим разбојима, успела 1910. године да, уз помоћ Миле Ђорђевић, реконструше у Сарајевској радионици за народне везове.
Иако је ценила све везилачке технике, ипак је неке издвајала што због тежине изведбе, што због лепоте израде. Такви су били златовез, везови из околине Копривнице, сељачке чипке „мрижице“ са острва Пага, чипке из Истре, а сматрала је и да, на далеко позната венецијанска чипка, води порекло из Дубровника. Са одушевљењем је писала да славенске везове краси … бујна машта, живот, верва, дражест, милота, складност, сликовитост и одабран добар укус.
Орнаменти и симболика
Проучавајући стилизоване орнаменте са везених текстилија и кроз разговор са рукотворкама, открива тајно писмо везено кроз шаре, значење појединих и њихову скривену симболику. Сматра да су шаре јужнословенских народа аутентичне, оригиналне и да ниједан други народ у Европи нема такве. Њено је мишљење да су везени украси код Словена увек одраз мисли и емоција. Посматра их као део словенског писма, као пиктограме, и као део словенске нематеријалне баштине која сведочи о степену развитка словенског народа у прошлости. У том циљу упоређује словенску орнаментику са египатском, индијском, орјенталном и указује на многе сличности и заједништво, али и на разлике. Предочава употребу средњовековних словенских мотива у тада модерним стиловима западне и средње Европе. Наводи да су Немци, Италијани, Французи, често куповали и односили тканине са Балкана и присвајали их као своје.
На основу прикупљене збирке и бројних цртежа појединих шара, извршила је класификацију орнамената и то према различитим критеријумима. Према времену настанка дели их на митолошке, хришћанске, турске и модерне. Према изгледу и значењу на геометријске, животињске (зооморфне), биљне (вегетабилне), човечије (антропоморфне) и религиозне. Према симболици на једне којима се изражава срећа и друге којима се упућује на клетву, бол, љубомору…
Бројни су текстови у којима Беловић тумачи шаре са народних везова. Она сматра да су везени радови адвокати везиље, јер говоре уместо ње и представљају њене тајне поруке. Тако марамице које су девојке поклањале момцима представљају љубавни дар, а шаре на њима се зову „тајнице“. Тим шарама се изражава наклоност, љубавна чежња и симпатије. Понекад представљају „златна слова“ којима везиља жели, магијским путем, извршити утицај на вољену особу. За многе везене украсе успела је спојити назив и скривено значење. Дукати су везени на крајевима зубуна и душанке (кошуља), а значе срећу, обиље и богатство и дају се вереници/ку. Змија која загриза сопствени реп указује на грех који сам из себе рађа казну и испаштање. Петлићи (петлаш) значе плодност и здравље. Руже су симбол девојачке среће и имају магијску моћ над лепотом, а руже у бокалу представљају младу жену. Јелен је симбол момка, орао краља и јунака, а лабуд краљице или госпође. Уже око гроба симбол је бесмртног загробног живота. Птице су симбол и гласник љубави и плодности… Неки од орнамената које на текстилу углавном израђују девојке и млађе жене представљају и одраз интимног и еротског осећања.
Текстови из области женског рукотворства
Схватајући значај традиционалних вештина украшавања текстила, али и време у којем је живела настојала је, своја сазнања на ову тему, публиковати и тако пренети широј јавности. Чинила је то кроз самостална издања и бројне периодичне часописе.
Од самосталних издања на тему веза објавила је 15 књига. Својим обимом и јединственошћу издаваја се Грађа за технолошки рјечник женског ручног рада (Gragja za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada). Од других дела треба поменути О ренесанси наше везиљачке умјетности (1905), О препороду хрватске везиљачке умјетности (1906), Хрватска читма (1906), О развитку текстилне орнаментике у Хрвата и Срба (1906), Српски народни вез и текстилна орнаментика (1907)…
Грађа за технолошки рјечник је штампана у периоду 1898-1906. године и представља лексикон народног ручног рада. Познато је да се називи коришћени при ручном раду, било да се ради о техникама, бодовима, материјалу, прибору или шарама, разликују не само од области до области, него од села до села. Може се рећи и од куће до куће. На предлог Земаљске владе и часописа Школски вјесник покренута је иницијатива за сакупљање народних израза из области кућне радиности, како би се систематизовали називи и како би се олакшао рад учитељицама које су ручни рад предавале у школама. Један од порива био је спречавање коришћења страних речи и израза, и у народу и у школама. Та мисија је поверена Јелици Беловић као особи која је већ имала иза себе плодан књижевни рад, а записивала је и народне речи. У први мах је сакупљено преко 20000 речи. Помоћ су јој пружиле учитељице из Хрватске, Славоније и Босне (Јосипа Глембај, Марија Кулиер, Ана Крагић, Анка Малешић, Љуба Дубравчев). Лексикон који је издат на 444 стране са преко 2000 назива + додатак на 196 страна са око 900 речи штампан је у наставцима, најпре у часопису Школски вјесник (Сарајево, 1898-1906), а потом и Нови васпитач (Сремски Карловци, 1906-1913). Као засебно дело изашао је 1906. године, а под називом Народно техничко називље штампано је у Сремским Карловцима сепаратно издање на 366 страна. У књизи су описани делови народних ношњи и везова тако да представљају слику краја из кога потичу. При описима задржала је оригиналне изразе, понекад и са дикцијом. Поред народних назива, у лексикону су коришћене речи и изрази из још шест језика (немачки, енглески, француски, грчки, латински, италијански), па се за ово дело с правом може рећи да jе полиглотско. Технолошки лексикон је прилог, подршка, похвала и подстицај домаћој индустрији и уметности женске руке. Лексикон је Ф. Хефеле назвао … дјелом недогледне части и користи народне. Дело тог обима и квалитета у то време нису имале ни знатно веће земље попут Немачке. И данас представља најбоље дело ове врсте код нас. Писано је тако да може послужити и етнографима, књижевницима у проучавању народне уметности, али и везиљама у свакодневном послу.
Друго значајно дело које је на најбољи начин описало српско везилаштво издато је у Новом Саду 1907. године под називом Српски народни вез и текстилна орнаментика. Ова оригинална монографија написана на основу историјских докумената награђена је од стране тадашње задужбине Јована Остојића.
Своје текстове посвећене текстилној радиности и индустрији објавила је у часописима Народне новине (1896), Ручни рад (1898), Школски вјесник (1898-1906), Српска везиља (1903-1906), Бановац (1904-1909), Женски свет (1904-1907), Народност (1904), Освит (1904), Сијело (1904), Школа (1904), Зборник за народни живот и обичаје Јужних Словена (1905-1906), Мали добротвор (1905-1907), Напредак (1905), Нови васпитач (1905-1913), Просвјета (1905), Тршћански лојд (1905), Црвена Хрватска (1905), Босанска вила (1906), Народна просвјета (1906-1907), Народни лист (1906), Срђ (1906-1908), Српска ријеч (1906-1907), Учитељски глас (1906), Педагошки летопис (1908) и другим. Поучне чланке у којима је промовисала традиционалну текстилну орнаментику објављивала је и у страним часописима.
Како ткање и вез не би остали само делатност у оквиру дома и породице, предлагала je увођење везилачке уметности у народну привреду. У Загребу је почетком 20. века основано Друштво за унапређење узгоја под председништвом свеучилишног професора Х. Храниловића, са задатком да развија естетску и уметничку страну код детета, обраћајући посебну пажњу на народну уметност и орнаментику. Позивала је на модернизацију домаће радиности и текстилне индустрије уклапањем у модерне светске стилове. Недавно јавио се је и стил сецесије, па енглески стил у текстилној орнаментици… Па како је наша народна орнаментика за чудо веома у складу с тим новим модерним струјама, то би ми на основу народних традиција могли створити дивну ренесансу умјетничке текстилне и декоративне индустрије, која би ипак и са модерним духом била у лијепом складу. Међутим сматрала је да се при том не сме изгубити дух народне уметности, односно да се прилагођавање увек мора извршити стручно и опрезно.Са истим циљем је основала Удругу госпођа за подизање народних везова у Петрињи на чијем челу је била Злата Ковачевић, као и Удругу за очување народних везова у Сарајеву 1909. године.
Како би народне мотиве учинила доступним везиљама, настојала их је публиковати. Чинила је то преко листа Српска везиља који је давао бројне практичне савете како да се израде и украсе најразличитији предмете од текстила. Јеличине књиге, нарочито албуми, били су коришћени у женским школама као модели за ручни рад (вез). То потврђује и писмо књижничара Матице српске из 1913. године.
Позивница за предавање посвећено Јелици Беловић Бернаџиковској, 2016.
Изложбена делатност
Према речима Јелице Беловић: Изложбе народних везова, представљајући у високој културној утакмици оно што је најбоље и најотменије сабрано, вазда су једна јасна и изразита смотра… Оне показују најлепше до којих се ступњева вештине у датом тренутку дошло.
Јелица је врло рано почела да прати светске изложбе на којима је излаган текстил. Тако је посетила Свенародну изложбу у Прагу 1895. године и Миленијумску изложбу у Будимпешти 1896. Због репутације изузетног познаваоца женског народног рукотворства позивана је на све значајније изложбе у Европи (Беч, Берлин, Дрезден, Лавов, Париз, Минхен, Милано, Ишл, Краков, Брно, Праг), али и на домаћем терену (Загреб, Сарајево, Биоград, Љубљана…). Врло често је била члан жирија за одабир најбољих и најлепших радова. Поред жирирања, организатори изложби су је често ангажовали као предавача што је користила за популарисање јужнословенског народног веза.
Учествовала је у припреми и реализацији изложбе „Српска жена“ која је на позив Средишњег друштва чешких жена, и њихове председнице Зорке Ховоркове, одржана у Прагу 1910. године. Отварању ове изложбе присуствовао је и проф. Нидерле који је похвалио целокупан дотадашњи Јеличин рад.
Разгледница са ликом Јелице Беловић, Рукописно одељење Матице српске 4367 2
Јеличин рад на формирању музеја
За Јелицу се с правом може рећи да је била једна од првих жена кустоса или популарно речено кустоскиња. Као изузетан познавалац текстилних предмета позивана је да учествује у формирању музеја који су, у својим збиркама, баштинили текстилне артефакте из народне радиности. Колико интересовање су изазивали ови предмети код Јелице, још већа је била њена заинтересованост за њихово очување. А музеји су били савршена места за то. Доказ за то је и њен текст из 1903. године Како би ваљало инсталирати наше народне умјетнине из женске руке у изложбама у коме упућује у начине чувања и излагања предмета од вунених, кудељних, ланених, памучних и свилених влакана.
Међу првима била су то два музеја у Загребу: Музеј за обрт и примењену умјетност (касније: Музеј за умјетност и обрт) и Трговачко-обртнички музеј (касније: Етнографски музеј). На позив Земаљске владе у Загребу 1906. године уређује етнографске збирке Музеја за обрт и умјетност Обртне школе који је тада имао сакупљених преко 6000 предмета. За Каталог хрватске народописне збирке Трговачко-обртниког музеја у Загребу урадила је комплетну идентификацију и систематизацију предмета са детаљним описима. Изашао је у два дела 1906. године, а штампан је на три језика (хрватски, француски и немачки). По успешно обављеном послу, стигао је нови задатак: уређење Музеја трговачке-обртничке коморе. И за овај Музеј уредила је тројезични Каталог текстилне збирке Земасљког умјетничко – обртног музеја у Загребу (1907). Захваљујући њеним сазнањима, за овај Музеј је откупљена изузетно вредна колекција етнолошких предмета Саламона Вергера. Трећи музеј у Хрватској, у чијем оснивању и формирању је учествовала, био је Етнографски музеј у Сплиту
У то време, сакупљајући предмета на терену, сарађује и са Етнографским музејом у Београду и њеним тадашњим управником Симом Тројановићем, као и са Земаљским музејом у Сарајеву.
Јеличина неиспуњена жеља била је да музеј формира у свом родном граду – Осијеку. За ту идеју била је спремна да свом родном граду поклони две породичне куће за зграду будућег музеја са комплетном личном збирком прикупљених текстилних експоната. Њен једини захтев био је да за свог живота буде неплаћени кустос у истом. Међутим, тадашње власти нису имале разумевања за њену понуду.
Долазак Јелице Беловић у Нови Сад добрим делом везан је за музејски рад. Наиме, њена жеља је била да своју прикупљену колекцију етнолошких предмета, као и богату библиотеку, кад већ није успела родном Осијеку, поклони Матици српској, односно, да се у оквиру Матице формира Етнолошки музеј Матице српске. О томе је вођена дугогодишња преписка (1913-1931).
У једном чланку из 1931. године, у Југословенском Дневнику, наводи се да је Јелица Беловић још 1913. године, била позвана од стране Матице српске да помогне при формирању музејске збирке од, до тада прикупљених предмета, као и од предмета који су њено власништво. Исти часопис наводи и да су два сандука са књигама и Јеличиним предметима које је она послала из Сарајева, нестала на путу (почео Први светски рат). Након завршетка Великог рата преговори су обновљени, те се Јелица обрела у Новом Саду 1927. године. Са собом је донела 15 сандука са оригиналним везовима, цртежима и личном библиотеком. Међутим, по њеном доласку у Нови Сад, Матица српска је доспела у финансијску, али и моралну кризу, тако да договор није испоштован и до формирања музеја није дошло. Јелица је била приморана да преузме своје сандуке од Матице српске. Како наводи Александар Моч (в. д. потпредседник Матице српске), са Беловићком је вођена преписка о формирању Етнографског музеја после 1921. године. Њени услови су били да добије запослење у некој школи у Новом Саду, и да … доживотно уз умерени хонорар буде кустос ове и других збирки, које би Матица прикупила за Војвођански Музеј. Наводи да Беловићкина збирка има преко 2200 предмета од чега преко 650 текстилија, око 1200 научних књига из етнографије и око 360 цртежа и слика народних ношњи. Вредност наведене збирке процењена је на 40.000, а библиотеке на 16.000 тадашњих динара. Матица је првобитно понуду у начелу прихватила, заложила се да г-ђа Беловић добије место у Женског грађанској школи (јесен 1927) и да јој се призна национални рад како би остварила националну мировину. Међутим, потпредседник Моч наводи да је дошло до измене услова под којима Јелица жели уступити своју збирку. Челници Матице нису могли или нису желели прихватити измењене услове, те до договора није дошло. Иначе, сандуци са Јеличиним предметима стигли су у Нови Сад пре ње и били су депоновани у књиговодственим канцеларијама Матице српске. Пар година касније (1936), у Новом Саду, ипак је основан Музеј Матице српске из кога ће касније проистећи Музеј Војводине, Галерија Матице српске, па и Музеј Града Новог Сада.
Друге етнолошке теме
У различитим периодима живота Јелицу Беловић су занимале различите теме. Док се у младости опредељивала за проучавање дечјих игара и играчака, у зрелим годинама то је било текстилно рукотворство, а народним обичајима, обредним радњама, словенској митологији, као и специфичним обичајима других народа посветила се у познијим годинама (након 60-е).
На тему дечје забаве и игре издала је још 1894. године изузетно корисну књигу 110 игара за младеж (4. издање изашло 2005.) која је била корисна и деци и родитељима, али и васпитачима. Игру сматра основним елементом дечјег здравог одрастања. Већи број текстова на исту тему објавила је у педагошким публикацијама (Нови Васпитач, Глас народа, Нови Сад, Хрватски учитељ, Школски вјесник, Школа, Смиље, Мали добротвор, Млади Истран, Југословенски дневник ….). То је био и повод Чешком одбору етнографа да јој 1913. године упуте позив да приреди изложбу народних играчака. Игра и коло биле су јој теме изучавања и са становишта култа, али и историјски.
Доласком у Нови Сад, а нарочито након пензионисања, бави се изучавањем словенске митологије, народних обичаја, веровања и симболиком празновања. Инспирација су јој били словенски богови (Световид, Триглав, Радогост), митска бића и култови; њихова међусобна повезаност и условљеност. У својим текстовима бавила се обичајима попут Лазарица, Русалки, Божића, Ускрса, Нове и старе године, Вратоломија, култова мртвих, Сунца и воде, сакралним обичајима, и бројним другим. Посебно су јој интригирала народна веровања испољена у поштовању натрприродних сила и митских бића (виле, вештице, вукодлаци, вампири). Део своје пажње усмерила је и на верске празнике попут Видовдана, Јовањдана, Ђурђевдана, Ивањдана, Илиндана, Светих врача, Огњене Марије, објашњавајући обредне радње везане за њих. Писала је и о улогама појединих биљака (босиљак, ружа, каранфил, рузмарин, дуња, јабука) и животиња (во, змија, птице) у религиозним ритуалима. Пише и о давно заборављеним играма и песмама, попут прпоруша, чоројица. Неке текстове посветила је и музичком фолклору, нарочито гусларству. Своја истраживања није заснивала само на обичајима словенских народа, него је вршила упоредбе и са сличним обичајима германских и романских народа, па и других цивилизација.
Радове на ове теме обелодањује у часописима Југословенски дневник (1930-1934), Глас народа (1934-1935) и Нови Сад (1935-1941). О истим темама држала је предавања на Радио Београду у периоду 1933-1941. године.
Према мишљењу многих страних критичара, најзначајније и најсвеобухватније њено дело је Die Sitten der Südslawen (прев: Културна историја Јужних Славена), објављено у Дрездену 1927. године које никада није преведена ни на један од јужнословенских језика. У тој књизи своје ставове о народним обичајима изнела је на необичан и поетичан начин. Књига је добила похвале од страних стучњака, али није наишла на одобравање ни код Хрвата, ни код Срба. О њеним недостацима писали су Мирко Кус-Николајев и Јован Ердељановић. Николајев се о књизи изјаснио не баш похвалним речима, док Ердељановић, уз одавање почасти Беловићки за дотадашњи рад, сматра да књига нема научни карактер, те да наслов не одговара садржају.
Визит карта Јелице Беловић
Рад Јелице Беловић на еманципацији жене
У борбу за остваривање већих права за жене, не само код нас, него и целој југоисточној Европи, од њеног зачетка, активно се укључила и Јелица Беловић. Образована, интелигентна и изузетно осетљива на родну неравноправност, настојала је да утиче на промену женске улоге у друштву с краја 19. и почетка 20. века. Сматрала је да модерна жене не треба да буде ограничена улогом супруге и мајке, него да треба да је начитана и школована, јер једино на тај начин може постати комплетна индивидуа. Она је својим примером, радом и залагањем помогла образовању, грађанској еманципацији и укључивању у културни, а самим тим и јавни живот, великог броја жена. Нарочито је активна и поштована била у Босни и Херцеговини. Рад на решавању „женског проблема“ потицао је из њене унутрашње потребе да ради, али је и ту активност чинила уз пуно поштовање народне традиције.
Сарађивала је Беловић са многим познатим списатељицама и феминисткињама свога времена, нарочито са јужнословенских простора. Међу њима су Мара Малагурски-Ђорђевић, Алојзија Штеби, Мага Магазиновић, Зора Прица, Зофка Кведер. Са њима је водила и оштре полемике. Своје поштовање према зачетницама феминизма, попут Франке Пашкец, Марије Франковић, Милене Мразовић, Савке Суботић, исказала је у текстовима које је објављивала у часопису Школа. Највећи број радова у којима износи своје ставове и идеје о модерној жени и жени будућности публиковала је у периоду 1895-1903. године. Чинила је то углавном у педагошким часописима: Школски вјесник, Напредак, Зора, Школски лист, Нови васпитач, Карловачки гласник, Школски Одјек... О питањима феминизма ипак је највише текстова, како сама каже, написала и објавила на немачком језику – преко 800 разних фељтона (Bosnische Post, Frankfurter Zeitung…). Део својих писања посветила је не само феминисткињама, него и женама које су се избориле за своја права у, до тада, мушким занимањима, попут адвоката, доктора, научника, политичара, архитеката…
Поред питања еманципације, Јелица се бавила и питањима проституције, секса и еротике. Тема која је и савременом човеку често непријатна, пре свега због осуде околине, Јелици је била изазов или нормална ствар. Због храбрости да се упусти у анализирање ових питања и начина на који је то чинила, бирана је за почасну чланицу Бечког фолклорног друштва. Посебно успешну сарадњу је имала са чувеним немачким професором, приповедачем, сексологом, фолклористом, Фридрихом Саломом Краусом (Friedrich Salom Krauss). Текстове на немачком језику објављивала је у часопису Anthropophyteia, чији дугогодишњи уредник је био Ф. Краус, а део и у словеначком Словану. Штампани су у периоду 1909-1913. година.
Неколико предавања у којима је окценат на жени одржала је 30-их година 20. века. Једно од њих на тему „Светски мир и жена“ одржала је у згради Бановине у Новом Саду. Иако се цео живот борила за већа права и поштовање жена, умела је итекако да изнесе и критички осврт на рад појединих женских удружења или на рад појединих интелектуалки. Такође, своју борбу за женска права није поистовећивала са правом за равноправност полова.
Рад Јелице Беловић на пољу филозофије и политике
Филозофске и духовне теме, попут питања живота, смрти и морала, Јелицу Беловић су интересовале од ране младости. Неке од филозофских расправа којима се бавила дотичу се педагогије, попут питања досаде, дечје хировитости, пријатељства, морала у школи… Сматра да је права слобода личности у самоконтроли. Занима се и за људске пороке, нарочито алкохолизам, злочин и проституцију. Критикује појам идеализма наводећи све његове недостатке. Проучава морал и шта све утиче на њега. Информације црпи из стране литературе и личног искуства, а филозофске текстове, за које сматра да могу бити корисни нашој јавности, преводи са француског, енглеског и пољској језик и објављује највише у Школском вјеснику.
Од филозофа посебно је ценила теоретисања Ж. Ж. Русоа, И. Канта и Ј. Г. Фихтеа, поготово њихове ставове о одгоју деце. Није се устручавала да јавно искаже своје неслагање са појединим филозофским идејама. Отворено је критиковала Ничеову теорију о вишој раси. Код Спенсерове теорије о развоју човека прихватала је идеју о социјалном дарвинизму, али се није слагала са мишљу да у човечјем развоју прошлост, као битан елемент његовог морала, мора бити искључена.
Због отвореног изношења својих ставова на многе теме, па и политичке, често је била осуђивана од стране противника, нарочито „франковаца“ и антиклериста. Критиковала је националистичке идеје, нарочито Чисте странке права (Франковци). Због неприхватања угњетавања Срба у Босни, коришћења ћириличног писма и текстова које је објављивала у српским часописима, често је наилазила на затворена врата код других часописа, као што је Обзор који је уређивала Марија Јурић Загорка.
Цео живот је била поборник југословенства. То ју је понекад коштало и посла. Њен братски однос према три народа у Босни најбоље се очитује у тексту Родољубље у Босни, али не само са политичког становишта. У том тексту описала је однос народа у Босни према власти, али и неке од њихових карактерних особина. Заступајући „југословенске ставове“ изазвала је, у трећој деценији 20. века, реакцију Радићеваца. Повод је била Јеличина књига Die Sitten der Südslawen (превод: Културна историја Јужних Славена) која је 1927. године изашла у Лајпцигу, а која је одлично оцењена од стране европских стручних кругова. Своје ставове морала је доказивати пред судом, а казне ју је спасила амнестија Краља Александра.
Јелица се критички односила и према марксистима 30-их година 20. века, сматрајући да ниподаштавање и уништавање народних вредности није напредак.
Њен став када је у питању бављење жене политиком био је да жена треба да буде упућена у политичка дешавања, али да не треба да се директно бави политиком. Сматрала је да је то мушки посао, а да жена треба да остане „царица“ у својој кући. Без обзира на овакав став, Јелица се критички односила према многим политичким дешавањима у местима где је живела.
Бавила се Јелица и хуманитарним радом помажући бројна удружења на различите начине, а нарочито Коло српских сестара. Интересантна је и прича о новчаној помоћи коју је Јелица Беловић упутила Колу српских сестара у Београду. Наиме, Јелица Беловић је 1912. године прихватила позив Frankfurter Zeitung да напише два текста о српској жени и о српским јунацима (време Балканских ратова). Чланке су од Frankfurter Zeitung преузеле и друге новине у Немачкој и Аустрији. Обавештење о томе Јелица добија од берлинског контролног листа Die Feder који јој је понудио да, за провизију од 2%, покупи све хонораре за објављене текстове, уколико она то одобри. Јелица је понуду прихватила, добила релативно високу суму новаца коју је поклонила г-ђи Љубици Луковић, тадашњој председници Кола српских сестара у Београду, за потребе рада болнице коју су основале и одржавале чланице Кола.
Други о Јелици
У више од 200 различитих извора описан је њен живот и рад. Први биографски текст објављен је још 1895. године, када је имала само 25 година. Већ тада је њен рад завређивао пажњу.
За свог радног века сарађивала је са многим оновременим домаћим и светским стручњацима. Једна је од ретких жена у свету, тога времена, са тако опсежном преписком са образованим и стручним људима из целог света.
Само они који су сами учинили нешто вредно и велико умеју да цене и туђу вредност. Стога не чуди што су само речи хвале са рад Јелице Беловић имали њени савременици, најзначајнији научници са српских простора на пољу етнологије, етнографије, географије, антропогеографије, педагогије попут Јована Цвијића, Вида Вулетића Вукасовића, Тихомира Ђорђевића, Савке Суботић, Тихомира Остојића, Јована Ердељановића, Антонија Вучетића, Паје Радосављевића који су и писали о њеном раду. Са Ј. Цвијићем је имала блиске научне везе и учествовала у организацији прикупљања етнографских предмета и објеката. Њен рад је ценила и знаменита Новосађанка Савка Суботић која о њој пише следеће: Госпођи Јелици Беловићки нема равне као етнографској књижевници, у њезину лексикону у речи и слици има и орнамената северних Словена од најстаријих времена до данас, па и орнамената других народа, у колико стоје у свези са словенскима. Све је то описано на шест разних језика. Заиста нешто јединствено у својој врсти! На најбољи начин рад Јеличин окарактерисао је Тихомир Остојић: што је Вук за народну усмену књижевност, Богишић за обичајно право, Станковић за црквену музику, Кухач за народне попевке, Цвијић за српску антропогеографијуто је Јелица Беловић за традиционалне ручне радове и орнаментику српског народа.
Професор Универзитета у Њу Јорку, Паја Радосављевић, упоређује рад ЈББ са радом Јелене Анжујске истичући да две Јелене, поред имена, повезује и чињеница да су обе биле једнако слављене и од стране католика и од стране православних. Царица Јелена је била један од првих примера у српској историји која је, културном делатношћу, успела да превазиђе верске јазове. Исто је учинила и Јелица Беловић у првој половини 20. века. Најобимнију њену биографију оставио је Душан Јелкић. Штампана је у два издања (1925, 1929). Многи сматрају да је то Јеличино аутобиографско дело.
Њен рад ценили су Хрвати: Фердо Хефеле, Вјекослав Цвјетишић, Јован Храниловић, Љубоје Длустуш, Стјепан Широла, Лавослав Селингер, Рудолф Малдини, Јосипа Глембај, Фрањо Бартуш, Томо Једрлинић, Људевит Дворниковић, Јосип Краљић, Звонимир Бинички, као и Словенци: др Фран Илешич, Антон Кристан, Павла Хочовар, Нико Жупанич… Дописивала се са филологом и славистом Матијом Мурком. Многи од њих писали су не само биографске чланке него и приказе њених књига.
Од страних стручњака записе о њеном раду оставили су чешки, руски и немачки научници. Чешки научник, познат и у пољским круговима, др Јосип Карашек (Karasek) који њен научни рад сматра да је писан „француском лакоћом“ и „словенским заносом“. Слично мисли и чешка етнографкиња Власта Хавелкова која сматра да из Јеличиних дела одише чист патриотизам и да и Хрвати и Срби треба да буду поносни на њу. Ласкав суд добила је и од професора Универзитета у Казану, руског научника Ј. Александрофа. Он је истакао да су Срби, када је у питању народни епос, важили за народ …Хомер славјенства, а да је Јелица Беловић указала и на његову богату текстилну традицију. Посебно истиче монографију Српски народни вез и текстилна орнаментика (1907) какве нема ни код Руса. Чувени лењинградски етнолог Владимир Зелењин сматра да је њена заслуга на пољу изучавања обичаја и духовног живота јужних Словена равна раду Вука Караџића. И пита се : да ли постоји неко ко не зна за Вука, а колико их је који знају за Јелицу? Учитељица из Александрије, Гизела Бергова, истиче да је Јелица одабрана од Бога за добро свог народа – јер су многи позвани, а само неколико изабрани.
ЈББ је била инспирација и поетама. Своје стихове посветили су јој барун Рудолф Малдини Вилденхаински и Изаије Митровић.
Jelici Belović – Bernadzikovskoj
Neumornoj hrvatskoj spisateljici
Od svih vila s hrvatskog Parnasa
Ti si naša najmarnija vila,
S Tvoje ruke nijednoga časa
Struna lire nije ušutila.
S dravskih vala Ti nam mlada dođe
U tu našu Herceg Bosnu krasnu,
I put utrt prot neznanju pođe
Noseć svim nam prosvjete luč časne.
Rudolf barun Maldini
Wildenhainski
Pozdrav
gospođi Jelici Belović-Bernadzikowskoj
Blago tebi, dična kćeri,
Kad Ti Bože dade pera,
Da narodu, otačestvu
Neumrla pišeš dela.
Blago tebi, dična kćeri!
Svjetlost Te je sv′jtu dala,
Nad njim zv′jezda Tvoga žića
Alemom je zasijala.
I ta sv′jetlost sjajnog uma
Veličajne duše Tvoje,
Podičila mnoge ljude
A čitavo pleme – svoje.
Neumorna ruka Tvoja
Sama sebi v′jence splela
A narod je k nebu digo
Tvoja djela neuvela!
Pa će tamo vječna biti,
Dok god sunce nama grije
I tvoje će lijepo ime
Potomstvima da zasija.
Izaije Mitrović
Рад Јелице Беловић, почетком 21. века, постао је поново интересантан бројним истраживачима како у земљи, тако и у иностранству. Биљана Дојчиновић, Гордана Стојаковић, Дубравка Осрећки Јакелић, Салко Шарић, Милош Окука, Јелица Здеро, Сњежана Шушњара, Сарита Вујковић, Марина Габелица, Сања Поткоњак, Соња Дујмовић, Драга-Даша Гајић, Едина Каменица, Светлана Томић, Јелена Милинковић, Татјана Лош, Љиљана Радић, Катарина Новаковић, Павао Дабинић, Драгана Томашевић, само су неки од њих. Од страних истраживача то су Celia Hewkesworth (Велика Британија), Natascha Vittorelli (Италија), Diana Reynolds-Cordileone (САД), Tomasz Lis (Пољска).
Овој вредној списатељици, етнографу, педагогу и просветном раднику посвећен је и документарни филм „Јелица Беловић – благо народне традиције“, снимљен 2010. године у продукцији РТВ који је приказан и на Смотри етнографског филма. Сценариста филма био је Борислав Хложан, режисер Хелена Глушица, а стручни сарадници Душанка Марковић, кустос Музеја Града Новог Сада, и Мирјана Марковић, председница Удружења ткаља Нови Сад.
Како је рад Јелице Беловић обухватао различите друштвене дисциплине, тако је за анализу резултата њеног рада неопходно спојити стручњаке из различитих области. То је делимично и учињено 2016. године, организовањем Конференције у њену част. Округли сто је одржан 26. новембра на Филолошком факултету Универзитета у Београду. Скуп под називом Јелица Беловић Бернаџиковска – етнографкиња, педагошкиња, књижевница… организован је као једна од активности истраживачког пројекта „Књиженство, теорија и историја женске књижевности на српском језику до 1915. године“. Учешће су узели истраживачи из Србије, Босне и Херцеговине, Републике Српске, Хрвтаске и САД. На Скупу су говориле Биљана Дојчиновић (Филолошки факултет у Београду), руководилац пројекта Књиженство, Јулијана Вучо, продекан за међународну сарадњу Филолошког факултета Универзитета у Београду. О месту и улози Јелице Беловић Бернаџиковске у пројекту Књиженство, о њеној лиминалности, те о „породичној романси“ и стварању женске етнографије говориле су Соња Дујмовић (Институт за историју, Сарајево) и Дајана Рејнолдс Кордилеоне (Univerzitet Poit Loma Nazarin, San Diego). У њену библиографију упутили су Бојан Дражић (Градска библиотека „Карло Бијелицки“, Сомбор) и Карла Селихар (Педагошки факултет, Сомбор). О њеном поимању „духа народног“ и збирци традиционалних дејчих игара излагале су Јасмина Катински (Институт за књижевност и уметност, Београд) и Весна Марјановић (Висока школа струковних студија, Кикинда). Душанка Марковић (Музеј Града Новог Сада) је увела аудиторијум у пројекцију филма „Јелица Беловић – Благо народне традиције“. Светлана Томић (Факултет за стране језике : Алфа БК универзитет, Београд) је говорила о алманаху Српкиња из 1913. године из перспективе жанра, настанка и судбине те публикације. Истом публикацијом бавила се Јеленка Пандуревић (Филолошки факултет, Бања Лука), али у контексту очувања и заштите нематеријалног културног наслеђа. Жарка Свирчев (Филолошки факултет у Београду) је представила (прото)авангардни културни програм Јелице Беловић Бернаџиковске. О раду Јелице Беловић Бернаџиковске на пољу етнографије говориле су Катарина Новаковић Радисављевић (Музеј Војводине, Нови Сад) и Ирена Филеки (Етнографски музеј у Београду).
Одавно је познато да велики научници, са својим новим и пажње вредним идејама, наилазе на препреке и упућени су на борбу за остварење својих замисли. Ово правило није заобишло ни Јелицу Беловић. Њена богата биографија и још богатија библиографија требало би да су пропраћене и са бројним наградама и признањима. Међутим, то није случај. Друштвена признања су је заобилазила. Најчешће она стигну нешто касније, али Јелица није имала ни ту судбину. Награде је добијала на пољу књижевности, етнографије и у виду чланства у појединим удружењима.
Од књижевних награда добитник је прве награде у Прагу на конкурсу листа Сијело (1904) за новелу Пашино ашиковање, а признање и похвални декрет за литерарни рад уручило јој је Славонско учитељско друштво за град Осијек 1905. године. У области етнологије, од стране Задужбине Јована Остојића и жене му Терезе, награђена је њена монографија Српски народни вез и текстилна орнаментика (1907). Ако се наградом могу назвати позиви у комисије и одборе за организацију интернационалних изложби какве су биле у Берлину (1909), Прагу (1910), онда их је имала поприлично. Петрињска удруга жена, чији је била оснивач, прогласила ју је својом почасном чланицом, а почасни члан је била и Бечког фолклорног друштва.
Бити нечији идол и инспирација су награде које су немерљиве. А Јелица је својим писањем подстакла и инспирисала многе младе жене да крену њеним путем, нарочито у Босни и Херцеговини. Треба заслужити и бити достојан једне теме докторске дисертације. Животно дело Јелице Беловић инспирисало је Соњу Поткоњак да му посвети свој докторат.
Оставила је тако много народима на Балкану, а за узврат добила јако мало. За сада само једна улица, и то у Новом Саду, носи њено име, а заслужила је да их има и у Бања Луци, Сарајеву, Мостару, Загребу, Осијеку, Сплиту. Признање за Јеличин рад Град Нови Сад је исказао на два начина; давањем њеног имена једној од новосадских улица и поставањем спомен плоче на Успенском гробљу. На Сајлову, од 2020. године, једна улица носи њено име, а иницијативу за именовање поднео је Музеј града Новог Сада. Коло српски сестара Епархије бачке 2016. године је поднело Савету за културу града Новог Сада иницијативу за постављање спомен плоче овој знаменитој жени. Иницијатива је прихваћена и реализована 2021. године. Слична иницијатива, за постављање спомен плоча на кући у Габелиној улици бр. 10, где је Јелица годинама живела, покренута је и у Сарајеву.
Библиографија радова Јелице Беловић
Врло често, уз име Јелице Беловић, њени савременици су наводили Његошеву реченицу: Благо томе ко до вјека живи – имао се рад шта и родити. С обзиром на целокупан рад и број библиографских јединица, и не чуди ово поређење. О ком броју се тачно ради још није утврђено. Сама Јелица наводи да је 01.01.1911. године имала написаних 2578 великих чланака и 617 приказа. Половином четврте деценије 20. века, у једној аутобиографији, наводи да је објавила 57 књига и око 4000 већих студија (Глас народа, 1934). Радом на њеној биографији и библиографији (истраживање није завршено) аутор овог текста је сакупио око 60 самосталних књига и преко 2200 текстова у периодичним домаћим и старним публикацијама. Тај број је фасцинантан и за данашње време, а поготово за време у коме је она живела. Време када није било интернета и компјутера, када се све слало поштом која није била тако брза, када се све куцало на писаћој машини или руком писало. И не само време у коме је живела, него и чињеница да је била жена, супруга и мајка – чини тај број импресивним.
Теме о којима је писала биле су књижевност, педагогија, просвета и школство, дјечја психологија, филозофија, етнологија, женско рукотворство, а објавила је доста текстова и о феминизму, па и о спорту. Поједини текстови су, у идентичном облику, штампани у више периодиних часописа. У бројним је водила жестоке јавне полемике.
OLYMPUS DIGITAL CAMERAsmartOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAНеке од књига Јелице Беловић БернаџиковскеНеке од књига Јелице Беловић Бернаџиковске
Прве радове објавила је са 15 година, а у периоду задње деценије 19. и прве 20. века била је највреднија и најплоднија списатељица и књижевница и у Срба и у Хрвата. Прве подстицаје за писање добила је од својих професора А. Мауровића и Ј. Ланга. Самостална издања штампала је на хрватском, српском, немачком, чешком и пољском језику. То су: 110 igara za mladež (Zagreb 1894, 2. издање 1902, 3. издање 1991, 4. издање 2005); Iskrice iz svjetske književnosti (Zagreb 1896); Moja učiteljica, (Sarajevо 1896); Наша омладинска литература(Сарајево 1897); Gragja za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada (Sarajevo 1898-1906); Дјечја психологија данашњега времена (Сарајево 1898); Poljsko cvijeće (Zagreb 1899, 2. издање 1912); Из могa албума – психолошке фотографије (Сарајево 1900); Meandri: za zabavu dobrim kevicama, (Zagreb 1900); Slikanje na drvetu, glini, kamenu i dr, (Zagreb 1901); Razgovor cvijeća: Narodne priče (Zagreb 1901); Co vila vyprávĕla…, Sbirka narod. povidek a pověsti jihoslovanských (Praha 1902); Poljsko cvieće (Praha 1902); Kako bi valjalo instalirati naše narodne umjetnine iz ženske ruke u izložbama (Požega 1903); Kompayre, Gabrijel, Intelektualni i moralni razvitak djeteta, I i II deo, prevela s franscuskog (Zagreb 1903. i 1904); Наша кевица –Прилог психологији (Сремски Карловци 1904); О renesansi naše veziljačke umjetnosti (Trst 1905); О препороду хрватске везиљачке умјетности (Задар 1906); Meandri: za zabavu dobrim kevicama (Zagreb 1906); Hrvatska čitma (Požega 1906); О razvitku tekstilne ornamentike u Hrvata i Srba (Zagreb 1906); Vezilačka umjetnost u Hrvata i Srba (Zагреб 1906); Katalog hrvatske narodopisne sbirke Trgovačko-obrtničkog muzeja u Zagrebu, I i II deo (Zagreb 1906, drugo izdanje 1910); Hrvatski narodni vezovi (Osijek 1906, 2. издање 1926); Hrvatska domaća vezilačka umjetnost (Sarajevo 1906); O razvitku naše narodne tekstilne ornamentike (Zagreb 1906); Katalog tekstilne zbirke Zemalj. umjetničko-obrtnog muzeja u Zagrebu (Zagreb 1907); Српски народни вез и текстилна орнаментика (Нови Сад 1907); Božićnice, pripovijesti i priče sa slikama hrvatskoj mladeži (Zagreb 1907); Албум српских везова, (Сарајево 1906); Народно техничко називље – Допуна Gрађи за технолошки ријечник женског ручног рада (Сремски Карловци 1906-1913); Mali album hrvatskih vezova : za osnovne škole (Mali Lošinj 1907-1908); Hrvatske jelice – narodne priče : većinom iz Bosne i Hercegovine (Pula 1908); Млада учитељица (Сремски Карловци 1909); Hrvatski narodni vezovi (Osijek 1906); Katalog hrvatske narodopisne sbirke Trgovačko-obrtničkog muzeja u Zagrebu (Zagreb 1910); Mala vezilja (Pula 1911); Српкиња – њезин живот и рад, њезин културни развитак и њезина народна умјетност до данас (Сарајево 1913, 2. издање 2013); Bei Hodscha’s Zauberverschreibungen (Leipzig 1913); Kochzauberkünste der Südslawen (Leipzig 1913); Die Frauenschürze bei den Südslaven (Leipzig 1914); Der Webstuhl im Zauberglauben der Südslaven(Leipzig 1914); Јабука за добру дјецу у слободној Југославији (Сарајево 1918); Bijelo roblje – Problem prostitucije (Koprivnica 1923); Musik und Gesang bei den Südslawen (Berlin 1923); Das Guslarenlied (Leipzig 1925); Die Sitten der Südslawen (Dresden 1927); Das Liebesleben auf dem Balkan – mit ueber Hundert Lichtdrucktafeln und Abbildungen (Dresden 1927); Kalendar podmlatka Crvenog krsta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za školsku1929/1930 (Beograd 1929); Југословенски народни везови (Нови Сад 1933); Autobiografske beleške: da li g. Dušan Jelkić mistifikacija? (Novi Sad 1933. и 1936).
Своје текстове, јавне расправе, приче, белешке, песме, преводе објављивала је на простору јужнословенских народа у преко 90 различитих периодичних публикација и у 15-ак страних часописа. Интересантно је и у којим све градовима су ти часописи излазили: Загреб, Београд, Нови Сад, Сарајево, Љубљана, Пожега, Мали Лошињ, Пула, Карловац, Сремски Карловци, Осијек, Високо, Сомбор, Мостар, Бања Лука, Панчево, Вршац, Петриња, Задар, Земун, Дубровник, Трст, Илок, Шибеник, Суботица. Сами називи часописа говоре о Јеличином карактеру, енергији и о распону њених интересовања. То су: Glasnik sv. Josipa – zabavno-poučni mjesečni list za puk katolički (Zagreb, 1885); Narodne novine (Zagreb, 1892-1896); Hrvatski učitelj – časopis za srednje i pučke škole (Zagreb, 1893-1895); Napredak – časopis za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži (Zagreb, 1894-1906); Škola – list za učiteljstvo i prijatelje školstva (Osijek, Vukovar, Karlovac, 1894-1904); Školski Vjesnik – stručni list Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu(Sarajevo, 1895-1901); Smilje – zabavno poučni list za mladež obojega pola (Zagreb, 1895-1905); Нада – поуци, забави и умјетности (Сарајево, 1895-1898); Bršljan – list mladeži (Zagreb, 1896-1908); Liljan – list za omladinu i puk (Karlovac, 1896-1898); Prosvjeta – list za zabavu, znanost i umjetnost (Zagreb, 1896-1911); Женски свет – лист Добротворних задруга Српкиња Новосаткиња (Нови Сад, 1897-1910); Franjevački glasnik (Visoko-Mostar, 1897-1899); Школски лист (Сомбор, 1899-1902); Школски Одјек (Нови Сад, 1897-1905); Mali dobrotvor (Zagreb, 1897-1909); Pobratim – zabavni i poučni list za odrasliju mladež (Zagreb, 1897-1908); Nada – hrvatski (karlovački) kalendar (Karlovac, 1897-1900); Нови Васпитач – орган за педагошку књижевност (Ср. Карловци, 1897-1913); Ручни рад – лист за мушки и женски рад у српској школи (Београд, 1898); Споменак – лист за забаву и поуку српској деци (Панчево, 1898-1910); Зора – лист за забаву, поуку и књижевност (Мостар, 1899-1900); Na domaćem ognjištu–list za porodicu (Zagreb, 1900-1901); Српска домаја – лист за забаву и поуку (Нови Сад, 1902); Narodna obrana (Osijek, 1903-1908); Српска везиља (Вршац, 1903-1906); Banovac – list za pouku, trgovinu, obrtnost i gospodarstvo (Petrinja, 1904-1909); Дело – лист за науку, књижевност и друштвени живот (Београд, 1904-1905); Sijelo – list za zabavu i pouku (Prag-Zagreb, (1904-1905); Dalmatinska smotra (Zadar, 1904-1908); Народност – лист за политику, привреду и просвету (Земун; 1904); Новi васпитач(Сремски Карловци, 1904-1905); Narod (Požega, 1905); Crvena Hrvatska (Dubrovnik, 1905); Tršćanski Lloyd (Trst, 1905); Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena (Zagreb, 1905-1906); Hrvatska (Zagreb, 1905); Almanak hrvatskoj mladeži (Osijek,1906); Mladi Istran (Mali Lošinj, 1906-1908); Narodni list – glasilo za interese hrvatskog naroda (Zadar, 1906); Anđeo čuvar – list za hrvatsku katoličku mladež (Ilok, Zagreb, 1906-1909); Preporod – Pedagoška smotra za roditelje, učitelje i sve prijatelje mladeži (Zagreb, 1906-1907); Босанска вила – лист за забаву, поуку и књижевност (Сарајево, 1906-1910); Hrvatski dnevnik za interese bosansko-hercegovačkih Hrvata (Sarajevo, 1906); Narodna prosvjeta – mjesečnik za školarstvo, prosvjetu i umjetnost (Pula, 1906-1908); Срђ-Srgj – лист за књижевност и науку (Дубровник, 1906-1908); Српска ријеч – лист за политику, просвјету и привреду (Сарајево, 1906-1924); Učiteljski glas (Šibenik, 1906); Novo doba (Osijek, 1907); Savremenik – mjesečnik društva hrvatskih književnika (Zagreb, 1908); Osječki tjednik (Osijek, 1908); Ustavnost (Zagreb, 1908); Pedagoški letopis (Ljubljana, 1908); Slovan: mesečnik za književnost, umetnost in prosveto (Ljubljana, 1909); Дневни лист (Загреб, 1910); Koledar pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost u Splitu(Split, 1913-1914); Ženski svijet – mjesečnik za kulturne, socijalne i političke interese žena (Zagreb, 1918); Mladi Istranin (Trst, 1922); Novi čovjek (Sarajevo, 1928-1930); Застава (Нови Сад, 1928); Југословенски дневник (Суботица, Нови Сад, Велики Бечкерек, Крагујевац, 1930-1934); Глас народа (Сомбор, 1934-1935); Нови Сад (Нови Сад, 1935-1941); Ви и Ми (Нови Сад, 1937).
Писала је и за домаће новине које су излазиле на немачком језику попут: Bosnische Post, (Sarajevo), Agramer Zeitung (Zagreb), Belgrader Nachrichten (Београд) и Die Drau (Osijek). Од страних часописа објављивала је на немачком за Frankfurter Zeitung (Frankfurt), Anthropophyteia (Leipzig), Slavonische Presse (Leipzig), Die Zeit (Wien), Ciba Zeitschrift (Basel); на француском за паришке Revue des Deux Mondes и Revue des ѐtudes ethnographiques et sociologiques; на енглеском за Journal od the Gupsy Lore Society (Оксфорд); на руском за Детскиј и школный театр (Москва, Петроград); на чешком за прашке Mladý Čech и Narodni listy, на словачком за Národný hlásnik (Martin).
Неки од часописа у којима је Јелица Беловић објављивала своје текстове
Са 19 својих књига учествовала је на Изложби удружења универзитетских образованих жена у Београду 1935. године.
Заоставштина
Заоставштина, грађа, лична преписка, рукописи и текстилне збирке Јелице Беловић чувају се на више места. Највећи део у Новом Саду, а делимично у Сарајеву, Загребу, Лос Анђелесу, Бечу…
Музеј Војводине, Рукописно одељење Матице српске и Архив Војводине баштине сачуване збирке, личну преписку и документацију, породичне фотографије и библиотеку. Јелица је тестаментом завештала сву своју имовину Заводу за слепе у Земуну који је своје право на наследство, због изузетног културног значаја Јеличине колекције, пренео на Музеј Матице српске (касније Музеј Војводине). Ради се о предметима који су били тема преговора са Матицом српском око оснивања Етнографског музеја Матице српске. Музејско архивска збирка Јелице Беловић Бернаџиковске која се чува у Музеју Војводине садржи личну преписку, њене дневнике, породичне фотографије, личне предмете, писану грађу… Сачувана је њена текстилна колекција узорака веза сакупљена на простору Босне, Славоније и Далмације. Најбројнији део чини библиотечки материјал.
У Хисторијском архиву у Сарајеву чува се аутобиографски рукопис и фрагментарна документа из периода 1893-1909. Рукопис је Архиву предао њен рођак Лео Сиелски, 15.11.1957. године. Заведени су као Мемоари под именом Ljuba Т. Danichic, што је био један од псеудонима Јелице Беловић Бернаџиковске.
Национална и свеучилишна библиотека у Загребу чува рукопис Чеврница, у Каталогу рукописа.
У збирци Фридриха Крауса у Лос Анђелесу (Friedrich Salomo Krauss University Research Library University of California, Los Angeles, SAD) међу његовим сачуваним текстовима, у одељку „Slavenart“, налазе се и Јеличини манускрипти. Распоређени су у серијама: Народне расправе и народне збирке, О играма, обичајима, веровањима и народном обичајном праву, Прслук у обичајима и народним веровањима, Рукопис о дрвећу у фолклору, Хиљаду легенди и бајки јужних Словена, Женска лепота и жена у друштву, Плес и музика, као и разни други списи. Неки од њих су штампани у годишњаку Anthropophyteia, а неки нису ни објављени.
Уместо закључка
Зашто је Јелица Беловић Бернаџиковска и поред наведеног радног опуса остала скрајнута и поприлично непозната? Разлога је више. Један од њих јесте и немогућност њеног „смештања“, као ауторке, у одређену област, али и у одређени национални корпус. Рођена је као Хрватица, већи део живела као Босанка, a умрла као Српкиња. Цео живот волела и поштовала само бољу страну и једних, и других, и трећих. Припадала је и једнима, и другима, и трећима, а опет је остала само своја. Није имала границе ни када је вера у питању, ни када су то слова, односно писмо (латиница, ћирилица), ни када је у питању језик или дијалект. Прилагођавала се она свакој средини у којој се нашла, али не због жеља да се некоме допадне, него из поштовања према народу о коме пише и коме се обраћа. Њена народна „несврстаност или свестраност“ определила ју је, те се врло често изјашњавала као Словенка (Славенка), па су је и њени савременици описивали као једну топлу словенску душу.
Рад Јелице Беловић може се сагледавати и проучавати са различитих страна. Једнако успешна, предана и одговорна била је и када је био у питању њен педагошки рад, сакупљање народних прича, бајки, песама и њихово објављивање, писање сопствених прича и романа, превођење стране литературе, рад на сакупљању етнолошког материјала и писање етнографских текстова, рад на стварању и обради музејских збирки, писање филозофских расправа, критика позоришне и музичке сцене, или изношење личних ставова на поједина друштвена догађања.
Њен књижевни рад може се сагледавати и са становишта ширења братских односа између Срба, Хрвата и Муслимана. Подједнако је била окренута културним тековинама свих народа који су живели на простору Босне и Херцеговине. Она је својим радом, јавним ангажовањем и личним примером доприносила ширењу и продубљивању братских односа између Срба, Хрвата и Муслимана. Јелица није крила свој патриотизам, своју опчињеност лепотом народних мотива и народног веза. Многи јој то и замерају. Али то не умањује вредност њеног дела, вредност њених истраживања и вредност њене промоцији српског, хрватског и босанског народног стваралаштва. Своја сазнања преточила је у стотине стручних текстова објављених у периодичним стручним часописима и у засебним књигама, највише на хрватском, српском и немачком језику.
Јелица Беловић је ауторка која је својим деловањем обележила културни, књижевни и друштвени живот ових крајева на крају 19. и у првој половини 20. века. Била је жена која је живела испред свога времена. Данас би свака особа са њеном биографијом, а нарочито библиографијом, била сигурно члан Академије и то не само Србије. Заслужила је она да буде и члан француске, пољске, немачке, чешке, руске академије, а о академијама на Балкану да и не помињем. Свакој је требала бити част да је њен члан. Живела је и радила поносно и пркосно. Без обзира на последице пратила је свој инстикт и није одступала од својих идеја и свог мишљења. Једино је књига и перо никада нису издали, нити се она за живота одрекла те две ствари.
Eustahija Arsić, crtež prema arhivskoj fotografiji
Rođena u Irigu 14.marta 1776, veći deo života provela je u Aradu
gde je i preminula 1843. godine.
Prva srpska književnica koja je štampala svoje knjige i to u izdanju Budimske univerzitetske biblioteke 1814. i 1816. godine. Svoje delo Sovet maternji štampa 1814. u Budimu, sa naznakom sočiteljnica na naslovnoj strani a imenom na kraju knjige, drugu knjigu potpisuje na naslovnoj strani i tako postaje prva prva srpska književnica koja potpisuje svoje autorstvo. Posebno je štampala i Poleznaja razmišljenija. Bila je i prva žena koja je sarađivala sa Maticom srpskom objavivši tekst u Letopisu Matice srpske, a njena članica postala je 1838. godine, bila je članica i Prve aradske štedionice. Čitala je Rajića, Dositeja, Stojkovića, Tomsona, Voltera, Njutna, Demokrita. Govorila je nemački, rumunski, latinski. Bila je pretplaćena na sva Dositejeva dela, ali i na većinu srpskih časopisa i knjiga. Poznata je po propagiranju prosvetiteljskih ideja, pre svega prava žena na obrazovanje. Popularna u tadašnjim književnim krugovima. Pomagale je srpske književnike, naročito Dositeja Obradovića, što se može videti u posvetama u znak zahvalnosti P. Berića, J. Vujića, prepiskama sa Vukom… i darivala srpske i rumunske prosvetne i verske institucije. Matici srpskoj ostavila dva legata, njena porodična kuća u Aradu poklonjena je srpskoj preparandiji a danas je Muzej rumunskog školstva.
Smatra se prvom
obrazovanom Srpkinjom, prvom književnicom nove srpske književnosti. Iznenađuje
Eustahijina obaveštenost u pitanjima etike, filosofije, geografije,
astronomije, anatomije, fiziologije, ekonomije, mitologije, njeno zastupanje
ženskih prava i isticanje uloge žene u porodici i društvu. U svojim tekstovima
prepliće nauku i umetnost, piše i u prozi i u stihovima, pod uticajem Vuka piše
u desetercu ali ne prihvata njegovu reformu.
Bilo je tvrdnji da je ona „do sada prva spisatelnica serbska“ (Grigorije
Jakšić, 1815), „prva srpska književnica u domovini“, (to jest u Ugarskoj; Jožef
Sinjeji, 1891), da se „prvi put … javlja Srpkinja s perom u ruci kao
književnik“ (Andra Gavrilović, 1914), da je njen Sovjet maternjij… „prva
srpska knjiga koju je napisala Srpkinja“ (Milica Tomić, 1914), da je Eustahija
„prva kulturna Srpkinja novog vremena“ (Jelena Lazarević, 1929), „prva žena
književnik u Srba iz Vojvodine“ (Vlastoje D. Aleksijević, 1941), „prva srpska
spisateljica“, (Teodora Petrović, 1959), da njena pojava pripada „rađanju nove
srpske književnosti“ (Milorad Pavić, 1983), da je „prva spisateljica nove
srpske književnosti“ (nadgrobna ploča, Arad, 2003), itd.
Približno mesto Eustahijinog počivka obeležila je Crkvena opština pri crkvi Hrama svetih apostola Petra i Pavla, mramornom pločom na crkvenom zidu, tek 2003. godine. Kolika je važnost Eustahijinog dela za kulturu srpske manjine u Rumuniji govori činjenica o objavljivanju fototipskog izdanja njenih knjiga povodom 170. godišnjice smrti (pisac predgovora i priređivač Stevan Bugarski) od strane Saveza Srba u Rumuniji (Temišvar 2013), uz finansijsku podršu Departmana za međuetničke odnose Vlade Rumunije.
Šafarik ju je prvi uvrstio u Istoriju naše književnosti, a njeno delo Slovo nadgrobnoje uvršteno je u Antologiju starije srpske poezije M. Leskovca.
Slovačka književnica, prevodilac, aktivistkinja za prava žena i predsednica Centralnog saveza čehoslovačkih žena u Kraljevini SHS, Eržika Mičatek rođena je u Kisaču 18. novembra 1872. u čuvenoj porodici intelektualaca. Bila je ćerka učitelja Jana Mičateka čije su svih sedmoro dece bile značajne ličnosti u kulturnom i javnom životu vojvođanskih Slovaka. Pomenućemo brata Vladimira Mičateka, prevodioca, publicistu i prvog sekretara Čehoslovačkog saveza u Kraljevini SHS i advokata Ljudevita Mičateka, prvog predsednika čehoslovačkog saveza i jednog od poslanika Velike narodne skupštine.
Osnovnu školu je pohađala kod oca a zatim je dve godine išla u nemačku manastirsku školu u Novom Sadu i godinu dana u privatnu školu u Osjeku.
U književnost je ušla prevodilačkim radom. Sem sa srpskog, prevodila je i sa slovenačkog i ruskog jezika. U periodu 1900‒1932. objavljivala je brojne prevode, među kojima se ističu dela J. Babića Gaj (1900), J. Laskovera Mučenik (1902), B. Nušića Godina devestopetnaesta (1926) i Onamo! Namo! (1931), kao i Srpske priče Vladimira Mičateka (1940), koje je prevela i objavila osamnaest godina nakon bratovljeve smrti.
Eržika je često pisala pod pseudonimom Ćerka naroda. Među njenim proznim tekstovima značajnije su pripovetke Dedina (Selo), Katuškinoprevinenie (Katuškinakrivica) i Ančasamopašnica (NevaljalaAnča).
Za istoriju ženskog pokreta značajna je serija njenih tekstova koje je pod naslovom Pisma iz Jugoslavije pisala za list Živena u periodu 1924–1927. a u kojima je informisala u društvenim događanjima i radu udruženja. Takođe je objavljivala tekstove u časopisima Dennica, Dolnozemsky Slovak, Narodna jednota,Sbornik ČS zvazu v Kralovstve SHS, Slovenské pohľady, Živena i Letopis Živena. Istovremeno sa pisanjem, radila je na propagiranju čitanja i širenju štampe, te pridobijanju pretplatnica slovačkih listova. Uspevala je da u ratno vreme (1916) pridobije veliki broj pretplatnica i čitateljki Živene iz različitih društvenih slojeva i da ih poveže u kružok. Na njenu inicijativu fotografisane su devojke u narodnim nošnjama i fotografije su slate u Živenu. Danas ove fotografija imaju veliki dokumentarni značaj.
Na mesto predsednice Centralnog udruženja čehoslovačkih žena Kraljevine SHS došla je 1924. godine kao druga po redu posle Ljudmile Hurbanove i ostala je na toj funkciji kao vrlo aktivna sve do 1932. godine kada Udruženje potpada pod rad Matice slovačke. Naročito se istakla u osnivanju ogranaka ovog udruženja po slovačkim mestima i uspevala je da pridobije u njegove redove veliki broj žena. Samo u Novom Sadu društvo je imalo 110 članica. Kuća u kojoj je Eržika stanovala u Novom Sadu u Dunavskoj 13 još uvek postoji, ali na njoj ne postoji nikakvo obeležje.
Eržika Mičatekova bila je ugledna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS (Jugoslavije) gde je na kongresu Saveza u Zagrebu 1926. inicirala rezoluciju o zaštiti Slovakinja, među kojima je bilo mnogo mladih devojaka, koje su kao posluga (bedinerke) radile u Beogradu. U rezoluciji se zahtevalo da se za potrebe vaspitno-obrazovnog rada na službi u Beogradu obezbedi nedeljom popodne jedna učionica u nekoj od beogradskih škola. Mičatekova je učestvovala u radu kongresa žena Male Antante u Sarajevu 1924. godine i Narodnog ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije na Bledu. Kao jedna od zvanica prisustvovala je na venčanju Kralja Aleksandra I sa rumunskom princezom Marijom i lično im predala poklon – slovačku zlatom i srebrom vezenu košulju – u ime ženskog Udruženja.
Mičatekova je u godinama 1910–1913. bila članica odbora Lipa, privrednog deoničarskog društva osnovanog kao podrška narodnim zanatima. Bila je u tom društvu jedina predstavnica iz naših krajeva. U odboru Lipe nalazile su se brojna značajna imena poput književnice Ljudmile Riznerove Podjavorinske. Kao jedan od glavnih zadataka društvo je sebi postavilo za cilj da pronalazi poznate vezilje koje se bave narodnim vezom, a koje bi za novčanu nadoknadu vezle za Lipu, kako bi se podsticalo negovanje slovačkih narodnih ornamenata i motiva i time doprinelo očuvanju narodne nošnje, narodnih zanata i umetnosti. Sem toga bila je do 1918. godine potpredsednica Društva evangeličkih žena u Kisaču i zajedno sa drugim predstavnicama udruženja učestvovala je na svečanosti otkrivanja spomenika Slovacima streljanim u Kragujevcu.
Kao i Ljudmila Hurbanova i Eržika Mičatekova bila je aktivna u amaterskom pozorištu i isto kao i njena drugarica, nikada se nije udavala. Govorilo se o njoj da je posebna, neskromna i da kako od sebe, tako i od ostalih ima velika očekivanja.
U Centralnom arhivu Slovačke evangeličke crkve sačuvana je korespodencija Eržike Mičatekove i Ljudmile Hurbanove, ukupno 12 pisama. Ova pisma prestavljaju vredan dokument, koji svedoči ne samo o njihovom bliskom prijateljskom odnosu, već pružaju i sliku o društvenom i kulturnom životu u tom periodu.
Za rad na polju podizanja narodne kulture, naročito među ženama u slovačkoj zajednici u Vojvodini, odlikovana je Ordenom Sv. Save V reda, kojim ju je odlikovao kralj Aleksandar Karađorđević. Eržika Mičateova je umrla je 29. decembra 1951. godine u Kisaču, gde je i sahranjena.
Koliko god sa današnjeg aspekta rezultati ženskih udruženja u to vreme delovali skromno, važno je osvestiti da bez njih, ni danas ne bismo mogli da govorimo o novim prostorima borbe i osvajanjima nekih većih prava žena na ovim prostorima.
Rođena u Srpskoj Crnji, gde je i živela veći deo svog života. Osnovnu škola završila je u Novom Sadu, a Učiteljsku školu u Somboru. U Somboru se upoznaje sa idejama Ujedinjene omladine spske i Svetozara Markovića, pre svega idejama o emancipaciji žena.
Od
1880-1911. radi kao učiteljica u Srpskoj Crnji i aktivno se bavi prosvećivanjem
seoskih žena. Jedna od dominantnih tema njenog dela jeste upravo iskustvo
srpskih učiteljica u siromašnom i neprosvećenom društvu u kojem se suočavaju sa
predrasudama ali i egzistencijalnim problemima. U svojoj prozi bavila se temama
vezanim za žensku i mušku emancipaciju, temama iz učiteljskog života,
društvenog licemerja, problemima ugovorenih brakova, ali i pitanjima korelacije
moralnih vrednosti i sreće.
Svojim
delom „Devojački roman“ postala je prva
žena romanopisac u srpskoj književnosti, začetnica ženskog pisma ali i
feminizma. Sentimentalono-prosvetiteljski stil omogućavao je da kroz likove
svojih junakinja iznosi emancipatorske ideje, da njihove stavove suočava sa
društvenim normama i sopstvenim očekivanjima, pokazuje žensku samosvest o
sopstvenom položaju i zahtevima da se on promeni. Isticala je upravo važnost obrazovanih žena
za pokretanje društvenih reformi, vrednujući istom merom rad učiteljica i
glumica.
Pored romana pisala je pesme, pripovetke,
humorističke i polemičke članke. Često je koristila epistolarne forme, veoma
važne za književnost koju su pisale žene.
Objavljivala
je u najznačajnijim časopisima svog vremena, kao što su Javor,
Orao, Sadašnjost, Neven, Starmali.
Tokom
života nije štampala radove u formi knjige, već ih je objavljivala isključivo u
periodici.
Dela
U spomen Đ. Jakšiću (1878), Za slobodu (1879), Iz učiteljskog života (1884), Misli u pozorištu (1884), Nedelja pred izbor kmetova na selu (1884), Slika iz života (1884), Diplomatski (1885), Mora se pokrenuti (1886), Jedno za drugo (1886), Razume se, onu lepšu (1886), Babadevojka (1887), Šaljiva igra (1887), Devojačkiroman (1889), Poslednji članak (1889), San (1889), Blagosloveno ricin ulje (1890), Ona je, srce mu kaže (1890), Nekoliko iskrenih reči (1891), Zašto greh napreduje (1892), Pismo pobratimu (1894), Njen greh (1896), Radi nje (1896), Pre Božića (1898), Petao ga dovukao (1900), rukopis „Seoskog romana“ je izgubljen.
Draga Dejanović, crtež prema arhivskoj fotografiji
Draga Dejanović (1840-1871) je bila pedagoškinja, književnica i glumica i autorka prve feminističke platforme na srpskom jeziku
Ono što je napisano o delu i životu Drage Dejanović oblikovalo je kanonsku predstavu o njoj kao o feministkinji[1], prvoj koja je na srpskom jeziku ponudila platformu emancipacije[2] žena. Njeno delo najpre treba sagledati u kontekstu društvenih i političkih prilika šezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka u Vojvodini, tada južnoj periferiji Habzburške monarhije. Draga Dejanović je jedan od najsjajnijih izdanaka „Miletićeve[3], takozvane romantičarske omladinske[4] epohe“, a Veljko Petrović[5] je tu epohu video kao „poslednji veliki napor Vojvodine da misli i oseća ispred celog naroda” (V. Petrović 1930: 194).
U teškim vremenima često se posezalo za
narodnim korenima i vrednostima koje su ga sačuvale kod tolikih iskušenja. Zato
ne treba da čudi taj sveprisutni nacionalni zanos koji je obeležio (čak) i ideje
o emancipaciji žena koje su u periodu 1868-1873. iznedrili predstavnici
naprednjačke kulturne i političke elite[6] u srpskoj vojvođanskoj zajednici, pa i socijalisti[7] Vasa Pelagić i Ljuben Karavelov, te Draga Dejanović i mnogi drugi.
Savremenog istraživača/ istraživačicu
iznenadi činjenica da se u tekstovima o ženskom oslobođenju autorka prve
feminističke platforme (ali ne samo ona) u kreiranju aktivnih ženskih uloga,
koje treba da ospore načela i praksu potčinjenosti žena, delom oslanjala i na
ženske uzore iz srpske, srednjevekovne narodne poezije. Mislim da je Silija
Hoksvort bila u pravu kada je navedenu situaciju veličanja mitologizovane
prošlosti videla kao poštovanje vrednosnog sistema i osećaja dostojanstva,
manje kao doslovnu istinu i samim tim kao paradoksalnost (Hoksvort 2017: 103). Važno
je zapažanje Hoksvort da su feminističke ideje Dejanović prožete
socijalističkim idejama Svetozara Markovića koji je u okviru teorije narodnog
blagostanja zagovarao prelazak iz sistema porodičnih zadruga na socijalističkim
načelima zasnovan društveno-ekonomski sistem, u nameri da zaobiđe zapadni
kapitalizam (Isto, 103). To je takođe doprinelo preuzimanju iz idealizovane
prošlosti. Zlata Jukić je primetila da je Dejanović „iz rodoljublja postala
glumica“ jer je pozorišni izraz bio najadekvatniji[8] alat za prenošenje vrednosnih, i nacionalno-političkih poruka
(Jukić 1992: 12).
Povezivanje ideja nacionalnog preporoda i
emancipacije žena nije bila ekskluzivna tekovina srpske zajednice u Vojvodini, a
Draga Dejanović nije bila usamljeni glas na tom planu, naprotiv. Žene jevrejske
zajednice u Nemačkoj povezale su emancipaciju Jevreja i žena, čak su „svi
ženski pokreti (sredine 19. veka) delovali i reagovali u svom nacionalnom
kontekstu pogotovo u fazama nacionalne demokratizacije i kad se radilo o
pravnom položaju i političkoj participaciji, ali i vezi sa kolonijalizmom ili
imperijalizmom“ (Bok 2005: 191). Primer povezivanje nacionalnog i ženskog
oslobađanja nalazimo u Vojvodini, u Novom Sadu, jer to je okruženje koje je
iznedrilo još jednu borkinju za ženska prava čiji je životni i aktivistički put
vrlo sličan onom koji je imala Draga Dejanović. Radi se o Jaroslavi Jaroši[9], prvoj slovačkoj pesnikinji u Vojvodini, vatrenoj zagovornici
obrazovanja žena, te kulturnog i socijalnog razvoja Slovaka.
Posredstvom nemačkog jezika, kao tada najznačajnijeg
jezika komunikacije u Habzburškoj monarhiji, bilo je moguće[10] upoznati se sa delima autorki koje su tretirale pitanje položaja
žena. Sredinom 19. veka u Nemačkoj je „cvetao ženski roman“ u kom su junakinje
pokušavale da razreše nametnute rodne uloge, ali i one koje su bile u vezi sa emancipacijom
manjinskih naroda (Isto, 176-175). U više od dvadeset četiri romana Lujze Oto[11], u književnim radovima spisateljica iz Poljske, Rusije, Ugarske… često
su problematizovani odnosi među polovima, jednom rečju novi duh je strujao među
evropskim ženama (Isto, 178-179). Draga Dejanović je svojim delom i životom
svedočila da je i na jugu Habzburške monarhije plamen pobune žena držan smelo i
visoko, problem je što se najveći deo literature koja se bavila njenim delom
zadovoljavala time da je zatvori u nacionalne okvire.
Poezija Drage Dejanović je u srpskoj
književnosti viđena kao spoj „konvencionalne rodoljubive lirike“ i „osećajne
razgolićenosti jedne žene“ i to ne bez „zanatske uglađenosti i veštine“
(Pavlović 1981: 191-192). Ostaje nepoznato koliko je njen strasni i čežnjivi
glas bio autentičan izraz među mnogobrojnim evropskim ženskim autorima[12] koje je probudila politička poezija (Bok 2005: 179). Zapažanje
Magdalene Koh da su tekstovi Drage Dejanović primeri feminističkih eseja koji
su iz ličnog iskustva autorke postali sredstvo, način, platforma i prostor za
polemiku sa patrijarhalnim diskursom u vezi sa emancipacijom žena retka je
poveznica sa spisima evropskih sestara (Koh 2007: 159).
Feministička platforma Drage Dejanović, ali
i narodnjačke elite, polazi od ideje narodnog preporoda posredstvom kulturnog
preobražaja koji je započinje obrazovanjem dece oba pola, najpre u porodici, a
zatim i u školi. U tom procesu žene nisu mogu biti ona polovina narodnog bića
koja ne napreduje, jer bi to ugrozilo plan opšteg, narodnog razvoja. Problem je
bio naći meru ženskog oslobođenja, a za tim aršinom nervozno je tragala srpska
elita. Potraga[13] je kulminirala sedamdesetih godina 19. veka, a deo je pretočen u
tekstove koje je nagradila Matica srpska[14].
Meru i način emancipacije Srpkinja
najjasnije je izložio Dimitrije Mita Petrović u knjižici „Devojački svet“ (1871).
Pozivajući se na narodnu tradiciju on žene povezuje sa vilama, sa onima koje
neguju junake i zato im pristaje „trudni poziv negovati bone i ranjene“ ali
najpre moraju biti svestrane domaćice, majke, pedagoškinje, onoliko svestrano
obrazovane da mogu da razonode umornog muža i po potrebi da shvate njegove
misli (D. M. Petrović 1871: 15). Takođe, on nalazi razloge potčinjenosti žena u
„oskudnoj krepljivoj moći i duševnoj prirodi ženskinja“ kojima, pri tom, odriče
mogućnost bavljenja državnim poslovima, naukom, lepom veštinom uključujući i
lepu književnost gde je kako je tvrdio žena „radila sretno tek u lakšim
potčinjenim vrstama“ (Isto, 164). Za D.M. Petrovića društveni odnosi su samo
odjek „unutrašnjih društvenih različitosti“ koje roditeljsko vaspitanje[15] ne bi trebalo da propituje (Isto, 165). Čitav ovaj, mizogini[16] plan bio je uokviren stavovima o pozitivnom nasleđu Slovena koji su
po D. M. Petroviću bili kontrast onome što u porodičnim odnosima nudi korumpirana
zapadna civilizacija.
Prema shvatanju Drage Dejanović žene su u
srpskom društvu tada bile u neosporenoj podređenosti spram očeva i muževa, što
je za posledicu imalo izostanak aktivnosti koje bi im donele lični napredak
kroz obrazovanje i samostalan rad. Ovako smelo suprotstavljanje Drage Dejanović
patrijarhalnom ustrojstvu potčinjenosti žena koja se tumačila njihovom manje
vrednom prirodom (te su dom i majčinstvo težišta unutar kojih se može
razgovarati o emancipaciji), ima dva snažna uporišta. Mnoge Vojvođanke, kao
građanke Habzburške monarhije, su imale mogućnosti da se školuju u Temišvaru,
Pešti, Beču, Požunu i drugim mestima, učile su putujući po Evropi. Za školovanje
Srpkinja na stranim univerzitetima i školama vrlo rano je ustanovljen i poseban
fond[17]. Zato ne čudi jasan glas Drage Dejanović (žene su zarobljenice a ne
vile), koji se suprotstavio glasovima moćnika srpske zajednice nadajući se da
će sve veći broj školovanih žena učiniti da se žene „ne mogu više natrag
(vratiti) u onaj skučeni krug duševni, u krug njihovih prababa“ (Dejanović
1870: 58). Borba za emancipaciju žena u Habzburškoj monarhiji je pokrenuta, a
taj proces[18] se nije mogao zaustaviti ni u južnim provincijama.
Drugo uporište je zakonski okvir koji je
omogućio da se sve veći broj Srpkinja iz Vojvodine bori i sudski dobija očevinu[19] i bračnu[20] tekovinu. Mnoge Srpkinje građanskog staleža iz Vojvodine su prema
zakonima Habzburške monarhije[21] bile vlasnice značajne imovine kojom su samostalno[22] raspolagale. One su osnivale ženske omladinske odbore, debatovale,
istupale u javnosti čak i na političkim[23] događajima, borile se za lična prava u vezi sa bračnim[24] odnosima. Sva njihova lica, nade i zanose nekim čudnim usudom u literaturi o Omladinskom periodu je preuzela Draga
Dejanović.
Dejanović se, zagledana uglavnom u nemačke
uzore[25], nadala da će kao i kod „tuđinskih žena“ i kod Srpkinja desiti da
one koje mogu da napreduju u svim sferama života ne ostave za sobom „svoje
sestre“ koje nisu imale „ni snage ni prilike da sa njima zajedno napreduju“
(Dejanović 1870: 58). Razumevši obrasce emancipacije koji su bujali u
neposrednom okruženju, ali i Engleskoj i Americi, Dejanović je predstavila tri
moguće platforme: minimalističku (da ženskinje treba još većma skučiti),
maksimalističku (za neograničenu slobodu ženskog spola) i onu „umnih stranih ženskinja“
sa kojima se Dejanović[26] ne samo slaže, već smatra glavnim ciljem emancipacije:
„… da ženskinja uvidi i prizna da je nju bog obdario onim istim vrlinama kojima je obdario i čoveka. Po tome treba žensko da se vaspita za umni i telesni rad isto kao čovek. Ono treba da se pripravi za svaki slučaj života, da može svakoj teškoći snažno se odupreti, ali pri tom neka nijedna ne zaboravi na svoju svetu dužnost, da je dužna narodu svome mlade članove ostaviti, koji će iste te vrline od nje naslediti… (Isto, 58).
Prvi korak na putu emancipacije je uvek pravo na školovanje ženske dece, uključujući univerzitete, te je to i početni korak Dejanović koja dodaje i zahtev za promenu domaćeg vaspitanja koje treba ustrojiti po istom principu po kome su se vaspitavala i školovala muška deca. Vasa Pelagić[27], ugledni narodni učitelj takođe se zalagao za otvaranje takvih škola gde će se dobijati znanja zasnovana na savremenim naučnim dostignućima, ali i za obrazovanje nastavnika nastavnica koje to znanje treba da prenesu deci oba pola. Istovremeno je Srpkinjama zadao vrlo težak zadatak u vezi sa negovanjem znanja, veština i vrlina koji bi mogla da ispuni samo ona osoba koja poznaje osnove medicine, hemije, poljoprivrede, higijene, pedagogije, istorije i celokupnu srpsku tradiciju.
Za razliku od srpske narodnjačke elite,
koja se bavila merom poželjne emancipacije žena radi njihovog kontrolisanja,
Dejanović je pisala da je vaspitanje devojaka, sa ciljem da se ona uda, to koje
od njih pravi „majmunasto nakinđurene lutke“ i da to nakaradno lice nije suština
žene. Jasno se suprotstavila tezi D.M. Petrovića o oskudnim mogućnostima žene
koji su uzrok njene potčinjenosti tvrdnjom „da
je nju bog obdario onim istim vrlinama kojima je obdario i čoveka“, te da će
smislenim, sadržajnim vaspitanjem, obrazovanjem i radom žena pokazati znanje,
umeće, veštinu, vrlinu, hrabrost, upornost kao i pod istim uslovima vaspitan i
obrazovan muškarac (Isto, 58). Opis nakaznog domaćeg vaspitanja devojaka u
srpskoj zajednici, koji je dala Dejanović, je opis geneze društveno
konstruisane uloge – predstava sistema mišljenja, znanja i vrednosti kojim se
devojka pripremala da se svidi muškarcu, radi udaje kao jedinog vida
egzistencije, na način da se kod nje podstiče izveštačenost, besposlica, raskoš
i pomodarstvo. Radilo se o neodrživoj situaciji koja je jedino mogla biti
razrešena ako, kako je pisala Dejanović, žene „imaju odvažnosti, razuma i
trpeljivosti javnoj radnji i nauci odati se“ i „osigurati sebi život“ baveći se
zanatima i drugim javnim poslovima (Isto, 84). Problem je bio u tome što su
snažne predrasude sprečavale Srpkinje da zarađuju baveći se zanatima i javnim
poslovima, te je, osim u ratarskom staležu, bilo prihvatljivije prositi ili
trpeti nasilje nego raditi. Ovaj, očito ozbiljni, problem u srpskom narodu žigosao
je i Ljuben Karavelov[28] u pripoveci „Nakazao je Bog“ gde otac glavnoj junakinji, koja trpi
grozno nasilje maćehe, ne dozvoljava da ode i zaposli se kao kuvarica ili
sobarica:
„.. Ja bih pre voleo da je vidim mrtvu, no što bi dozvolio da bude kuvarica…. Nakazao je bog a ja ne, oprostite.“ (Karavelov 1870: 36).
Sličnim predrasudama bavila se u Nemačkoj i
Lujza Oto, dajući argumente koji su se širili i van Nemačke:
„Vrlo je budalasta predrasuda da žena ponižava sebe i muža ako radi za novac. Naprotiv, nedostojno je za ženu ako misli da ima prava da sedi besposlena, dok joj muž radi, i da drži, da je rad za nju poniženje kad isti njenog muža ne ponižava… (Oto 1893: 113).
Dejanović je iznela sličan stav prilagođen uslovima
života Srpkinja u Vojvodini:
„Pa jeli to pravedno, da se mi žene do veka po kući rahatno širimo, a siromašni muž, da se sam mora starati, čime će ženu i sitnu dečicu zaraniti i odenuti, a one se sve jednako brinu o lepoti, skupocenom nošivu i lepom izgledu…“ (Dejanović 1869: 112).
Da je rad taj koji osigurava egzistenciju i može biti izvor zadovoljstva žena (kao što jeste muškaraca) bio je jasan stav Dejanović koja je za razliku od Oto[29], pošavši od konteksta u kome su srpske žene u Vojvodini živele, predlagala da se one bave zanatima: krojačkim, obućarskim, sajdžijskim pekarskim, poslastičarskim, tkačkim, bojadžijskim, kuvarskim, staklarskim (Dejanović 1870: 110). Vojvođanke iz bogatijih slojeva su mogle da biraju različite životne planove koje im je zakonski i društveni okvir Habzburške monarhije pružao. Žene ratarskog staleža radile su koliko njihovi muževi u polju uz sav domaćički i materinski posao koji je tradicionalno bio njihovo zaduženje. Zato se Dejanović najpre obraćala Srpkinjama u Vojvodini trgovačkog, zanatskog, činovničkog staleža jer je svedočila čestim slučajevima jada i bede u koje su kćeri i udovice tog staleža zapadale jer su društveni nazori proizvodili ženu o kojoj je neko uvek morao da brine. Svet koji je opisivala Draga Dejanović tada još nije bio pogođen strašnim posledicama industrijskog kapitalizma kao što je to bio slučaj u Engleskoj, te nije ni postojalo iskustvo masovnog, surovog siromaštva industrijskih radnica, radnika.
Danas moramo istaći da ona baštini i deo
zasluga za ulazak Srpkinja u pedagošku profesiju, jer se kroz polemiku sa
„bratom Politom“ u Skupštini Ujedinjene omladine srpske (1870) izborila[30] da se „somborska preparandija otvori ženskinju“ (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 91-92;
Bešlin 2005: 768). Pored toga ona je kao učiteljica, ne samo prisustvovala, već
i imala važnu ulogu na ”Učiteljskom zboru u St. Bečeju”, 1870 (M.K. 1918: 492).
Događaj je bio uvod u „stvaranje moderne srpske škole“ postavljene na temeljima
uređenja pravne, materijalne, upravne i nastavne strane, ali i uvođenja „jednakosti
muškinja i ženskinja“ u izboru i bavljenju pedagoškom profesijom (Isto, 492-493).
Ovo je, u godinama koje će uslediti, uticalo na celokupni društveni život jer
su učiteljice sa jedne strane „postale misionari svoje ravnopravnosti i sviju
naprednih odluka u školi“, te istih takvih ideja u celom narodnom životu, ali
je sa druge strane postavilo temelje nejednakosti[31] u zaradama između muškaraca i žena u pedagoškoj profesiji koje će
od 1876. dovesti do feminizacije[32] pedagoške profesije kod Srba u Vojvodini (Isto, 494).
Deo emancipatorske platforme Drage Dejanović: žena mora da stekne svest o
sopstvenoj vrednosti i da kroz obrazovanje za različita zanimanja i rad stekne
ekonomsku sigurnost, uklapa se delom u potpuri[33] ideja o emancipaciji žena koji su socijalisti okupljeni oko lista Radenik (Radnik) sedamdesetih godina 19. veka konstruisali. Svetozar
Marković se slagao sa prikazom položaja Srpkinja koji je dala Draga Dejanović
kao i sa idejom da treba pobediti predrasude da su ženske sposobnosti oskudnije
od muških, te da se treba boriti da se obrazovanjem žena mora uključiti u
društvenu privredu. Nužnost radnog angažovanja žena u proizvodnji, za šta se
zalagala Dejanović, Marković[34] je nadogradio postavivši to kao uslov za opšti društveni napredak
koji bi inaugurisao ženu kao privrednu silu jednaku muškarcu i istovremeno joj
priznao sva prava uključujući i politička (Marković 1870: 89). Teret osvajanja
prava i kod Markovića i kod Dejanović ležao je na ženskim leđima.
Pitanje emancipacije žena bilo je u Omladinsko
doba zbir različitih, često oprečnih ideja, od mizoginih do onih koje ženu vide
kao ekonomski nezavisnu društvenu akterku. Ipak, u srpskoj zajednici u Vojvodini
u okviru debate o emancipaciji žena gotovo da nije nanovo promišljena
institucija materinstva. Ta je viđena kao sveta, blagoslovena dužnost žena, a kritički
tonovi su se ticali pojedinih slučajeva u vezi sa negovanjem i vaspitanjem
dece. Draga Dejanović slavi značaj materinstva i dovodi ga u vezi sa snaženjem
naroda:
„Draga sestro! Ti si uzdanica naroda svoga, u tvom krilu gajiš sokolove, te im prva razvijaš krila da polete. Neka ti je dakle prva briga, da ti tić poleti, pun najsvetije ljubavi k rodu svom” (Dejanović 1869: 64).
Ona je zatim primerima iz života pretežno ratarskih
i građanskih srpskih porodica ilustrovala situacije nemara prema deci, njihovog
zapuštanje ili predavanja u ruke stranih dojkinja i opominjala da su majke
odgovorne za brigu, negu i dojenje dece kao i za to da ih uče svakom poslu,
vrednoći i da “još iz malena uče oskudicu u svačemu poznavati” (Dejanović 1869:
65, 88, 112).
O bračnim odnosima unutar mnogih srpskih
građanskih porodica bez upliva patetike i rodoljubivog sentimenta kao i o tome
da postoje i osobe koje nisu zrele za brak i roditeljstvo pisala je Draga
Gavrilović[35], ali ne i Draga Dejanović. Dejanović nije napadala brak u načelu
već onaj koji nije sklopljen iz ljubavi. Tako, bračna veza, po Dejanović, „ako
je izašla iz ljubavi, jedino (je) zadovoljstvo ženskog srca” … to joj je sam
bog usadio, radi stanja materinskog… Sreća braćnog života stoji u srcu svakoj
ženskoj jer joj ta sreća od srca i duše dolazi. Za tu sreću srca ženskoga, nema
nikakvih izmena; a kad ta sreća kojoj ženskoj ne dođe, onda nema nesnosnijeg i
žalosnijeg stanja na svetu…“ (Dejanović 1870: 84). Ipak, Dejanović je
primetila da „ako u tom stanju koja (sestra) zaostane, neka ne misli da joj je
time dostojanstvo čovečnosti propalo; može se i samohranim srcem svoje uvaženje
i dostojanstvo čoveštva pred svetom održati i sačuvati.“ (Isto, 84).
Dakle, nova emancipovana žena, prema ideji Drage
Dejanović, trebala je da nosi dobar deo starih uloga. Međutim, deo rodnih uloga
unutar bračnog aranžmana morao je da pretrpi promene samim inaugurisanjem žene
kao obrazovanog i ekonomski samostalnog društvenog subjekta. Predstavu
emancipovane, nove žene, koju je zagovarala Draga Dejanović nije uspela da
smesti u sasvim zaokružen i izvodljiv entitet u koji bi bio mera za većinu
žena. Ali, to jeste bio njen plan u koji je stala čitavim svojim životom i svim
darovima sopstvenog bića. Julki Hlapec-Đorđević je verovatno uzor bila Draga
Dejanović kada je pisala o tome šta bi sve feministkinja trebalo da bude: praktični
sociolog, upućeni teoretičar, esteta i kulturni stvaralac, pedagog žena i
kritičar kulture (Hlapec-Đorđević prema Stojaković 2001:48).
Podaci o njenom privatnom životu poznati su
i često prenošeni. Draga Dejanović je rođena u Staroj Kanjiži u porodici Sofije
plemenite Međanski i advokata Živojina Dimitrijevića. Školovala se u Temišvaru
i Pešti gde se sa oduševljenjem priključila Ujedinjenoj omladini srpskoj.
Protiv volje roditelja 1861. udala se za učitelja Mihajla Dejanovića, ali ga je
posle nekoliko nedelja napustila zbog neslaganja sa svekrvom. U Novom Sadu se
1862. priključila ansamblu Srpskog narodnog pozorišta, a sledeće je prihvatila
angažman u pozorištu u Beogradu gde je ostala do 1864. Vrativši se Stari Bečej
nastavila je zajednički život sa mužem, radeći povremeno kao učiteljica. Prvo
dete koje je Draga rodila umire po rođenju, a prilikom drugog porođaja umire i
ona, nešto pre svog 31. rođendana.
Napisala pripovetke Uskok Kariman i Svećenik u
Morlaku, dramu Deoba Jakšića i
raspravu Mati. Feministički eseji Dve tri reči Srpkinjama, Emancipacija Srpkinja i Srpskim majkama objavljeni su u Matici 1869. i 1870. i Mladoj Srbadiji 1871. Bila je saradnica
sledećih časopisa i novina: Danice (1862-1865),
Javora (1862-1863), Zastave (1869-1870), a radovi su joj
posthumno objavljeni u Istoku 1872 i Guslaru 1899.
Draga Dejanović je sopstvenim životom
svedočila feminizam. On jeste bio određen nacionalnom platformom srpskog naroda
u Ugarskoj u drugoj polovini 19. veka, ali i idejama o emancipaciji žena Svetozara
Markovića, te idejama koje su u isto vreme artikulisali ženski glasovi u
Habzburškoj monarhiji oslonjeni na mnoge puteve prosvetiteljstva. Zato se
analiza feminističkih ideja Drage Dejanović ne može oslanjati samo na meru jedne
etničke zajednice, jedne društvene klase, niti se njen doprinos feminističkoj
misli, kako je to već primetila Silija Hoksvort, može ceniti na osnovu normi
savremenih feminizama (Hoksvort 2017: 104).
Odabrana i citirana literatura
Бешлин, Бранко. Европски
утицаји на српски либерализам у XIX веку. Сремски Карловци/Нови Сад:
Издавачка књижарница Зорана Стојаковића, 2005.
Bok, Gizela. Žena u
istoriji Evrope: od srednjeg veka do danas. Beograd: Klio, 2005.
Дејановић,
Драга. „Две три речи нашим Српкињама – јавно предавање Драге Дејановића. Матица. Нови Сад, 31.01.1869, 63-65;
10.02.1869, 88-89; 20.02.1869,110-112.
Дејановић,
Драга. „Еманципација Српкиња – јавно предавање“. Матица. Нови Сад, 30.01.1870, 56-61; 10.02.1870, 81-85; 20.02.
1870, 108-111.
Дејановић,
Драга. „Српским мајкама – јавно предавање. Млада
Србадија, лист за науку, уметност и јавни друштвени живот. Београд:
31.03.1871, 85-87; 10.04.1871, 100-105.
„Записник
треће скупштине Уједињене омладине српске што је била у Великом Бечкереку 22.,
23., 24. и 25. августа 1868. године.“Омладинска
заједница за годину 1868 свеска I. Нови Сад: Уједињена омладина српска.
„Из
одлука на омладинским скупштинама“. Млада
Србадија. Београд, 8.01.1872.
Женски покрет у Војводини – Приликом
прославе педесетогодишњице рада свог издала Добротворна Задруга Српкиња
Новосаткиња. Нови Сад:
Добротворна Задруга Српкиња Новосаткиња, 1933.
Јукић,
Злата. „Пркос малограђанским предрасудама: Драга Димитријевић-Дејановић,
глумица, песникиња и једна од првих феминисткиња у Срба“. Мисао: лист просветних, научних и културних радника САП Војводине
бр. 9. 12. Нови Сад: Мисао, 1992.
Kаравелов
Љубен. „Наказао је Бог“. Млада Србадија.
Нови Сад, 15.04.1870, 28-36.
Кириловић,
Димитрије. „Српско народно позориште. [1], Од оснивања до доласка Јована
Ђорђевића у Београд: 1861-1866.“ Гласник
Историјског друштва у Новом Саду књ.3. св. 2. 417-448. Сремски Карловци:
Историско друштво, 1930.
Кох,
Магдалена. „Почеци женског феминистичког есеја у српској књижевности“. Зборник синхронијско
и дијахронијско изучавање врста у српској књижевности књ. 1. 157-169. Нови Сад:
Филозофски факултет, 2007.
Марковић,
Светозар. „Је ли жена способна да буде равноправна с човеком“ Млада Србадија. Нови Сад, 15.05. 1870.
М.К.
„Кратка повесница женског покрета“ Жена,(10. мај 1918): 230-231.
М.К.
„Кратка повесница женског покрета“ Жена,
(22. септембар 1918): 491-494.
Петровић, Вељко. „Шумадија и Војводина“. Гласник Историјског друштва у Новом Саду књ. III св. 2. 186-197.
Сремски Карловци: Српска манастирска штампарија, 1930.
Петровић, Мита. Девојачки
свет – књига за одрасле девојке. Панчево: Јовановић и Павловић, 1871.
Stojaković, Gordana. „Skica za studiju: Počeci feminističkog
pokreta u Vojvodini (1748-1941). Znamenite
žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 5-61. Novi Sad: Futura
publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Sofija Pasković (1809-1874) “. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana
Stojaković. 72-73. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Milica Jovanović (1832-1880)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana
Stojaković. 88-89. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Draga Dejanović (1840-1871)“. Znamenite žene Novog Sada I. ur. Gordana
Stojaković, 100-102. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Jaroslava Jaroši /
Františka
Jozefína Jarošiová (1851-187) “. Znamenite
žene Novog Sada I. ur. Gordana Stojaković. 111-112. Novi Sad: Futura
publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Vladislava Beba Polit (1886 – posle
1940) “. Znamenite žene Novog Sada I.
ur. Gordana Stojaković. 189-191. Novi Sad: Futura publikacije, 2001.
Stojaković, Gordana. „Na Konkursu Matice srpske ‘Kakva valja
da je Srpkinja u kući i društvu’ – nagradu dobio muškarac“. Mapiranje mizoginije u Srbiji: Diskursi i
prakse (II tom). ur. Marina Blagojević. 117-139. Beograd: AŽIN, 2005.
Stojaković, Gordana. „Draga Gavrilović: prilog za istoriju
stvaranja novih rodnih uloga u srpskom društvu 19. veka“. Valorizacija razlika – Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović
(1854-1917). ur. Svetlana Tomić. 56-74. Beograd: Altera i Fondacija
multinacionalni fond kulture, 2013a.
Stojaković,
Gordana. On the First Socialist Men and
Women in Novi Sad (1868-1873) (rukopis)
Tomić
Svetlana ur. Valorizacija razlika –
Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović (1854-1917). Beograd: Altera i
Fondacija multinacionalni fond kulture, 2013.
Tomić,
Svetlana. Doprinosi Nepoznate elite –
Mogućnosti sasvim drugačije budućnosti. Beograd: Alfa BK Univerzitet, 2016.
Хоксворт,
Силија. Гласови у сенци: жене и
књижевност у Србији и Босни. Превела Александра Ђуричић. Београд: Службени
гласник, 2017.
Prilog
Rukopisno odeljenje Matice srpske (ROMS), pozdravna
pisma ženskih odbora iz Srbobrana i Temišvara Skupštini Omladine srpske. Pisma
su objavljena na osnovu dozvole Predsedništva Matice srpske. Ista se ne mogu preuzimati.
[1] Dragu Dejanović sam označila kao feministkinju, mada je vojvođanska
sredina tek početkom 20. veka dr Vladislavu Bebu Polt (1886- 1966) 1913. imenovala
feministkinjom (prim.aut.).
[2] Koristim izraz emancipacija žena (koji je koristila i Draga
Dejanović) da označim koncept koji kao prioritete postavlja: oslobađanja žena kroz
obrazovanje, kvalifikovanje za različita zanimanja i ulazak u svet rada gde će
žene kroz zarađenu nadnicu steći ekonomsku sigurnost (prim.aut.)
[3] Tokom šezdesetih godina 19. veka u okviru Habzburške monarhije pod
vođstvom Svetozara Miletća stvara se politička platforma vojvođanskih Srba koju
će u periodu koji obrađuje ovaj rad prevashodno zastupati predstavnici Srpske
narodne slobodoumne stranke (narodnjaci) (prim.aut).
[4] Sredinom 19. veka evropski narodi su bili pred izazovima u vezi sa razvojem
svih narodnih potencijala, kulturnih, ekonomskih i političkih, a kod Srba ove
težnje artikulisala je Ujedinjena omladina srpska (1866-1871). Žene su
primljene u njeno okrilje, ali tako
da„ i po mogućnosti i društvenom položaju svome treba da pomažu postiženju zadatka
omladine srpske.“ Ilija Vučetić je predložio a Skupština Ujedinjene omladine
srpske prihvatila da se položaj žena ne određuje rečju “prirodan” jer “o
prirodnom položaju ženskinja vladaju vrlo razna mišljenja.” Vučetić je smatrao
“da današnji položaj ženskinja nikako neje onakav kakav bi trebalo da bude;
zato se ne može reći da je to prirodan nihov položaj”, već u Ustavu delokrug
ženskog rada treba definisati rečju “društveni položaj”. U odbranu ove teze
dodao je da “ne može biti poziv Srpkinja samo za to da u prosvetnom kolu
delaju, nego još veće polje njihovog delanja otvoreno je u porodičnom i
društvenom životu; za to ne treba polje njihovog delanja ograničiti, već neka
bude njihov zadatak isti onaj što je u njihovoj muškoj braći u ovom ustavu
postavljen”. Videti:” Zapisnik treće skupštine Ujedinjene omladine srpske što
je bila u Velikom Bečkereku 22., 23., 24., i 25.avgusta 1868. godine” str.
33-34.
[5] I kako je dalje primetio Veljko Petrović Srbi u Vojvodini su
„izazvali pritisak jedne velike, moderne države i njenog kapitala“ i drugih
resursa te se odbrana srpskog nacionalnog bića mogla ceniti prema tome „koliko
je žrtava stajalo održavanje škola, crkava, Matice srpske, pozorišta…“ (V. Petrović
1930: 195).
[6] Ovde ću navesti stavove Dimitrija Mite Petrovića – glavnog učitelja
Srpske učiteljske škole u Somboru, Antonija Hadžića- sekretara Matice srpske i
urednika Letopisa Matice srpske jer
je oba rada o emancipaciji žena nagradila Matica srpska (prim.aut.).
[7] Ljubena Karavelov, Vasa Pelagić i Svetozar Marković su u periodu
1868-1873. kao izbeglice boravili u Novom Sadu i svojim aktivizmom uticali na političke
i društvene tokove unutar srpske zajednice u Vojvodini i šire. Njihove stavove
o emancipaciji analizirala sam u posebnom radu: On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u
pripremi za štampu ) (prim.aut.).
[8] “U Subotici `Pokondirena tikva` je propala jer publika voli samo
‘istorijski epos’, nikako pak vesele i šaljive komade” (Kirilović 1930: 428).
[9] Františka Jozefína Jarošiová (1851-1877) ( Stojaković, „Jaroslava
Jaroši / Františka Jozefína Jarošiová , 2001).
[10] Sasvim je moguće das u ideje Meri Voulstonkraft bile poznate unutar
kulturnog prostora Habzburške monarhije, pa i Vojvodine, budući da je prvi
prevod na nemački jezik njenog dela A Vindication of the Rights of Woman
(Odbrana prava žena) urađen odmah
pošto je knjiga štampana, 1792 (prim. aut.).
[11] Jedno od poznatijih dela Lujze Oto /Loise Otto-Peters (1819-1895) prevela
je na srpski jezik Danica Čaklović. Kako nije dat naslov originalnog dela, a
prevodilac navela da je prevela i prilagodila tekst, pretpostavljam da se radi
o romanu Die Idealisten koji je
štampan u Nemačkoj 1867. a u prevodu na srpski jezik 1893. u Velikoj Kikindi
kao Domaći đenije. Lujza Oto je jedna
od majki osnivačica sifražetskog pokreta u Nemačkoj, urednica političkog
časopisa za žene, autorka koja se dobar deo života izdražavala pišući
angažovane tekstove, novele, romane…Zalagala se za ista prava za muškarce i
žene na ličnom, ali i na planu ekonomije i politike (prim.aut.).
[12] Džordž Henri Luis je 1850. primetio da …“žene pišu najbolje
romane, najbolje putopise , najbolje recenzije, najbolje uvodne članke i
najbolje kuvare…“ (Bok 2005: 178).
[13] U Letopisu Matice srpske
krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 19. veka nalazimo tekstove
koji razmatraju neki od aspekata emancipacije žena (Stojaković 2005: 122-123).
[14] Na konkursu Matice srpske „Kakva
valja da je Srpkinja u kući i u društvu“, pobednički rad Antonija Hadžića, Srpkinja na domu u narodu i u svetu (1883)
doneo je jalovu zbrkanost i očekivano pozivanje na primere ženskih likova iz
narodne poezije (Stojaković 2005).
Drugi nagrađeni rad je knjižica Devojački svet (1871) Mite Petrovića.
Knjižica se sastoji iz nekoliko celina od kojih su dve pripovetke „Iz života
jedne devojke“ i „Stari košar“ rad „jedne žene“ čije ime Petrović, (kako je u
uvodu napisao) nije imao dozvolu autorke da otkrije. U tri kratka eseja
„Devojka“, „Žena“ i „Ulomci iz pisma jednoj gospi“ Mita Petrović je izložio
ideje o mestu žene u srpskom društvu u kontekstu rasprava o emancipaciji žena. Suštinska
poruka ženama je : Nemojte samo da
mislite, da mi hoćemo iz žene filosofa, čoveka da napravimo… Mi hoćemo samo
ženu koja je s mužem u istini jedno, koja će imati svojstva, da ga i onda za
sebe vezuje, kad nestane mamca lepote, koja će moći biti čestita domaćica, a
najviše svesna mati… No učene moje gospođice učeni gospodin hoće ovo od žene:
Žena mora kuću da vodi… Sve čim se kuća može unaprediti, mora joj poznato
biti. Žena je pozvana da bude mati. Ona je prvi učitelj, nastavnik svog deteta
od temelja… zato pedagogija je zanimanje za žene … Sa punim pravom od nje
zahtevati da sebi onoliko od opšteg izobraženja pribavi (jer)… ko će muža
umornog od dnevnog rada lepše da razonodi, nego njegova žena, ali samo ona
žena… koja je u stanju njegove misli pratiti i da ih pojmi… (D.M. Petrović
1871: 90, 95-7).
[15] Žensko dete treba vaspitati, nežno postupajući, za kuću a ne za
svet, suzbijajući brbljivost, rasejanost, sklonost ka modi, kontrolisati izbor
drugarica, ne zabranjivati balove, a rezultat treba da bude devojka koja pomaže
materi u kućnim poslovima, koja pokazuje „nežnu pažnju za potrebe oca“,
“umiljatu uslužnu i tihu brigu” za negu mlađe braće i sestara naročito u
bolesti (D. M. Petrović 1871: 167-168). Ono što devojka čita takođe
je deo vaspitnog procesa te Petrović preporučuje: „Rkota, Kupera, i Bulvera;
suviše revnosne čitateljke mogu za nevolju Haklendera, pa i Žorž Sand (ali samo
iz kasnijeg doba), Viktora Iga i Oktava Feljeta” (Isto, 97).
[16] Ideje o emancipaciji žena koju su pretežno promovisali predstavnici
intelektualne elite kao što su bili Dimitrije Mita Petrović, Antonije-Tona
Hadžić i drugi predstavnici srpske, narodnjačke, političke i Kulturträger
elite slikovito je sažeo Svetozar Marković: „… kod Nemaca ima jedna sorta ’emancipatora’ koji pod emancipacijom
razumu to da žena izuči malo bolje prirodne nauke, da ume bolje skuvati jelo za
njiove trbuhe, i da ume malo bolje negovati decu t.j. da žena postane veštija
kuvarica i dojkinja: pa i kod nas javlja se po katkad takav emancipator da
predikuje po novinama“ (Marković 1870: 88).
[17] Novosađanka Anastasija Kolarović (1811-1891) ostavila je znatnu
sumu za školovanje devojaka na medicinskim i pedagoškim studijama u Nemačkoj i
Švajcarskoj (Stojaković 2001: 14).
[18]Rezultat rasprave unutar kulturnih i političkih elita srpske
zajednice u Vojvodini bilo je otvaranje srpskih viših devojačkih škola i
dozovola da devojke pohađaju učiteljske škole, što je doprinelo da pedagoška
struka postane dostupno zanimanje mnogim devojakama. Srpske više devojačke
škole su trebale da budu i čuvališta srpske kulturne tradicije, brana zapadnoj
civilizaciji u kojoj je deo srpskih intelektualaca toga doba video mnogo
truleži. Dejanović se zalagala da Srpkinje šalju u srpske, a ne u tuđinske
škole Rezultat rada ovih važnih institucija pak, nije zdušno ocenjen odličnom
ocenom. Danica (Čaklović) je u uvodu prevoda knjige Lujze Oto napisala:
„Kod
srećnijih naroda žene mogu stupiti u hramove nauke i umetnosti i opšte
obrazovanosti, dotle se kod Srba dovoljnim smatra otvaranje viših devojačkih
škola. I to je lepo ali šta može jedna mlada Srpkinja u toj školi da nauči,
nije ni blizu ono što bi je za utakmicu sa potpuno i savršeno obrazovanom
ženskom osposobiti moglo.“
[19] “Već u početku XVIII stoleća naša žena počinje da se poziva na
zakon, a da napušta patrijarhalni običaj”. Kao korektura zakona postojali su i
slučajevi nagodbe između sestre i brata, kada se sestra odricala očevine u
korist brata, ali i “kada se odriče u korist brata ne odriče se alature svog
miraza, nego zadržava pravo da njom raspolaže testamentarno…razume se da se
svaka sestra nije odricala prava na ravan deo sa bratom u očevini i to
dokazivala sudom” (Ženski pokret u
Vojvodini 1933: 12-13).
[20] “Zakon i sud tako pouzdano osiguravaju ženi alaturu (donos, miraz)
da svaki testatar, pre nego što će raspolagati svojom imovinom (subštancijom) ,
izdvoji alaturu svoje žene… I žena raspolaže svojom očevinom slobodno i bez
obzira na to da li iza nje ostaje muž… I ne samo da su udovice često
nastavljale voditi radnju pod imenom muža, i čistiti ga od dugova, nego su
vodile i pod svojim imenom… I nije to uvek sitna kakva bakalska radnja, nego
Katarina, udova Janković vodi od godine 1841. do 1846. industrijsko poduzeće,
štampariju koju je Emanuel Janković još 1790. doneo u Novi Sad, izdaje kalendare,
a štampa i druga književna dela” (Ženski
pokret u Vojvodini 1933: 20, 25).
[21] Državu u kojoj su se životi žena o kojima pišem dešavali najčešće
sam imenovala Habzburškom monarhijom. Od 1804 do 1876. to je bilo Austrijsko
carstvo a od 1876 do 1918, Austrougarska. U okviru Austrougarske od 1876.
današnja Vojvodina je bila u sastavu Ugarske tačnije: Kraljevine Ugarske/
Zemlje Krune Sv. Stefana (prim.aut.).
[22]Vrednost koji su Srpkinje Austrougarskoj i SAD u novcu i u imovini
zaveštale ženskim udruženjima (zadrugama) za humanitarne i prosvetne ciljeve i
danas možemo ceniti kao izuzetnu. O tome je podatke ostavio Arkadije Varađanin:
„… u Austro-Ugarskoj, Bosni i Hercegovini, kao i Americi ima svega 5441
članica (svake vrste), a imanje im u gotovini i drugim posedima iznosi К
927.514,47… (Varađanin 1910: 97-106). Prema odnosu američkog dolara i
austrougarske krune, koji je u istom tekstu zapisao Varađanin /1 USA $ vredeo
je 5 К./ vrednost zadružne imovine Srpkinja Austrougarske, Bosne i Herecegovine
i Amerike od 927.514,47 К vredela je 1910. godine 185.502,89 USA $. Danas
(2019) vrednost imovine ženskih organizacija koje su osnovale i vodile Srpkinje
u državama koje su napred navedene u novcu i nekretninama iznosile bi 5.001.583,00
$ (prim. aut.).
[23] Sofija Pasković (1809-1874) predsednica Ženskog omladinskog odbora
u Novom Sadu govorila je na dočeku Svetozara Miletića u Novom Sadu pošto je
pušten iz zatvora u Vacu 1871. (Stojaković 2001: 72-73).
[24] Milica Jovanović (1832-1880) još jedna sjajna ličnost Omladinskog
pokreta, vatreno je radila u okviru Ženskog odbora ali je takođe bila na čelu
odbora za štampanje Zmajeve „Pevanije“. U rad Ujedinjene omladine srpske se
uključuje kao supruga i majka, a da svoj društveni angažman nije usklađivala sa
muževljevim, koji je optužio za brakolomstvo i pretio da će je osakatiti. Milica
je 1858. zatražila zaštitu od suda, jer je bračne sporove rešavala odgovarajuća
konzistorija, a sud je radi Miličine zaštite odobrio odvojeno stanovanje koje
nije donelo smirenje. Naprotiv, muž je i dalje progonio, a kako je pokazivao
znake duševne poremećenosti sud je odredio njegovo lečenje te je posredstvom
staraoca, koji mu je takođe određen, poslat u Budim. Milica je nastavila
društveni angažman koji joj je 1877. doneo i počasno članstvo Ženskog društva
iz Beograda. Ovakve situacije su u maloj novosadskoj sredini bile povod da se
razgovara o odnosu među supružnicima, a sudeći prema zahtevima za razvod braka
(za katolike) u Arhivu Kaločko – bačke biskupije u Kaloči, koje je autorka ovih
redova imala prilike da pogleda, ne radi se o izolovanim slučajevima.
[25] U radu On the First Socialist
Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu ) navela sam
još jedan od mogućih uzora – tekst „Oslobođenje (emancipacija) žena (po
Kulleriju)“ objavljen u Srpskom omladinskom
kalendaru za prostu godinu 1870 (prim.aut).
[26] Dejanović piše „i mi se potpuno slažemo“ što znači da je imala
istomišljenice / istomišljenike (Dejanović 1870: 58).
[27] Emancipatorskim elementima unutar platforme opšteg narodnog
preporoda koje je Vasa Pelagić izneo 1871. u tematima „Spkinjama celokupnog
Srpstva“ i „Radinka i Pomodarka ili Težnje i razgovori uzoritih i štetnih
Srpkinja“ detaljnije sam se bavila u radu On
the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za
štampu )
[28] Doprinos Ljubena Karavelova raspravi o emancipaciji žena detaljnije
sam obradila u tematu On the First
Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u pripremi za štampu )
[29] Oto je predlagala poslove koje je žena mogla u kući da obavlja: da
drži časove stranih jezika, muzike, crtanja i da se bavi prevođenjem (Oto 1893:
113).
[30] „Sestra Draga Dejanovića ograđuje se protiv izreke brata Polita da
ženskinje ne traži to da muški rade u ime ženskinja. U podužem govoru, ona
nacrta odbranu te tačke i predloži da se sabor zauzme za žensko pitanje, i to
na ovaj način da se somborska preparandija otvori ženskinju . Skupština
proprati reči govornice sa odobravanjem, a predsednik je pozdravi u ime
skupštine. Brat M. Polit povlači reči svoje nazad.“ (Ženski pokret u Vojvodini 1933: 91-92).
[31] Na Učiteljsko zboru održanom 1871. izglasana je jednakost muškaraca
i žena u izboru i vršenju pedagoške profesije na osnovu argumenta da će „učiteljice
manje koštati“ ( M. K. 1918: 494). „No bilo je, gde su ženskinje imale jednaku
spremu i jednak rad sa muškinjama, pa im je nagrada bila manja. Na pr. kod
učiteljica. Govorili su – ona je devojka, ne treba joj… Jednom reči njihov
rad, pa ma kakav bio, nije imao prave vrednosti. Za nju je bilo ni živeti ni
umreti“ (M. K.1918: 233).
[32] Na osnovu teze da narod neće moći izdržavati narodne škole umanjene
su učiteljske prinadležnosti, utvrđen minimum plate što je za nekoliko godina
proizvelo situaciju da se „učiteljski redovi“ popunjavali tako što se na
učiteljske škole „upisivalo ženskinje“ (M.K. 1918: 493-494).
[33] Bilo onih koji žensko pitanje nisu videli kao posebno ili su
smatrali da se radi o buržoaskom pitanju. O idejama socijalista u vezi sa
emancipacijom žena detaljnije sam pisala u radu On the First Socialist Men and Women in Novi Sad (1868-1873) (u
pripremi za štampu )
[34] Svetozaru Markoviću su bile poznate ideje Drage Dejanović Pomenuo
je (i ohrabrio) Dragu Dejanović i njenu istomišljenicu (čije je ime nažalost
nepoznato) u kontekstu koji pokazuje da su se žene unutar Ujedinjene omladine
srpske borile da rasprava o emancipaciji žena – ne zamre (Marković 1870:
88-89).
[35] Draga Gavrilović je kako navodi Svetlana Tomić bila vrlo popularna spisateljica među savremenicima a jedna priča objavljena je i u nemačkom Hazfelder Zeitung-u 1871 (Tomić 2016: 192). O Dragi Gavrilović videti: Tomić Svetlana. „The First Serbian Female Teachers and Writers: Their Role in Emancipation of Srbian Society“. Serbian Studies – Serbian Women and the Public Sphere 1850-1950. Ed. Anna Novakov and Svetlana Tomić. 25 (1). 57-79. Bloomington: Slavica Publisher, Indiana University, 2011; Tomić Svetlana ur. Valorizacija razlika – Zbornik sa naučnog skupa o Dragi Gavrilović (1854-1917). Beograd: Altera i Fondacija multinacionalni fond culture, 2013;
Mene je tokom celokupnog rada, još od slikanja, interesovao samo proces, izlaz iz tradicionalnog i ograničenog prostora, ali pre svega komunikacija na planetarnim koordinatama.
Bogdanka Poznanović
Redefinisanje i kritičko preispitivanje postojeće istorije umetnosti je u internacionalnim okvirima ukazalo na problem neadekvatnog posmatranja, ispitivanja i vrednovanja umetničke prakse umetnica, te se postavlja pitanje na koji način su pojedine važne umetnice u našoj sredini pozicionirane i vidljive u stručnoj i široj javnosti. Dekonstruisanjem ustaljenih znanja, pojava i autoriteta, istoriziranjem marginalnih pojava, otkrivanjem zanemarenih i cenzurisanih umetnica, traganjem za njihovim umetničkim delima, novim vrednovanjem i uključivanjem u istorijske tokove, bavili su se pojedini tekstovi i u Srbiji[1].
Potreba za prikupljanjem višeslojnih informacija o životu i radu Bogdanke Poznanović, posmatranim iz različitih uglova, istovremeno povezanim sa društvenim okruženjem u kojem je stvarala, javila se 2011. godine, kada sam za master tezu izabrala njenu bogatu profesionalnu praksu[2]. U tom momentu, činilo mi se da njen doprinos nije bio dovoljno priznat i uočljiv u stručnoj javnosti u odnosu na istraživanja posvećena njoj savremenoj praksi. Nakon odbrane rada 2012. godine, usledilo je objavljivanje monografije Bogdanka Poznanović: Kontakt art (2015), u izdanju Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, institucije u kojoj sam zaposlena kao kustoskinja. Cilj izdanja je bio sagledavanje umetničke i edukativne profesionalne prakse Bogdanke Poznanović, slikarke, multimedijalne umetnice, kritičarke i profesorke, uočavanje problema prisutnih u afirmaciji i valorizaciji njenog interdisciplinarnog rada, uz ukazivanje na moguće alternative koje bi ga učinile vidljivijim i korisnim za istraživanja i rad drugih umetnica. Ispitivala sam nekoliko važnih segmenata njenog rada, kao što su: umetnička praksa, angažman na Tribini mladih, kritički tekstovi, aktivnosti na Akademiji umetnosti i komunikacija sa drugim umetnicima. Za objavljenu publikaciju sam dobila prestižnu nagradu „Lazar Trifunović” Društva istoričara umetnosti, Katedre za modernu umetnost Filozofskog fakulteta u Beogradu i Kulturnog centra Beograda za najbolji kritički tekst u 2015. godini. Na Konferenciji K.A.T. održanoj u MSUV 2017. godine, predstavila sam segment ovog istraživanja, a za potrebe objavljivanja Zbornika Konferencije obradila sam deo objavljenog teksta.
U više časopisa, kataloga i knjiga pisano je o umetničkoj aktivnosti Bogdanke Poznanović, ali je malo tekstova koji su celi posvećeni njenom radu. Među njima su tekstovi Oskara Daviča (1970) i Balint Sombatija (Balint Szombathy, 1979), te poetsko-vizuelna književna dela Marka Ristića (1973), Slavka Bogdanovića (1975–1983), Vujice Rešina Tucića (1983) i Slavka Matkovića (1985), dugačak intervju u knjizi Vojvođanke 1917–1931: životne priče, urednice Svenke Savić (2001) i monografije Bogdanka i Dejan Poznanović, Miška Šuvakovića (2012) te, već pomenuta, Bogdanka Poznanović: Kontakt art, Sanje Kojić Mladenov (2016). Osim njih, uglavnom preovlađuju istorijski pregledi i antologijski tekstovi posvećeni određenom periodu, umetničkom pravcu, mediju i sl., u kojima se Bogdanka Poznanović samo fragmentarno spominje. Takođe, profesionalni rad autorke pojavljuje se i u izjavama učesnika/ca umetničke scene, njenih saradnika/ca, kao i u dostupnoj dokumentaciji javnih i privatnih organizacija.
Bogdanka Poznanović je rođena u Begeču (1930). Završila je slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu (1956). Bila je jedna od osnivača i članova uredništva Tribine Mladih i časopisa „Polja”, urednica Salona Tribine mladih, likovna kritičarka i profesorka Akademije umetnosti u Novom Sadu, gde je osnovala Vizuelni studio za intermedijalna istraživanja (1979), prvi predmet posvećen novim medijima u eks-Jugoslaviji. Takođe je, zajedno sa suprugom Dejanom Poznanovićem, 1961. osnovala Ateljea DT20 – mesto susreta mnogih lokalnih i inostranih umetnika tokom više od tri decenije. Uporedo sa društvenim angažovanjem razvijala je sopstvenu umetničku praksu, koja je na početku bila okrenuta eksperimentalnom slikarskom izrazu bliskom enformelu i slikarstvu materije, da bi se vremenom usmerila ka novoj umetničkoj praksi, interdisciplinarnom pristupu i novim medijima. Jedna je od prvih umetnika i umetnica kod nas koja se bavila akcijama, umetnošću u javnom prostoru, meil artom, knjigom umetnika, instalacijama i video-umetnošću kao novim, konceptualnim kategorijama. Kao prva iz Vojvodine, bila je stipendistkinja Ministarstva inostranih poslova Italije i boravila po tri meseca (1968/69) u Firenci i Rimu, a zatim bila na tromesečnoj specijalizaciji (1977) u Istorijskom arhivu savremene umetnosti u Veneciji. Predavanja sa video-projekcijama držala je u Ferari (1984) i bila gostujuća profesorka na Univerzitetu za savremenu umetnost (DAMS) u Bolonji (1985). Od 1956. godine izlagala je na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a više puta se predstavila i samostalno. Imala je retrospektivnu izložbu u Museo d’Arte Contemporanea Multimediale d’Europa (Domus Jani, 1990) u Veroni. Nagrada za mladu autorku festivala „VideoMedeja” nosi njeno ime od 1996, a 2001. je formiran Legat Bogdanke i Dejana Poznanovića u Centru za nove medije kuda.org. Umrla je u Novom Sadu 2013. godine.
UMETNIČKA PRAKSA
Slikarstvo
Počeci umetničke prakse Bogdanke Poznanović vezani su za grafički dizajn i modernističko slikarstvo, blisko lirskoj apstrakciji, enformelu i slikarstvu materije. O ranim radovima, nastalim od perioda diplomiranja 1956, gotovo da nije pisano, a i malo je njih sačuvano. Crteže i slike je uglavnom poklanjala prijateljima, nije pravila evidenciju o tome, niti razmišljala o mogućnostima prodaje. Nije želela da „zavisi od laičkih otkupnih komisija” (Poznanović u Savić, 2001: 307). Sama pominje da je u početku slikala čudne ptice sa voskom i tuševima kao vinjete koje su „odletele” na sve strane. „Oduševljavaju me ptice jer su slobodne, ne znaju za granice” (Poznanović u Savić, 2001: 308). Za svoje radove dobila je prve nagrade i pohvale stručne javnosti u Beogradu[3].
To je vreme kraja socijalističkog realizma i vreme uspostavljanja novog, socijalističkog modernizma i neoavangardi u umetnosti, period kada je kultura „bila u uzletu, a posebno literatura” (Poznanović u Savić, 2001: 308). Umetnička praksa Bogdanke Poznanović je bila usmerena ka kritici socijalističkog modernizma, koji je u vreme početaka njenog stvaralaštva bio dominantan umetnički pravac. Tokom studija u Beogradu nastaju njeni kontakti sa predratnim avangardistima i posleratnim modernistima u književnosti i umetnosti[4]. Privlačio ju je duh avangarde i alternativna umetnička scena, pogotovo krug beogradskih nadrealista[5]. Redovno je posećivala Kinoteku, gledala filmove Makavejeva i Žike Pavlovića, odlazila u pozorište i na izložbe, među kojima je isticala Lubardinu i Henrija Mura (Henry Moore), kao i susret sa radovima nadrealističko-metafizičke umetnice i pesnikinje Milene Pavlović Barili.
U periodu 1959–1968. nastaje većina njenih slika, u kojima je eksperimentisala sa mnogim materijalima i teksturama. Slike su uglavnom malih i srednjih dimenzija, izvedene kombinovanom tehnikom. Podloge su joj bile kartoni i drvene ploče obojene belom uljanom bojom sa različitim, posebno komponovanim fakturama i mnogim vezivima, na koje je nanosila bronzu i tuševe u boji. Kolorit, koji je blizak drevnim makedonskim i ruskim ikonama, posle 40 godina ostao je nepromenjen, na šta je bila posebno ponosna. Slike su joj lišene figurativnih i predmetnih predstava, izvedene snažnim, brzim gestom, sa naglaskom na bogatstvu slojeva (materije) i procesu rada, ali takođe i primesi lirskog, nadrealnog raspoloženja.
Enformel u slikarstvu pripada istoj duhovnoj klimi u kojoj je nastalo pozorište apsurda, filozofija i književnost postnadrealizma i egzistencijalizma. Javlja se kao izraz pesimističkog posleratnog raspoloženja, osećanja „otuđenosti” i materijalne oskudice, a kod nas nastaje kao kritička reakcija na vladajući posleratni umetnički sistem – socijalistički realizam, povezan sa kritikom socijalističkog birokratizma, površnog esteticizma i lažnog postrevolucionarnog optimizma, koje Bogdanka takođe kritikuje. Kao alternativni, apstraktni umetnički pravac, enformel i slikarstvo materije izazvali su u domaćoj sredini znatna nerazumevanja i otpore. „Nerado sam izlagala u svojoj sredini, jer se moji radovi u to vreme nisu uklapali u vladajuću estetiku” (Poznanović u Savić, 2001: 307)[6].
Prve samostalne i grupne izložbe Bogdanke Poznanović su uglavnom bile prezentovane u umetničkim centrima bivše Jugoslavije i u Italiji. U Novom Sadu prvi put samostalno izlaže nakon toga, u Salonu Tribine mladih (27. aprila 1970), u vreme kada je već interesuju drugačiji načini umetničkog izražavanja i dematerijalna umetnost. Iako izlaže slike, ona samoj izložbi ne pristupa na tradicionalan način. Slike postavlja tako da obrazuje ambijent, a Slobodan Tišma, jedan od članova tek oformljenje novosadske neoavangardne grupe KôD, izložbu otvara nekonvencionalno, „presecanjem lanca”. Za vreme trajanja izložbe okupljala je prijatelje u izložbenom prostoru da zajedno čitaju časopise i puštaju muziku Džona Kejdža (John Cage). Pesnik Oskar Davičo je u katalogu izložbe napisao gotovo postnadrealistički tekst u kojem je uporište za Bogdankino slikarstvo materije pronašao u egzistencionalističkoj filozofiji, nazvaši njene slike metaforom psihički mobil.
Svoju selektivnu produkciju slika Bogdanka je svesno zaustavila i potpuno prekinula 1968. godine, nakon što je zadovoljila sopstvenu potrebu za istraživanjem u ovom mediju. Većinu slika je tokom godina poklonila, a veliki deo ovog opusa je ostao u Veroni po završetku njene velike retrospektivne izložbe (1990). Njene slike su izlagane na mnogim grupnim izložbama kao primer lirske apstrakcije, umetničke prakse enformela i slikarstva materije kod nas, a za Bogdanku je najznačajnije učešće na izložbi „Legat Marka Ristića – nadrealistički zid” u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu (1993–94), zajedno sa delima svetskih začetnika nadrealizma: Ernsta, Masona (Masson) i Taglija (Tanguy). „To je važan podatak koji govori o intelektualnom kontekstu u kome je rad Bogdanke Poznanović bio prepoznat, respektovan, visoko vrednovan” (Ješa Denegri u Savić, 2011: 307).
Akcije, performansi i procesi
Godina 1968. bila je društveno-politički burna u celoj Evropi. To je vreme studentskih demonstracija, hipi pokreta, situacionističkih i konceptualnih aktivnosti u umetnosti. „Moja umetnička delatnost je deo te klime… Napustila sam rad na slici kao fiksnom objektu i okrenula se prostoru, akciji i komunikaciji” (Poznanović u Savić, 2001: 308). Interesovao ju je pokret, mesto i proces, izlaz iz tradicionalnog i ograničenog prostora. Okrenula se javnom prostoru, društveno-umetničkim akcijama, procesima i internacionalnoj komunikaciji kroz multimedijalni pristup, simbiozu vizuelnog, verbalnog i zvučnog.
Kao podsticaj za njena nova umetnička istraživanja pomogla su joj putovanja po bivšoj Jugoslaviji i Italiji. „Bilo je to vreme studentskih pokreta, a Rim je bio stecište omladine i avangardnih umetnika iz celog sveta” (Poznanović u Savić, 2001: 304). Stekla je brojne prijatelje okupljene oko Tribine mladih, Želimira Žilnika, članove grupa KôD i (Ǝ, kao i OHO iz Kranja i Ljubljane, koji su među prvima u bivšoj Jugoslaviji izvodili umetničke akcije, performanse i intervencije u javnom prostoru. „U Novom Sadu se zaista stvarala nova umetnička praksa, ali su bili snažni ideološki otpori, u stvari je bilo vrlo dramatično” (Poznanović u Savić, 2001: 304). Nova iskustva stečena na putovanjima, nova poznanstva, kao i atmosfera unutar lokalne zajednice snažno su uticali na Bogdankin pristup umetnosti i promene u njenom načinu izražavanja.
Ubrzo posle samostalne izložbe slika, Bogdanka Poznanović je, 20. septembra 1970, u Novom Sadu izvela svoju prvu akciju Srce – predmet, u kojoj je pozvala prijatelje da objekat u obliku srca od stiropora nose kroz grad, od Varadinskog mosta do galerije Tribine mladih, sa idejom povorke koja inicira karnevalsku atmosferu. „Bila je to komunikacija sa gradom, ljudi su komentarisali, učestvovali…” (Poznanović u Savić, 2001: 304–305). U galeriju su srce uneli preko bele plahte koja je prekrivala pod, da bi ga postavili na sredini prostora, gde se nalazila četvrtasta ploča sa postavljenim tanjirima, noževima, viljuškama, kašikama i čašama – sve prazno, fiksirano i belo. „Prišla sam, otkačila metronom… bila je potpuna tišina, mi smo bili živi okvir i „čuli” vlastite pulseve… Taj projekat je povezan i sa našim običajima: kad nevesta ulazi u kuću, korača preko belog platna” (Poznanović u Savić, 2001: 305). Prvi izlazak Bogdanke Poznanović u otvoreni prostor grada bio je ujedno i jedna od prvih akcija u javnom prostoru kod nas. Bitan segment rada takođe je i komparacija dva različita ambijenta u kojima je akcija izvedena: otvorenog prostora ulice i intimno pripremljenog galerijskog prostora ispunjenog identitetom žene, predmetima i simbolima kućnih, tradicionalno shvaćenih ženskih aktivnosti (kuhinjski elementi, uloga mlade, srce, bela boja, platno).
Ovaj događaj izazvao je različitu reakciju okoline. Bogdanka kaže: „U „Dnevniku” je objavljeno da je „zaraza počela” akcijom „Srce” Bogdanke Poznanović. Zatim je počela afera na Višoj pedagoškoj školi. Šef odseka je bio poznati „humanista” Jovan Soldatović, a i druge kolege su me optužile da sam, kao profesor, prekršila opštepoznate zakonitosti umetnosti. Naivno sam počela da se branim, uzalud! Najzad sam rekla: „Znate šta, to uopšte nije umetnost!” (Poznanović u Savić, 2001: 305). Suočava se tada prvi put sa otporom, otvorenim neodobravanjem i osudom okoline, što će je pratiti i kasnije. Međutim, njene mlade kolege umetnici su joj pružile podršku, kao i pojedinci sa međunarodne umetničke scene. Fotografije akcije su objavljene u slovenačkoj reviji „Problemi” i u Nemačkoj, u prestižnoj knjizi Klausa Groha (1972). Takođe, stižu joj mnogi pozivi za učestvovanje na internacionalnim izložbama i događajima. „Tokom moje karijere bilo je još bezbroj nesporazuma, ali sam ja zaista verovala u tu vrstu kreativnog rada i dobijala brojne satisfakcije iz drugih jugoslovenskih centara i iz sveta. To me je držalo” (Poznanović u Savić, 2001: 306).
Zatim izvodi još akcija: Kocke – Reke (Cubes-Rivers, 11. novembra 1971), na obali Dunava u Novom Sadu; Reke (Rivers Transmission, 29. juna na Dunavu i 29. jula na obali Ženevskog jezera u Montreu), na izložbi „Montreux espace situation”. Ideja je takođe bila u komunikaciji. „Reke su za mene jako važne, one spajaju, one su kao krvotok!” (Poznanović u Savić, 2001: 305). Ovi koncepti su bliski umetničkoj praksi izmeštanja umetnosti izvan galerija i muzeja u neočekivane prostore i medije koja se javlja od šezdesetih godina 20. veka.
Takođe, svojim akcijama kao što je La consumazione dei complementari (Konzumiranje komplementara) (Tribina mladih od 19 do 19:30 č, 22. decembra 1971) i Signalne vatre – cinepiroarte (1974) – ukazuju na važnost „dematerijalizacije umetnosti”, kako umetnost sedamdesetih definiše Lusi Lipard (Lucy Lippard). Reč je o tome da umetnički objekt ne mora više da bude konzistentni fizički predmet, već se može ispoljiti u raznim trenutnim i prolaznim događajima o kojima nakon završetka radnje ne ostaje gotovo nikakav trag osim vizuelne ili tekstualne dokumentacije. Ova umetnička praksa je podstaknuta kritikom modernističke paradigme, vladajuće umetničke prakse i autoriteta, i kao takva predstavlja nastavak kritičke prakse Bogdanke Poznanović.
Istovremeno, od kraja šezdesetih godina, sa konceptualnom umetnošću dolazi do ključne promene u upotrebi ženskog tela u likovnoj umetnosti. Ono počinje da se koristi ne samo kao nemi objekt već i kao subjekt umetničkog rada u delima žena umetnica koje sada postaju akterke, kao što je to Bogdanka Poznanović. Izbor predmeta i simbola uključenih u njene akcije bio je vrlo promišljen i direktno povezan sa konceptom rada, uključen u kontekst javne i intimne komunikacije, i njenih sličnosti i razlika.
Vizuelna poezija i meil art
Prvi meil art rad Bogdanke Poznanović, Feedback Letter box – informacija – odluka – akcija (1973–1974), istovremeno je i prva velika meil art akcija kod nas, izvedena uz učešće i poštansku komunikaciju 38 umetnika[7] iz zemlje i inostranstva. Akcija je počela kada je Bogdanka na adrese umetnika poslala foto-kopije fotografije svog poštanskog sandučeta sa molbom da joj odgovore tako što će joj poslati crtež ili fotografiju svog sandučeta, kako sama kaže „tog „neuglednog” dela kućnog inventara koji za učesnike interpersonalnih estetskih komunikacija ima posebno značenje” (Poznanović, 1980: 46). Italijanski kritičar Đermano Ćelant (Germano Celant) definisao je meil art kao metamorfozu umetnosti u medije komuniciranja, što znači da je za umetničko delo proglašena komunikacija i slanje poruka posredstvom birokratskog državnog aparata. Za Bogdanku je cilj bio „da upravo interpersonalna komunikacija dođe u prvi plan – razmene, kontakti, učešća, poznanstva i nova upoznavanja (načelno) bez granica u prostoru” (Poznanović u Savić, 2001: 309). Naglašava da je u pitanju najdemokratičniji, alternativni oblik komunikacije, koji se ne povinuje strogo kodifikovanim pravilima i zbog toga doživljava mnoge transformacije. Slavko Bogdanović projekat naziva „globalno selo Bogdanke Poznanović” (Bogdanović, (1975–83) 1997: 104). Bogdanka piše o mobilnosti, dinamičnosti, procesualnosti, fleksibilnosti i socijalnom aspektu meil arta. Takođe, vidljiva je njena kritika vladajućeg birokratskog i institucionalnog sistema, naročito aktuelne muzejsko-galerijske prakse, težnje ka sakralizaciji umetničkih objekata, hijerarhijskog shvatanja i vrednovanja umetničke produkcije. Ističe efemernost materijala, ravnopravnost pošiljaoca i primaoca poruke, i model „mogućeg alternativnog i marginalnog ponašanja” (Zabala u Poznanović, 1980: 45).
Učestvovala je i u sličnim kontakt i meil art projektima svojih internacionalnih kolega. Godinama je bila aktivna u stvaranju internacionalne mreže vizuelnih pesnika, pesnikinja i meilartista. Kod nas i u inostranstvu izlagala je na mnogim značajnim izložbama[8] na kojima je predstavljen meil art[9], a, takođe, polako je ušla u domaće i internacionalne antologije posvećene ovom mediju. Meil art je u našoj sredini bio kritika vladajućeg umetničkog sistema, njegovih institucija i autoriteta, ali takođe i kritika kapitalističkog umetničkog sistema, koji je prihvatao umetnost iz umetničkih centara Severne Amerike i zapadne Evrope, ali ne i sa periferije, kao što je Srbija (Jugoslavija), čega su naši umetnici tada bili svesni. Radovi koji su nastajali bili su internacionalno čitljivi, jer su, za razliku od klasične književnosti, svojim jednostavnim vizuelno-verbalnim jezikom prevazilazili granice nacionalnog. Kao i koncept meil arta, signalizam i vizuelna poezija bili su sredstvo bunta i slobode Bogdanke Poznanović, kao i njena kritika institucionalnog sistema, koji je u to vreme veličao manuelni rad, masivnost i trajnost objekata.
Knjige umetnika
Knjigom umetnika kao medijem izražavanja Bogdanka Poznanović počinje da se bavi od 1973. godine. Tada realizuje svoju prvu knjigu umetnika Stellata, kao transparentni mini-buklet. Realizovaće petnaestak knjiga umetnika do 1980. Neke od njih su: Permutazione dei venti – perturbazione dei venti (1975), Nomination (1975), Respiratory book (1978), Memorial Booklet (1980), Proscribe Booklet (1980), Violent Booklet (1980), Envenomed Booklet (1980), Nutritive Booklet (1980). Nazivi knjiga su uglavnom apstraktni pojmovi (knjiga o nasilju, vetru, disanju, memoriji i sl.) na italijanskom ili engleskom jeziku. U nekima se pojavljuju latinske reči, nazivi vetra, zvezde, rendgenski snimci pluća, snimak rada srca, otisci delova tela, njena umetnička dokumentacija, znakovi pošte (žigovi, datumi, marke, adrese) i sl. Knjige umetnika povezane su praksom meil arta, vizuelnom poezijom, signalizmom i uopše komunikacijom. Transparent book, 1974. sa sazvežđima ukrug ispisanim na latinskom, zahtevala je aktivnog čitaoca koji bi morao da okreće knjigu kako bi pročitao tekst. Tokom okretanja, linije na dlanovima se spajaju sa linijama sazvežđa i stvaraju se spirale. Konceptualno se vizualizuje veza mikroprostor sa makroprostorom, a „planetarne koordinate” sa individualnim, intimnim delovima tela.
Nove tehnologije
Bogdanka Poznanović je jedna od prvih kod nas koja je u savremenoj umetničkoj praksi koristila nove tehnologije. Realizovala je više takvih projekata, među kojima su i: akcija Computer tape & body (22. avgust 1973), u kojoj je projektovala korišćene kompjuterske trake uokvirene u dijareme označene brojevima preko tela 10 učesnika sa idejom dehumanizacije ljudskog tela i pronalaženja novog identiteta u kompjuterskom vremenu; zvučna komunikacija Telefon Art (n. datum), realizovana tako što se u određeno vreme javila telefonom i sa kasete puštala cvrkutanje ptica direktno u III program Radio Beograda, emisiju Vladana Radovanovića; audio-rad Conceptus respiratio (1975), koji je izvela kada je na magnetofonskoj traci snimila disanje različitih ljudi u jednakim vremenskim intervalima, od dva minuta i 45 sekundi i time dokumentovala specifični bio-trag individua sa idejom kako se o životu može svedočiti bez učešća čula vida; Bioelektronska komunikacija (1980), izvedena kao istovremena komukacija Stana Filka (Stano Filko) u Bratislavi i nje u Vizuelnom studiju Akademije umetnosti i Transmisija prostora moga ateljea u tri vremenska intervala (1980), zamišljena kao dijaprojekcija na celim zidnim površinama u prostoru njenog ateljea, kako bi se publika integrisala u njega.
O ovim projektima ima malo podataka i materijalnih tragova, ali, i pored toga, mnogi su postali značajni jer su korišćeni kao polazište za razne eksperimente mladih umetnika upućenih ka novim tehnologijama i internet kulturi. Jedan od uzora je i multimedijalna instalacija Piramida – lavirint (Liber in labyrinthus), koju je izložila 1986. godine u Subotici; u pitanju je ambijentalna celina sastavljena od prostornog objekta: piramide lavirinta i zlatne jabuke postavljene da visi sa plafona kao simbola ’drveta saznanja’. Lavirint je predstavljao svojevrsni put čoveka ka konačnom znanju, a kao njegov krajnji cilj, u središtu je bila smeštena vrednost kao tajna – kapitalne knjige – ’liberi’.
Video art
Video je takođe sredstvo komunikacije, te mu Bogdanka Poznanović pristupa već u prvoj polovini sedamdesetih godina, a aktivnije krajem te decenije. Početak njenog bavljenja videom povezan je sa težnjom umetnice da svoje akcije snimi kamerom i pretvori u dokumentarni umetnički video. Tako nastaju Collage (super 8, kolor, 1973), Ars acquatilis (1974), Stone- Water- Light (super 8, kolor, 1974). Krajem sedamdesetih godina aktivnije se bavi ovim medijem, kao profesorka Akademije umetnosti, na kojoj uvodi u upotrebu AKAI kameru i poseban predmet posvećen novim medijima (1979). Takođe, videu pristupa kao umetnica zainteresovana za eksperimente sa video-slikom i njenim estetsko-komunikacijskim mogućnostima delovanja na posmatrača. Godine 1980. realizuje čitavu seriju eksperimentalnih video-radova: Expansion of Light (5 min.), Pulseimpulse – Electronic Environment (5 min.), Onoric ring (3 min.), Obductio coram (Pokrivanje velom, 3 min.), Vita Lattea (3 min.). Snimila je video-performans sa Katalin Ladik Poemim (1979/1980) i sa Rastkom Čurčićem (1982), kao i dokumentarno-kolažni film kojim je na demonstrativan način prezentovala svoju video-poetiku i predstavila svoju video-dokumentaciju i radove svojih studenata (1982).
Prvo bavljenje videom Bogdanke Poznanović u vezi je sa tretiranjem pokretne slike kao sredstva za dokumentovanje efemeralija, odnosno kratkotrajnih i prolaznih akcija i događaja, odnosno procesualnih umetničkih radova. Uloga beleženja događaja prisutna je i u njenim video-performansima sa Katalin Ladik i Rastkom Čurčićem, ali je sada uloga videa donekle izmenjena. U radu Poemim kamera registruje telesnu aktivnost performerke, ali ima i ulogu publike, a video-snimak postaje krajnji cilj događaja. Odnosno, performans se ne odigrava pred publikom, već zbog kreiranja videa, što predstavlja radikalnu razliku. Fokus kamere je usmeren ka telu i licu umetnice, čime se naglašava govor umetnice „u prvom licu”, karakterističan za feminističku, postavangardnu umetničku praksu. Saradnja sa Katalin Ladik, glumicom i vizuelnom umetnicom, značajna je za Bogdanku, jer se njihovim saučestvovanjem u kreiranju novog ruše granice stereotipnog u našoj sredini. Treća grupa video-radova Bogdanke Poznanović, nastala tokom 1980. godine, okrenuta je istraživanju video-tehnologija zbog postizanja estetskih vrednosti elektronskom slikom. Kameru naziva „elektronskom četkicom” (Poznanović u Savić, 2001: 303) i na taj način interveniše njom, kreirajući svetlosne, tekstualne i aktivističke pokretne slike, bliske sličnim eksperimentima slovenačkih i hrvatskih kolega.
Značaj Bogdankinog pionirskog bavljenja videom kod nas naglašava i potvrđuje nagrada festivala „VideoMedeja” iz Novog Sada, koja nosi ime Bogdanke Poznanović, što je umetnica doživljavala „kao veliko priznanje” (Poznanović u Savić, 2001: 303). Inicijatorka nagrade i njenog naziva je Vera Kopicl, autorka festivala osnovanog 1996. godine sa fokusom na žensko pismo u umetnosti novih medija, sa posebnim usmerenjem na video art istočnoevropske scene.
Angažman na Tribini mladih (urednica)
Bogdanka Poznanović je zajedno sa svojim suprugom Dejanom bila među onim mladim, kreativnim osobama koje su učestvovale u osnivanju i formiranju početne koncepcije Tribine mladih u Novom Sadu. Osnovana 1954. godine, u atmosferi umerene demokratizacije Jugoslavije i u trenutku Titovog odvajanja od Istoka i okretanja ka Zapadu, Tribina mladih postaje mesto okupljanja, promovisanja i afirmacije mlade novosadske neoavangardne scene, internacionalnih ideala i savremene umetničke prakse. Bogdanka sama kaže: „Tribina mladih je prvo sedište savremene umetnosti i kulture u zemlji” (301–302). Svojevrstan „prozor u svet”, kako se često navodi u literaturi. Mnogi umetnici iz Jugoslavije i inostranstva rado su dolazini i gostovali na Tribini mladih[10].
Bogdanka Poznanović je bila saradnica prve redakcije (1954–55), od drugog broja urednica likovne rubrike časopisa „Polja” i urednica Salona (1956–57). Pisala je i objavljivala tekstove o savremenoj umetnosti u časopisu. Aktivno je pratila umetničku scenu, upoznavala, okupljala umetnike, prezentovala njihove radove kroz razgovore, predavanja, tribine, performanse ili izložbe u Salonu Tribine mladih. Uključivala je i već renomirane umetnike i umetnice, često iz drugih sredina, a kroz formu razgovora pokazivala je aktuelne teme iz umetnosti i društva. Od 1970. Bogdanka Poznanović u „Poljima” kao poseban segment uređuje strane posvećene savremenoj umetnosti, a prevodi njenih strana se pojavljuju i u časopisu na mađarskom jeziku „Új Symposion”, takođe u izdanju Tribine mladih. Iste godine veoma je aktivna i u Likovnom salonu Tribine mladih, gde priređuje svoju prvu samostalnu izložbu i izvodi svoje prve akcije.
Tih godina (kraj šezdesetih i početak sedamdesetih) na Tribini mladih deluje desetak mladih umetnika, uglavnom književnika, okupljenih u dve umetničke grupe: Grupu KôD i Grupu (Ǝ. Družili su se još i sa Želimirom Žilnikom, članovima subotičke grupe Bosch + Bosch (Balint Sombati, Slavko Matković i Katalin Ladik), kao i sa Nušom i Srečom Dragan iz Slovenije. Vodio ih je kolektivni duh zajedništva i grupnog rada, te su mnoge zajedničke projekte realizovali kroz sastanke i grupne nastupe. Iako nešto stariji od njih, Bogdanka i Dejan Poznanović su blisko sarađivali sa mnogim članovima ovih grupa. „Veoma je bitno da smo na Tribini stupili u kontakt s Bogdankom i Dejanom Poznanovićem, koji su nas uputili u glavne tokove savremene umetnosti. Od njih smo i čuli za konceptualnu umetnost” (Slobodan Tišma u Nedeljković, 2012). „Bilo je to doba tzv. nove osećajnosti koju su propagirali Herbert Markuze (Herbert Marcuse) i Suzan Sontag (Susan Sontag). U suštini, mi smo bili anarhistička družina koja je uzurpirala jednu državnu kulturnu instituciju kakva je bila Tribina mladih u Novom Sadu. Tu se svakodnevno tokom 24 sata odvijao veoma dinamičan program. Praktično, mi smo tamo živeli, bila je to neka vrsta gradske komune. […] Počeli samo da radimo 1969. na Tribini mladih. Udarne godine su bile 1970. i 1971. Uspeli smo da izdržimo dve-tri godine, dok establišment nije shvatio o čemu se radi. Bili smo veoma otvoreni prema svetu i bili smo u toku tada najaktuelnijih zbivanja u umetnosti” (Tišma u Nedeljković, 2012).
Tribina je većinom bila prihvaćena od strane publike, ali slabije od strane vlasti zbog svojih naprednih, radikalnih umetničkih ideja i usmerenosti ka međunarodnoj umetničkoj sceni. Mnogi koji su bili uključeni u rad Tribine mladih imali su problema. „Bilo je apsurdno što su Miroslav Mandić i Slavko Bogdanović, zbog svojih shvatanja i umetničkog rada, izdržali drastične kazne zatvora (prvi devet, drugi osam meseci). Judita Šalgo, autentičan stvaralac, ostala je zbog delovanja na takvoj Tribini nekoliko godina bez radnog mesta” (Poznanović u Savić, 2001: 308). U to vreme su filmovi Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika i Lazara Stojanovića bili zabranjivani. „U stvari, nas nije interesovala politika, nismo imali iluzija o tome da delujemo u tom smislu, mi smo samo hteli da živimo umetnost. Političarima to i nije toliko smetalo – imali su važnija posla – međutim, reakcionarni umetnički sloj nas je mrzeo. Ti umetnici su nas opanjkavali kod političara i policije, a ovi su posle obavili posao, pošto veoma vole da pokažu moć, u fazonu ’samo kaži koga’. I tako su ovi tradicionalisti uspeli da nas, kao opasne konkurente, eliminišu, ili, bar prividno i samo privremeno, eliminišu iz igre. Iako, činjenica je da smo tematizovali politiku u okviru umetničkog medija, a to se u ono vreme nikako nije smelo” (Slobodan Tišma u Nedeljković, 2012).
Kritičkitekstovi
Bogdanka Poznanović preuzima na sebe ulogu likovne kritičarke i urednice, što predstavlja bitan segment njenih društveno-umetničkih aktivnosti na Tribini mladih. Časopis „Polja” počinje da izlazi 1955. godine, a Bogdanka i Dejan sarađuju sa njim od početka. Kao urednica likovne rubrike Bogdanka piše više tekstova o izložbama, pokazujući od početka interesovanje ka praćenju umetničke scene, koja nije samo lokalnog karaktera, kao i novih tema i problema u savremenoj umetničkoj praksi, neafirmisanih u to vreme. Jedan od takvih tekstova (1955) jeste onaj o radu umetnice Mileni Pavlović Barili, u to vreme gotovo nevidljive u našoj sredini. Pojedine tekstove je posvetila svom umetničkom radu i praksi, pruživši neku vrstu pojašnjenja sopstvene strategije i težnje ka sagledavanju svog rada u određenom kontekstu.
Istovremeno je pokrenula informacione projekte realizovane samostalno ili u saradnji sa Dejanom Poznanovićem u različitim časopisima i izdanjima 1970–1975. godine[11], te posebne segmente pod nazivom „Informacije o vizuelnim umetnostima u redakciji Bogdanke Poznanović” ili kao „Atelje DT 20 / b&d poznanović Novi Sad informiše”, kojih je objavila ukupno oko 60. Informacije se sastoje od klasifikovanih, neinterpretativnih informacija koje se prezentuje na jednostavan način, kratkim tekstom i ilustracijom, kao svojevrsni mikroizveštaji o trenutnom stanju u umetnosti u kojima se uočava lični izbor autorke. U pitanju je promena kritike koja je proizvod promena u umetnosti i nove uloge kritičara koju ona sama želi da preuzme. Miško Šuvaković u monografiji piše da se Bogdankin doprinos kritici odigrao na kraju šezdesetih godina, kada je, bliska italijanskoj akritičnoj kritici[12], ona započela da se bavi umrežavanjem informacija o tada savremenoj internacionalnoj umetničkoj sceni i njihovim predstavljanjem u aktuelnoj štampi. Od kritičara se u to vreme više nije očekivalo da analizira, interpretira i vrednuje umetnička dela estetskim kriterijumima, već da on, kao i umetnik, aktivno učestvuje i deluje u kreiranju umetničko-društvenih uslova i savremene scene, kroz model zajedništva kritičara i umetnika, odnosno kritičara koji postaje akter umetničke scene.
Aktivnost na Akademiji umetnosti /Vizuelni studio za intermedijalna istraživanja
Bogdanka Poznanović je ostvarila sve stepene pedagoškog rada: od osnovne škole, gimnazije, više pedagoške škole do zvanja redovne profesorke na Akademiji umetnosti[13]. Veliki značaj dala je iniciranjem osnivanja Vizuelnog studija za intermedijalna istraživanja, Akademije umetnosti u Novom Sadu, 1979. godine, kao prvog takve vrste u bivšoj Jugoslaviji. „Uverena da je neophodno prevazići tradicionalne tehnike, uspela sam, uz otpor mojih kolega, da osnujem Vizuelni studio za intermedijalna istraživanja sa adekvatnim instrumentarijem” (Poznanović u Savić, 2001: 303). Studio je bio primarno okrenut istraživanju i produkciji video-umetnosti i novih medija, organizovan kao prostor za intenzivniji i istraživački kreativni rad studenata u domenu multimedijalne umetničke prakse. Zalaganjem Bogdanke Poznanović, Akademija je nabavila četvrtinčnu AKAI kameru, koja se koristila u nastavnom procesu i za produkcijske potrebe, što je studentima omogućilo prvi susret sa tehnikom kreiranja video-radova, te realizaciju mnogih individualnih i kolektivnih projekata u periodu 1979–1992. „Nastali kao istraživanje novog medija, često su uticali i na opredeljenost sada već bivših studenata karakterišući njihovo samostalno umetničko delovanje i angažovanost kroz formu video arta” (Srebotnjak Prišić, 1999: 152). „Iako je vizuelni studio bio uspešan, stalno sam bila sumnjičena od nekih kolega, pa sam morala da se branim rečima: – Molim vas da shvatite da je video kamera u stvari elektronska četkica!” (Poznanović u Savić, 2001: 303).
Bogdankino delovanje na Akademiji bilo je pionirsko i od konzervativne struje tada prisutne na Akademiji razlikovalo se po svom otvorenom i inovativnom pristupu. Zapravo, ona je prvi profesor novih medija i video-umetnosti na jednoj umetničkoj akademiji ili fakultetu u Jugoslaviji. Miško Šuvaković piše da je za rad Bogdanke Poznanović bitan pojam postpedagogije, koja po Gregori Ulmeru (Gregory L. Ulmer) „ukazuje na dekonstrukciju konvencionalne umetničke i medijske pedagodije ka eksperimentalnom i aktivističkom radu do uspostavljanja pedagogije u eri elektronskih medija” (Šuvaković, 2012: 127). Postpedagogija je na određeni način, kao i akritička kritika, težila promeni međuljudskih odnosa i odnosa moći u jednoj nasleđenoj piramidalnoj strukturi, sada odnosa studenata i profesora. Takođe, smatrala je da bi Akademija trebalo da osim tradicionalnih smerova (slikarstvo, vajarstvo, grafika) otvori i ravnopravno usmerenje za intermedijalne komunikacije, što se kasnije, 2002, i dogodilo. To je bilo veliko iskustvo u radu sa mladima. „Za mene je rad sa studentima bio potpuno izjednačen sa sopstvenim stvaralaštvom” (Poznanović u Savić, 2001: 303).
Za Bogdanku je ideja o videu kao nastavnom sredstvu proistekla iz utopijskog razmišljanja da video kao demokratično, decentrirajuće sredstvo ima moć da izvrši određene promene u društvu. Ideja da je video revolucionarni medij koji će svojom prirodom, autonomnošću, mrežnom distribucijom, mogućnošću kopiranja i montaže – uspeti da preobrazi svet, nasuprot televiziji, koja stvara armiju subjekata potrošačke kulture, bila je prisutna tada u stavovima zapadnih video umetnika i umetnica.
Studentski video-radovi realizovani na Akademiji umetnosti predstavljani su javnosti više puta od 1980. godine, u lokalnoj i međunarodnoj sredini. Predstavljanje video-radova novosadskih studenata u Evropi i Americi je tokom devedesetih godina predstavljalo redak primer internacionalnog prezentovanja lokalne umetničke scene. To su omogućili mnogi kontakti koje je imala Bogdanka Poznanović, njeno lično zalaganje i angažovanje, kao i jednostavna prenosivost samog medija.
Atelje DT20 i komunikacija
Bogdanka je 1961. godine zajedno sa suprugom Dejanom Poznanovićem osnovala Atelje DT20, u prostoru koji su dobili za atelje na adresi Dimitrija Tucovića 20 u Novom Sadu. „To potkrovlje je bilo centar u koji su rado dolazile brojne ličnosti iz svih krajeva zemlje i sveta. Prostor je bio prepun knjiga i časopisa, slika, muzike. U njemu su se kultivisali naši senzibiliteti” (Poznanović u Savić, 2001: 303). Tu se skoro svakog dana okupljala novosadska alternativna umetnička scena, razmenjivale su se informacije sa putovanja, prepričavali događaji, pratili pojedinačni uspesi, a i razgovaralo se o problemima, društvenim, umetničkim i životnim. Moglo bi se reći da je reč o slučaju balansiranja umetnosti i života, odnosno o ideji da je umetnost kao život, a i život kao umetnost. Atelje DT20 je bio mesto na kom je organizovana i prva izložba knjiga umetnika iz Jugoslavije (Knjiga kao mesto istraživanja, Jugoslavija), a odatle su krenule i mnoge meil art pošiljke, planirane akcije Bogdanke Poznanović i projekat koji koristi komunikaciju kao svoju suštinu – Umetnost interpersonalne komunikacije (1974–77). Koncipiran kao fotografski dokument susreta Bogdanke i Dejana sa mnogim njima bliskim ljudima iz sveta umetnosti, taj projekat predstavlja zapis života, odnosno prikaz svakodnevnih situacija koje postaju umetnički objekt kada ih tako definiše umetnica.
Aktivizam Bogdanke Poznanovića nije bio grub i prodoran, već nežan, emancipatorski i prijateljski. Poticao je iz druženja, prijateljstva i razmene ljudskih vrednosti u savremenom svetu, iz sprege umetnosti i života. To je praksa samoorganizovanja umetnika u cilju stvaranja otvorenog i slobodnog prostora za rad i komunikaciju.
Od dela materijala[14] koji je činio Atelje DT20 2001. godine formiran je Legat Bogdanke i Dejana Poznanovića u Centru za nove medije kuda.org. Legat obuhvata građu iz perioda nove umetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih godina, iz naše zemlji, regiona i Evrope. Nešto kasnije se javila ideja da se fizički prostor DT20 zadrži kao simbolički važno mesto i nanovo koristi, kroz formiranje „Instituta Neo-avangarde – Legata Bogdanke i Dejana Poznanovića”. Ova inicijativa Centra kuda.org pronašla je partnera u MSUV, ali projekat nije podržan u čitavom nizu pregovora sa gradskim i pokrajinskim strukturama vlasti.
Zaključak
Svojim pristupom umetnosti, Bogdanka Poznanović aktivno je učestvovala u prekidu posleratnog umerenog modernizma i lokalne mitologizacije „zavičajnog pejzaža” u slikarstvu. Pokrenula je pitanja vezana za status slike i uopšte stanja umetničkog objekta, čime je započela jedan, za našu sredinu, radikalan internacionalni govor shvatanja umetničkog rada. Svojim specifičnim izborom materijala i medija u umetničkoj praksi, naglasila je važnost komunikacije kao primarne karakteristike. Ovakvi stavovi Bogdanke Poznanović povezani su sa idejama arte povere, konceptualne umetnosti i uopšte težnje ka dematerijalizaciji umetničkog objekta, ali takođe i sa njenim ličnim rukopisom, u kojem je, tokom njene umetničke prakse, sve prisutnije bio izražen njen identitet i pol. Kako lično može postati političko i kako porodični odnosi, društvena i politička pitanja mogu biti koncepti umetničkih dela, pitanja su koja su bila aktuelna u umetničkoj praksi šezdesetih i sedamdesetih, istovremeno sa drugim talasom feminizma. Pristupi umetnica su bili različiti, ali im je zajedničko bilo to što se u njihovim radovima počeo uočavati lični pečat autorke, akterke, odnosno njen pol i seksualnost su postali istaknuti, a ne više zamaskirani.
Bogdanka Poznanović je tokom svog umetničkog rada bila usmerena ka uspostavljanju planetarne komunikacije, dijalogu sa umetnicima iz inostranstva, kao i kritici tradicionalizma, konzervatizma i zatvorenog društvenog sistema. Svojim radom je istupala kao antifašistkinja, antirasistkinja, kritički nastrojena ka socijalističkom realizmu u umetnosti, kontroli države nad pojedincem i diktaturi socijalizma. Težila je uvođenju novih umetničkih praksi, odbacivanju nametnutih autoriteta i afirmaciji mladih. Istupala je kao osvešćena žena, svesna svog identiteta, ali bez potrebe za njegovim posebnim isticanjem. Kao alternativu promene sistema Bogdanka je još početkom sedamdesetih svojim komunikacijskim i multimedijalnim projektima razvijala sistem mreže i principa ʼtiha voda i breg roniʼ (bliskih feminističkim alternativama).
Jedan od razloga nedovoljne vidljivosti Bogdankinog rada delom leži u samoj prirodi njenog stvaranja, koje je bilo multimedijalno i interdisciplinarno. Kratkotrajnost, efemernost i nestabilnost medija kojima se bavila takođe su publiku i stručnu javnost usmerili na dokumentarni materijal, čime je umanjen pristup informacijama, a tokom vremena oslabljenja komunikativnost, koja je najčešće bila cilj svih njenih projekata. Bez kontakta sa publikom i uključenosti u društvenu stvarnost, umetnička praksa Bogdanke Poznanović postaje isključena i nefunkcionalna, a bez lične podrške i zainteresovanosti savremenika može pasti u zaborav. Zbog toga je bitno da se njena umetnička dela i dalje prezentuju javnosti kroz samostalne i grupne izložbe, video-projekcije, publikacije, predavanja i sl. Takođe, bitno je njen legat učiniti vidljivijim i aktivnijim. U procesu održavanja njenog konstantnog prisustva na savremenoj umetničkoj sceni i javnosti značajnu ulogu moraju imati pojedinci/pojedinke i institucije kulture. Uočene probleme, odnose i rešenja moguće je primeniti u istraživanjima umetničke prakse i drugih umetnica, kako bi se njihov rad afirmisao, institucionalizovao i valorizovao.
Citirana literatura:
Bogdanović, Slavko (1975–83). „Feedback letter-box personal comunication in continue ili globalno selo Bogdanke Poznanovićˮ. u: Bogdanović, Slavko i Miško Šuvaković (1997). Politika tela: izabrani radovi: 1968–1997 / Slavko Bogdanović. Eseji o Slavku Bogdanoviću. Novi Sad: Prometej i Književni novosadski krug K21K, str. 104–106.
Davičo, Oskar (1970). Ono što uzbuđuje mene… (katalog samostalne izložbe), Likovni salon Tribine mladih. Novi Sad, 27. april – 9. maj, str. n.n.
Kojić Mladenov, Sanja (2015). Bogdanka Poznanović: Kontakt Art. Novi Sad: MSUV.
Poznanović, Bogdanka (1978). „Mail Art: šta je to? (Mail Art: What is it?)”. iz kataloga Feedback poštansko sanduče. Zagreb.
Poznanović, Bogdanka (1980). Feedback poštansko sanduče, iz: „Poštanska umetnost / poštanska poezija: Mail Art / Mail Poetry” (temat). Beograd: Delo, br. 2, str. 44–45.
Savić, Svenka (pr.) (2001). Vojvođanke 1917–1931: životne priče. Novi Sad: Futura publikacije, str. 299–312.
Srebotnjak Prišić, Lidija (1999). „Vizuelni studio, Akademija umetnosti, Novi Sad”. u: Video umetnost u Srbiji. Beograd: Centar za savremenu umetnost. str. 150–152.
Szombathy, Balint (1979). „Umetnost Bogdanke Poznanović između 1970–1977. godine”. Beograd: Umetnost, br. 63–64, str. 59–60.
Šuvaković, Miško (2012). Bogdanka i Dejan Poznanović. Zagreb: Institut za istraživanje avangarde, Novi Sad: Muzej savremene umetnosti Vojvodine i Beograd: Orion Art.
[1] „Feministička umetnost”, Dubravka Đurić (1995); „Uvod u feminističke teorije slike”, Branislava Anđelković-Dimitrijević (2002); „Ženski performans: mapiranje identiteta”, Miško Šuvaković (2002); „Dekonstrukcija rodnih stereotipa u video artu”, Vera Kopicl (2005); „Umetnost u Vojvodini u XX veku i problemi rodnih identiteta”, Nikola Dedić (2008); „Rod i umetnost”, Sanja Kojić Mladenov (2011); „Utišani glasovi”, Ivana Inđin (2012); Silvia Dražić, „Stvarni i imaginarni svetovi Judite Šalgo” (2013)…
[2] Mentorka prof. emeritus Svenka Savić, ACIMSI – Centar za rodne studije, Univerzitet u Novom Sadu, „Pristup feminističkoj metodologiji iz perspektive multimedijalne umetnosti: Bogdanka Poznanović” (2012).
[3] Drugu nagradu za sliku na izložbi Mladi – likovno stvaralaštvo, Beograd (1959) i nagradu izložbe Zlatno pero Beograda (1962): Plaketa za najbolju vinjetu.
[4] Među njima ona ističe: svoje profesore Zorana Petrovića i Mila Milunovića (kod kojeg je diplomirala), Vaska Popu, Miju Pavlovića, Borislava Mihajlovića Mihiza, Zorana Mišića, Leonida Šejku, Lazara Trifunovića i kolege Dadu Đurića i Uroša Toškovića.
[5] Oskar Davičo, Marko Ristić, Dušan Matić, Radomir Konstantinović, Aleksandar Vučo i Miroslav Krleža.
[6] Koliko su enformel i slikarstvo materije bili progresivni i kritički usmereni ka vladajućem umetničkom sistemu, potvrđuje osuda ovakvih aktivnosti koja je stigla sa samog vrha države, kroz poznati Titov govor protiv apstraktne umetnosti (januar 1963). U pitanju je presedan u odnosima političke vlasti i savremene umetnosti u istoriji socijalističke Jugoslavije, koji je prouzrokovao medijsko ignorisanje ove umetničke prakse. „Nije se jedno vreme mogla videti nijedna nefigurativna slika, skulptura” (Poznanović u Savić, 2001: 307).
[7] Kao što su: Jozef Bojs (Joseph Boys), Klaus Groh, Laslo Beke (László Beke), Klemente Padin (Clemente Padin), Predrag Šiđanin, Balint Sombati i Miroljub Todorović.
[8] „Lotta Poetica 9” (1972), „Poética Visualis” u Museu de Arte Contemporanea da Universidade u Sao Paolu (1977), „L’arte sperimentale” u Veroni (1977), „Poesia e prosa delle avantguardie 1971–1975” u Museo di Castelvecchio u Veroni (1978), „VerboVokoVizuel” (1980) u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, po konceptu Vladana Radovanovića, sve do izložbe „Vizuelna poezija” (1983) u Gradskoj biblioteci u Subotici, i „Signalizam” u Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu (1974).
[9] Realizuje meil art i signalističke radove, kao što su: Nevidljiva komunikacija – dah (1974), Gde je kome sever? (1978), Respiromessagio (1978), Via Lattea (Mlečni put, 1981), Original Body Prints (1983–1984) i Kontakt Art (1984), kao kolaže sastavljene od otisaka tela umetnice (usne, šake), dokumentacije njenih ranije izvedenih akcija, poštanskog aksesoara (marke, pečati, datumi, nazivi mesta), delova kompjuterske trake, slajdova, fotografskog filma, kardiograma i slično, s kojima kombinuje medije komunikacije, umetničku dokumentaciju i svoje intimno-individualno prisustvo.
[10] Oskar Davičo, Vasko Popa, Dobrica Cesarić, Dušan Matić, Marko Ristić, Miodrag B. Protić, Radomir Konstantinović, Sol Belou, Majkl Kirbi (Michael Kirby), Đetulio Alviani (Getulio Alviani), Mikelanđelo Pistoleto (Michelangelo Pistoletto) i grupa LO ZOO/Zoološki vrt, grupe OHO.
[11] „Polja”, „Index”, „Új Symposion”, „Wow”, „Student”, „Treći program Radio Beograda”, „Ekran”, „Új Symposion”.
[12] Termin 1970. uvodi italijanski kritičar Đermano Ćelant da bi ukazao na potrebe siromašne (arte povera) i konceptualne umetnosti za drugačijim pristupom kritičara.
[13] Predavala je Likovno obrazovanje u OŠ „Ivo Lola Ribar” u Novom Sadu (1959–61), zatim u novosadskoj gimnaziji „Moša Pijade” (1961–65). Na Odseku likovnih umetnosti na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu počinje da radi 1965. godine. Predavala je Slikanje sa tehnologijom do 1975, a zatim Likovne elemente sa vizuelnim istraživanjima na novoformiranoj Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Za docentkinju je izabrana 1975, vanredna profesorka postaje 1981, a redovna 1986.
[14] U pitanju su: autentične knjige i katalozi, knjige sa ličnim posvetama, pisma, fotografije, negativi, slajdovi, video-trake, SVHS, VHSC i audio-trake, ploče, foto-kopije i originali umetničkih radova.
Ankica Oprešnik rođena je u Vitezu 1919. godine, neposredno posle Prvog svetskog rata. Prvi pravi umetnički uzor bila joj je starija sestra, čiji je dom na „Oprešnikovom brdu“ u Vitezu „i sada stecište pesnika, književnika, glumaca, prijatelja umetnosti“[1]; sestra koju je crtački talenat učinio suverenim arbitrom prvog umetničkog obrazovanja Ankice Oprešnik. „Ona me je upoznala sa slikarstvom Nadežde Petrović, njenom slikarskom slobodom, bojom.“ Neposredno pred Drugi svetski rat upisala se u privatnu slikarsku školu Mladena Josića[2] u Beogradu, koja je svojim programom nudila mogućnost pripeme za studije na Umetničkoj akademiji. U toj školi je napravila prve korake ka izgrađivanju samostalnog umetničkog mišljenja i individualnog stanovišta, a sa nekim od polaznika je nastavila druženje i u nastavku školovanja. Škola joj je omogućila i ulazak u svet umetnosti na posredan način, kroz razmenu praktičnih iskustava, grupne obilaske izložbi i sučeljavanje mišljenja sa kolegama.
Studije na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu započela je još tokom rata (1943), okružena kolegama „naprednog mišljenja“, kao što su Boško Кaranović, Radivoje Lola Đukić, Slavko Vrbica, Olivera Кangrga, Slobodan Grujić, Dragoslav Stojanović-Sip, Radenko Mišević, Stojan Ćelić. U teškim uslovima rada tokom rata i posleratne nemaštine, zajedničko otkrivanje sopstvenih kreativnih potencijala dovelo je do stvaranja jakih veza sa istomišljenicima, kao i međusobnog poštovanja među kolegama.[3] Među njenim učiteljima slikarstva bili su Ivan Tabaković, Marko Čelebonović, Nedeljko Gvozdenović i Milo Milunović od koga je „primila najbolje pouke“, kao i „dragi i nezamenljivi Raško Dimitrijević, profesor svetske književnosti i francuskog jezika“ kao ličnost koja je otvorila mogućnosti uvođenja literarnog prosedea u kasnije umetničko stvaralaštvo Oprešnikove. Pored toga, osnove grafičkog zanata naučila je od Mihaila S. Petrova koji, u sećanjima umetnice u kontekstu njene buduće grafičke prakse, nema ono presudno mesto inicijatora i velikog učitelja kakvo bi se, s obzirom na njegovo sopstveno grafičko iskustvo, moglo očekivati. „Grafika mi je bila obavezan predmet prema kojem nisam imala nikakav afinitet. Ni moj profesor Petrov nije se oduševljavao mojim grafikama. Bila sam prinuđena da pravim kilograme grafičkih skica da bih dobila parče linoleuma za njihovo izvođenje.“[4] Osnovne studije je završila 1947. godine, nakon čega je započela postdiplomske studije u klasi Ivana Tabakovića, u trajanju od dve godine. Mada svesna mogućnosti koje se za mladog umetnika otvaraju u Beogradu, sa suprugom i kolegom Milanom Кercom, rođenim Novosađaninom (kog je upoznala na Akademiji 1945. godine: „Poklonom jednog pakpapira počelo je naše poznanstvo i prijateljstvo zauvek.“), tada stipendistom Vojvodine,[5] seli se u Novi Sad. Njih dvoje, kao tek svršeni slikari, uprkos različitim karakterima i umetničkim sklonostima, u prvim godinama samostalnog umetničkog razvoja podržavaju jedno drugog u nastojanju da se asimiluju u novoj sredini i uključe u, nakon rata, tek probuđeni umetnički život grada. Od tada pa do slikarkine smrti 2005. godine trajaće predan stvaralački rad ispunjen upornim i stalnim traganjima i samopreispitivanjem.
Ubrzo po dolasku u Novi Sad, Ankica Oprešnik se uključuje u aktivan krug umetnika, kome su pripadali Milivoj Nikolajević, Jožef Ač, Milan Кečić, Nikola Graovac, Dušan Milovanović, Boško Petrović, i postaje u javnosti prihvaćena kao stvaralac izraženog individualizma.[6] Već 1950. godine stupa u članstvo Udruženja likovnih umetnika Vojvodine, a 1951. ulazi i u Udruženje likovnih umetnika Srbije. Na prvoj samostalnoj slikarskoj izložbi u prostoru Galerije Matice srpske 1951. godine u Novom Sadu, izlagala je sa Milanom Кercom; umetnički par često će i kasnije zajednički nastupati u javnosti.[7] Sledeća izložba, ovog puta samostalno predstavljanje grafikom, usledila je 1956. godine, u Novom Sadu i Beogradu.
Godine 1951, Oprešnikova započinje pedagoški rad kao profesor u Školi za primenjene umetnosti u Novom Sadu, u kojoj će provesti dvadeset i četiri godine. Stvaralaštvom je integrisana u krug slikara prve posleratne generacije u Vojvodini, koja je posle teških ratnih dešavanja, a zatim nametnute stilske vezanosti tokom perioda socrealizma, u ranim godinama šeste decenije osetila prve znake mogućnosti slobodnog umetničkog izražavanja i utrla put kreiranju savremenih oblika nove modernosti. Ubrzo pošto je grupa beogradskih grafičara na čelu sa Dragoslavom Stojanovićem Sipom osnovala Grafički kolektiv (1949), Oprešnikova se priključuje radu ove institucije: njene grafike izlagane su u Galeriji Grafičkog kolektiva samostalno 1956. i 1967. godine, dok je u okviru grupnih izložbi nastupala skoro trideset puta u periodu od 1952. do 1974. godine. Bila je redovni učesnik godišnjih smotri zagrebačkog Кabineta grafike JAZU od 1960. do 1982. godine. Takođe, učestvuje na I saveznoj izložbi grafike 1954. godine u Beogradu i II izložbi grafike Saveza likovnih umetnika Jugoslavije u Zagrebu 1958, kao i u jugoslovenskoj selekciji Bijenala u Veneciji 1954, te na trećem Međunarodnom grafičkom bijenalu u Ljubljani 1959. godine. Od 1953. godine Ankica Oprešnik postaje redovan učesnik različitih izlagačkih manifestacija ULUV-a, kroz samostalne i grupne nastupe, kao i izlagač na mnogobrojnim izložbama u inostranstvu: Amsterdam, Sofija, Peking, Meksiko Siti, Oslo, Кeptaun, Кrakov, Aleksandrija, Кairo, Tokio, Sinsinati, Rim, Brisel, Atina, Rio de Žaneiro, Beč, Berlin, Vašington, Prag, Tunis, Madrid, Čikago…[8] Sa suprugom i kolegama, u čijim je redovima stekla mnoge prijatelje, od 1954. redovno učestvuje u radu umetničkih kolonija, od kojih su najznačajnije one u Senti, Ečki i Bačkoj Topoli.[9]
Ankica Oprešnik 1961. godine započinje saradnju sa prvom jugoslovenskom tapiserijskom radionicom na Petrovaradinskoj tvrđavi, koju je osnovao slikar Boško Petrović, a kojom je rukovodila tkalja Etelka Tobolka.[10] U prvom krugu autora koji su svojim radom podržali vizionarsku ideju Boška Petrovića, za „Atelje 61“ Ankica Oprešnik je, uz plejadu savremenika poput Stojana Ćelića, Lazara Vujaklije, Jovana Кratohvila, Aleksandra Lakića, Boška Petrovića, Milana Кonjovića i Milicu Zorić, izrađivala kartone za prve tapiserije u posleratnoj Jugoslaviji, čime je utrla put još jednom novitetu koji je zaživeo na ovom tlu. Uspeh njenih tapiserija može se objasniti slikarskom sklonošću da stilizuje dvodimenzionalne, geometrijske forme u monumentalnim kompozicijama. Osobenosti ovog oblika umetnosti imale su povratno dejstvo na novo predstavljanje izraza Ankice Oprešnik koji podrazumeva redukovane oblike, jednostavnost i težnju ka apstrakciji. „Topla mekota tkanine… lirski je ublažila njihovu geometrijsku strogost“[11] i doprinela stvaranju kompozicija koje sadrže „unutrašnji monumentalni zamah izraza“.[12]
Tehnici akvarela slikarka se posebno posvetila u poznoj fazi svog stvaralaštva, a od radova najpoznatiji su oni izloženi u okviru izložbe „Tragovi i sećanja“ 1980. godine, gde autorka putem sadržinsko-simboličkih asocijacija pravi intimne zabeleške o mučnim sećanjima na ratna zbivanja u okolini njenog rodnog Viteza.[13]
Umetnički opus Ankice Oprešnik: govor u prvom licu
Slikarski razvoj tokom prve polovine šeste decenije kod Ankice Oprešnik ogleda se u nastojanju da oblikuje individualni izraz u ponuđenim okvirima intimizma, poetskog realizma i lirskog ekspresionizma. Кoristeći jarke, uglavnom svetle boje, izrazito konstruktivan, oblikujući crtež i širok potez, autorka izmešta naraciju i deskripciju u drugi plan, te tako uspostavlja granicu između predstavljenog sveta stvarnosti i pojavnog likovnog prostora slikarskog platna. Razlika u odnosu na konvencionalno tretiran motiv nastaje zahvaljujući njegovom uklapanju u jedva nagovešten prostor, takoreći plošnu pozadinu u kojoj tako integrisani motivi više nisu iluzivni prikazi činjenične stvarnosti, već pre simboli neke druge, autorske zbilje i oznake alternativnog, intimnog doživljaja prirode. Nakon 1956. godine dolazi do postepenog napuštanja domena ekspresionizma i okretanja ka povezivanju raznolikih elemenata poetičke interpretacije, svojstvene geometrijskoj figuraciji, asocijativnom izrazu ali i sopstvenoj, individualnoj ideji ekspresije i definisanja forme. Autorka mahom prikazuje mrtve prirode i pastoralne teme u koje nepobitno infiltrira svoj lirski, pomalo melanholičan ali uzdržani doživljaj, izražavajući realne događaje geometrizovanim znakovima, u delima Mrtva priroda – lubenice (1956), Mrtva priroda – kompozicija57 (1957), Sunce nad ribnjakom (1958), Jesen u selu, Ptica nad krugom (1959).[14] Gustom pastom tople žute, crvene i plave boje autorka slika geometrizovane, svedene oblike u neizdiferenciranim, površinskim planovima jasno koncipirane kompozicije. Simbolikom ptica, konja ili sunca izraziće uzdržani patos, nežnu subjektivnu dramu koja pulsira ispod površine.
Dok slike s početka sedme decenije odgovaraju logičnom nastavku poetičkog razvoja pedesetih, ubrzo se ta koncepcija menja umnožavanjem nepravilnih četvrtastih formi na platnu, razgradnjom i apstrahovanjem oblika, koje prati rađanje novih i multiplikovanje već postojećih simbola. Pastoznim nanosom površina platna je „rasparčana“ na nepravilne kvadrate i pravougaonike. Na taj način autorka stvara konstruktivnu bazu dve suštinske ideje ovog asocijativnog slikarstva. Prva bi se mogla nazvati hipotetični pejzaž, sa najkarakterističnijim slikama koje nose nazive Ravnoteža (1960-1961), Biljke graditelji I (1965), Sunce upejzažu, Letnji dan (1967). Druga ideja Oprešnikove zaokupljena je pretpostavljenim svetom urbanih celina (gradova, utvrđenja, katedrala…), a slike dobijaju manje poetična imena nego u prvom slučaju: Кula Vavilonska (1966), Arhitektonika bilja ΙΙ (1967), Čudna građevina (1970), Tvrđava (1973).[15] Ovaj izmišljeni svet biljaka, sunca, ordenja i imaginarnih građevina čini ambivalentni spoj spokojne prirode i neminovne tuge, utešne sete i ordenja palih junaka, strašnih zgrada i pomračenog sunca. Tokom osme i devete decenije u tematski repertoar sve više se uvlači gorčina, neka zla slutnja. Naslovi dela uvek, makar izdaleka, nagoveštavaju kraj, smrt, uvenuće, gubitak: Nečijeposlednje veče (1973), Pogubljenje sunca (1974), Svetionik za potonule (1978), Praznik u mrtvom gradu (1981), Posle izgubljenog meča (1985)… dok i one vedrijeg tonskog doživljaja zaziru od otvorenog izražavanja lepote življenja: Prolećne staze (1970), Svečanost koja još traje (1976), Spokojna večer (1979). Mreža površina jarke žute, crvene i zelene boje gradi asocijativnu „fasadnu koprenu“, „ekran“ koji posmatrača tek donekle upućuje u svet enigmatične simbolike.[16] U različitim varijacijama dominiraju ključna znamenja kao što su krug, orden, vlat trave, ptica ili insekt. Vremenom, fasadna struktura (ekrani, geometrijske plošne površine, itd.) dobija više izraženu vegetativnu formu, a repertoar simbola (ordenje, bilje, ptice, insekti, časovnik) se kontinuirano redefiniše. Slikarstvo poslednje decenije autorkinog života deluje kao sintetički faktor u objedinjavanju celokupnog sadržaja životnog stvaralaštva Ankice Oprešnik.
Iako po obrazovanju slikarka, Ankica Oprešnik veoma rano počinje da istražuje mogućnosti koje nudi u to vreme manje frekventna tehnika – grafika, i vrlo brzo će iskoristiti njene kapacitete da ostvari sopstvenu svestranu autorsku prirodu. Uporedo sa slikanjem, a sasvim sigurno i kao prethodnica osnovnoj likovnoj vokaciji, odvijao se njen grafičarski rad. U godinama uspona ove aktivnosti, koje se poklapaju sa periodom sveopšte afirmacije grafike u jugoslovenskoj umetnosti, primetno je prisustvo većeg broja autorki koje su se posvetile ovoj praksi, kao što su Кsenija Divjak, Majda Кurnik, Živka Pajić, Mirjana Mihać. Ovo „žensko“ interesovanje ubrzo jenjava, tako da već na І saveznoj izložbi grafike u Beogradu 1954. godine učestvuju samo Ankica Oprešnik i Mirjana Mihać, da bi iste godine Oprešnikova bila jedina autorka uključena u jugoslovensku selekciju venecijanskog bijenala. Ujedno, ona ostaje skoro usamljen primer umetnice koja se u narednom periodu posvetila istraživanjima u sferi vizuelnih i poetičkih mogućnosti ove tehnike, istovremeno nastavljajući sa učešćem na izložbenim smotrama grafike i nastupajući samostalno sa svojim grafičkim radovima.
Nivo stilizacije likovnog izraza razvijenog u ovoj tehnici se povećava iz godine u godinu, prateći ustaljen princip komponovanja: prvi plan naglašenog vertikalizma sa figurama (Žene i mačka, 1954) i kombinacije sličnog prednjeg plana sa gradskom vedutom zbijenih građevina u drugom planu (Porodica u gradu, 1956). U daljim fazama stvaralaštva kao prepoznatljive osobenosti grafičkog kreda ove autorke ostaće „fasadni plan“, stilizovane forme, kao i subjektivni doživljaj realizovane teme (Male radosti, 1959, Veče u polju, 1960).[17] Razvoj osnovnog asocijativno-simboličkog koncepta grafike zaokružuje se krajem šeste decenije, a reprezentativni izbor grafičkih listova prikazan je na samostalnim izložbama pod nazivom „Obične teme“ u Zagrebu 1961, i u Novom Sadu i Zrenjaninu 1962. godine. Теmа kојој sе, tokom šezdesetih, аutоrkа rеdоvnо оbrаćа је pејzаž, u svоm nоvоm ruhu izrаžеnоg linеаrizmа, čiјi аsоciјаtivni kаrаktеr tеži аpstrаkciјi (Arhitektonika bilja, 1967). Uоbličаvајući paralelni tok u sintezu kаkо prеpоznаtlјivih simbоličkih sklоpоvа tako i аpstrаktnih, nеutrаlnih fоrmi, аutоrkа u drugoj polovini sedme decenije grаdi fаsаdе fаntаstičnih zdаnjа, kоја sugеrišu rаzličitе vrstе rаspоlоžеnjа (Nepotrebna predrasuda, 1967).
Povodom novosadske izložbe koja je otvorena 1962. godine uz oduševljenje publike i kritike, utiske su izneli Stevan Stanić, Branislav Кupusinac i Mihajlo Dejanović. Zajednički nastup Ankice Oprešnik i Vladimira Makuca u Salonu Moderne galerije u Beogradu 1963. godine, propraćen je afirmativnim kritičkim osvrtima Dragoslava Đorđevića, Pavla Vasića, Кoste Vasiljkovića. Razgovori sa umetnicom, feljtonski i retrospektivni tekstovi i analize sveukupnih tokova savremene umetnosti iz pera Đorđa Jovića, Radovana Popovića, Ljubisava Andrića, Мilоšа Аrsićа, Јаsminе Тutоrоv Bоrјаnоvić, Flоrikе Štеfаn i Slоbоdаnа Sаnаdеrа pružaju nam uvid u njene ideje, stremljenja, osećanja, kreativne napore i želje i otkrivaju skoro intiman portret slikarke.[18] Slоbоdаn Sаnаdеr је uјеdnо i prirеđivаč prvе rеtrоspеktivnе izlоžbе „Аnkicа Оprеšnik, slikе 1945-1969“[19], kojom prilikom on u tеkstu iznosi оsnоvnе kаrаktеristikе njenog krеаtivnоg pоtеnciјаlа, usmеrаvајući pаžnju nа bitnе činjеnicе kоје bismо i dаnаs, sа vrеmеnskоm distаncоm оd pet dеcеniјa, prihvаtili kао rеlеvаntnе: kаrаktеrišе је prеvаshоdnо kао аutоrku izgrаđеnоg ličnоg stilа u оblаsti grаfikе, kојој је nа оvој izlоžbi pružеnа šаnsа dа sе prvi put prеdstаvi zаоkružеnоm slikаrskоm cеlinоm оd 53 slikе nаstаlе „u širоkоm vrеmеnskоm diјаpаzоnu“ izmеđu 1945. i 1969. gоdinе te dа prikаžе cеlоvit pоеtski svеt kојi „оnа dubоkо prоživlјаvа u sеbi, gdе drаmаtsku nоtu pоdrеđuје dubоkоm pоеtskоm nеmiru, dајući uvеk nоvu, humаniјu niјаnsu dоživlјеnоm.“[20] Podsticaj kritičarima da uz primenu uobičajene kritičke i vrednosne aparature u svoje tekstove unesu i primetnu emotivnu notu, verovatno je dalo objavljivanje autobiografske poezije koja je često prisutna u katalozima samostalnih izložbi Ankice Oprešnik:
„Čovek raste polako. I biljke polako rastu.
Čovek je stvorio zakone sebi i svojoj
okolini, i te iste zakone menja ćudljivo i brzo
postavljajući nove norme ljudskim
vrednostima i lepoti.
Biljke nemaju svoje zakone osim onih koje su im propisali
priroda i ljudi.
Ja imam divne roditelje. Oni su bili prvi koji su mi skrenuli
pogled na kratak, ali organizovan
i smišljen korak mrava.
Pokazali su mi bubu, neveštu i malu kako upada u lukavu
paukovu zamku. Govorili su mi,
da čak i svaka biljka ima
svoju fizionomiju, i da svako drvo grana svoje grane
Prisustvo ovog i drugih sličnih poetskih fragmenata u katalozima umesto reči uvodničara, koja bi neminovno imala profesionalnu objektivnost i distancu, bilo je da upotpune celinu izložbe predstavom unutrašnje drame koja leži u stvaralačkom podsticaju autorke i oblikuje samo njeno delo.
Okretanjem ka izaražavanju sopstvenih ličnih doživljaja, uspomena i snova pomoću kojih artikuliše fenomene unutrašnjeg sveta, Ankica Oprešnik postepeno izgrađuje složen simbolički repertoar. U njenom opusu se paralelno razvijaju i granaju nezavisne, iako međusobno srodne poetičke celine: bez obzira da li se radi o, uslovno rečeno, pejzažima, mrtvim prirodama, građevinama, portretima, ili jednostavno, imaginarnim i oniričnim prizorima, autorka ih upotrebljava kao kreativne povode za specifičan tretman elemenata površine, linije, boje i integralnog ritma grafičke kompozicije. Uprkos dugotrajnom prisustvu u umetničkom životu, ipak je teško sastaviti obimniju biografiju Ankice Oprešnik: nenametljiva po prirodi, često zaklonjena stvaralaštvom supruga Milana Кerca, živela je kroz svoj pedagoški i kreativni rad, a o sebi govorila kroz poetske tekstove i svoju umetnost. Svojim ostvarenjima u slikarstvu i grafici ostavila je traga u okviru ne samo lokalne novosadske, već i srpske i jugoslovenske scene druge polovine XX veka, a danas se njeno delo posmatra u kontekstu celokupnih dostignuća umetnosti na području bivše Jugoslavije.
Sunce nad ribnjakom, 1958, ulje na platnu, vl. Savremena galerija Zrenjanin
Bela vaza, 1959, ulje na platnu, vl. Muzej grada Novog Sada
Ravnoteža (1960-61) ulje na platnu, vl. Muzej grada Novog Sada
Tvrđava, 1973, ulje na platnu, vl. Muzej grada Novog Sada
Praznik u mrtvom gradu, 1981, ulje na platnu, privatno vlasništvo
Žene i mačka, 1954, linorez, vl. Galerija Matice srpske
Porodica u gradu, 1956, linorez, vl. Galerija Matice srpske
Sunce u pejzažu, 1957, drvorez, vl. Muzej grada Novog Sada
Male radosti, 1959, linorez, vl. Galerija Matice srpske
Veče u polju, 1960, drvorez, vl. Muzej grada Novog Sada
Arhitektonika bilja, 1967, drvorez, vl. Muzej grada Novog Sada
Nepotrebna predrasuda, 1967, lino-drvorez u boji, vl. Muzej grada Novog Sada
Literatura:
Ljubisav Andrić, „Ankica Oprešnik: svet bilja“. Novosadski razgovori, knj. I, Srpska čitaonica i knjižnica, Irig 1987, 111 – 122.
Miloš Arsić, Savremena novosadska grafika [kаtаlоg], Muzej grada Novog Sada, Zavičajna galerija, Novi Sad 1975.
Izložba grafike Ankice Oprešnik – „Obične teme“ [kаtаlоg], Novi Sad, Tribina mladih, april 1962.
Atelje 61 [mоnоgrаfiја, urеdilа Nаdа Pоznаnоvić Аdžić], Atelje 61, Novi Sad 2002.
[1] O prvim umetničkim iskustvima i školovanju u Beogradu: Ljubisav Andrić, „Ankica Oprešnik: svet bilja“. Novosadski razgovori, knj. I, Srpska čitaonica i knjižnica, Irig 1987, 112.
[2] Станислав Живковић, Младен Јосић 1897-1972, Народни музеј, Београд 1997, 29, 33-35; Миодраг Б. Протић, Нојева барка, knj. I, Српска књижевна задруга, Београд 2000, 209 – 212.
[5] Ljiljana Ivanović, Milan Kerac, [katalog], Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1975.
[6] Miloš Arsić, Slikarstvo u Vojvodini 1955 – 1972 [katalog], Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1989.
[7] „Са изложбе Милана Керца и Анкице Опрешник“, Слободна Војводина, Нови Сад, 14. jun 1951.
[8] Detaljan popis samostalnih i grupnih izložbi u: Miloš Arsić, AnkicaOprešnik – slike i grafike (1945 – 1998) [katalog], Muzej sаvremene likovne umetnosti, Novi Sad 1999.
[9] Bela Duranci, 50 godina umetničkih kolonija u Vojvodini, Likovni susret, Subotica 2003.
[10] Стеван Станић, „Културна мисија југословенских таписериста“, Дневник, Нови Сад, 9. avgust 1961; Atelje 61 [monografija, uredila Nada Poznanović Adžić], Atelje 61, Novi Sad 2002.
[11] Стеван Станић, „Таписерија – ново поглавље наше уметности“, Дневник, Нови Сад, 5. jun 1962.
[12] Vladimir Rozić, „Tapiserija ili slikarstvo?“, Književne novine, Beograd, 23. avgust 1963.
[13] Милош Арсић, „Трагови и сећања“, Дневник, Нови Сад, 13. mart 1980.
[14] Miloš Arsić, Ankica Oprešnik – slike i grafike (1945–1998) [katalog], Muzej savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1999.
[15] Miloš Arsić, Slikarstvo u Vojvodini 1955–1972 [katalog], Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1989.
[16] Miloš Arsić, Ankica Oprešnik – slike i grafike (1945–1998) [katalog], Muzej savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1999.
[17] Ана Јованов, Симболизација интимног – Графике Анкице Опрешник [katalog], Галерија ликовне уметности поклон збирка Рајка Мамузића, Нови Сад 2012.
[18] Likovno/kritički osvrti o Ankici Oprešnik objedinjeni su u knjizi: Ђорђе Јовић, Ка уметности [izbor tekstova], Центар за културу „Олга Петров“, Панчево 1987, 13, 16, 23, 62, 68, 76, 92, 297.
[19] Slobodan Sanader, Ankica Oprešnik, slike 1945–1969 [katalog], Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1969; izložba je održana u prostoru Galerije Matice srpske.